monasticism

Tko je jednom vidio Montecassino, neće ga nikada zaboraviti. Preko 500 metara visoko uzdiže se iznad visoravni, vidljivo izdaleka. Benediktinski samostan koji još danas stoji na svojoj zaravni zaista izgleda kao "grad na brdu". Značenje tog brda čovjek može najbrže shvatiti kada se pješice popne na njega, a ne automobilom ili izletničkim autobusom. Čim se čovjek popne gore, pogled odozgo je zadivljujući. Benedikt ima pregled; u špilji je vidio život iznutra, sada ga može vidjeti odozgo.

Brda su uvijek privlačila čovjeka. Zato jer je brdo opasno i neraspoloživo, privlači čovjeka sebi gore. Mali čovjek želi "pokoriti" veliko brdo. Kada se jednom popne na njegov vrh, oni su jedno, brdo i čovjek. Silazak bi jedino opet mogao stvoriti poteškoće. Brdo je nešto sveto. O tome svjedoče mnogobrojni doživljaji i izvješća mistika. U Bibliji se važni susreti s Bogom odigravaju na brdima: brdu Horeb, brdu Tabor gdje se Isus objavio, na Golgoti gdje je Isus umro.

Ako se zadržimo na slici da je Bog "gore" na nebu, onda je naravno čovjek uvijek bliže Bogu kada stoji na brdu.

To je htio Benedikt. Brdo je za njega imalo još prednosti. Stvorio je prirodnu "klauzuru". Ono što je imao u špilji, ograničen radijus kretanja koji mu je pomogao tražiti sebe i ne bježati od sebe, na sličan mu način nudi gora. Pažnje je vrijedno kako Benedikt određene elemente špilje "nosi sa sobom" na goru. Mir špilje primjerice preporuča Benedikt svojim monasima u 6. poglavlju Pravila. Kada više ljudi živi skupa, "špilja" tišine je za pojedinca još važnija i za život nužnija. I habit, monaško ruho je na određen način špilja koja ne pušta svakoga unutra. Za Benediktov samostan na gori, "ćelija" igra posebnu ulogu. Ćelija, monahova soba, je "monahova špilja". Samostan je dakle skupina malih špilja. Benedikt preuzima izum Pahomija Egipatskog iz 4. st, koji je opet inspiriran Antunom Pustinjakom i koji je osnovao "nastambu pustinjaka". I u Benediktovo doba je bilo posve normalno da se ljudi, radi intenzivnijega duhovnog života, povuku u špilju. Što je u Egiptu bila pustinja, to su u Italiji bile špilje.

Svaki čovjek treba razdoblja špilje, osame. Mora se znati povući kako bi skupio snagu. Upravo mu je to potrebno kada se nađe u posebno izazovnim situacijama, kada je "na brdu". Kada primjerice mora stajati "naprijed", kada ljudi u njegovoj poziciji gledaju u njega ili kada se puno kreće među ljudima. No ne može i ne treba svatko ići u pravu špilju; usprkos tome je za nju/njega dobro da poput Benedikta "ponese sa sobom špilju" kamo god da krene.

(…)

Benediktinski samostani se do danas pretežno grade na brdima. Benedikt želi, nakon što se dugo skrivao, pustiti svoje svjetlo da svijetli. Od Montecassina će zaista poći mnogo svjetla; on će postati model koji će trajno obilježiti civilizaciju i kulturu Zapada.

Biografija opisuje neke aspekte tog grada-modela.

Grad na brdu kod Cassina nije, usprkos svojoj maloj površini, "selo" - u smislu provincije. Ovdje gore žive ljudi različita kova. Ljudi koji su se u ravnici morali odvojiti jedni od drugih,»pronašli su najednom te istom mjestu miran suživot. Slušamo o siromašnim seljacima, o uglednim činovničkim sinovima, Gotima koji su u Italiji namjeravali potisnuti rimsku kulturu.

