< | kolovoz, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
"Besmisleno je očekivati naklonost od onih koje prezirete i koji vas preziru. Ne mogu vas svi voljeti, već naprotiv, ima neprijateljstava koje treba njegovati, brižljivo plijeviti i zalijevati. Držite li do svoga poštenja i dostojanstva, neke ćete mržnje i netrpeljivosti čuvati kao zjenicu oka. " Exactly (uprav` to)! Pogotovo u sredinama u kojima buja šovenstvo, primitivizam, divljaštvo.Ante Tomić |
U nekom nesnosno sladunjavom, ljigavom i nadasve tupavom (očigledno naručenom) članku iz trač rubrika na kojeg sam naletila, autor ili autorica (navedeni samo inicijali) nabraja ovako: "Iza... su dva braka. S... oženio se... godine, a u braku su bili pet godina. S drugom suprugom... bio je u braku osam godina, a zatim se zaljubio u slikaricu... zbog koje je ostavio... bili su u vezi tri i pol godine. Za njihov se razlaz doznalo tek kad je... napisao poduži status na svom profilu... Sada je pak sreću pronašao s... kojoj je napisao i pjesmu ...nekoliko mjeseci nakon što se zaljubio u fatalnu... a koja će mu u subotu... službeno postati suprugom." Bojom istaknuta riječ je moja intervencija. Fatalna u kojem smislu, što je točno autor/ica htjeo/la reći i zna li autor/ica uopće značenje riječi fatalan?Naime, mene bi nakon svega u članku navedenog zanimalo po kojem je kriteriju autor/ica članka uopće odabrao/la atribut fatalnosti i zaključio/la da ga je zaslužila ona (čitaj: buduća supruga No.3)? |
Vedrana Rudan: Mržnja Potpisujem dijagnozu bahatog, nadrkanog mužjačine koji ne preza ni pred čim da bi postao premijer. Uvijek bio i ostao. Rudanica po običaju bez dlake na jeziku. S punim pravom. No ne dijelim njeno čuđenje ukazanjem glupaka (jer bahat i beskrupulozan) u okružju gdje su takvi pravilo, ovdje se ima smisla čuditi jedino kad se ukaže netko razuman."Milanović, službeno najveći ljevičar u Hrvata, sastao se sa grupom desničara da bi im objasnio kako u Hrvatskoj ima i Hasanbegović veći od Hasanbegovića. Zaista mi nije jasno kako se na našoj političkoj sceni u jeku kampanje mogao ukazati ovakav glupan. Da mu nisu svi doma, kako bi rekli moji čakavci, znamo odavno ali sve bi trebalo imati svoje granice pa i političko djelovanje bahatog, nadrkanog mužjačine." "Hrvatska je, nažalost, primitivna zemlja jer njome vladaju milanovići. A sve bi moglo biti i drugačije i ljepše. Kad bi se našao netko tko bi dekretom u smrdljivu hrvatsku politiku mogao uvesti pristojnost, poštenje, empatiju prema svim ljudskim bićima ma gdje živjeli i kako se zvali, ova bi zemlja iznutra postala lijepa onako kako je izvana." |
MOLI SE GOSPODIN JAMES BOND DA SE JAVI NA ŠALTER ZA IZGUBLJENU PRTLJAGU! MOLI SE GOSPODIN JAMES BOND DA SE JAVI NA ŠALTER ZA IZGUBLJENU PRTLJAGU!! – odzvanjalo je prepunim putničkim terminalom međunarodne zračne luke u Kuala Lumpuru. GOSPODIN JAMES BOND MOLIM! ŠALTER ZA IZGUBLJENU PRTLJAGU!! – ponovio je još jednom preko zvučnika ugodni ženski glas na vrlo dobrom engleskom jeziku. Agent Bond, James Bond s olakšanjem je pomislio „Konačno!“, nabrzinu je srknuo posljednji gutljaj kave, neuredno složio The Guardian (kojeg je od ranog jutra već toliko puta pročitao, prelistao i temeljito proučio od naslovnice do zadnje stranice i unatrag da se sav raskupusao), platio piće i pecivo te pohitao u pravcu šaltera koji je zazivao njegovo ime. -Bok, ja sam Bond, James Bond, već sam razgovarao sa vašom kolegicom iz prijašnje smjene koja je uzela sve podatke, napokon ste pronašli moju prtljagu? -pun nade upitao je mladu malezijsku djelatnicu za ostakljenim pultom šaltera za izgubljenu prtljagu. -Gospodin bond, James bond? -ponovila je ljubazno ali pomalo zbunjeno mlada dama. -Da, James Bond, taj sam, pronašli ste moju torbu? -Oprostite gospodine, torba koja je pronađena pripada gospodinu James bondu. -Upravo vam govorim, taj sam! Bond, James Bond! Oh, hvala vam, tako ste me obradovali! Fantastično! Od jutra sam kao na iglama. Radi se o službenoj opremi i Agencija bi me zadavila da se pogubila. -Ali gospodine, pronađena prtljaga ovog opisa i sadržaja pripada gospodinu Jamesu bondu –ponovila je ljubazno mlada dama još zbunjenije (ako je to uopće moglo biti moguće). -Pa taj sam, govorim vam! Bond! -sad