Sretan & zaljubljen
29.09.2006., petak
Kad vas neko iznenadi...
 Čujem mobitel iz druge sobe. Jednom. Drugi put. Mir. Ok, poruka je u pitanju. Trenutno zauzet drugim obavezama, ali mi nešto govori da znam od koga je. Završim što sam prije mogao i trk do mobitela. Otvorim poruku. „Musaka od tikvica, paradajz salata, domaći sir… Čekam te… Kupi nešto slatko… Volim te… Kiss“ Osmijeh mi se razvlači preko lica. Da, to je onaj koga ja volim. I upravo me učinio sretnim. Sretnijim nego inače. A šta ja na sve to mogu da odgovorim? Samo da ću ponijeti njegov omiljeni kolač, a da meni slatko ne treba. Imam njega. I dio njegovog kolača  Volim te! Pitanje za vas : koja je najljepša stvar koju vam je neko priredio? Ili najromantičnija od vama drage osobe? |
27.09.2006., srijeda
Šarena revolucija u Sarajevu i BiH
  Danas su građani glavnog grada Bosne i Hercegovine imali priliku da budu svjedoci Šarene revolucije, revolucije koja je potekla iz glava mladih ljudi koji žive u srednjobosanskom gradiću zvanom Kakanj. I šta je sadržavala data revolucija? Izvršioce - grupu mladih, sredstva - mnogo boje i transparent, "objekt radnje" - zgrada Predsjedništva u samom centru Sarajeva, kolateralna šteta - obezbjeđenje koje je završilo u bolnici. Zaključak? Svako treba da donese sam za sebe. Podržati ili ne. Kada isključim na kraju veliku dozu bahatosti i nepotrebne sile koja se koristila prilikom odupiranja obezbjeđenju u svemu jedino vidim dobru simboliku boje koja je korištena. Za neupućene, predsjedništvo BiH čini tročlano predsjedništvo koje čine po jedan član iz sva tri konstitutivna naroda (Srbin, Bošnjak, Hrvat). I upravo su jedino te boje - plava, zelena i crvena - najbolje pokazale poentu i poruku cijele Šarene revolucije - DOSTA NACIONALIZMU! |
25.09.2006., ponedjeljak
Želim biti...
  ... rijeka što teče od izvora do ušća. Biti slobodan. Imati snagu da oblikujem okolinu po svojoj želji, a ujedno biti toliko slab i popustiti svakome ko mi se nađe na putu, zaobići ga... ... drvo što iz zemlje izraste, bez nekog pravila. Sjeme koje dobije malo zemlje, malo vode i malo sunca. I naraste, postane. Niko ga ne primjećuje, nikome ne smeta. Proživi svoje. A opet je tu da ugosti u svom hladu svakog putnika namirnika... ... bogomolja što nijemo vremenu prkosi i drži svoja vrata otvorena onima željnim utjehe i ovozemaljskog mira. Biti i nečija i svačija i ničija... ... voda što izvire iz kamenog šadrvana i razljeva se po njemu. Čisti ga i čuva. I pruža se svakom suhom grlu i gasi tu uvijek prisutnu žeđ. I osjeti zahvalnost dok nestaje nadugo u dubini spremna ponovo da izroni, iznova čista...   Želim biti živ! Osjetiti se živim! Treba mi ljubavi, mnogo ljubavi! Treba! |
23.09.2006., subota
Dvije pjesme
 Azra (H. Heine) (download) Kraj tanana šadrvana Gdje žubori voda živa Šetala se svakog dana, Sultanova ćerka mila. Svako veče jedno ropče stajalo kraj šadrvana, Kako vrijeme prolazilo; Sve je bljeđe, bljeđe bilo. Pitala ga jednog dana Sultanova ćerka mila: "Kazuj robe, odakle si, iz plemena kojega si?" "Ja se zovem El Muhamed iz plemena starih Azra Što za ljubav glavu gube I umiru kada ljube."  Tears In Heaven (Eric Clapton and Will Jennings) Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day, 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down, Time can bend your knees. Time can break your heart, Have you begging please, begging please. Beyond the door, There's peace I'm sure, And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Zaista je nevjerovatno koliko neke pjesme mogu čovjeka da smire, da mu pokažu bitne stvari radi kojih se živi, stvari koje su bile tu i prije nas i koje će nastaviti da postoje i mnogo nakon našeg nestanka. Pokretale su i pokretat će zauvijek. |
21.09.2006., četvrtak
Mi & naša sexualnost
