monasticism

Suvremeno dušobrižništvo postalo je domenom psihologije. Psiholozi nam govore što je dobro za "dušu" i za "psihu" čovjeka, a što joj škodi. Čini se da su teolozi izgubili pouzdanje u vlastito dušobrižničko iskustvo, pa sad i oni pokušavaju -ponekad nekritički - za vodstvo u duhovnom životu preuzeti psihološke metode. Istina, dušobrižništvo u današnje vrijeme zasigurno mora uzeti u obzir spoznaje psihologije. Ipak, umjesto da se teologija mjeri s psihologijom i da joj se pokorava očekujući od nje spasonosne odgovore, za ljude našeg doba bilo bi "spasonosnije" prisjetiti se psihološkog iskustva religiozne prakse. Teologiju koja želi "trčati" za različitim psihološkim školama, psiholozi ne shvaćaju ozbiljno. Psiholozi očekuju od teologa da ponovno pronađu bogata iskustva koja su prikupili molitelji svih vremena i učine ih plodonosnima za suvremene ljude.

Molitvena praksa koju susrećemo kod monaha koji su živjeli u razdoblju od trećeg do šestog stoljeća, riznica je psiholoških iskustava. Za stare monahe religiozni i psihološki putovi nisu bili odvojeni. Za njih je čisto religiozni put istodobno i psihološki. Religiozni put sadržavao je sve psihološke spoznaje i metode koje danas nužno ima jedna samostalna znanost. Starimi monasima molitva je bila izvor samospoznaje i lijek za sve rane koje se danas pokušavaju liječiti psihološkim tehnikama. Molitva ima istodobno analitičku i terapeutsku funkciju. Kroz molitvu čovjek spoznaje sve svoje pogrešne stavove i bolesti, molitva mu donosi ozdravljenje. Molitelj nije samo pobožan, kroz molitvu postaje zreliji, mudriji i zdraviji čovjek, netko za koga se može reći daje pronašao sebe, da se poistovjetio sa sobom, daje ostvario sebe samog.

Samoostvarenje koje se u današnje vrijeme pokušava dosegnuti brojnim psihološkim i meditativnim vježbama za monahe je bilo rezultat ustrajnosti na molitvenom putu. Dakako, samo-ostvarenje nije bio cilj ovog puta. Monasi nisu težili za samoostvarenjem, oni su tražili Boga. Ideal samoostvarenja za kojim se danas teži, stavlja čovjeka u središte. Sve se vrti oko njega. Čak i Bog služi njegovu samoostvarenju. Svrha je meditativnih i religioznih vježbi razviti sve ljudske sposobnosti. S obzirom na to da se uvidjelo da i sklonost ka religioznom pripada sveukupnosti čovjeka, počelo se težiti i za razvitkom te sklonosti. Bog je pritom samo sredstvo za ostvarenje cilja. On ih ne zanima kao Bog, nego samo kao pomoć pri samoostvarenju. Monasi nisu htjeli ostvarivati sebe, nego tražiti Boga Pokušali su iz sebe odstraniti sve što im priječi Boga. Pritom su iskusili da čovjek ne može pronaći Boga, ako živi mimo sebe i ako ne spozna sebe samog. Do spoznaje Boga dolazi se samo preko samospoznaje. To je uvidio već prvi značajni monaški pisac Evagrije Pontik (+399): Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe.

Davno prije njega Klement Aleksandrijski (+211) dopušta čovjeku da se uzdigne od samospoznaje na spoznaju Boga: Dakle to je, kako se čini, najvažnija od svih spoznaja, upoznati sebe; jer kad netko sebe spozna, tada će spoznati Boga.

Slično piše Nilom (+oko 430) u jednom pismu upućenom mladom monahu: Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati se, ništa napornije, ništa ne zahtijeva više posla. A kad si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.

Samospoznaja na koju misle monasi ima dva različita aspekta: po prvom, čovjek se prepoznaje polazeći od veličine Božje koja se u njemu zrcali. Čovjek je slika Božja. Ovakvo razumijevanje ljudske samospoznaje nalazimo prije svega kod Origena i Ambrozija, a zatim i kod Bernarda iz Clairvauxa (+1153) i Wilhelma iz St. Thierrva (+1148) koji su bili nadahnuti monaškim piscima srednjeg vijeka: Upoznaj sebe jer si moja slika, i onda ćeš spoznati mene čija si slika. U sebi ćeš pronaći mene.

No po Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati da je on nagrđena božanska slika: Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što sije ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći.

Monasi od trećeg do šestog stoljeća više naglašavaju drugi aspekt, aspekt ljudske bijede na koju čovjek nailazi kod samospoznaje. Samospoznaja je put poniznosti na kojem se čovjek doživljava kao grešnik koji se daleko udaljio od Boga:
Jedan brat obrati se starom ocu Sisoesu: "Uvidio sam kako stalno mislim na Boga." Starac na to reče: "Nije ništa veliko ako stalno misliš na Boga. Veliko je, naprotiv, uvidjeti da si jednak drugima. To i tjelesni trud vode do stava poniznosti.

Otac Antun (+356) također misli da je bitno priznati se grešnikom pred Bogom:
Stari otac Antun rekao je starom ocu Poimenu: "Veliko je djelo kad čovjek svoje grijehe drži pred licem Božjim i do posljednjeg daha računa s napasću.

Oba aspekta pripadaju ljudskoj samospoznaji: čovjek je slika Božja. On treba spoznati svoje dostojanstvo, svoju ljepotu, dobro koje je Bog u nj stavio, svoju sposobnost da postane stan Božji. Istodobno treba razotkriti sve što je ovu sliku zastrlo i nagrdilo. On treba u sebi otkriti svu tminu, zlo, sve opačine i nagrđenosti, ono sotonske. Tada će ga Bog ozdraviti, obnovit će njegovu iskonsku sliku, dopustit će mu da postane onakav kakvim gaje zamislio. I to nije ništa drugo nego samoostvarenje čovjeka. Čovjek se ostvaruje kao slika Božja ili bolje rečeno Bog ostvaruje svoju sliku u čovjeku. Put prema tom cilju za stare monahe je molitva.

Anselm Grün, Molitva i samospoznaja