je James već lagano počeo povisivati glas pitajući se ima li ova problema sa sluhom. -James bond? -Bond, DA!!! –James se sad već poprilično nadvikivao sumnjajući da je mlada dama zaboravila na posao ponijeti slušni aparat - James Bond, London, UK, najnetajniji tajni agent Njezinog veličanstva na svijetu!! Služba informacija upravo je na razglas prozvala moje ime da dođem ovdje na ovaj šalter i evo me, glavom i bradom!! Jaaaaames Boooooond!!! -Kako to mislite - Bond? -Kako mislite kako to mislim?! -Zar se ne zovete bond? KHRLJ!?! -ovdje se James zagrcnuo i počeo daviti u kašlju. Kad je povratio moć govora razrogačenih se očiju zabuljio u dječje nedužno kosooko lice svoje sugovornice koja ga je gledala da ne može nevinije. Počeo se pitati jesu li ovoj sve na broju i nije li možda grdo pogriješio, možda je ovdje potreban laganiji i razgovjetniji pristup? Pa je krenuo skandirati i slovkati: -Mla-da da-mo! Zo-ve-m s-e J-a-m-e-s, pre-zi-va-m B-o-n-d! Pu-nim i-me-nom i pre-zi-me-nom J-a-m-e-s B-o-n-d! Muk. Gospodična za šalterom ga je gledala, trepnula dvaput, triput i potom ljubazno ponovila: -Ime James? Prezime Bond? -Da! Ta nisam valjda Sherlock Holmes! Gospođica na to brzo zaigra prstima po tastaturi, kratko pogleda na ekran i potom netrepnuvši reče –Gospodin Sherlock Holmes nije naveden u našoj evidenciji, ali imamo zato gospodina sherlocka Holmesa. Jamesu sad više ništa nije bilo jasno. -Gospođice, govorim li ja eskimski? -Gospodine? -Gospodična, prvo kažete da nemate Holmesa pa zatim da ga imate, ne razumijem o čemu pričamo ovdje, pa nije ovo Einsteineova teorija relativnosti? -einsteineova? -prsti su već susretljivo plesali po tastaturi –Dotični gospodin nije evidentiran. -Kakvo je ovo ludilo? Pa ovo ni Mahatma Gandhi ne bi trpio! -Imamo samo gosp. Mohandusasa ghandija? Prijavio nestale naočale za čitanje prije šest mjeseci. Još ih nije preuzeo. James se počeo opako preznojavati – U ime Oca i Sina i..! Prsti, tastatura, brz rezultat – Nemamo ih! Jamesu se s usana počimao otimati histerični hihot. -Sad ćete mi reći da je Bruce Wayne kod vas zagubio Batmobil, ali ga nije mogao preuzeti jer je Batman? -Nitko takvog imena nije zaveden u našoj evidenciji, gospodine. -Tko bi rekao?! Niti Clark Kent? Ali da, ne može ni biti, on leti u vlastitom aranžmanu! -Gospodin mi nije poznat, gospodine. Ali jest izvjesni gospodin clark kent, zagubljeni plašt. -Šinjorina, gledajte, pokušavam vam reći da sam ja Bond, James Bond. I hitno mi je potrebna moja prtljaga! To mi je službena torba sa profesionalnom opremom! London bi me zadavio da sam je zagubio! Zaboga, potrebna mi je za tajnu misiju u Singapuru! -Gospodine Bond, shvaćate li da je u pitanju torba gospodina bonda? -Da! Gospodina Bonda! Hvala ti Kriste i svi sveci, konač..! -Jamesu su u trenu uzletile nade. -Gospodine, žao mi je ali ne možemo vam predati prtljagu koja nije vaša. (A onda još brže potonule.) -Ha!?! -Osim ako ste gospodin James bond. -Kako to mislite da prtljaga nije moja??? -Osim ako ste gospodin James bond -ponovila je za njim strpljivo kao da sad ona objašnjava nekome tko nije sasvim svoj. -PA JA JESAM JAMES BOND!!! Bond sam od rođenja pobogu! Valjda znam tko sam i kako mi glasi ime i prezime! Zar vam nisam upravo po stoti put rekao da sam Bond?! -Točno gospodine! -Ha?! -Vi ste Bond, vi niste bond. Nitko ne može biti ovoliko trknut -pomislio je James dok je gledao službeno nasmiješeno lice malezijske službenice - Ovdje nešto ne štima. Ovdje nešto ne štima ili sam ja prolupao, a znam da nisam. -Kunta Kinte! -Gospodine? -Velim Kunta Kinte! Čuli ste valjda za Kunta Kintea? -Gospodine, nema potrebe za prostačenjem! -Ni najmanje! Svih mu Harry Pottera, Marti Misterija, Dylan Dogova, Konana Barbarina, Wonder Women, Mandraka, Spužva Bob Skockanih, Jagodica Bobica i Rin fucking Tin Tinova! -Gospodine, ukoliko nastavite vrijeđati biti ću prisiljena pozvati aerodromsko osiguranje! Bond se nervozno okrenuo osmotrivši prostor oko sebe i pitajući se nije li ovo možda Skrivena kamera? Spačka njegovih kolega iz MI5 ili nekih stranih agencija koje mu se ovako osvećuju za njegove neslane šale sa terena po kojima je u špijunskim krugovima bio poznat? Jednom je prije odlaska iz sigurne kuće u