 Zašto ljudi ne mogu biti iskreni makar kada su sami sa sobom? Je li nam zaista potreban čitav splet laži i i pogrešnih slika o nama samima da bi se zaštitili? Od koga? Bojimo li se toliko da ćemo biti povrijeđeni da na kraju prihvatamo da i sami imamo pogrešnu sliku o sebi? Ili jednostavno tako funkcioniše svijet, a ja sam sletio sa neke druge planete i toga još nisam svjestan?Odakle uopšte ovo razmišljanje? Prije par dana sam pročitao da je grupa ljekara, istražujući opasnost od širenja virusa HIV-a, sprovela anketu među određenim brojem muškaraca New York-a sa jednostavnim pitanjem – vaša sexualna opredjeljenost. Rezultati ko rezultati, prihvatljivi i na prvi pogled ništa ne govore: u istraživanju se 91% ispitanika izjasnilo kao heteroseksualcima, 4% ispitanika kao homoseksualci, a ostali su ili biseksualni, ili nisu sigurni, ili su odbili odgovoriti (matematika kaže da je to nekih 5% ispitanih). Ono što je ipak iznenadilo je odgovor na drugo pitanje, a koje se ticalo sexualnih navika u zadnjih godinu dana. Među onima koji su se izjasnili kao heteroseksualci, 10% ih je u posljednjih godinu dana imalo spolni odnos s muškarcem, dok sa ženom nisu imali odnos. Sada se normalna osoba zapita ko tu koga pravi budalom? Oni nas, ili oni… sami sebe? Naime, da li uistinu vrijedi teze koja kaže da ako imam sexualni odnos sa pripadnikom istog spola, ali se ne zaljubimo u istu osobu – da  smo i dalje samo hetero koji slučajno imaju eto malo proširene vidike po pitanju upražnjavanja svojih tijelesnih potreba. Da li prosječni (Amerikanci) ne razumiju da se sexualna „usmjerenost“ određuje upravo na osnovu toga skim se stupa u sexualne odnose. Stičem dojam da je savremeno društvo u želji za nekom globalnom slobodom i emancipacijom i muškaraca i žena otišlo do te mjere da razlikuje sexualnost u tijelesnom i sexualnost u duhovnom smislu. I sve to samo iz tolike želje i potrebe da imamo slobodu da stupamo u odnose sa nepoznatim ljudima ili onima koje kratko znamo, sve sa ciljem zadovoljenja najnižeg poriva – libida! Po toj tezi može se u istom trenutku biti hetero u duhovnom smislu jer nam naše dotadašnje ljubavno iskustvo tako govori – zaljubljivali smo se samo u pripadnike suprotnog spola, ali smo na neki način eto kao bi/homo (znači, „tijelesna sexualnost“) jer smo imali odnose sa istim spolom. Zbunjujuće.Možda je vrijeme da se naše poimanje ljubavi i sexa ponovo vrati na osnovu koja kaže da pravo sexualno zadovoljenje se ne dostiže bez barem osnove osjećanja koja čine ljubav. Sad će neki reči da je to prekruto, ali možda nam treba radikalizam u razmišljanju da bi se lakše vratili osnovama i spoznali sami sebe. Jer šta imamo od slobode ako ne možemo da se nađemo u svemu tome, ako želimo sve – a nismo sposobni ni da sebe definišemo? Pokušajmo obrnuti trenutnu tezu po  kojoj se određuje sexualno opredjeljenje pa možda i uspijemo dati sebi neki odgovor. Neka nam ne bude strana istinska ljubav prema najboljem prijatelju / prijateljici, neka to bude spona koja će nas motivisati da više cijenimo jedni druge i da znamo sačuvati prava prijateljstva. Ali neka nam zato ne bude normalno da ležemo u krevet sa svima i zanosimo se kako je to… ništa. Ne, to je upravo sexualna opredjeljenost. I ne treba da bude samo usputna spoznaja koju mijenjamo svako malo ne prihvatajući na taj način sami sebe. |
19.09.2006., utorak
Pare za ljubav!
 E, ne, ne, nije to što vi mislite, nije riječ o onom kako ga mnogi kulturno nazivaju najstarijem zanatu na svijetu. Ovo je samo još jedno u nizu mojih razmišljanja o problemu koji me okružuje. Ok , ne radi se baš o problemu, ali idemo redom.Moja Voljena osoba je naime zadnja dva mjeseca na žalost (ili na sreću) radila duplo više nego što inace to čini tako da sam sinoć saznao da će srazmjerno utrošenoj energiji i naporu i primanja biti u ukupnoj sumi isto tako duplo veća nego inače. Osjećao sam se tako ponosan na njega, znao sam da mu je sada mnogo lakše neke buduće obaveze i planove realizirati. Znao sam koliko je sada zadovoljan i miran. Nakon toga , kada sam ostao sam i kada sam se sjetio svega što se desilo zadnjih par sedmica shvatio sam jednu stvar – voljeti nekoga i nekada ga istrpiti je mnogo veći i teži posao nego bilo koji fizički ili „umni“ rad. Zašto? Pa, koliko vam nekada snage treba da nekoga nasmijete, nekoga razveselite, pokažete mu/joj koliko vam je stalo do njega ili nje, i da ponekad slična osjećanja probudite i sa druge strane?  I nakon svog tog razmišljanja – neke ljude koji navečer ne mogu nekad odmah da zaspu trebalo dobrim maljem drmnuti po glavi zarad mira njih samih ali i ljudi do kojih im je stalo – ja sam došao do slijedećeg zaključka:Onog momenta kada ste u stanju predočiti dokument ovjeren u nekom od sudova u kojem se detaljno navode podaci osobe koju u životu činite sretnim – da onda po automatizmu dobijate novčanu naknadu za to! Da, da, nemojte se sad smijati. Evo i zašto. Neću spominjati sve one beneficije koje dobijate kad ste u braku, smanjenje poreza, pa doplatci za dijete, pa ovo pa ono. Krenut ću od čiste logike. Kada ste sretni – tada ste i zadovoljniji sami sa sobom, znači, u stanju ste da uradite samim tim više nego inače – veća dobit za društvo. Kada ste sretni – tada ste manje mrzovoljni i napeti, a sve to vodi vašem boljem zdravstvenom stanju – društvo ponovo manje izdaje za vas. Kada ste sretni – onda i imate dovoljno pozitivne energije koja se osjeća i u stanju ste na druge ljude da je prenesete, učnite njih sretnima – ušteda društva se povećava srazmjerno veličini vašeg „ozračenog“ okruženja.  