Ova vrsta multikulturalnosti je moguća samo zato što je svaki od njih, vjerojatno, ponio "svoju špilju" u kojoj je sačuvana njegova osobnost. Sada se Benediktovo napuštanje društva isplatilo. Otvoren je za sve, jer se nije nesvjesno upleo u određene društvene pravce. I čini se da je to naučio i svoje učenike.

Mauritius Wilde, Duhovni put

Suvremeno dušobrižništvo postalo je domenom psihologije. Psiholozi nam govore što je dobro za "dušu" i za "psihu" čovjeka, a što joj škodi. Čini se da su teolozi izgubili pouzdanje u vlastito dušobrižničko iskustvo, pa sad i oni pokušavaju -ponekad nekritički - za vodstvo u duhovnom životu preuzeti psihološke metode. Istina, dušobrižništvo u današnje vrijeme zasigurno mora uzeti u obzir spoznaje psihologije. Ipak, umjesto da se teologija mjeri s psihologijom i da joj se pokorava očekujući od nje spasonosne odgovore, za ljude našeg doba bilo bi "spasonosnije" prisjetiti se psihološkog iskustva religiozne prakse. Teologiju koja želi "trčati" za različitim psihološkim školama, psiholozi ne shvaćaju ozbiljno. Psiholozi očekuju od teologa da ponovno pronađu bogata iskustva koja su prikupili molitelji svih vremena i učine ih plodonosnima za suvremene ljude.

Molitvena praksa koju susrećemo kod monaha koji su živjeli u razdoblju od trećeg do šestog stoljeća, riznica je psiholoških iskustava. Za stare monahe religiozni i psihološki putovi nisu bili odvojeni. Za njih je čisto religiozni put istodobno i psihološki. Religiozni put sadržavao je sve psihološke spoznaje i metode koje danas nužno ima jedna samostalna znanost. Starimi monasima molitva je bila izvor samospoznaje i lijek za sve rane koje se danas pokušavaju liječiti psihološkim tehnikama. Molitva ima istodobno analitičku i terapeutsku funkciju. Kroz molitvu čovjek spoznaje sve svoje pogrešne stavove i bolesti, molitva mu donosi ozdravljenje. Molitelj nije samo pobožan, kroz molitvu postaje zreliji, mudriji i zdraviji čovjek, netko za koga se može reći daje pronašao sebe, da se poistovjetio sa sobom, daje ostvario sebe samog.

Samoostvarenje koje se u današnje vrijeme pokušava dosegnuti brojnim psihološkim i meditativnim vježbama za monahe je bilo rezultat ustrajnosti na molitvenom putu. Dakako, samo-ostvarenje nije bio cilj ovog puta. Monasi nisu težili za samoostvarenjem, oni su tražili Boga. Ideal samoostvarenja za kojim se danas teži, stavlja čovjeka u središte. Sve se vrti oko njega. Čak i Bog služi njegovu samoostvarenju. Svrha je meditativnih i religioznih vježbi razviti sve ljudske sposobnosti. S obzirom na to da se uvidjelo da i sklonost ka religioznom pripada sveukupnosti čovjeka, počelo se težiti i za razvitkom te sklonosti. Bog je pritom samo sredstvo za ostvarenje cilja. On ih ne zanima kao Bog, nego samo kao pomoć pri samoostvarenju. Monasi nisu htjeli ostvarivati sebe, nego tražiti Boga Pokušali su iz sebe odstraniti sve što im priječi Boga. Pritom su iskusili da čovjek ne može pronaći Boga, ako živi mimo sebe i ako ne spozna sebe samog. Do spoznaje Boga dolazi se samo preko samospoznaje. To je uvidio već prvi značajni monaški pisac Evagrije Pontik (+399): Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe.

Davno prije njega Klement Aleksandrijski (+211) dopušta čovjeku da se uzdigne od samospoznaje na spoznaju Boga: Dakle to je, kako se čini, najvažnija od svih spoznaja, upoznati sebe; jer kad netko sebe spozna, tada će spoznati Boga.

Slično piše Nilom (+oko 430) u jednom pismu upućenom mladom monahu: Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati se, ništa napornije, ništa ne zahtijeva više posla. A kad si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.