Karachiu koju su dijelili s Amerikancima podvalio buhe u ukrasne jastučiće, CIA mu nikad nije oprostila tih mjesec dana nesnosnog svraba. Mora da je to – mislio je. Nema što drugo biti, ovo je podvala i sada mora odigrati staloženo, mora se skulirati, ne smije im dozvoliti da ga nasanjkaju kao kakvog početnika. -U redu, u redu, ispričavam se mlada damo, vi ste u pravu, mora biti da jet lag i ova sparina utječu na mene, glava mi nije sasvim bistra, nema potrebe da se nerviramo, a da krenemo ispočetka? Dakle, ja sam bond, james bond i došao sam preuzeti izgubljenu prtljagu? -Gospodine, žao mi je ali ne možemo vam predati prtljagu koja nije vaša -dama je bila ljubazno neumoljiva. -Ja sam Bond, james Bond i došao sam preuzeti izgubljenu prtljagu? -Gospodine, žao mi je ali ne možemo vam predati prtljagu koja nije vaša. -Ja sam BOND, james BOND i došao sam preuzeti izgubljenu prtljagu? -Gospodine, žao mi je ali ne možemo vam predati prtljagu koja nije vaša. -Ja sam bond, JAMES bond i došao sam preuzeti izgubljenu prtljagu? -Gospodine, žao mi je ali ne možemo vam predati prtljagu koja nije vaša. -Ja sam bond, James bond i došao sam preuzeti izgubljenu prtljagu? -O, pa što ne kažete gospodine bond, dobar dan! Da, da, u pravu ste, evo vidim vas u evidenciji, prijašnja smjena je unijela prijavu za zagubljenu osobnu prtljagu na ime James bond. Evo ga, vaš svijetlosivi Samsonite je ovdje, samo ću vas zamoliti nekakav službeni dokument kojim ćete potvrditi svoj identitet. Bez riječi je položio diplomatsku putovnicu na pult i dlanom je gurnuo prema malezijskoj provokatorici. Eto joj sad na! - mislio je. Službenica je jednu minutu šutke klimala glavom pomno pročavajući njega i njegovu putovnicu. A onda... Gospodine, vi se šalite sa mnom? Zar je ovo skrivena kamera? Mi smo ozbiljna kompanija gospodine! -žestoko je u njegovom pravcu zatreptala mlada dama. -Gospodična, o čemu pričate? -Gospodine Bond, žao mi je ali u vašoj putovnici piše da ste vi gospodin James Bond iz Londona, UK. Agent MI5, u službi Njenog kraljevskog visočanstva kraljice Engleske. -Daaaaa??? -Izgubljena prtljaga u našu je evidenciju upisana kao vlasništvo gospodina Jamesa bonda iz Londona, UK, MI5, u službi engleske kraljice. -Ne kužim?!? Inzistirate na lapsus calami?! -Gospodina Lapsusa nemamo u evidenciji. -Ne, ne, ne shvaćate, vidite, u vašoj evidenciji je došlo do lapsus calami, shvaćate? Greška u pisanju! -Nema greške gospodine, već sam vam rekla da gospodina Calamija u evidenciji nemamo. -Ma nisam to htio reći nego da nije bond nego Bond! -Tako je evidentirano gospodine, čitam podatke kako su uneseni. Evo crno na bijelo piše da izgubljenu prtljagu prijavljuje gospodin James bond koji se još nije pojavio potraživati svoju prtljagu natrag i mi smo je do njegova potraživanja kao kompanija dužni čuvati u njegovo - ime. Inače smo dužni gospodinu bondu Jamesu nadoknaditi eventualni gubitak. -Ali, ali, ja JESAM Bond, ja JESAM taj koji je prijavio, to je MOJA službena torba sa profesionalnom opremom! Ta na njoj su i MOJI otisci prstiju! U njoj je moj, moj, moj... ovaj... aparatić za astmu i četkica za zubeeee! Šifra je nula-nula-sedaaaahahaaaaam!!! -sad je već očajnički skikao izmoždeni Bond zamišljajući kako šakom razbija pregradno staklo. -Gospodine, nemojte se nervirati. -Ama ženo nebožja ja JESAM James bond.. ovaj.. BOND! –James se othrvavao impulsu da šakama lupa po pultu - Čuješ li!?! Bond, bond, Bond, BOOOOOND!!! Kako god Bond! Od glave do pete stopostotni Bond od tate i djeda Bonda iz stare porodice Bondova!!! -Gospodine, sad već provocirate. -Od prapraprapradeke Bonda Strašnog koji je s ostalim Bondovima iz loze škotskih McBondova kod Waterlooa jurišao na Napoleona glavom i bradom!!! –James je sad već žarko želio po pultu skakati trgajući vlastitu kravatu. -Gospodine, kontrolirajte se. -Od čukunčukunčukundeda Bonda Barbarosse koji je sa Normanima poharačio pola Europe!!! -Gospodine, zovem osiguranje, ne možete se tako ponašati. Mi smo ozbiljna kompanija i ne možemo dopustiti da se netko ruga na naš račun. -Dajte mi moju torbu, dajte mi moju torbu, dajte mi moju torbu!!! –zamišljao je svoje kvalitetne engleske cipele u letu ka njenoj glavi ali bi im se na nesreću prepriječilo