Znači, onaj ko vas čini sretnim zavrijeđuje da ima neke materijalne koristi od toga jer realno gledajući on zarađuje taj novac! Zaključak – treba te ljudske izvore sreće materijalno podržavati! To bi trebao da bude skoro pa beneficirani radni staž, jer, šta imate od osobe koja je zaradila milione a nije zbog toga našla vremena u životu da učini nekoga sretnim? Po meni nemate ništa! Eto, u duhu svega, ja odmah nominujem moju Voljenu osobu! Ja se osjećam kao ovaj mak u polju, rijedak i poseban. I sve to zahvaljujući upravo njemu! Hvala ti! Zaista nekada obavljaš crnački posao zbog mene!  Iz svega ovoga slijedi da trebate nekada osobama do kojih vam je stalo pokazati koliko ste ponosni zbog njih! Pokazati im da su uradili nešto što vi možda ne bi bili u stanju da uradite. I da ih zbog toga još više prevashodno cijenite, a i volite. |
17.09.2006., nedjelja
Ah ta nedjelja
|
Vrijeme radnje : nedjelja, popodne. Stanje duha : nepoznato. Stanje tijela : stomak smiren ukusnim ručkom. Mjesto radnje : dnevna soba. Makrolokacija : ugodan kauč. Saučesnici : daljinski upravljač i TV. I tako je počeo moj pokušaj da pronađem nešto gledljivo što će mi odmoriti mozak i upotpuniti nedjeljno popodne. Aha! Kako rekoh – pokušaj! Utakmica, utakmica, utakmica… više od pola TV kanala je prenosilo neku od utakmica neke od europskih liga. Istina, volim fudbal, ali tolika zaluđenost zaista mi nije trebala. Nastavim polunervozno da tipkam po daljinskom. E tu naletim na neki kolažni program i jednu od dvije priče koje ću da podijelim sa vama.   Slika lijevo : paradajz ili ti rajčica. Slika desno : najobičnija muha. Kakve veze ovo dvoje ima? Na prvi pogled nikakve, kada gledamo očima običnog čovjeka, Europejca. Eh, ali ako odete preko velike bare i tamo nekim čudom postanete naučnik ili istraživač biloškog svijeta prvo nadođete na slijedeću ideju: kako bi paradajz ostao duže vrijeme u nekom normalnom „konzumnom“ stanju trebalo bi da ga održimo tvrdim. Kako to? Pa jednostavno – odstranimo mu gen za mekšanje. Ok, normalnom mozgu ovo još kao dođe prihvatljivo. Kao. Ali ne, to nije dovoljno, ne smije da omekani, ali ne smije ni da puca. Tu nastaje problem – šta mu sada oduzeti? Hm, ne, dodat ćemo mu i to gen koji se dobija ni manje ni više nego iz – muhe! Sad vidite vezu? Jasna vam? I normalna? Onda predlažem da se što prije preselite preko bare i postanete stanovnik zemlje pune genetički modificirane hrane, zemlje gdje ni paradajz ne smije više da postane mekan ili pukne prije nego pređe u slijedeće „normalno“ stanje – stanje raspadanja. Jedina je sreća da nisu imali neku potrebu da u jadnu muhu ubace neki gen iz paradajza pa da se sve nekim slučajem otme kontroli i dobijemo muhe veličine paradajza sa ogromnim crvenim očima! Tad im ni velika bara ne bi bila dovoljno velika da ih spriječi od posjete Europi.  Priča druga : Big Brother! E ne znam, neki su već pisali o tome i ja se čvrsto borim da ignorišem takve i slične emisije, ali TV stanice, koje inače se trude da budu kontra jedna drugoj, kao da se dogovore i u isto vrijeme emituju svoje verzije iste emisije. I da, nije mi samo jasno zašto nakon svih ovih godina nisu barem promijenili ime… u ... Big Sister? Big Friend?! Ali da se vratim svojoj problematici sa navedenim konceptom emisije. Lažem, nemam ja problem snjim, barem ne onim početnim konceptom gdje je, barem tako mislim, cilj bio usredotočiti grupu ljudi na razgovor i jedno drugo. Ali šta imamo sada? Grupe ljudi koji jednostavno od jutra do sutra imaju samo jedno na umu – kako se (sorry na izrazu) što prije kresnuti sa nekim od ukućana! Nebitno skim! I kako! A mi gledaoci? Navijamo! I kao uznapredovali smo. Ja ne vidim razlike između gladijatorstva i ovoga. Navijanje je isto, možda sada malo tiše jer smo sami pred ekranom. Ali ista sirova strast je tu – želja za nekim ličnim unutrašnjim zadovoljenjem – obični voajerizam! Voajerizam koji isključuje svaku ljudskost i normalnu komunikaciju, upoznavanje među ljudima. I šta na kraju ja uradim? Ugasim telku, obećam sebi da si isto neću prirediti slijedeće nedjelje – barem se nadam – i prebacim se ugodno sa jednog kauča na drugi uz promjenu lokacije, dnevnu zamijenim mojom sobom. I tu se pozabavim samim sobom i shvatim kako ću radije da budem voajer svojih sopstvenih misli i razmišljam o ljubavi i voljenoj osobi. A ako ću već da pucam onda ću da to činim od pomisli na nečije meke usne i na trenutak kada se one spoje sa mojima. I neću ni pokušavati da to spriječim pravljenjem nekih famelijarnih veza sa lokalnim muhama putem njihovih gena. |
