Sretan & zaljubljen
21.09.2006., četvrtak
Mi & naša sexualnost
 Zašto ljudi ne mogu biti iskreni makar kada su sami sa sobom? Je li nam zaista potreban čitav splet laži i i pogrešnih slika o nama samima da bi se zaštitili? Od koga? Bojimo li se toliko da ćemo biti povrijeđeni da na kraju prihvatamo da i sami imamo pogrešnu sliku o sebi? Ili jednostavno tako funkcioniše svijet, a ja sam sletio sa neke druge planete i toga još nisam svjestan?Odakle uopšte ovo razmišljanje? Prije par dana sam pročitao da je grupa ljekara, istražujući opasnost od širenja virusa HIV-a, sprovela anketu među određenim brojem muškaraca New York-a sa jednostavnim pitanjem – vaša sexualna opredjeljenost. Rezultati ko rezultati, prihvatljivi i na prvi pogled ništa ne govore: u istraživanju se 91% ispitanika izjasnilo kao heteroseksualcima, 4% ispitanika kao homoseksualci, a ostali su ili biseksualni, ili nisu sigurni, ili su odbili odgovoriti (matematika kaže da je to nekih 5% ispitanih). Ono što je ipak iznenadilo je odgovor na drugo pitanje, a koje se ticalo sexualnih navika u zadnjih godinu dana. Među onima koji su se izjasnili kao heteroseksualci, 10% ih je u posljednjih godinu dana imalo spolni odnos s muškarcem, dok sa ženom nisu imali odnos. Sada se normalna osoba zapita ko tu koga pravi budalom? Oni nas, ili oni… sami sebe? Naime, da li uistinu vrijedi teze koja kaže da ako imam sexualni odnos sa pripadnikom istog spola, ali se ne zaljubimo u istu osobu – da  smo i dalje samo hetero koji slučajno imaju eto malo proširene vidike po pitanju upražnjavanja svojih tijelesnih potreba. Da li prosječni (Amerikanci) ne razumiju da se sexualna „usmjerenost“ određuje upravo na osnovu toga skim se stupa u sexualne odnose. Stičem dojam da je savremeno društvo u želji za nekom globalnom slobodom i emancipacijom i muškaraca i žena otišlo do te mjere da razlikuje sexualnost u tijelesnom i sexualnost u duhovnom smislu. I sve to samo iz tolike želje i potrebe da imamo slobodu da stupamo u odnose sa nepoznatim ljudima ili onima koje kratko znamo, sve sa ciljem zadovoljenja najnižeg poriva – libida! Po toj tezi može se u istom trenutku biti hetero u duhovnom smislu jer nam naše dotadašnje ljubavno iskustvo tako govori – zaljubljivali smo se samo u pripadnike suprotnog spola, ali smo na neki način eto kao bi/homo (znači, „tijelesna sexualnost“) jer smo imali odnose sa istim spolom. Zbunjujuće.Možda je vrijeme da se naše poimanje ljubavi i sexa ponovo vrati na osnovu koja kaže da pravo sexualno zadovoljenje se ne dostiže bez barem osnove osjećanja koja čine ljubav. Sad će neki reči da je to prekruto, ali možda nam treba radikalizam u razmišljanju da bi se lakše vratili osnovama i spoznali sami sebe. Jer šta imamo od slobode ako ne možemo da se nađemo u svemu tome, ako želimo sve – a nismo sposobni ni da sebe definišemo? Pokušajmo obrnuti trenutnu tezu po  kojoj se određuje sexualno opredjeljenje pa možda i uspijemo dati sebi neki odgovor. Neka nam ne bude strana istinska ljubav prema najboljem prijatelju / prijateljici, neka to bude spona koja će nas motivisati da više cijenimo jedni druge i da znamo sačuvati prava prijateljstva. Ali neka nam zato ne bude normalno da ležemo u krevet sa svima i zanosimo se kako je to… ništa. Ne, to je upravo sexualna opredjeljenost. I ne treba da bude samo usputna spoznaja koju mijenjamo svako malo ne prihvatajući na taj način sami sebe. |