staklo. -Gospodine Bond, žao mi je. Ne mogu vam pomoći. Prtljagu može preuzeti samo gospodin bond, njen vlasnik -ljubazno je verglao glas - no ukoliko i vi želite prijaviti nestanak prtljage, vaše ću podatke unijeti u evidenciju naše kompanije i sa malo strpljenja sa vaše strane uvjerena sam da ćemo riješiti vaš problem u najkraćem mogućem roku. Bond, James Bond (od prapraprapradeke Bonda Strašnog koji je s ostalim Bondovima iz loze škotskih McBondova kod Waterlooa jurišao na Napoleona glavom i bradom i od čukunčukunčukundeda Bonda Barbarosse koji je sa Normanima poharačio pola Europe) se dotle već uzaludno otimao čvrstim rukama aerodromskog osiguranja. Mi smo ozbiljna kompanija! -odjekivao je njen glas u ušima tajnog agenta Njenog kraljevskog veličanstva dok su ga dečki ljubazno vukli niz prepuni putnički terminal. |
Sezona na vrhuncu, obala puna turista, jahtaša i ekstremnih gliseraša, mravinjak, olujna bura, u neposrednoj blizini upravo traje borba s požarima, snažan udar vjetra oborio starijeg muškarca na tlo, rezultat - slomljena noga. U županijskom bolničkom centru, usred radnog dana, snimak potvrđuje prijelom, na kirurgiji - nema kirurga. Bio jedan jutros, sad ga nema, gdje je, nema ga, nema kirurga, pacijent upućen na Hitnu, dobija privremenu longetu i uputu - "Gopodine, dođite sutra kad bude kirurga". Danas bilo pa nestalo? (I tako se slomjeni Šime nezakrpan vratija kući, a za onog drugog ne smiš ni pitat.) |
Fanovi iz Izraela tuže Siju zbog "čudnog nastupa" Fenomenološki mi prilično zanimljiva vjestica. Jer zašto? Naizgled ni po čemu posebna, nekolicina fanova nezadovoljnih koncertom traže ni više ni manje nego dva milijuna dolara za valjda pretrpljene duševne boli zbog neispunjavanja njihovih koncertnih očekivanja (očito se ne bi zadovoljili povratom karte? pohvalne li skromnosti). No zašto uopće nezadovoljnih koncertom? Možda zbog lošeg razglasa ili nekvalitetne izvedbe izvođačice, kreštanja nekakvog bez imalo sluha i osjećaja za ritam? E to je već ono zanimljivo. Zamjerke na, ponovimo, koncert (!) uopće ne idu na račun auditivnog dijela, već onog vizualnog. Nisu je najjasnije vidjeli dok pjeva."Fanovi koji su došli na koncert Sije u Tel Avivu u Jarkon Parku podigli su tužbu protiv pjevačice i traže dva milijuna dolara. Tuže je zbog činjenice što je tijekom nastupa bila u pozadini pozornice, prekrivenoga lica, pa je cijeli nastup izgledao čudno." Jakih li fanova (koji slušaju očima)! Ovdje podcrtajmo da je navedena pjevačica (štoviše, kantautorica). Dakle nije manekenka, plesačica ili misica, odnosno, ne bavi se nekim od zanimanja u kojima se neizbježno "radi" izgledom ili u kojima je potrebno gošćenje mušterija vizualom. Povrh toga, Sia je u svijetu poznata kao izvođačica koja u javnost istupa osmišljeno "čudački" a zapravo perfomistički (u intervjuima, spotovima i nastupima nosi karakterističnu androginu periku po kojoj je, sad već i suprotno svojoj početnoj intenciji, postala prepoznatljiva u nametnutoj si neprepoznatljivosti / anonimnosti te se redovito pojavljuje potpuno skrivena lica i/ili leđima okrenuta od publike, drugim riječima: izbor djelomične anonime, naizgledna čudnost i bizarnost njen su umjetnički izričaj). Što onda uopće reći za dvomilijunske zamjerke na račun "čudnosti" od strane navodnih obožavatelja općepoznatog čudaka? Pa da eventualno mogu proći kao obožavatelji i poznavaoci njenih milijuna, jer djela sigurno nisu. Ukratko, žena s perikom nastupa s porukom. Koja bi to poruka bila? Možda "Svijete, gledaj kako imam dobru guzicu"? Ili ipak "Poslušajte što imam reći, a ne kako izgledam"? "Dajem djelo, ne i lik"? "Obezličujem se s (nekim) razlogom"? "Leave me alone"? Kratka vjestica, staro naravoučenije. Uzalud je govoriti "gluvima", cajkaši svijeta znaju slušati samo guzice i sise. Kvalitetna publika, publika kvalitetnog sluha (i ne samo za glazbu) u pravilu je rijetka. |
