Lektira
|
ONI ŠTO NAPUŠTAJU OMELAS Ursula K. Le Guin  Naglo su zazvonila zvona, lastavice su prhnule u zrak i u bučnom je gradu Omelasu, što se uzdiže svojim tornjevima iznad mora počela Svečanost ljeta. U luci su brodovi bili prepuni zastavica, u ulicama, između kuća crvenih krovova, obojenih zidova, između starih, mahovinom obraslih vrtova i avenija s drvoredom, pred parkovima i javnim zgradama koračale su povorke ljudi. Neki su bili svečano odjeveni, starci u dugoj, ljubičastoj ili sivoj odjeći, brigadiri ozbiljna lica, nasmiješene ali mirne žene, što su nosile djecu i razgovarale koračajući. U drugim je ulicama odzvanjala brzo glazba, zveket gongova i bubnjeva. Ljudi su plesali, sve je bilo u plesnom ritmu. Djeca su skakutala sa svih strana, krici su im letjeli poput lastavica iznad glazbe i pjesme. Povorke su se uputile prema sjeveru grada, prema velikom travnjaku nazvanom Zelena livada, gdje su momci i djevojke, goli pod toplim suncem, gazeći blato do gležanja, vježbali svoje konje prije trke. Konji nisu nosili ormu, samo ular. Širili su nozdrve, kopkali nogama i kočoperili se. Bili su uzbuđeni jer su konji bili jedine životinje koje su sudjelovale u našim svečanostima. U daljini uzdizale su se planine, na sjeveru i zapadu, okružujući napol Omelas. Jutarnji je zrak bio tako čist da je snijeg što je krasio Osamnaest planina blistao bjelkastom i zlaćanom vatrom pod suncem i plavim nebom. Bilo je dovoljno vjetra da bi zastave na trkalištu lepršale. U tišini prostranih ozelenjenih livada mogla se čuti glazba s gradskih ulica, sve bliža, ugodna i rasplinuta u zraku što bi ponekad zatreperio, uz radosnu zvonjavu. Radosnu? Kako da se izrazi radost? Kako da se opišu građani Omelasa? Nisu to bili obični, jednostavni ljudi, premda su bili sretni. No, izrazi veselja nisu se često iskazivali. Svi su osmijesi postajali ukočeni. Sve je navodilo na pomisao da bi se ubrzo imao pojaviti Kralj na sjajnom konju, okružen plemenitim vitezovima, ili možda na nosiljci koju nose mišićavi robovi. No, kralja nije bilo, nije bilo ni mačeva ni robova. Nisu oni bili barbari. Ne poznajem pravila ni zakone njihova društva, ali čini mi se da ih je bilo malo. Budući da nisu živjeli u monarhiji i nisu imali robove, nisu imali ni burze, ni oglašavanja, ni tajne policije, ni atomske bombe. A ipak, ponavljam, nisu to bili jednostavni ljudi, mirni stočari, grubi plemići, dobrodušni utopisti. Nisu bili ništa manje komplicirani nego mi. Nevolja je u tome što imamo lošu naviku, koju ohrabruju cjepidlake i mudrijaši, da sreću smatramo nečim glupavim. Samo je bol produhovljena, samo je zlo zanimljivo. U tome je izdaja umjetnika: on odbija prihvatiti otrcanost zla i jad boli. Ako je ne možete nadvladati poistovjetite se s njome. Ako zaboli, pokušajte opet. No, ako se slavi nevolja, to znači da se osuđuje radost, prihvati li se nasilje, gubi se ostalo. A mi smo gotovo sve i izgubili. Ne možemo više ni opisati kako izgleda radostan čovjek, ne možemo svetkovati radost. Mogu li vam u nekoliko riječi opisati stanovnike Omelasa? Nisu to prostodušna i sretna djeca - premda će njihova djeca, zapravo, biti sretna. To su zreli, odrasli ljudi, inteligentni i strasni, a ne žive jadno. Voljela bih ih bolje opisati. Omelas u mojim ušima odzvanja kao grad iz bajke: bila jednom, davno, jedna zemlja... Možda biste si uz malo napora i sami mogli zamisliti, jer ne bi vas sve mogla zadovoljiti opisom. Na primjer, kako stoje s tehnologijom? Mislim da nije bilo vozila na njihovim ulicama ni helikoptera iznad grada. To proizilazi iz toga što su stanovnici Omelasa sretni. Sreća se temelji na razlikovanju onoga što je potrebno ili onoga što nije ni potrebno ni štetno, od onoga što je štetno. Što se tiče onoga što nije ni štetno ni potrebno, dakle komfora, luksuza, obilja - oni mogu imati centralno grijanje, podzemnu željeznicu, strojeve za pranje i sve one čudesne aparate koje još nismo izumjeli, viseće svjetiljke, neke druge izvore energije osim nafte, lijek protiv hunjavice. Možda i nemaju ništa od toga, nije važno. Kako hoćete. Uvjerena sam da su stanovnici obalnih gradova stigli u Omelas u danima prije svečanosti u brzim vlakovima i tramvajima na dva kata i da je stanica u Omelasu