Evo ljudi malo štiva o Burundiju. Ja sam ovdje već devet dana i mogu reći da mi je i ovdje vrlo zanimljivo. Što se tiče ljudi to je manje više isti kupus kao i u Ruandi. Sastav stanovništva je sličan ali eto Bogu hvala ovdje nije iz tko 'ko zna kojih razloga bilo rata i genocida, s tim da ni u Burundiju baš ne vlada mir. Ima i dan danas paravojnih formacija koje se ne slažu sa režimom i nalaze se u gerili a isto tako ne fali ni naoružanih pljačkaških bandi. Čak je u Burundiju na snazi i policijski sat, od ponoći do šest ujutro. Isto tako su i međugradske ceste zatvorene noću, iz sigurnosnih razloga i nema prometa. Prije par noćiju su naoružani banditi upali u jednu kuću u Gitegi gdje živi neki tip bijelac koji radi za UN i "opelješili" ga "vrhunski"! Ipak , na obzoru je nova nada da će sve ići malo na bolje jer su taman prije par dana imali referendum o promjeni ustava odnosno da ustav bude "demokratski". Izgleda da je referendum prošao bez problema a navodno su i te paravojne formacije u Burundiju spremne za dogovor pa sad šta će biti od te cijele njihove "demokracije" treba vidit jer ovo je ipak Afrika i što bi svi stranci rekli "u africi danas uživaš u ljepoti i miru a sutra ujutro se probudiš a ono rat i ubijanje na sve strane"! Ali nadajmo se da će ipak "demokratizacija" Burundija proći bez incidenata jer se u zemlji nalaze "udružene snage ujedinjenih naroda" po hrvatski rečeno UNPROFOR (prisjetimo se situacije u hrvatskoj '91-'95).
Što se tiče mentaliteta i životnog standarda ljudi to je klasična priča kao i na mnogim drugim mjestima Afrike. 90% ljudi su teška sirotinja koja se bavi svim i svačim samo da preživi. Neki nadničare, neki prodaju salvete, "okolotrbušne pantalodržače", balunčiće i kojekakve gluposti kao "galantari" po gradu. Neki drže male štandove na kojima prodaju cigarete na komade, upaljače, bonbončiće, itd. Uglavnom, kao i svugdje po africi, sirotinja izmislja "toplu vodu" samo da preživi. Dakle, zaključak je, sirotinje ne fali nimalo a isto tako sam zaključio da moja "popularnost" nije ništa manja nego u Ruandi. Gdje god stanem sa motorom da nešto uslikam ili ispred neke gostionice da odmorim, odmah se počmu "jatiti" oko mene. Nekad samo pet-šest ljudi a nekad i preko pedeset ljudi. Najčešće oko dvadeset do trideset ljudi. E sad, ne može se to ljudima ni zamjeriti što se okupljaju s obzirom na njihov "standard" i život koji imaju i žive jer ja sam za većinu njih "svemirac". Normalno, ima i onih koji čak pitaju i para kad nešto hoću uslikati iako kad ih pitam zbog čega traže novaca kad njih ne slikavam, oni jadni ni sami ne znaju šta da mi odgovore nego opet pitaju love jer misle da će na tu "foru" uspjeti uprositi nešto. Ja im naravno nedam ni kinte jer jednostavno kad bi dao svakom 'ko me pita para, i obzirom koliko te ljudi pita, bankrotira bi da sam "težak" k'o BILL GATES. Plaćam samo onda ako mi je dotična osoba iz nekih razloga interesantna za uslikati.
S druge strane, postoji i onaj mali sloj bogatih ljudi koji žive odlično te super-marketa sa skupim uvoznim proizvodima. I to je standardno za većinu afričkih zemalja. Interesantno je spomenuti to da se u Buđumburi nalazi tvornica Amstel piva. Vjerojatno su je belgijanci otvorili ovdje zato što je Burundi nekad bio belgijska kolonija, možda zato da nešto dobroga učine za gospodarstvo svoje bivše kolonije, a "možda su u šumi". Nadalje, što se tiče Budjumbure, grad mi se puno više sviđa od Kigalija. Ustvari Kigali kad ga gledaš sa brda izgleda k'o Karepovac (splitsko odlagalište komunalnog otpada) sa par ljepših četvrti (peti, šesti, sedmi, he, he) i nekoliko novijih većih zgrada. Nije ni Budjumbura kao Monte Carlo ali mi je grad puno ljepši, relativno široke ulice, lijepe pješčane plaže. Grad se velikim dijelom proteže ravnicom. Neznam kako da još opišem ali konstatacija je: BUDJUMBURA mi je ljepša nego KIGALI. Kad ga obasja sunce dobiješ dojam kao da sliči na neki grad uz more a ne uz jezero Tanganjika.