15.09.2006., petak
Iz krajnosti u krajnost... do sredine
 Na ulici mi je jedan veoma Siromašni mladi čovjek naišao Koji je zaljubljen bio. Njegov šešir je bio star, Njegov mantil je bio iznosan, voda je Prolazila kroz njegove cipele. Ali, Zvijezde su prolazile kroz njegovu dušu. (Victor Hugo)  Karta za jug (download) Kupi mi kartu za jug, tamo ću da nastavim. Kad te ne vidim, u mom srcu ćeš najbrže da ostariš. Pusti da ljubav me golim rukama ubije, i ne žali to. Kad si me iz srca pustio nek' me uzme Bog. Kupi mi sve što ide i ne ide, nedelju i oblake. I ponesi mi jedan zagrljaj, za početak i za kraj. Pusti da ljubav me golim rukama ubije, i ne žali to. Kad si me iz srca pustio nek' me uzme Bog. Kad me ne voliš, ne voliš . . .  Sate, Sate bez kraja, Teške, duboke, Čekat ću ja na tebe, Dok sve ne zanijemi. Dok kamen ne pukne i procvjeta Dok ptica iz mog grla se ne uzdigne I u tišini se ne izgubi. (Eugenio de Andrade) I kad nekada lutamo iz jedne krajnosti ka drugoj, novu šansu najbitnijoj stvari uvijek treba dati! Vjerujem u to... i želim zauvijek vjerovati! |
13.09.2006., srijeda
Rezime dosadašnjeg
Imali smo problem. Imamo ga vjerovatno i sada, ali pokušavamo da nađemo rješenje. Zajedno. Da preživimo. Nisam do sada nikada pisao o tome, ali ću sada. U nadi da će mi pisanje pomoći da malo se ispraznim. Da, do sada ste skontali da postoji osoba na svijetu koju zovem Voljenom, osoba koja predstavlja svaki početak i kraj mog dana. I vrijeme između. Koja mi ispunjava misli i daje sigurnost kada treba, ali i probudi strahove koje ne želim. Strah od gubitka. I strah da neću izdržati. I da, mnogi su uvidjeli do sada da je ta osoba muškog roda. Zbog svega toga nisam do sada želio da pišem otvoreno o tome, nisam želio da ovo bude samo još jedan u nizu blogova o „zabranjenoj, ali postojećoj ljubavi“. Trebalo mi je prvo da budem to samo ja, neko ko je zaljubljen i sretan, bez potrebe da se navodi radi koga sam takav kakav sam. Sada je došlo vrijeme da kažem i nešto više. Mogu slobodno reći da su zadnje dvije i po godine period u kojem sam bio zaljubljen i sretan. I više nego zaljubljen. Volim. I voljen sam. Ono što čini našu ljubav ponekad teškom je razdaljina među nama. Velika razdaljina. Stotine kilometara i mnogo granica između. Ali eto, valjda smo još jedan dokaz da sve to može da se preživi kada ima spona koja drži sve to zajedno. Kako smo se upoznali? Preko neta, kako drugačije na ovako velikoj udaljenosti. Zajednička sitnica bila je dovoljna da se javimo jedan drugome. I iako je uskoro došla spoznaja sa njegove strane da sam mu drag, da ima tu nečega ja sam se grčevito borio protiv toga, valjda podsvjesno ne želeći da prihvatim ono što je neizbježno. Ne želeći da prihvatim sebe. Samo sam slušao da trebam da prestanem da mislim glavom i da poslušam srce. Onda kada sam to i učinio – počele su ove dvije i po godine da teku. Pričali smo, provodili sate i sate zajedno, sedmice, mjesece, upoznavali se i malo po malo počinjali da shvatamo koliko imamo zajedničkog, koliko ima nečega u nama što nas toliko privlači jedan drugome. Daleko od toga da nije bilo i prepiranja, svađa, sitnica i krupnih stvari radi koje bi mnoge veze, pa i prijateljstva, pucala, ali smo uvijek iznova shvatali koliko osjećamo jedan prema drugome. Koliko se volimo! I onda, došao je naš prvi susret. Trema. Strah od svega. Toliko neku osobu poznaješ, toliko je voliš i osjećaš, a sada trebaš da je napokon spoznaš i u „trodimenzionalnom“ opipljivom svijetu. Nikad neću zaboraviti dobro poznati osmijeh koji sam ugledao i još plavlje oči nego što sam ih do tada doživljavao. I pričao sam. Mnogo sam pričao tada. Toliko da nisam ni osjetio da mi se ručka od torbe, koju sam domaćinski preuzeo na sebe da nosim, urezala u rame. Želio sam da suzbijem da iz mene pukne i odmah mu kažem da sam … na koljenima čim sam ga ugledao i osjetio u svojoj