Marketing
Ah ta nedjelja
Vrijeme radnje : nedjelja, popodne.
Stanje duha : nepoznato.
Stanje tijela : stomak smiren ukusnim ručkom.
Mjesto radnje : dnevna soba.
Makrolokacija : ugodan kauč.
Saučesnici : daljinski upravljač i TV.
I tako je počeo moj pokušaj da pronađem nešto gledljivo što će mi odmoriti mozak i upotpuniti nedjeljno popodne. Aha! Kako rekoh – pokušaj! Utakmica, utakmica, utakmica… više od pola TV kanala je prenosilo neku od utakmica neke od europskih liga. Istina, volim fudbal, ali tolika zaluđenost zaista mi nije trebala. Nastavim polunervozno da tipkam po daljinskom. E tu naletim na neki kolažni program i jednu od dvije priče koje ću da podijelim sa vama.
Slika lijevo : paradajz ili ti rajčica.
Slika desno : najobičnija muha.
Kakve veze ovo dvoje ima?
Na prvi pogled nikakve, kada gledamo očima običnog čovjeka, Europejca. Eh, ali ako odete preko velike bare i tamo nekim čudom postanete naučnik ili istraživač biloškog svijeta prvo nadođete na slijedeću ideju: kako bi paradajz ostao duže vrijeme u nekom normalnom „konzumnom“ stanju trebalo bi da ga održimo tvrdim. Kako to? Pa jednostavno – odstranimo mu gen za mekšanje. Ok, normalnom mozgu ovo još kao dođe prihvatljivo. Kao. Ali ne, to nije dovoljno, ne smije da omekani, ali ne smije ni da puca. Tu nastaje problem – šta mu sada oduzeti? Hm, ne, dodat ćemo mu i to gen koji se dobija ni manje ni više nego iz – muhe! Sad vidite vezu? Jasna vam? I normalna? Onda predlažem da se što prije preselite preko bare i postanete stanovnik zemlje pune genetički modificirane hrane, zemlje gdje ni paradajz ne smije više da postane mekan ili pukne prije nego pređe u slijedeće „normalno“ stanje – stanje raspadanja. Jedina je sreća da nisu imali neku potrebu da u jadnu muhu ubace neki gen iz paradajza pa da se sve nekim slučajem otme kontroli i dobijemo muhe veličine paradajza sa ogromnim crvenim očima! Tad im ni velika bara ne bi bila dovoljno velika da ih spriječi od posjete Europi.
Priča druga : Big Brother! E ne znam, neki su već pisali o tome i ja se čvrsto borim da ignorišem takve i slične emisije, ali TV stanice, koje inače se trude da budu kontra jedna drugoj, kao da se dogovore i u isto vrijeme emituju svoje verzije iste emisije. I da, nije mi samo jasno zašto nakon svih ovih godina nisu barem promijenili ime… u ... Big Sister? Big Friend?! Ali da se vratim svojoj problematici sa navedenim konceptom emisije. Lažem, nemam ja problem snjim, barem ne onim početnim konceptom gdje je, barem tako mislim, cilj bio usredotočiti grupu ljudi na razgovor i jedno drugo. Ali šta imamo sada? Grupe ljudi koji jednostavno od jutra do sutra imaju samo jedno na umu – kako se (sorry na izrazu) što prije kresnuti sa nekim od ukućana! Nebitno skim! I kako! A mi gledaoci? Navijamo! I kao uznapredovali smo. Ja ne vidim razlike između gladijatorstva i ovoga. Navijanje je isto, možda sada malo tiše jer smo sami pred ekranom. Ali ista sirova strast je tu – želja za nekim ličnim unutrašnjim zadovoljenjem – obični voajerizam! Voajerizam koji isključuje svaku ljudskost i normalnu komunikaciju, upoznavanje među ljudima.
I šta na kraju ja uradim? Ugasim telku, obećam sebi da si isto neću prirediti slijedeće nedjelje – barem se nadam – i prebacim se ugodno sa jednog kauča na drugi uz promjenu lokacije, dnevnu zamijenim mojom sobom. I tu se pozabavim samim sobom i shvatim kako ću radije da budem voajer svojih sopstvenih misli i razmišljam o ljubavi i voljenoj osobi. A ako ću već da pucam onda ću da to činim od pomisli na nečije meke usne i na trenutak kada se one spoje sa mojima. I neću ni pokušavati da to spriječim pravljenjem nekih famelijarnih veza sa lokalnim muhama putem njihovih gena.
Post je objavljen 17.09.2006. u 19:08 sati.