Imali smo problem. Imamo ga vjerovatno i sada, ali pokušavamo da nađemo rješenje. Zajedno. Da preživimo.
Nisam do sada nikada pisao o tome, ali ću sada. U nadi da će mi pisanje pomoći da malo se ispraznim.
Da, do sada ste skontali da postoji osoba na svijetu koju zovem Voljenom, osoba koja predstavlja svaki početak i kraj mog dana. I vrijeme između. Koja mi ispunjava misli i daje sigurnost kada treba, ali i probudi strahove koje ne želim. Strah od gubitka. I strah da neću izdržati. I da, mnogi su uvidjeli do sada da je ta osoba muškog roda. Zbog svega toga nisam do sada želio da pišem otvoreno o tome, nisam želio da ovo bude samo još jedan u nizu blogova o „zabranjenoj, ali postojećoj ljubavi“. Trebalo mi je prvo da budem to samo ja, neko ko je zaljubljen i sretan, bez potrebe da se navodi radi koga sam takav kakav sam. Sada je došlo vrijeme da kažem i nešto više.
Mogu slobodno reći da su zadnje dvije i po godine period u kojem sam bio zaljubljen i sretan. I više nego zaljubljen. Volim. I voljen sam.
Ono što čini našu ljubav ponekad teškom je razdaljina među nama. Velika razdaljina. Stotine kilometara i mnogo granica između. Ali eto, valjda smo još jedan dokaz da sve to može da se preživi kada ima spona koja drži sve to zajedno.
Kako smo se upoznali? Preko neta, kako drugačije na ovako velikoj udaljenosti. Zajednička sitnica bila je dovoljna da se javimo jedan drugome. I iako je uskoro došla spoznaja sa njegove strane da sam mu drag, da ima tu nečega ja sam se grčevito borio protiv toga, valjda podsvjesno ne želeći da prihvatim ono što je neizbježno. Ne želeći da prihvatim sebe. Samo sam slušao da trebam da prestanem da mislim glavom i da poslušam srce. Onda kada sam to i učinio – počele su ove dvije i po godine da teku.
Pričali smo, provodili sate i sate zajedno, sedmice, mjesece, upoznavali se i malo po malo počinjali da shvatamo koliko imamo zajedničkog, koliko ima nečega u nama što nas toliko privlači jedan drugome. Daleko od toga da nije bilo i prepiranja, svađa, sitnica i krupnih stvari radi koje bi mnoge veze, pa i prijateljstva, pucala, ali smo uvijek iznova shvatali koliko osjećamo jedan prema drugome. Koliko se volimo!
I onda, došao je naš prvi susret. Trema. Strah od svega. Toliko neku osobu poznaješ, toliko je voliš i osjećaš, a sada trebaš da je napokon spoznaš i u „trodimenzionalnom“ opipljivom svijetu. Nikad neću zaboraviti dobro poznati osmijeh koji sam ugledao i još plavlje oči nego što sam ih do tada doživljavao. I pričao sam. Mnogo sam pričao tada. Toliko da nisam ni osjetio da mi se ručka od torbe, koju sam domaćinski preuzeo na sebe da nosim, urezala u rame. Želio sam da suzbijem da iz mene pukne i odmah mu kažem da sam … na koljenima čim sam ga ugledao i osjetio u svojoj blizini. I tako je trajalo dok nismo došli kući, do onog momenta kada smo se napokon zagrlili i kada sam osjetio da gubim tlo pod nogama. I znao sam tada - DA, to je TO! Uslijedilo je prelijepo vrijeme koje smo proveli zajedno, razgovori do iscrpljenosti. Tada smo zajedno uvidjeli još jednu stvar – postoji taj neki fluid, osjećamo se super kada smo zajedno, kada pričamo zajedno, šetamo zajedno. Kada se prepiremo. Ali zajedno. Prošao je i taj prvi zajednički susret, on je išao nazad svojoj kući, a ja sam ostao. I proveo dan jedući krofne sa eurokremom. I plačući. Već mi je nedostajao. Prošlo je vrijeme, znali smo da više nema priče „možda se ne dopadnemo jedan drugome kada se sretnemo uživo“, to je bilo iza nas. Uslijedilo je i drugo putovanje, sretanje. Kasnio sam i sa zebnjom sam iz autobusa pogledom tragao za poznatim licem. Ugledao sam ga kako sjedi pored prozora kafića na stanici i pogledom preleće po stanici. I ugledali smo se. Sjaj u očima. Taxi i nas dvojica zajedno. Tašna između nas, a ja osjetim da mi je ruka našla put do njegovog dlana. Ne smijem da ga pogledam. Bilo bi previše odjednom. A i nismo sami. I ponovo pričamo. Nevezano. O koncertu koji predstoji, a ja drhtim. Ne znam da li je bilo od zime, moguće, ali prije mislim da je bilo od spoznaje da smo ponovo zajedno. I sve se ponovilo kao i kod prvog susreta. Ponovilo, ali opet bilo drugačije. Živjeli smo naš zajednički život. Spoznali nove stvari. Vezali se još više. I ponovo rastanak. Ovaj put bez krofni. Ali ne i bez suza.