Samospoznaja na koju misle monasi ima dva različita aspekta: po prvom, čovjek se prepoznaje polazeći od veličine Božje koja se u njemu zrcali. Čovjek je slika Božja. Ovakvo razumijevanje ljudske samospoznaje nalazimo prije svega kod Origena i Ambrozija, a zatim i kod Bernarda iz Clairvauxa (+1153) i Wilhelma iz St. Thierrva (+1148) koji su bili nadahnuti monaškim piscima srednjeg vijeka: Upoznaj sebe jer si moja slika, i onda ćeš spoznati mene čija si slika. U sebi ćeš pronaći mene.

No po Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati da je on nagrđena božanska slika: Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što sije ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći.

Monasi od trećeg do šestog stoljeća više naglašavaju drugi aspekt, aspekt ljudske bijede na koju čovjek nailazi kod samospoznaje. Samospoznaja je put poniznosti na kojem se čovjek doživljava kao grešnik koji se daleko udaljio od Boga:
Jedan brat obrati se starom ocu Sisoesu: "Uvidio sam kako stalno mislim na Boga." Starac na to reče: "Nije ništa veliko ako stalno misliš na Boga. Veliko je, naprotiv, uvidjeti da si jednak drugima. To i tjelesni trud vode do stava poniznosti.

Otac Antun (+356) također misli da je bitno priznati se grešnikom pred Bogom:
Stari otac Antun rekao je starom ocu Poimenu: "Veliko je djelo kad čovjek svoje grijehe drži pred licem Božjim i do posljednjeg daha računa s napasću.

Oba aspekta pripadaju ljudskoj samospoznaji: čovjek je slika Božja. On treba spoznati svoje dostojanstvo, svoju ljepotu, dobro koje je Bog u nj stavio, svoju sposobnost da postane stan Božji. Istodobno treba razotkriti sve što je ovu sliku zastrlo i nagrdilo. On treba u sebi otkriti svu tminu, zlo, sve opačine i nagrđenosti, ono sotonske. Tada će ga Bog ozdraviti, obnovit će njegovu iskonsku sliku, dopustit će mu da postane onakav kakvim gaje zamislio. I to nije ništa drugo nego samoostvarenje čovjeka. Čovjek se ostvaruje kao slika Božja ili bolje rečeno Bog ostvaruje svoju sliku u čovjeku. Put prema tom cilju za stare monahe je molitva.

Anselm Grün, Molitva i samospoznaja

Odlučujem govoriti o stupnjevima poniznosti, što nam ih je sv. Benedikt zapovjedio ne da ih nabrajamo, nego da se po njima uspinjemo. Sada ću prije svega, ukoliko budem sposoban, pokazati, kamo nas oni moraju dovesti, a to tako, da znajući način što nas na kraju čeka, bude nam uspon penjanja što manje težak.

Neka nam Gospodin pokaže teret puta, nagradu za umor: On govori: "Ja sam put, istina i život ". (Iv 14,6) On putem naziva poniznost što vodi k istini: put je umor, a istina je plod umora.

Upitat ćeš me: „Kako sigurno mogu znati daje Gospodin govorio o poniznosti, kad je neodređeno rekao: Ja sam put? Poslušaj ono što je jasnije: „Učite se od mene koji sam blaga i ponizna srca ". On sebe postavlja za primjer poniznosti, kao uzor blagosti: Ako ga nasljeduješ, ne hodaš u mraku, pa ćeš imati svjetlo života. A što je svjetlo života ako to nije istina, što prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, te mu pokazuje gdje se nalazi istinski život? Evo zašto je, poslije izjave: Ja sam put i istina, nadodao: i život -kao da je kazao: Ja sam put koji vodim k istini, ja sam istina jer obećaj em život, ja sam život koji vam dajem. On kaže: „Ovo doista jest život vječni: da upoznaju tebe, istiniti Bože, i onoga koga si poslao Isus a Krista". (Iv 17,9)

Ali još nešto, a to je kao da bi mu rekao: „Ja promatram put to jest poniznost; želim plod, to jest istinu. Međutim koja korist, ako je put toliko naporan da ja neću moći postići nagradu što je želim?" On ti odgovara: Ja sam život, to jest poputbina koja će ti davati snage na putu. On viče dakle zalutalima i kojima je put nepoznat: Ja sam put; a mnoštvu koji sumnjaju i onima koji ne vjeruju: Ja sam istina; i na kraju onima koji se već uspinju, ali se osjećaju umornima: Ja sam život.

