Devojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori: "Ne!"
Ona ga pita: "Mislis li da sam lepa?" - On odgovori: "Ne!"
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori: "Ne!"
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori: "Ne!"
Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On je na to zagrli i kaze joj:
"Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!"
"Ja mislim da ti nisi lepa - ja jednostavno mislim da si najlepsa!"
"Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!"
"Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!"
Vjerujem da ste ovu priču do sada barem jednom nekada dobili u nekom od mailova koji kruže ovim paralelnim elektronskim svijetom. E pa ja sam je sinoć dobio. Ponovo. Od svoje voljene osobe. I ona mi treba da bude svjetionik da shvatim neka osjećanja. Osjećanja koja neko nije u stanju da izgovori. Nisam ni sam siguran šta treba da mislim i šta ona treba da mi kaže.
Šta se desilo? Vakuum! Vakuum u komunikaciji između nas dvoje. Ne sa moje strane. Nastao je i vakuum u osjećanjima. A odakle iznenada sva ta spoznaja? Prividno iznenada neki bi možda rekli. Došla je iz najobičnijeg pitanja, pitanja koje se ne postavlja osobi sa kojom čovjek nije intiman, sa kojom ne dijeli i onaj najskriveniji dio sebe. Zato me i začudilo da na jedno "normalno" intimno pitanje koje nebi trebalo da je tabu za dvoje ljudi koji bi trebali da se poznaju "iznutra i vani" dobijem kontra pitanje "Kakvo je to pitanje?", a kasnije i odgovor "Nisam siguran". Nije bitno pitanje, bitna je suština. Ja sam zastao iznenađen odgovorom. Prvo pokušao da nađem opravdanje, ali ubrzo sam i uvidio da za takvo što se ne može tražiti opravdavanje, razumijevanje. Jer, po meni, ta neka fizička potreba za nekim nije fundament ljubavi, ali jeste dio. Na moje "pucanje" , izjave da nekada svakome treba da čuje da je nekome potreban, da ga neko želi, da nedostaje... i nakon dužeg maila dobijem onda nešto što bi trebalo da bude pojašnjenje meni, rasterećenje, na neki način priznanje. Priznanje da se nešto dešava dva mjeseca, neka stagnacija koja nema veze sa mnom. Zna da se ljubav nije promijenila. Jednostavno neke druge životne okupacije, obaveze, pritisak potiskuju emotivnost i inovativnost u drugi plan , emotivnost koju ja toliko trebam.
Biću slobodan da citiram jedan dio pisanja (bez ljutnje), jednostavno mi treba da razumijem:
"Stoji da osećam da si ti kao negde ispred mene sada , i jesi mogu ti reći , ali ja sam tu pratim te, i eto volim, kao što sam voleo i pre godinu dana, kao što sam i pre dve . . ."
I na kraju je došla i priča sa početka posta. E sad, ostani ti normalan! I razumi! Razumi osobu koju smatraš i osjećaš najbitnijom u svom životu.
Kako nastaviti dalje?
Vakuum!
Post je objavljen 07.09.2006. u 22:07 sati.