Boris Dežulović: Fratrogasci Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici preostaju samo plesni tečajevi, jer za sve te vlahoviće i bandiće, uvlakače i oltarolisce - vatrogasci i Indijanci ovdje dođu isti kurac. "Znanstveno je zapravo potpuno neobjašnjivo kako su Hrvati opstali cijelih hiljadu i pol godina. To je bilo prvo što sam pomislio pročitavši slabo vjerojatnu vijest iz Zagreba: tajnik tamošnje Vatrogasne zajednice Damir Vlahović svim je dobrovoljnim vatrogasnim društvima u gradu poslao cirkularni dopis, s izričitom zapovijedi da se 11. rujna svi do posljednjega imaju pojaviti na zavjetnom hodočašću u Mariji Bistrici, jer u protivnom neće dobiti novac iz gradskog budžeta." "Smiješno je, primjerice, kad Željka Markić zatraži izbacivanje Slavenke Drakulić i Marguerite Duras iz školske lektire, a katolički vigilanti ispred hrvatskih crkava dijele brošure o opasnostima Minionsa i tinejdžerskih vampirskih serija: to je smiješno. Smiješno je kad nacionalna televizija u središnji Dnevnik pozove astrologinju da objavi kako predsjednika HDZ-a čuva Dragi Bog. Smiješno je, jebiga, kad načelnik tržišne inspekcije Ministarstva gospodarstva traži povišicu na ime stručne spreme, jer je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu upravo doktorirao s temom „Utjecaj religioznosti na prometnu kulturu Varaždinske županije“. Smiješno je i kad kardinal Josip Bozanić i biskup Vlado Košić nastupe kao visoki pokrovitelji Prvog hrvatskog kongresa forenzičke ginekologije. To je, da ga jebeš, smiješno. Još uvijek se računa u smiješno čak i kad Grad Zagreb, dakle prirezni obveznici, daju deset tisuća eura za vatrogasnu ekskurziju u Mariju Bistricu. Sve do tada je, rekoh, barem malo smiješno. Nimalo, međutim, nije smiješno kad se zagrebačkim vatrogascima zbog izbjegavanja obrednog hodočašća u Mariji Bistrici ukidaju financijska sredstva. Ničega smiješnog nema kad je kriterij za raspodjelu javnog novca – ponavljam: ne crkvenog, ne privatnog, već javnog, dakle vašeg novca – za aktivnosti vatrogasnih društava – ponavljam: ne crkvenih, ne folklornih, već vatrogasnih, dakle spasilačkih društava! – potvrda o sudjelovanju na hodočašću jednom drvenom vjerskom totemu. Ponavljam: ne na vatrogasnoj vježbi, ne na kakvom vatrogasnom natjecanju, već na hodočašću vjerskom totemu! Ničega smiješnog više nema kad tajnik zagrebačke Vatrogasne zajednice za društva i članove koji ne žele na hodočašće mrtav ozbiljan kaže kako ionako „ne rade ništa“. Pa sve i da ona drvena figura u bistričkoj crkvi zaista ispunjava želje, ne bi Hrvati u ovo doba godine imali mnogo želja povrh one da im vatrogasci ne rade ništa! Nije to stoga sarkazam, već znanstvena znatiželja: kako je propalo veličanstveno Ptolemejsko Kraljevstvo, koje je izmislilo pneumatsku vatrogasnu pumpu, a još uvijek, dvije i pol tisuće godina kasnije, opstaje narod kojemu se vatrogasci za takvu jednu pumpu doslovno moraju moliti drvenom totemu?" |
Prvotni i drugotna "Razmislimo dobro kakvu budućnost zaista želimo: je li to budućnost u kojoj su ljudska prava iznad običaja vjerskih zajednica koji nisu u skladu s ljudskim pravima, ili su običaji vjerskih zajednica iznad zakona i Ustava RH?"Piše: Radoslav Dejanović "Ispalio je tako, dal' ne razmišljajući, dal' s namjerom, dr. Ivica Raguž, inače profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, jedan skandalozan tekst u Glasu Koncila (...) U njemu taj profesor fundamentalne teologije demonstrira medijevalistički pristup teologiji kroz interpretaciju uloge žene u društvu kakve se i sama (inače spora i konzervativna) crkva odrekla. Tekst za kojeg je sam Raguž izjavio kako će izazvati podsmjeh kod onih "koji su se udaljili od kršćanske vjere" (čime dr. Raguž implicira svoju interpretaciju uloge žene kao jedinu ispravnu, teološki utemeljenu i gotovo pa dogmu) ne izaziva podsmjeh – on izaziva čistu sablazan, kao i njegov nastavni on-line post u kojem on pokušava opravdati svoje riječi, ali se uspjeva samo još dublje zakopati. U svojoj tiradi na račun neposlušnih i drskih žena koje bi htjele razmišljati svojom glavom umjesto da prihvate razmišljati tuđom glavom (muškarčevom, bio to otac, brat, muž ili župnik) dr. Raguž ekspresno je pogazio desetljeća silnog napora zapadnog svijeta da prihvati činjenicu o ravnopravnosti spolova; u njegovoj glavi sve počinje i završava Marijinom poslušnošću koja je u kontrastu sa modernim ženama koje su, jelte, neposlušne i zato nisu kao Marija, iako bi trebale biti kao Marija." "Ovakvo selektivno određivanje uloge tri važne žene iz Biblije upućuje me na