najljepša zgrada u gradu, premda je jednostavnija arhitekturom nego Poslovna zgrada. No, unatoč vlakovima, možda vam se Omelas neće činiti gradom punim vrlina. Osmijesi, zvonjava, parada, konji... dodajte i orgije. No, nemojte tražiti da dodam hramove iz kojih će izlaziti dostojanstveni i goli svećenici i svećenice, napol u zanosu i voljni da vode ljubav bilo s kim koji želi spajanje s božanskom krvi. Nećemo to opisivati, premda sam i na to pomišljala. Bolje je da u Omelasu nema hramova, bar ne materijalnih. Religije da, ali svećenstva ne. Te golišave osobe mogu se zadovoljiti time da koračaju gradom, nudeći se kao božanski nabujak za ogladnjele, slijedeći zov mesa. Neka se i oni pridruže povorci. Neka bubnjevi prate vođenje ljubavi, neka činele i gongovi slave požudu i (to nije zanemarivo) neka djeca što će se roditi iz tih obreda budu voljena i neka ih odgaja cijela zajednica. Jedina stvar koje nema u Omelasu, koliko ja znam, to je zločin. Ali bi ga moglo biti? Prije svega, mislim da nema droge, ali to je puritanska pomisao. Za one koji žele, neodoljiva i rasplinjavajuća blagost drooza mogla bi se širiti ulicama, drooza koji duhu i tijelu donosi bistrinu i lakoću, pa nakon nekoliko sati sanjarsku malaksalost i čudesne vizije zagonetki, potičući spolni užitak iznad svake mašte, a ne stvarajući ovisnost. Za one skromnijih ukusa mislim da mora biti piva. Što bi se drugo moglo naći u tome dražesnom gradu? Osjećaj pobjede, dakako, slavljenje hrabrosti. Ali kako nema svećenika, nema ni vojnika. Zadovoljstvo poslije pokolja nije zdravo zadovoljstvo. Ono ne pristaje ovamo. Ono je zastrašujuće i nekorisno. Plemenita i bezgranična radost, velikodušan trijumf ne protiv vanjskog neprijatelja nego u skladu sa svim onim što je pravedno i lijepo u duhu svih ljudi, što pristaje sjaju ljeta. Evo, to puni srce stanovnika Omelasa i oni slave pobjedu života. Mislim da većini i nije potreban drooz. Veći dio povorke stigao je do Zelenih livada. Iz crvenih i plavih šatora širi se čaroban miris jela. Djeca su se po licu umrljala poslasticama, a i u sivoj bradi nekog čovjeka blaga lica našle su se mrvice kolača. Mladići i djevojke zajahali su konje i počeli se skupljati oko startne linije trke. Neka niska stara žena, debela i nasmiješena, dijelila je cvijeće iz svoje košarice i mladi su ga zadijevali u blistavu kosu. Neko je dijete od devet, deset godina sjelo izvan skupine ljudi i počelo svirati na flauti. Ljudi su se zaustavljali da ga čuju, smiješili su mu se, ali nisu razgovarali s njim jer ono nije prestajalo svirati i nije ih vidjelo, jer su mu se tamne oči gubile u blagoj i razigranoj čaroliji melodije. Zatim je odjednom prestalo svirati i spustilo ruke. Kao da je to bio znak, jer se odjednom začuo zvuk trube iz šatora kod startne linije: molećiv, melankoličan, prodoran. Konji su se propeli, neki su zarzali. Mladi su jahači smirena lica gladili konje po vratovima i tiho im govorili: "Polako, polako, lijepi moj..." Počeli su se svrstavati duž polazne crte. Ljetne svečanosti počinju. Vjerujete li vi u to? Prihvaćate li zbilju ove svečanosti, ovoga grada, ove radosti? Ne? Pa da vam opišem još nešto. U podrumu jedne od sjajnih javnih zgrada Omelasa, ili jedne od prostranih privatnih zgrada, postoji jedna prostorija. Njena su vrata zaključana, prozora nema na vratima. Malo prašinasta svjetla prodire kroz otvore između dasaka, te kroz neki prozorčić pun paučine. U kutu prostorije dvije čvrste metle, prljave, smrdljive, kraj zarđanog kablića. Pod je prljav, vlažan, kao što su to obično podrumski podovi. Prostorija je dugačka tri koraka i široka dva. Jedva ima mjesta za ormarić s metlama i priborom. U prostoriji sjedi dijete, možda je dječak, možda djevojčica. Izgleda kao da mu je šest godina ali ima gotovo deset. Slaboumno je. Možda se takvo rodilo, možda je postalo ludo od straha, zbog neishranjenosti ili nedostatka brige i njege. Kopka nos i češe katkada nožni prst, katkad splovilo, ostaje sjediti zgrčeno u kutu, dalje od metli, jer se boji. Zatvara oči, ali zna da su metle još ovdje. Vrata su zaključana, nitko ne dolazi, osim što - dijete nema pojam o vremenu - ponekad vrata zacvile i otvore se, neka osoba ili više njih pojavi se, jedna uđe