Marketing
Život na brdu
Tko je jednom vidio Montecassino, neće ga nikada zaboraviti. Preko 500 metara visoko uzdiže se iznad visoravni, vidljivo izdaleka. Benediktinski samostan koji još danas stoji na svojoj zaravni zaista izgleda kao "grad na brdu". Značenje tog brda čovjek može najbrže shvatiti kada se pješice popne na njega, a ne automobilom ili izletničkim autobusom. Čim se čovjek popne gore, pogled odozgo je zadivljujući. Benedikt ima pregled; u špilji je vidio život iznutra, sada ga može vidjeti odozgo.
Brda su uvijek privlačila čovjeka. Zato jer je brdo opasno i neraspoloživo, privlači čovjeka sebi gore. Mali čovjek želi "pokoriti" veliko brdo. Kada se jednom popne na njegov vrh, oni su jedno, brdo i čovjek. Silazak bi jedino opet mogao stvoriti poteškoće. Brdo je nešto sveto. O tome svjedoče mnogobrojni doživljaji i izvješća mistika. U Bibliji se važni susreti s Bogom odigravaju na brdima: brdu Horeb, brdu Tabor gdje se Isus objavio, na Golgoti gdje je Isus umro.
Ako se zadržimo na slici da je Bog "gore" na nebu, onda je naravno čovjek uvijek bliže Bogu kada stoji na brdu.
To je htio Benedikt. Brdo je za njega imalo još prednosti. Stvorio je prirodnu "klauzuru". Ono što je imao u špilji, ograničen radijus kretanja koji mu je pomogao tražiti sebe i ne bježati od sebe, na sličan mu način nudi gora. Pažnje je vrijedno kako Benedikt određene elemente špilje "nosi sa sobom" na goru. Mir špilje primjerice preporuča Benedikt svojim monasima u 6. poglavlju Pravila. Kada više ljudi živi skupa, "špilja" tišine je za pojedinca još važnija i za život nužnija. I habit, monaško ruho je na određen način špilja koja ne pušta svakoga unutra. Za Benediktov samostan na gori, "ćelija" igra posebnu ulogu. Ćelija, monahova soba, je "monahova špilja". Samostan je dakle skupina malih špilja. Benedikt preuzima izum Pahomija Egipatskog iz 4. st, koji je opet inspiriran Antunom Pustinjakom i koji je osnovao "nastambu pustinjaka". I u Benediktovo doba je bilo posve normalno da se ljudi, radi intenzivnijega duhovnog života, povuku u špilju. Što je u Egiptu bila pustinja, to su u Italiji bile špilje.
Svaki čovjek treba razdoblja špilje, osame. Mora se znati povući kako bi skupio snagu. Upravo mu je to potrebno kada se nađe u posebno izazovnim situacijama, kada je "na brdu". Kada primjerice mora stajati "naprijed", kada ljudi u njegovoj poziciji gledaju u njega ili kada se puno kreće među ljudima. No ne može i ne treba svatko ići u pravu špilju; usprkos tome je za nju/njega dobro da poput Benedikta "ponese sa sobom špilju" kamo god da krene.
(…)
Benediktinski samostani se do danas pretežno grade na brdima. Benedikt želi, nakon što se dugo skrivao, pustiti svoje svjetlo da svijetli. Od Montecassina će zaista poći mnogo svjetla; on će postati model koji će trajno obilježiti civilizaciju i kulturu Zapada.
Biografija opisuje neke aspekte tog grada-modela.
Grad na brdu kod Cassina nije, usprkos svojoj maloj površini, "selo" - u smislu provincije. Ovdje gore žive ljudi različita kova. Ljudi koji su se u ravnici morali odvojiti jedni od drugih,»pronašli su najednom te istom mjestu miran suživot. Slušamo o siromašnim seljacima, o uglednim činovničkim sinovima, Gotima koji su u Italiji namjeravali potisnuti rimsku kulturu.
Ova vrsta multikulturalnosti je moguća samo zato što je svaki od njih, vjerojatno, ponio "svoju špilju" u kojoj je sačuvana njegova osobnost. Sada se Benediktovo napuštanje društva isplatilo. Otvoren je za sve, jer se nije nesvjesno upleo u određene društvene pravce. I čini se da je to naučio i svoje učenike.
Mauritius Wilde, Duhovni put
Post je objavljen 22.11.2008. u 18:16 sati.