blizini. I tako je trajalo dok nismo došli kući, do onog momenta kada smo se napokon zagrlili i kada sam osjetio da gubim tlo pod nogama. I znao sam tada - DA, to je TO! Uslijedilo je prelijepo vrijeme koje smo proveli zajedno, razgovori do iscrpljenosti. Tada smo zajedno uvidjeli još jednu stvar – postoji taj neki fluid, osjećamo se super kada smo zajedno, kada pričamo zajedno, šetamo zajedno. Kada se prepiremo. Ali zajedno. Prošao je i taj prvi zajednički susret, on je išao nazad svojoj kući, a ja sam ostao. I proveo dan jedući krofne sa eurokremom. I plačući. Već mi je nedostajao. Prošlo je vrijeme, znali smo da više nema priče „možda se ne dopadnemo jedan drugome kada se sretnemo uživo“, to je bilo iza nas. Uslijedilo je i drugo putovanje, sretanje. Kasnio sam i sa zebnjom sam iz autobusa pogledom tragao za poznatim licem. Ugledao sam ga kako sjedi pored prozora kafića na stanici i pogledom preleće po stanici. I ugledali smo se. Sjaj u očima. Taxi i nas dvojica zajedno. Tašna između nas, a ja osjetim da mi je ruka našla put do njegovog dlana. Ne smijem da ga pogledam. Bilo bi previše odjednom. A i nismo sami. I ponovo pričamo. Nevezano. O koncertu koji predstoji, a ja drhtim. Ne znam da li je bilo od zime, moguće, ali prije mislim da je bilo od spoznaje da smo ponovo zajedno. I sve se ponovilo kao i kod prvog susreta. Ponovilo, ali opet bilo drugačije. Živjeli smo naš zajednički život. Spoznali nove stvari. Vezali se još više. I ponovo rastanak. Ovaj put bez krofni. Ali ne i bez suza. Moglo bi ovako da pišem i dalje, o ponovnom uletanju u zagrljaj, lijepim i manje lijepim momentima. A sada? Sada kao da nas je sustiglo ono što smo pokušavali da odagnamo od nas svo ovo vrijeme – spoznaja o ogromnoj udaljenosti. Trebamo jedan drugom. Barem ja tako osjećam. Barem tako on kaže. Gaze nas svakodnevne obaveze, sikiracije, problemi, a nismo tu jedan uz drugog. Nedostaje mi da znam da navečer kada legnem, da je tu pored mene. Da osjetim zagrljaj, čujem to blago volim te i da zaspim. Spavati. Iskreno, ne sjećam se kada sam spokojno zaspao. Tako je od prve večeri kada je zaspao pored mene. Prvo je bilo neobično, pomalo smiješno spoznati da možeš biti pored nekoga ko mrtav umoran počne da – hrče. Od tada sam „zaboravio“ mirno spavanje kada sam sam. Postao sam jako sjetan, melanholičan, kada ga vidim… kao da sve iznova sruši u meni. Sruši i ponovo izgradi u istom trenutku. Osjetim koliko mi nedostaje i koliko mi znači. Ne znam. U takvim situacijama čovjek postaje nezadovoljan, čini mu se sve malo, malo ono što dobija. Istina, smanjile su se neke stvari. Možda i razumljivo. I onda svađa. Raskid. Odnosno, ne raskid, prekid veze onako kako je trenutno imamo, ljubav na distanci. Jednostavno, ubija nas previše. Uz želju da sve stane do trenutka kada budemo mogli da realizujemo za par mjeseci naše planove o zajedničkom životu. Za mene – rušenje svijeta. Za njega? Iskreno, ne znam. Zatvorio se poprilično u sebe. Kaže – problemi. I dalje osjeća što je i prije osjećao, samo ne može da podnese da se prepiremo svako malo zbog onoga što smo prešutno prihvatili kada smo se upoznali – udaljenost. I prošlo je tako dva sata, puna dva sata mučnine u stomaku i prevtanja u krevetu, ledenog znoja, raskinuli smo, ali ja nisam izdržao. Morao sam ga ponovo čuti. Pitati. Ima li način da se spasi ono što imamo. Ima, zajednički život. A to znamo da trenutno nije izvodivo. I eto, ponovo smo zajedno, nastavljamo dalje pa dokle izdržimo. Znam da ću pokušati da isključim nekad svoju sjetu, da ne očekujem previše, da znam da na ovoliku udaljenost čovjek treba da bude zadovoljan spoznajom da te neko voli i da je taj osjećaj ljubavi dovoljan da ti i bude vijeran. A ostalo, te sitnice – ako ih bude dobro i jeste, ako ne – biće vremena i za njih. Eto, iako sam mislio da ću samo kratko napisati nekoliko misli sada vidim da je ovo postao jedan poveći post. Oprostite oni koji nemaju snage da pročitaju. Nije ni bitno, meni je trebalo da napišem. Jer sada na kraju vidim na jednom mjestu sve ono što smo zajedno proživili i nalazim dovoljno stvari koje mi pokazuju da vrijedi sve izdržati i živjeti. Živjeti za neki novi susret, novo sretanje i rastanak, dok konačno ne budemo mogli biti zajedno. Vrijedi sve dok se znam da je ljubav u nama. U meni jeste. Osjetim je. Osjetiš li je i ti? Volim Te... i to je nešto što treba reći, nešto što se ne podrazumijeva... |
11.09.2006., ponedjeljak
IN MEMORIAM!
