Promjene
|
Posljednjih dana dosta se piše o protestima ratnih veterana u Zagrebu. Mišljenja su podijeljena - ima ovakvih i onakvih, kritičnih i solidarnih, ali većina se slaže kako se ulicama valja nešto opasno i nepredvidljivo, što vlasti ne mogu i ne znaju zaustaviti. Pogledajte recimo članak D. Butkovića iz Jutarnjeg. Prikrivena namjera novinara je da nas mobilizira uz Milanovićevu vlast kako bismo joj dali legitimitet i snagu da se odupre rušiteljima demokratski izabrane vlasti. Kao, nije trenutak da se propituju odluke Vlade, nije vrijeme za referendumska sitničarenja: treba pokazati snagu da izbjegnemo klizanje u nestabilnost i anarhiju. Ustvari, ništa nije manje točno od toga. Činjenica je naime da se ovim ulicama već desetljećima ne valja ništa vrijedno pažnje. O da, protestiralo se već zbog uništenih poduzeća i prosvjetarskih plaća, imena trgova i gay prava, zaklinjalo se u zločince i bralo kestene, ali od svega toga ni jednoj vlasti nije pofalila ni vlas. Ma ni stidna dlačica. Zašto bismo se sada bojali nekoliko stotina bukača na ulicama, pogotovo kad je jasno da nemaju podršku većine veterana? Sjetite se, službeno ima gotovo 500000 sudionika rata, a prosvjednici iz Savske su sretni kad ih se skupi 1000. Njihova snaga slabi iz dana u dan - jedina im je nada da nekako uspiju dogurati do vukovarske komemoracije pa tamo podignu tenzije i isprovociraju kakav sukob ne bi li ispali žrtve. Zašto ih se onda plaši Zoran Milanović? Osnovna falinga ove Vlade je što su njeni vodeći ljudi prihvatili diskurs kojim se već skoro 25 godina služi HDZ i kojim se ne mogu opisati ni razriješiti stvarni problemi. U tom jeziku veterani su branitelji, a branitelji su svetinja, rat je domovinski i on je temelj, težnje su vjekovne i plemenite, a dušmani poznati i zli. U njemu nema izraza za pljačku i zločine počinjene s naše strane fronta, samo za eskivaže i nevješta opravdavanja, bez iskrenog razumijevanja, empatije i pokajanja. To nije jezik morala i logike, već jezik sitnih trgovaca, prilagođen nadmudrivanju i malim transakcijama, bez kapaciteta za nijanse, mudrost, diplomaciju i državničku veličinu. Tim jezikom ne mogu se pisati ni objasniti velika djela, pa ljudi koji ga koriste ne mogu ni činiti velika djela. Kad ste prvi put slušali ljude kako govore tim jezikom, bio je novost, zvučao je slatko i svidjele su vam se te fraze. Govorili su vam kako ste najbolji i najjači i kako ste samo njih čekali da budete sretni. Upinjali ste se da naučite tako govoriti, i ispravljali jedni druge: raskrižje, zadatci, postaja, gleede, pozornost, domjeenak, izvješće. Kupili ste od njih tu konzervu čistog hrvatskog zraka i tek kasnije shvatili da je zapravo prazna. Ali do tada ste već usavršili solidno govoriti i misliti na tom jeziku, nadareni ste vi. Ima jedna stvar vezana za jezik: ako nemaš mogućnost slobodnog korištenja jezika, nemaš ni mogućnost slobodnog razmišljanja. Zato u školi uče vašu djecu govoriti različito od vas, stoga dva različita pravopisa. Zato TV kalendar i jezični savjeti Smiljane Šunde: govori kao mi da bi i mislio kao mi. Pokušaj reći krivu riječ: lična karta. Pokušaj pomisliti krivu stvar. Komunjaro. Jugoslavenčino. Ali nakon 20 i koliko godina, vi osjećate da stvari nisu kako spada. Možda vam je već lagano dosta ponosnog lepeta stjegova i limene muzike. Možda vam je hrvatska lisnica u džepu otužno prazna. Možda gledate u svoje dijete i nije vam baš svejedno. Možda vam je pun kurac. Hoćete li i ove godine ić upalit feralić na Vukovarsku? Jeste li primijetili zanimljiv fenomen ovih dana: čim Karamarko nešto izjavi, popularnost mu padne. Dok Milanović zine, HDZ skoči na ljestvici. A slično je sa pobunjenim veteranima: najuvjerljiviji su dok šute. Svi oni govore tim istim govorom i taj trohej zaglušljivi, taj zvučni teški jamb sve je teže slušati. Zato se Zoran Milanović ne snalazi: on je dovoljno pametan da ne vjeruje u diskurs kojim barata, a suviše mlak i neodlučan da bi ga promijenio. Zato ne može poduzeti ništa značajno, pridobiti nikog važnog, zato je zatočenik vlastite nemoći. To ga ljuti i plaši, ali džaba - strah u njemu neće probuditi velikog čovjeka. (A Karamarko nema ni toliko kapaciteta.)  Evo čemu nas uči prosvjed ratnih veterana: 1. Službena politika i mediji bi trebali prestati posljednji domaći rat zvati domovinskim, a njegove veterane braniteljima. Danas je jasno da se malo čime i malo kime u tom ratu možemo pohvaliti: pa ako već nemamo muda ispričati pravu istinu o toj neslavnoj epizodi bez mitomanije i lažnog patosa, ostavimo to barem povjesničarima. 2. Jasno je da će se prava i privilegije "branitelja" morati početi rezati. Nemamo više novaca za takav luksuz: uostalom, nemoralno je da mirovina sveučilišnog profesora s punim stažom bude manja od prosječne "braniteljske" mirovine. Jednako je nemoralno da civilni invalidi nisu u pravima izjednačeni s invalidima rata. 3. Trebalo bi napraviti reviziju mirovinskog statusa zdravih "branitelja" koji nisu invalidi, pa onima koji nemaju dobi ni radnog staža za mirovinu ponuditi da do ispunjenja uvjeta rade nešto korisno i od općeg interesa ako žele zadržati dio mirovine. To neće nažalost vratiti petnaest i više godina rasipana sredstva za već isplaćene mirovine, ali bi moglo smanjiti buduću štetu. U društvu u kome se očekuje da će radni vijek sadašnjeg pedesetogodišnjaka trajati do 67. godine ne može se dozvoliti da njegov vršnjak dobiva povlaštenu i ničim zasluženu mirovinu još 17 godina. 4. "Braniteljima" s PTSP treba prilagoditi zakonodavstvo u cilju njihove što bolje zaštite: ne bi se smjelo dogoditi da netko s dijagnosticiranim PTSP ima pristup oružju, da dobije oružani list ili npr. bude lovac. Ozbiljnijim slučajevima moglo bi se uskratiti vozačku dozvolu ili mogućnost usvajanja djece, a morali bi biti svjesni da bi u bilo kojoj brakorazvodnoj parnici bili prvi sumnjivi za obiteljsko nasilje i vjerojatno ne bi dobili skrbništvo nad djecom. Ali prije svega, trebamo ponovo početi govoriti svojim vlastitim jezikom i misliti vlastitom glavom.  |