zaključak kako je Dr. Raguž namjerno (ili iz neznanja(**), ako je to moguće u slučaju profesora fundamentalne teologije) stavlja tri žene u kontekst modernih događanja i modernog društva, pri čemu iskrivljuje biblijska tumačenja kako bi ih prilagodio svojim prije svega političkim ciljevima, na što upućuje spominjanje "aktivističke Marte": ne žulja Raguža Marta, žuljaju ga aktivistice: buntovnice koje ne uspjeva uklopiti u mirno i poslušno stado, žene koje kvare njegovu idealnu sliku svijeta. Čisto politikantstvo, pokušaj da se ženama objasni njihova uloga u modernom društvu kroz iskrivljeno tumačenje ženskih likova iz Biblije. I uistinu skandalozno korištenje Marija i Marte u dnevnopolitičke svrhe – od strane ni više ni manje već jednog svećenika." "S druge strane spektra, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u koju su bile uprte oči puka nakon izlaska skandalozne izjave dr. Raguža, reagira razočaravajuće jednostavnom, birokratskom konstatacijom..." "Tako Pravobraniteljica u maniru Poncija Pilata pere ruke od cijelog slučaja, prepuštajući ga vrijednosnom sudu vjerske zajednice: "Međutim, vrijednosni sud o kojem se radi podložan je ocjeni javnosti, a posebice članova/ica navedene vjerske zajednice."" "Razumljivo i ljudski je da u trenucima velike političke nestabilnosti nitko u državnoj upravi ne talasa, pa tako ni ona; no, spašavajući svoju poziciju Pravobraniteljica je pozicije svih ostalih žena (time i same sebe, jednom kad joj istekne mandat) izložila udaru vjerskog fundamentalizma, legitimirajući izuzeće vjerskih zajednica od odgovornosti prema civilizacijskim stečevinama društva i pretvorivši ih u male paralelne para-države, gdje vjerski zakoni imaju prednost nad Ustavom RH. A to ne može poći dobro. Zamislimo situaciju u kojoj Pravobraniteljici dolazi žena da se potuži na muževljevo psihičko maltretiranje: "On vam meni ne da niti riječi reći u kući, ja moram po cijele dane biti tiho dok me on uporno zove 'silo nečista' "... "Vi ste, gospođo, katoličke vjeroispovjesti?" "Jesmo, muž i ja." "Onda vam nažalost ne mogu pomoći. U vašem braku vi ste drugotni, a vaš suprug je prvotan. Moj ured nema nadležnost nad vašim brakom koji je crkveno sklopljen." "Ali... zar ću ja to ponižavanje trpjeti do kraja života?" "Ah, što ćete, takvi su vjerski običaji... ali ne bojte se, samo budite strpljivi i brzo će vam proći život." Ili, ulazi tako u ured Pravobraniteljice žena u maskirnoj burci, okruglasta i samo se vidi sitni prorez za oči... djelatnici ureda naglavce iskaču kroz prozore iščekujući neminovnu detonaciju, a žena započinje svoju žalopojku: "Pomagaj, sestro, otkako je onaj moj Zlatko prešao na vehabizam ne da se u kući živjeti! Prije je još nekako bio normalan, ali sad je katastrofa! Zakrabuljio me, digao zid oko kuće, jedva sam uspjela naći vremena da se iskradem dok spava, inače me iz kuće ne pušta! Pomagaj, sestro, crče od vrućine ispod ove burke!!!" "Gospođo Hanuma, znate, to su pitanja vjerske naravi i mi tu ne možemo biti nadležni. Ovaj ured bavi se ljudskim pravima, a ne vjerskim običajima. Nažalost, baš vam nikako ne mogu pomoći, zakon je tu jasan. Možda biste trebali porazgovarati s hodžom, pa da on porazgovara s vašim Zlatkom oko problema koji vas muče. Ja sam sigurna da će vam hodža izaći u susret, a vjerujem i kako će i vaš muž pristati da vas obuče u burku od nekog drugog materijala, a ne od šatorskog krila..." Dozvoliti vjerskim zajednicama da svoje običaje nameću iznad civilizacijskih dosega može rezultirati najrazličitijim scenarijima: "Zaposlena sam u tvrtci čiji je vlasnik član Crkve Margaret Thatcher neoliberalista posljednjih dana, nedavno sam ostala trudna i čim je za to čuo, gazda mi je uručio otkaz. Što da radim?" "Ta vjerska zajednica ima, priznat ću, malo neobične običaje, ali oni su takvi kakvi jesu i ja vam tu ne mogu pomoći. Kod njih je normalno da osoba privremeno smanjene radne sposobnosti izgubi radno mjesto, pa makar samo bila prehlađena. Ne mogu vam pomoći, ali primjećujem kako je pohvalno što jedna crkva u svom nazivu ima ime ženske osobe." Šalu nastranu, toleriranje vjerskih običaja samo zato što su vjerski običaji može biti opasno: primjerice, što ćemo sa ružnim, štetnim i ponižavajućim običajem