   Nadam se da više niko ne čeka... * * * Jedan bljesak mojih razmišljanja izvukao je stihove jedne pjesme... Samoća za mene, za tebe sloboda. Ivicom života moja duša hoda. Našu tajnu nikom nemoj lako dati. U snovima mojim bar ponekad svrati. Zagrli... |
10.09.2006., nedjelja
Nedelja i stare pjesme
 Za nedeljno opuštanje dajem vam 25 prijedloga starijih pjesama (neki bi rekli iz naftalina izvučene) koje su kod mene zadnjih par dana aktuelne. Neke od njih nemamo više priliku tako lako čuti. Neka vas eto ovaj spisak posjeti na njih. I uživajte u muzici. (ako neko poželi neku od navedenih pjesama neka samo javi) 1. Latino Divno je biti nekome nešto … treba li uopšte reći nešto za jednu od kultnih pjesama o ljubavi? 2. Lenny Kravitz Again (download) … vidite li taj široki autoput koji se pruža pred vama i vjetar koji se provlači kroz kosu? 3. Piloti Kao ptica na mom dlanu … ok, zaljubljen sam i u takvom stanju nekada noć zna biti preteška… 4. Legende Ej mladosti … bez panike, ne žalim za mladošću… još…jednostavno nevjerovatan muški vokal 5. Savage Garden Truly madly deeply … kada, topla voda, par svijeća i ova pjesma…nemojte zaboraviti da ne možete disati pod vodom… 6. Seal Kiss from a rose … slušam često kad legnem… 7. Sting Englishman in New York … bez komentara. Mora se jednostavno imati u fonoteci. 8. The corrs Breathless … komercijala ne mora da znači i nekvalitet… dokaz ove 3 muzikalne sestre i 1 brat sretnik … 9. Valentino Volim te još … staro i dobro… 10. Dino Merlin Da je tuga snijeg … kakvo raspoloženje takvo i poimanje pjesme i teksta… od melanholije preko praznine do potpunog osjećaja ispunjenja… 11. Xavier Naidoo Bevor du gehst … snažno, u duhu savremenosti gdje trebas biti napušen da bi osjećaje razumio… 12. Dido White flag … slatka i pomalo patetčno, ali se uvlači pod kožu… 13. Ronan Keating If tomorrow never comes … barem ponekad svako od nas poželi biti glavni junak dobre balade… koji pati dok traga za srećom … 14. Aleksandra Radović Kažeš svejedno … pušači, zapalite cigaretu i posmatrajte prolaznost dima… 15. Atomsko sklonište Treba imat' dušu … brzo i jasno, jednostavno polurokersko sagledavanje ljubavi… 16. Bajaga Još te volim … ma, svi smo odrastali uz neku njegovu pjesmu… nismo ih mogli fuliti nikako… 17. Sting If I ever lose my faith in you … da se ne ponavljam… 18. Boris Režak Pokora … mladi naraštaj koji donosi nevjerovatne tekstove kao i odličan vokal… 19. Jonatan Cerrada A chaque pas … klasična slika koju imamo o klasičnoj francuskoj baladici gdje ni cijeli tekst ne stižemo da uhvatimo, ali uživamo… 20. Divas Oprosti mi … najteže reći i priznati… a nekad teško i prihvatiti… 21. Dragan Stojinić Bila je tako lijepa … pa jeste nekako prije sve bilo drugačije… pa i pjevanje o ljubavi… 22. Laufer Budi moja voda (download) … ljubav… voda i vatra… 23. Eric Clapton Tears in heaven (download) … samo istinska bol je u stanju da napiše ovo… i ne poludi… 24. Josipa Lisac Magla … uz nju nekako izgleda kao da je svijet još dječija igra… gdje dobrota, iskrenost, maštanje još postoje… 25. Jalisse Fiumi di parole … utopiti se u ovom jeziku ljubavi, melodičnosti, ljepote i sexipila… |
08.09.2006., petak
Bez naslova
 EVERYTHING (download pjesme) I can hear my heart breaking as I open the door I can feel the tears on my face burn like fire as I look in your eyes and I know I'm still in love with .. Everything I hate Everything you do Everything I fear Everything on you I can feel my life ending As a whisper goodbye And I know I'm still in love with .. Everything I hate Everything you do Everything I fear Everything on you I cant believe I still need you I cant believe I still want you I cant believe life means nothing without you Baby I m still in love with.. Everything I hate Everything you do Everything I fear Everything on you I'm in love with.. Everything you are. |
07.09.2006., četvrtak
Vakuum!
Devojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori: "Ne!"Ona ga pita: "Mislis li da sam lepa?" - On odgovori: "Ne!" Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori: "Ne!" Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori: "Ne!" Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On je na to zagrli i kaze joj: "Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!" "Ja mislim da ti nisi lepa - ja jednostavno mislim da si najlepsa!" "Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!" "Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!" Vjerujem da ste ovu priču do sada barem jednom nekada dobili u nekom od mailova koji kruže ovim paralelnim elektronskim svijetom. E pa ja sam je sinoć dobio. Ponovo. Od svoje voljene osobe. I ona mi treba da bude svjetionik da shvatim neka osjećanja. Osjećanja koja neko nije u stanju da izgovori. Nisam ni sam siguran šta treba da mislim i šta ona treba da mi kaže. Šta se desilo? Vakuum! Vakuum u komunikaciji između nas dvoje. Ne sa moje strane. Nastao je i vakuum u osjećanjima. A odakle iznenada sva ta spoznaja? Prividno iznenada neki bi možda rekli. Došla je iz najobičnijeg pitanja, pitanja koje se ne postavlja osobi sa kojom čovjek nije intiman, sa kojom ne dijeli i onaj najskriveniji dio sebe. Zato me i začudilo da na jedno "normalno" intimno pitanje koje nebi trebalo da je tabu za dvoje ljudi koji bi trebali da se poznaju "iznutra i vani" dobijem kontra pitanje "Kakvo je to pitanje?", a kasnije i odgovor "Nisam siguran". Nije bitno pitanje, bitna je suština. Ja sam zastao iznenađen odgovorom. Prvo pokušao da nađem opravdanje, ali ubrzo sam i uvidio da za takvo što se ne može tražiti opravdavanje, razumijevanje. Jer, po meni, ta neka fizička potreba za nekim nije fundament ljubavi, ali jeste dio. Na moje "pucanje" , izjave da nekada svakome treba da čuje da je nekome potreban, da ga neko želi, da nedostaje... i nakon dužeg maila dobijem onda nešto što bi trebalo da bude pojašnjenje meni, rasterećenje, na neki način priznanje. Priznanje da se nešto dešava dva mjeseca, neka stagnacija koja nema veze sa mnom. Zna da se ljubav nije promijenila. Jednostavno neke druge životne okupacije, obaveze, pritisak potiskuju emotivnost i inovativnost u drugi plan , emotivnost koju ja toliko trebam. Biću slobodan da citiram jedan dio pisanja (bez ljutnje), jednostavno mi treba da razumijem: "Stoji da osećam da si ti kao negde ispred mene sada , i jesi mogu ti reći , ali ja sam tu pratim te, i eto volim, kao što sam voleo i pre godinu dana, kao što sam i pre dve . . ." I na kraju je došla i priča sa početka posta. E sad, ostani ti normalan! I razumi! Razumi osobu koju smatraš i osjećaš najbitnijom u svom životu. Kako nastaviti dalje? Vakuum! |
06.09.2006., srijeda
Kad zaspiš sretan...