i udari dijete kako bi ustalo. Ostali se ne približavaju već gledaju prestrašeno, s gađenjem. Zdjelica i vrč budu na brzinu napunjeni, vrata se zatvore, nestaje pogleda. Ljudi što ga dođu pogledati ne govore, ali dijete, koje nije oduvijek bilo ovdje i sjeća se sjaja sunca i majčina glasa, pokatkada zajeca: "Bit ću pametan, molim vas pustite me! Bit ću pametan!" No, nitko ne odgovara. Noću je dijete vikalo, zapomagalo, mnogo plakalo, ali sada sve rjeđe, ponekad zastenje i sve manje govori. Tako je mršavo da više i nema listova na nozi, trbuh mu je izbočen. Živi od pola zdjelice brašna i masnoće dnevno. Nema odjeće, a njegova bedra i noge sva su puna zaraznih čireva, jer sjedi u svojim izmetinama. Svi znaju u Omelasu da je dijete ovdje. Neki shvaćaju zašto, neki ne shvaćaju, ali svi su svjesni da njihova sreća i ljepota njihova grada, nježnost njihovih veza i odnosa, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih učenjaka, nadarenost njihovih stvaralaca, pa i obilje njihove žetve i plodova i blagost klime, ovise potpuno o jadu toga djeteta. To se obično tumači djeci između osam i dvanaest godina, kada mogu shvatiti. Mladi većinom odu pogledati to dijete, premda i odrasli odlaze da ga vide. Nije važno kako se djeci objašnjava, ali mladi su obično šokirani i osjećaju gađenje kad vide to dijete. Spopadne ih mučnina, bijes, obuzme ih stid i nemoć unatoč svim objašnjenjima. Voljeli bi učiniti nešto za to dijete, ali ne može se ništa. Kad bi dijete bilo dovedeno na svjetlo sunca, daleko od toga groznog mjesta, kad bi bilo okupano i nahranjeno, njegovano, bila bi to nesumnjivo dobra stvar, ali ako bi to bilo učinjeno, sav napredak, ljepota i radost Omelasa bili bi srušeni. Takvi su uvjeti. To bi značilo zamijeniti dobrotu i radost svakog življenja u Omelasu za samo jedno poboljšanje. Odbaciti sreću tisuća ljudi da bi mogla biti sretna jedna osoba. To bi značilo pustiti maha zločinu. Uvjeti su strogi i bezuvjetni. Ne smije se djetetu uputiti ni lijepa riječ.  Ponekad bi se mladi ljudi vraćali kući u suzama ili sa suzdržanom ljutnjom kad bi posjetili dijete i suočili se s tim groznim paradoksom. Mogli su o tome mozgati tjednima ili godinama. No, s vremenom bi shvatili da ne bi dobili nešto osobito ni kad bi dijete bilo slobodno. Sitna radost zbog topline i hrane, ali ništa više. Ono je i previše slaboumno da bi osjetilo istinsku radost življenja. Predugo je živjelo u strahu da bi ga se ikad moglo osloboditi. Navike su mu previše divlje da bi reagiralo na ljudski postupak. Možda bi, nakon toliko vremena, bilo i nesretno bez zidova koji ga štite, bez mraka za oči i bez izmetina u kojima bi sjedilo. Njihove se suze suše pred tako okrutnom nepravdom kad počnu poimati strašnu pravdu zbilje i prihvaćati je. A ipak, možda su baš te suze, taj bijes, velikodušnost i priznanje nemoći pravi izvor sjaja njihovih života. Nema u njih sreće s okusom bljutavosti i neodgovornosti. Oni znaju da ni oni kao ni dijete nisu slobodni. Poznaju oni sažaljenje. Baš postojanje tog djeteta i priznanje toga postojanja omogućuju plemenitost njihove arhitekture, daju snagu njihovoj glazbi i veličinu njihovoj znanosti. Znaju oni da bez toga djeteta, što je u onom podrumu tako jadno i cmizdri u mraku, ne bi ni flautist mogao izvlačiti iz instrumenta radosne zvuke dok se mladi jahači svrstavaju na startnoj crti u sunčano ljetno jutro. Vjerujete li u njih sada? Zar vam se sada ne čine zbiljskijim? No, valja reći još nešto, gotovo nevjerovatno. Ponekad se neki od mladih što odu pogledati dijete ne vraćaju kući u suzama ili u bijesu. Ne vraćaju se, zapravo, uopće. Ponekad i neki muškarac ili žena šute dan ili dva, zatim napuštaju svoj dom. Izlaze na ulicu, usamljeni, koračaju ulicom i napuštaju grad Omelas. Odlaze sami, momak ili djevojka, muškarac ili žena. Pada noć, putnik mora prijeći gradove, proći između kuća s osvijetljenim prozorima i zaputiti se dalje u tamu poljana. Svaki od tih usamljenika upućuje se prema sjeveru k planinama, ili na zapad. Idu, napuštaju Omelas, gube se u tami i ne vraćaju se. Za većinu nas je mjesto kamo oni idu još nevjerojatnije od sretnoga grada i ne mogu ga opisati. Ali ipak, čini se da znaju kamo idu oni što napuštaju Omelas. |