ženskog obrezivanja? Taj barbarski akt koji nema niti mrvicu uporišta u medicini (za razliku od ženskog, muško se obrezivanje može "opravdati" i medicinskim razlozima) niti ima ikakvu svrhu osim poniženja žene i sprječavanja njenog užitka (čitaj: ispoljavanja urođene bludne naravi drugotne koja time u grijeh navodi čistog i moralno superiornog prvotnog). No, taj je akt vjerske naravi. Trebamo li ga odobriti ili barem prešutno tolerirati samo zato što uistinu postoje vjerske zajednice kojima je taj čin jedan od važnijih vjerskih običaja? Valja nam, naime, biti dosljednima: ili ćemo prihvatiti da su svi vjerski običaji iznad hrvatskih zakona i Ustava RH, ili ćemo tu priču ipak držati pod kontrolom i ne dozvoliti kršenja ljudskih prava samo zato što je netko negdje interpretirao nešto." "Razmislimo dobro kakvu budućnost zaista želimo: je li to budućnost u kojoj su ljudska prava iznad običaja vjerskih zajednica koji nisu u skladu s ljudskim pravima, ili su običaji vjerskih zajednica iznad zakona i Ustava RH? Nismo u prilici dugo o tome razmišljati: tajnik Vatrogasne zajednice grada Zagreba Damir Vlahović poručio je dobrovoljnim vatrogasnim društvima da, ukoliko ne budu prisutni na vatrogasnom hodočašću u Mariji Bistrici, neće dobiti financijsku potporu. Pročitajte to pažljivo: ako vatrogasci ne odu na hodočašće, milom ili silom, bit će im uskraćena financijska potpora. Ovo nije News Bar, ovo nije Monty Python, ovo je Hrvatska ovdje i sad; dapače, ovo se dogodilo u najurbanijem dijelu Hrvatske. Ako se vatrogasci ne pojave i ako im se uskrati financijska potpora za kaznu što nisu pokazali dovoljno vjere i ljubavi prema Mariji, tko će gasiti požar kad bukne? Sveti Florijan? Ili će opožareni kvart grada biti opravdana Božja kazna za sve one neznabošce koji su tamo stanovali? Strašno ćemo pogriješiti budemo li mislili kako se nama primitivni vjerski fanatizam ne može dogoditi. Naprotiv, on nam se upravo događa, samo se još nije razmahao. Država koja mu se uklanja umjesto da ga drži pod kontrolom sama sebi kopa rupu iz koje će se jako teško izvući sama. Najveću cijenu tog eksperimenta platit ćemo mi građani, a daleko najviše oni najranjiviji među nama." Da, još jednom, po ne znam koji put u ovoj zemlji, to je Pitanje. Općenito dobrodošao tekst, no uz nekoliko potrebnih napomena u detaljima. Gdje autor pokazuje kurtoazno uvažavanje institucijama i njihovim dogmama, ja (im) ga uskraćujem: Ako se zaista, osim fasadno, "(inače spora i konzervativna) crkva odrekla" medijevalističkog pristupa teologiji "kroz interpretaciju uloge žene u društvu" - ne znači da se odrekla i onog predmedijevalističkog, jednako mizoginog, abrahamovskog pristupa. Da bi Crkva kao temeljno mizogina institucija postala iole civilizirana i uljuđena morala bi, kao prvo, startati odricanjem upravo od svojih temeljnih dogmi (a što je za takvu instituciju neprihvatljiv čin autodestrukcije); Biblijske priče su upravo to - priče iz Biblije, ništa manje niti više od toga. Jest činjenica da su te nadrealne priče, njihovi likovi i događaji, sakupljene i navode se u knjizi zvanoj Biblija, ali su vjerodostojne u jednakoj mjeri kao Mala sirena, Trnoružica, Regoč i druge bajke Andersena, braće Grimm ili Brlić-Mažuranić; Valja razlučivati, jedno je razumjeti realan strah od (okružja) primitivaca kao ljudsku kategoriju, ali je nešto posve drugo imati razumijevanja za oportunizam. U kukavičkom i oportunom netalasanju nema ništa opravdavajuće, pogotovo "u trenucima velike političke nestabilnosti" kad je glas razuma u očuvanju ustavnih prava građana obaveza svakog razumnog a kamoli onoga tko je za to plaćeni državni dužnosnik. |
Simona u obrani morala: ‘Ne samo što je ponižavajuće za ženu da hoda polugola nego je i grijeh' Iz kandži pimpa (makroa, svodnika) i dilera narkotika u kandže pimpova (makroa, svodnika) i dilera ćudoređa/morala. |