Tvoja košulja plava nek me sjeti nek mirišeKošulja plava nek' umjesto tebe diše Sad kad te nema neka uz mene spava Jedino tvoje što imam najdraža košulja plava. Sad kad te nema neka uz mene spava Jedino tvoje što imam najdraža košulja plava. Jeste li nekada zadržali kod sebe neki odjevni predmet od voljene osobe, ono što bi se u dječijem žargonu reklo "za posve"? I šta je to bilo? Kako ste došli do tog "svetog objekta" prema čemu su sva vaša čula u nekim trenucima bila okrenuta? Ja sam npr. jednostavno prisvojio pidžamu... tačnije radi se o klasičnim prugastim platnenim pantalonama za spavanje i crnoj majici bez rukava... sa izazovnom porukom na sebi - MUSTANG I dugo je taj komplet stajao kod mene, u ormaru onako polusakriven kao kakva relikvija. U nekim trenucima kad bi me spucala nostalgija, sjeta - često bi se to znalo desiti u sred noći - ja bi kao kakav lopov ustao, u mraku uz samo osvjetljenje koje je dolazilo od ulične rasvjete, otvorio ormar i iskopao te komade tkanine koji bi me onog časa kada bi ih imao u rukama momentalno smirile. Smiješno, ali dugo vremena to nisam želio ni da operem, sve dok nije izblijedio onaj poznati miris... Ali eto, ostala je ta pidžama sa mnom... i dan danas me grije... Ima ta majica i dalje taj neki neobični osjećaj pod rukom, neku posebnu mekoću. I kao dobri prijatelj me prati, podsjeća i kad sam sam da ima neko koga toliko volim i ko me isto neizmjerno voli! |
05.09.2006., utorak
Something new?
|
Reći ću samo da je jedan od glavnih aktera John Travolta.  Sad se samo na kraju pitam - da li je sa istinom trebalo izaći prije? Ili ovako pustiti da pukne kao bomba! Ono što je sigurno - sretno im! I njemu, i nepoznatom novajliji i njegovoj ženici, koja, usput rečeno siguran sam da zna za sve ovo. |
04.09.2006., ponedjeljak
Kuda ide ovaj svijet?
Nakon što sam uzeo 24h slobodno od računara i cijelog elektronskog svijeta da bi odmorio od ispitne frke dođoh sad i po svom dobrom starom običaju redom uze da čitam vijeti, šta se gdje desilo. I sve bi dobro i za želudac varljivo dok mi pod prste ne dođe link sa slijedećim naslovom: "Ralje grizu iz monitora" Otvorim i pročitam vijest i stanem. Jesam li ja ovdje lud ili čovječanstvo lagano ali sigurno ide ka svom sopstvenom uništenju. Naime, kratki rezime članka: "stručni umovi" zaduženi za izmišljanje uvijek novih i svježih videoigrica su stvorili najnoviju sa interesantnim okruženjem i glavnim likovima - ajkule ili ti morski psi! E, da nebi to kojim slučajem bilo već u startu nezanimljivo mozgovima ispranim drugim videoigricama oni su uveli novitet i potpuno promjenu strana - igrač je u ovom slučaju u ulozi morskog psa!  Čitam dalje, kao da mi već pomisao na raspodjelu uloga nije bila dovoljna, i dolazim do dijela gdje realizatori videoigrice onako do u detalje opisuje cilj i "odlučnost" da se kod igrača razviju između ostalog i slijedeće sposobnosti (držite se sad): "... igrači će se suočavati s opasnostima i strahovima samog morskog psa...da prožive ulogu morskog psa koji se zabavlja ubijanjem, ali vrlo pažljivo i proučavanjem žrtava..."  Trebam li uopće navoditi da sam nakon svega pročitanog samo zatvorio browser i ostao sjediti. Gdje ovaj naš svijet ide? Učimo li mi zaista svoje mlade da se vode baznim instinktom - najjači preživljavaju? Jesmo li mi to na neki način i dalje ostali zarobljeni u nekom kamenom dobu sa prosjekom starosti 35 godina i tarzanskim gaćicama oko struka? Žalosno da smo potrošili toliko vrijeme u razvoj svijeta oko nas, ako smo se opet vratili na isto... Da nebi neko rekao da sam ga sada previše udepresivio postat ću i nešto pozitivno, zato... Rez! Kamera se okreće za 180°! Novi pogled na svijet! Dragi moji, pozivam vas sve na...  Volim ovo doba godine, počinju da nas okružuju prvi jesenji mirisi... a jedan od njih je i miris kuhanog kukuruza! I da, nemojte da se udarate po prstima, ima dovoljno za sve. Barem se istinski nadam. I iako nisam ljubitelj zapadnjačke proameričke kulture prehrane (zar je oni uopšte imaju?) moram priznati da imaju dobar fol kada je u pitanju ovo nazovimo ga "jelo": na pečenjak namažu tanki sloj margarina i malo posole. Probajte, lično sam se uvjerio u ukusnost istog! Bez brojanja kalorija molim! Jednom se živi, a jednom i umire (ako budete imali sreće pa vas neki predator iz prvog dijela posta prije tog sudbonosnog trenutka ne smaže vođen nagonom za opstanak) Bon Appétit! |
02.09.2006., subota
Buđenje!