Moglo bi ovako da pišem i dalje, o ponovnom uletanju u zagrljaj, lijepim i manje lijepim momentima.
A sada? Sada kao da nas je sustiglo ono što smo pokušavali da odagnamo od nas svo ovo vrijeme – spoznaja o ogromnoj udaljenosti. Trebamo jedan drugom. Barem ja tako osjećam. Barem tako on kaže. Gaze nas svakodnevne obaveze, sikiracije, problemi, a nismo tu jedan uz drugog. Nedostaje mi da znam da navečer kada legnem, da je tu pored mene. Da osjetim zagrljaj, čujem to blago volim te i da zaspim. Spavati. Iskreno, ne sjećam se kada sam spokojno zaspao. Tako je od prve večeri kada je zaspao pored mene. Prvo je bilo neobično, pomalo smiješno spoznati da možeš biti pored nekoga ko mrtav umoran počne da – hrče. Od tada sam „zaboravio“ mirno spavanje kada sam sam. Postao sam jako sjetan, melanholičan, kada ga vidim… kao da sve iznova sruši u meni. Sruši i ponovo izgradi u istom trenutku. Osjetim koliko mi nedostaje i koliko mi znači. Ne znam. U takvim situacijama čovjek postaje nezadovoljan, čini mu se sve malo, malo ono što dobija. Istina, smanjile su se neke stvari. Možda i razumljivo. I onda svađa. Raskid. Odnosno, ne raskid, prekid veze onako kako je trenutno imamo, ljubav na distanci. Jednostavno, ubija nas previše. Uz želju da sve stane do trenutka kada budemo mogli da realizujemo za par mjeseci naše planove o zajedničkom životu. Za mene – rušenje svijeta. Za njega? Iskreno, ne znam. Zatvorio se poprilično u sebe. Kaže – problemi. I dalje osjeća što je i prije osjećao, samo ne može da podnese da se prepiremo svako malo zbog onoga što smo prešutno prihvatili kada smo se upoznali – udaljenost. I prošlo je tako dva sata, puna dva sata mučnine u stomaku i prevtanja u krevetu, ledenog znoja, raskinuli smo, ali ja nisam izdržao. Morao sam ga ponovo čuti. Pitati. Ima li način da se spasi ono što imamo. Ima, zajednički život. A to znamo da trenutno nije izvodivo. I eto, ponovo smo zajedno, nastavljamo dalje pa dokle izdržimo. Znam da ću pokušati da isključim nekad svoju sjetu, da ne očekujem previše, da znam da na ovoliku udaljenost čovjek treba da bude zadovoljan spoznajom da te neko voli i da je taj osjećaj ljubavi dovoljan da ti i bude vijeran. A ostalo, te sitnice – ako ih bude dobro i jeste, ako ne – biće vremena i za njih.
Eto, iako sam mislio da ću samo kratko napisati nekoliko misli sada vidim da je ovo postao jedan poveći post. Oprostite oni koji nemaju snage da pročitaju. Nije ni bitno, meni je trebalo da napišem. Jer sada na kraju vidim na jednom mjestu sve ono što smo zajedno proživili i nalazim dovoljno stvari koje mi pokazuju da vrijedi sve izdržati i živjeti. Živjeti za neki novi susret, novo sretanje i rastanak, dok konačno ne budemo mogli biti zajedno. Vrijedi sve dok se znam da je ljubav u nama. U meni jeste. Osjetim je. Osjetiš li je i ti?
Volim Te... i to je nešto što treba reći, nešto što se ne podrazumijeva...
Post je objavljen 13.09.2006. u 14:26 sati.