Gustav
U odnosu na naše plavo jadransko more, jezero Tanganjika je rizično za kupanje jer ima krokodila. Strah i trepet jezera Tanganjika je krokodil po imenu GUSTAV kojeg sam spomenuo u prošlom tekstu. Evo što sam doznao nakon moje "male detektivske istrage". Po "mahali" se priča da je to najveći živući krokodil na svijetu, da ima oko 40 godina, da je dug oko deset metara i da je toliko "prefrigan" da mu još nitko nije "doša glave" a "harač" navodno kupi po cijelom jezeru Tanganjika. Od Burundija do Zambije. Tamani SVE ŽIVO I MRTVO pa čak i manje krokodile a da prosječno godišnje u jezeru nestane oko 50 ljudi tako što su se neoprezno išli "smočiti" pa su postali ručak za krokodile. Naravno, krokodil koji je daleko najviše puta sebi priuštio ručak sa ljudskim "delicijama" je opet nitko drugi nego glavom i bradom GUSTAV. Inače protiv GUSTAVA je podignuto više "haaških optužnica" za više "kaznenih dijela". Jedna od tih je ometanje i sprječavanje vojne vježbe i dovođenje u opasnost ljudi, sredstava i imovine sa smrtnim posljedicama uzrokovano općeopasnim radnjama njegovih čeljusti. Da pojasnim, vojska Južnoafričke Republike imala je vojnu vježbu - iskakanje iz helihoptera u vodu i ulazak u helihopter iz vode na jezeru Tanganjika međutim njih oko šest vojnika neposredno prije nego su skočili u vodu iz helihoptera nisu se ni u snu nadali da će im biti organizirana "dobrodošlica" u vodi a da će "organizator dobrodošlice" biti ni manje ni više nego "popularni" GUSTAV. I tako kad su se vojnici našli u vodi počeo je "gastro-sajam" sa vrhunskim specijalitetima "a la čovik" a njegov glavni degustator GUSTAV se tako razmahao sa svojim čeljustima da je nastao sveopći "degenek". Uspješnost "gastro-sajma" bila je na visokoj razini. Neki su vojnici, i ozlijeđeni i neozlijeđeni ipak uspjeli naći SPAS U ZADNJI ČAS uspjevši nekako ući u helikopter iz vode dok su oni drugi vojnici našli "spas" u probavnim organima "gospodina" GUSTAVA i tako se "spasili" za sva vremena. MOJ SPAS ZA MENE. Jadni vojnici, nisu ni u snu sanjali kad su pošli na vojnu vježbu da će se ta ista vojna vježba pretvoriti u "bal na vodi" u kojemu će LA COSTE GUSTAV biti glavni "dancer". U svakom slučaju nakon što je GUSTAV obavio svoju "građansku dužnost" odmaglio je tragom i bestraga u bespuća jezera Tanganjika i tako još jednom obranio naslov najvećeg svjetskog "gastronoma". E, toliko o GUSTAVU a sada dalje.
Fažol
Ono što je također interesantno jest i to da sam preko dvojice Finaca koji rade za UN, a koje sam sreo u jednoj gostionici, upoznao dvojicu Hrvata koji isto rade za UN ovdje u Budjumburi. Finci su organizirali "rendes" u "Ubundu Residence" jednom odličnom restoranu. Kad su moji zemljaci ispred restorana ugledali parkirani motor sa hrvatskim tablicama ostali su u čudu "do jaja". Odmah se razvezala priča o tome di, 'ko, šta, kako itd. Jedan je iz prijestolnice LIJEPE NAŠE i odaziva se na ime Dušan a drugi je iz Osijeka i ime mu je Goran. Rekli su mi da ima još nekih Hrvata a i drugih iz bivše Juge koji također rade za UN ovdje u Budjimburi pa će me upoznati i s njima. Inače, Dušan je bio i u Istočnom Timoru i mogu reći da je hadžija kao i ja. Pozvao me u subotu kod sebe na FAŽOL SA SUHIM MESOM (fažol = grah). Zamislite što je uspio spremiti u Burundiju. To je kao da ožedniš k'o pas usred pustinje a netko ti doda HLADNO PIVO! Brale!!! Taj legendarni fažol mi je nakon devet mjeseci "lega k'o likarija". Virujte mi, časna pionirska. I reka mi je da se mogu preseliti kod njega, da ima mjesta za mene da ne trošim na hotel ali kako sam ja po prirodi lijen a bit ću još oko sedam dana u Burundiju a hotel mi je jeftin nemam volje prebacivati stvari. Bože me prosti, koliko sam lijen doće mi jednog dana lijenost glave bojim se.
Eto toliko za sada. A ja odoh ovo sad poslat bratu (jer ovo sve pišem u svoj laptop), pa nešto "čalabrcnit" pa onda u UBUNDU RESIDENCE naći se sa Dušanom da popijemo koju pivu a možda dođe još netko od naših. Prije tri dana kad sam bio u Ubundu Residence oko 21h svi su išli ća a ja sam još ostao malo i zamislite upadnem u priču sa jednim čovikom i onako ćakulamo i ja mu kažem tko sam i šta sam i pitam ga šta on radi u Budjimburi a zamislite on je ni manje ni više nego ambasador SOCIJALISTIČKE ISLAMSKE DŽAMAHIRIJE LIBIJE u Burundiju. Mogu reći da se ponaša k'o veliki gospodin kako i dolikuje jednom ambasadoru. I počastio me više puta pićem, i mene i još dvojicu koji su u međuvremenu došli a koji rade u libiskoj ambasadi kod njega. "Ni pod razno" nije htio dozvoliti da ja platim koju "turu". Jebiga, što jes, jes! To je bonton, on je ambasador i njegova je kesa najveća!!!
Post je objavljen 09.03.2005. u 11:37 sati.