|
09:00! Zvoni moj mobitel za buđenje. Onako još uvijek krmeljav tražm daljinski. Nigdje, prosto smiješno da ga uvijek ima tu negdje okolo kada su mu baterije prazne, kad ih promijenim onda kao da u zemlju propadne. Protegnem se i upalim radijo onako po seljački, ručno i pojačam. Na trenutak tišina i počinje pjesma. E nisam mogao bolji trenutak izabrati da ga upalim - volim kada uhvatim neku dobru pjesmu od početka, a ne samo da čujem kraj, onda ostanem ko malo dijete koje dobije bombonu, ali mu je uzmu... jer je vrijeme ručku. Ili neka slična roditeljska filozofija oko slatkiša i njihovog nejedenja u određenim trenutcima. Uglavnom, da ne dužim. Savršenstvo u muzičkom svijetu. Svaka pjesma evergreen za sebe! Kraljice, pjevaj nam još dugo! I može li biti išta bolje za buđenje od dobre, brze i ritmične ljubavne pjesme, toplih sunčevih zraka koje te prosto vuku da ustaneš iz kreveta. Ne može, makar te čekalo gradivo i iz milion i jednog predmeta!    WHAT'S LOVE GOT TO DO WITH IT You must understand though the touch of your hand Makes my pulse react That it's only the thrill of boy meeting girl Opposittes attract It's physical Only logical You must try to ignore that it means more than that What's love got to do, got to do with it What's love but a second hand emotion What's love got to do, got to do with it Who needs a heart when a heart can be broken It may seem to you that I'm acting confused When you're close to me If a tend to look dazed I've read it someplace I've got cause to be There's a name for it There's a phrase that fits But whatever the reason you do it for me I've been taking on a new direction But I have to say I've been thinking about my own protection It scares me to feel this way What's love got to do, got to do with it What's love but a sweet old fashioned notion What's love got to do, got to do with it Who needs a heart when a heart can be broken Ako imate ovu pjesmu u bilo kojem formatu onda je upalite, pojačajte i iz sveg glasa pjevajte ove boldirane dijelove. I tako par puta. Nakon toga sigurno ste spremni za novi dan (par puta, ne satima, onda ništa od dana). Radnicima - sretno na poslu! Neradnicima - nađite si neki posao i promijenite kategorizaciju u radnici! Studentima - počnite NAPOKON da učite! Upravo prolazi zadnji vagon pored vas... e da, to je bio zadnji. Zaljubljenima - uozbiljite se, iako znam da nećete. Ako ste pri tome nešto od gore navedenog onda pogotovo. Odljubljenima - zaljubite se i primijenite predhodni savjet. Svim ostalim - ma lijep vam dan!  Odoh dalje učiti, neće sigurno niko drugi to učiniti za mene. Ili ima dobrovoljaca? |
01.09.2006., petak
Preživio!
Danas sam spoznao osjećaj koji vjerovatno imaju umjetnički klizači trenutak prije nego naprave neku od svojih pirueta! Tu uzdrhtalost u stomaku, adrenalin koji te puca toliko da na trenutak ne znaš ni gdje ti je glava ni gdje ti je... znate već šta! Znaš šta ti je činiti i samo gledaš kako da se što bezbjednije spustiš na svoje noge.Ispit! Imao sam danas jedan od najmržih ispita. Užasno gradivo, još gori profesor - počinjem da si umišljam da je ovo dvoje nekako uvijek povezano, što bolji predmet - to lakši ispitivač, što mrže gradivo - to gori onaj ko te ispituje. Ja ni na nebu ni na zemlji, koncentracije da izčitavam gradivo ni u tragovima, vrijeme prolazi, a nikako da prođe. Na kraju sam pogledao na sat i rekao sebi - budalo, smiri se, za pola sata će sve biti gotovo, ili ovako ili onako. Udahnuo i ušao. I za divno čudo prošlo mnogo bolje nego što sam se nadao! Nova ocjena se već grije u mom indexu! Jedno manje! Idemo dalje! I mislim da se sada osjećam ko novopečena mama - smoren od porođajnih muka, a sretan jer je iz njih izašlo nešto dobro. Odakle mi ovo poređenje pojma nemam. |