Smatram da sam ti dovoljno pokazao, polazeći od navedenog evanđeoskog ulomka, da je plod poniznosti poznavanje istine. Ali poslušaj i ovaj drugi tekst: „Zahvaljujem ti, Oče neba i zemlje, što si sakrio sve ovo - to jest očito tajne istine - od mudrih i razumnih - to jest oholih - objavio ih malenima, to jest poniznima. Također i u ovom mjestu jasno je kako je istina skrivena oholima, a otkrivena poniznima.

Doista, ovako se može definirati poniznost: poniznost je krjepost po kojoj se čovjek prezire jer savršeno poznaje samoga sebe. Ova definicija pristaje onima koji, pošto su pripravili u svom srcu ljestve za uspinjanje, napreduju od krjeposti do krjeposti, od stupnja do stupnja, dok stignu na vrhunac poniznosti, smješteni kao na brdu Sionu, to jest pošto su ostvarili sklonost razmišljanja, moći će razmatrati istinu. „Doista - kaže psalam - donositelj zakona udijelit će svoj blagoslov" (Ps 83, 6-8), jer koji će dati zakon dati će također blagoslov, to jest, onaj koji je zapovjedio poniznost, dovest će do istine.

Međutim, tko je ovaj donositelj zakona, ako ne Gospodin dobar i pravičan, koji je dao zakon skrenulima s pravoga puta? I, doista, sasvim je stalno, da skreću s pravoga puta oni koji napuštaju istinu. Ali, da li su oni napušteni od svoga Spasitelja, na svom zaokretu? Ne: dobri i pravični Gospodin njima naređuje put poniznosti, po kojemu se mogu vratiti k spoznanju istine. Nudi im prigodu da steknu spasenje jer je dobar; pa ipak bez strogosti zakona, jer je pravedan. Dobar je, jer ne će da oni propadnu; pravedan je, jer ne zaboravlja kazniti.

Zato sveti Benedikt raspoređuje ovaj zakon, posredstvom kojega se vraća k istini, na dvanaest stupnjeva. Kao što se po njemu stiže Kristu putem deset zapovijedi zakona i dvostrukog obrezanja - što dovršava broj dvanaest - duše i srca, tako se može doprijeti do istine samo kad se popne na ovih dvanaest stupnjeva. Što nama znači činjenica da se Gospodin očitovao na vrhu ljestava pokazanih Jakovu kao tip poniznosti, ako ne da je poznavanje istine položeno na vrhunac poniznosti? Gospodin, sa vrhunca ljestava, gledao je na sinove ljudske kao Istina. Njegove oči, kako ne će prevariti, tako nisu nikada spoznale da su bile prevarene - da vide ima li netko tko bi upoznao ili tražio Boga. Zar se i tebi ne čini kako s vrhunca zove i govori onima koji ga traže? On poznaje dobro svoje: „Dođite k meni svi koji me žudite i nasitite se plodovima mojim ". (Sir 24,18) I još: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti." (Mt 11, 28) On kaže: Dođite. Kamo? K meni, Istini. Kakvim putem? Putem poniznosti. Za kakvu korist? Ja ću vas okrijepiti. Ali, kakva je okrjepa što je Istina obećana onima koji se penju k njemu, i što dariva onima koji stignu do njega? Nije li možda ljubav? Jer će k njoj prispjeli, po riječima svetog Benedikta (Pravilo, gl VII.), poslije nego se popeo na najviši stupanj.

Ljubav je uistinu slatko i ugodno jelo, što podiže umorne, veseli žalosne i konačno čini da mu je jaram Istine ugodan, a njegov teret lagan.

Sveti Bernard, crkveni naučitelj