Dressed in black, inspired by light

subota , 29.10.2016.

Tjedan je završio puno bolje nego sam mislila. Malo sam se ražestila i stvari su odmah krenule na bolje. Moj povratak Sebi odvija se po planu. Nedavno su mi se počele vraćati moje stare reakcije na okolinu, počela sam se smirivati i osjećati opet potpuno. Pričala sam prije koja dva tjedna s jednim momkom koji me uči mudrosti Bhagavad Gite kako se osjećam zadnje dvije godine kao da mi je integritet ugrožen, kao da ga gubim. Da ne znam odreagirati s onom količinom agresivnosti koju inače posjedujem, na što je on rekao da je to jasno jer da bhakti yoga omekša osobu. I živa istina, moje dvije godine u bhakti yogi omekšale su me i previše. I kako to obično biva, kada se događa unutarnja promjena, dok se jedan aspekt mijenja, drugi titraju u kaotičnoj nepreglednosti. Sve se doima kao da je na tektonskoj ploči usred jakog potresa. Dok se taj određeni aspekt transformira, ostali su u potpunom disbalansu jer još nije došlo vrijeme za njihovu transformaciju. Znajući pak da je to moje osobno čišćenje, vlastita evolucija koja je sada nezaustavljiva, znam da će doći do tog globalnog balansiranja, no usred turbulencija, izgubim se u silini događaja koji me vode ka tome. Nakon što sam detektirala problem, potražila sam način za njegovo rješavanje. I započet je novi proces. Intenzivan proces vraćanja mene k sebi. Vraćanje na originalnu putanju.

Što uključuje ta moja originalna putanja? Instant reakciju na bilo kakvu nepravilnost i nepravdu, povišen ton kada mi nešto izaziva nezadovoljstvo, slanje ljudi koji su to zaslužili na rodno mjesto, plesanje na dobru elektroniku, igranje sa synthevima, guštanje u dobrim kolačima. Duge razgovore s frendovima koje puno volim, odlaske na mjesta gdje se volim izgubiti u razgovoru uz prigušena svjetla, dobru muziku i finu pivu. Življenje života s guštom uz svakodnevno promišljanje o njegovom smislu i poboljšanju. Totalni odmak od bilo kakvih vanjski utemeljenih sustava, bilo kakvih okvira, moranja i trebanja. Vjera u tešku individualnost, vjera u onoliko putova koliko je individua na Zemlji. Vjera u Sebe kao pojedinačni sustav koji je vođen potpunom podrškom Više Sile, nazovimo je Bogom, Apsolutom, Krišnom. Vjera u potpunu Slobodu. Moj osobni sustav koji živim tu i sada isključuje potpunu naklonost nekoj tradiciji. Premda su mi indijske mistične tradicije oduvijek bile privlačne, kako hinduistička, tako i budistička, nemam apsolutnu vjeru u spise i učitelje. Moj um je preskeptičan i preanalitički nastrojen da bi se zadovoljio napisanim i izrečenim. Jedino što me apsolutno može zadovoljiti je moje vlastito iskustvo. I tu prihvaćam pomoćnike i vodiče koji mi otvaraju vrata da lakše do njega dođem, no ne vjerujem kada isključuju situacije pod kojima je to moguće. Sada bi mi jedan prijatelj rekao da nemam vjere u učeničko nasljeđe i sastre. A zašto bih imala? Kada se znanje prenosilo usmeno, kada je prošlo kroz ruke svakakvih ljudi koji su bili testirani, a od kojih su neki i pokleknuli. Kada se kasnije iskrivilo interpretacijama i krivim motivima? Ne treba mi nitko da mi govori kako trebam živjeti, ako je to potrebno, onda me u to uputio netko još u prethodnim inkarnacijama.

Neki dan sam dobila popizditis od nekolicine ženskica u bhakti yogi koje sipaju fanatične floskule, zaokupljene religijskim kićem. Gadi mi se sve to. Meni osobno se to sve gadi. Gadi mi se da mi osoba pristupa kao ispran mozak zamotan u floskulašku misao, zamotan u stih koji nije osobno proživjela i doživjela. I onda me želi patronizirati i "pomoći" mi. Ma nabijem te. Makni se, odi u kurac. Ne, nisam tako reagirala jer bi time nekog povrijedila, ali reagirala sam tako da ispljunem svoje negodovanje i da se ne pojavljujem blizu takvih ljudi. Jer možda mi je treće oko s visokom dioptrijom kao ova dva fizička, ali jebeno dobro osjećam tuđe vibracije. I ne pašu mu. Pa odbijam biti među njima. I ako treba naštampat ću jedno veliko "Jebite se" na svoje astralno tijelo ako fizičko ignoriranje nije dovoljno. Free spirit, dragi moji, ne može biti sputan ničijom željom da ga ugura u nekakvu poželjnu kutiju. Kutije prezirem i pobacat ću ih van svog stana.

I dok tako promišljam, sretno ispijam zadnje kapi svoje jutarnje kavice i radujem se što imam četiri dana slobodna od službenih aktivnosti. Razmišljam kako bih najradije otišla malo van, proplesala na neku dobru muziku ili se bar podružila s ljudima. Radovala se slobodnom vremenu, hodanju po lišćem posutim cestama i izdisala hladni zrak pod noću osvjetljenim cestama.


Talamasca

Oznake: život