Fractured Lands: How the Arab World Came Apart Ispucala zemlja: Kako se raspao arapski svijet Uzeti si vremena, pet je velikih cjelina, ako ne odjednom, rasporediti, pa pomalo..."New York Magazine objavio je veliki temat o krizi koja je raskomadala arapski svijet od početka invazije na Irak 2003. do rasta ISIS-a i globalne izbjegličke krize (kaže urednik da im je to najveći tekst koji su objavili u cijeloj povijesti lista). Geografija ove katastrofe je široka, uzroci su mnogi, a NY Magazine opisuje kako je do toga došlo, iz perspektive Egipta, Libije, Sirije, Iraka i Kurdistana. Uz tekst ide 10 portfolija fotografija te VR prikaz bitke za Faluđu." p.s. nadopuna (15.8.2016., ponedjeljak): ANOHNI - Drone Bomb Me |
Volio je gledati muške gimnastičare kao mama Amélie Poulain umjetničke klizače. I uživao je pratiti sva ta većinom sitna ali utegnuta i čvrsto oblikovana gipka tijela u vrhunskoj sportskoj formi kako naizgled s lakoćom izvode nevjerojatne bravure. Gimnastički prijenosi vizualno su ga opuštali i najviše ih je volio konzumirati sam. Volio je i ocrtavanje snažnih mišića ispod zategnutih gimnastičarskih trikoa, njihove papučice, bijele bandaže, debele meke strunjače, tragove bijele krede na parteru kojima se praše i gimnastičari i sprave zbog trenja i isušivanja znoja. Volio je i rituale, ceremonijalne pozdrave, rotaciju i predviđeno kretanje sportaša po prozračnoj i svijetloj dvorani. Sve mu je u tom fantastičnom i teškom sportu djelovalo kao švicarski sat, gotovo aristokratski, vrhunski, uredno, bijelo, sterilno i čisto, uređeno kao apoteka. Ali se ovaj put nije mogao opustiti do kraja. Nešto mu je kvarilo koncentraciju na flikove, premete i uzastopna dijagonalna salta na parteru. Inače je obožavao sve te zahtjevne Erobe, Tong Eie, Fedorčenke, Gogoladzee, Liukine, Tsukahare, Li Yujiue, Lou Yune, Thomase, Wu Guoniane, Korobčinske, Hypolitoe i Ri Jong Songe, ali sad kao da ih nije mogao pratiti i bio je više no zbunjen. Borio se sa sobom. Čak mu je i preskok (koji mu je inače izazivao lakše napadaje tjeskobe zbog prevelike brzine, nekontrolirane rotacije i opasnog doskoka, odnosno, previše varijabli koje bi mogle dovesti do tragedije) bio stresniji nego inače. Pokušao je sebe uvjeriti da to nije zbog toga, ali na koncu je sam sebi morao priznati da je ono što ga toliko dekoncentrira ipak to. Bilo je to u biti nešto potpuno nebitno i sitno. Glupost zapravo. Nevažan jedan estetski detalj, nevezan uz samu disciplinu, ali detalj koji je uporno ometao njegov užitak. Bila su to, naime, neobrijana pazuha. Točnije, za njegov ukus, jezivo neuredni crni busenovi pod pazusima azijskih natjecatelja. Zbog njih se nije mogao fokusirati na njihovu sportsku izvedbu i vještinu. Još ga je više estetski izbezumljivala dijametralna suprotnost između sjajnih kremom namazanih lica te uredno počupanih obrvica i zapuštanog pazušnog raslinja natjecatelja s Dalekog istoka. Ali kako je to moguće u vremenu svijeta kao malog sela? Pitao se nije li to neka kulturološka stvar? Doduše, malo se opustio na konju s hvataljkama (pokušavajući odvratiti pogled od početnog i završnog pazušnog pozdrava sucima) koji je više zahtijevao rad nogu. Iako zeznutim i fizički zahtjevnim, nije ga držao pretjerano atraktivnim, ali bi se kao svaki pravi muškarac ipak lecnuo na svaku nespretniju raznošku. Na razboju je (njegov otac ih zove ručama) išlo malo teže zbog stoja naglavačke pa se znojio skupa s natjecateljima, ali opet ni to nije bilo toliko strašno, pazusi još uvijek nisu bili u prvom planu. No na karikama su ga pazušne džungle japanskih i kineskih reprezentativaca naprosto bole u oči. Toliko da je cijelo vrijeme imao opsesivnu potrebu da ih kroz ekran osobno nasapuna, pobrije i ponovo uspostavi poremećenu mu estetsku harmoniju i ravnotežu. Nakon nekog je vremena primijetio da više ni ne primjećuje figure već samo dlakava pazuha. Pogled na one nabrekle vratove i vene u uspravnom križu nije mu ni do tada bio najdraži prizor, ali sada se hipnotički lijepio na divlje pazušne jame. Svako malo bi se nesvjesno mašio za vlastita pazuha uz neugodan osjećaj da i njemu pod rukama probijaju neuredne i oštre dlačice stvarajući mikroklimatske uvjete za kojekakve nametnike. Do preče više nije registrirao ni natjecatelje, već samo izmjenu pazuha, obrijanih, neobrijanih, obrijanih, neobrijanih, a to mu je do tada bila najljepša, najspektakularnija i najomiljenija disciplina! No njegov je vid sada samo čekao bljesak neukroćenog crnila. Kao opčinut ga je tražio između vratolomnih elemenata. Samo je makinalno brojao sve te dvostruke i trostruke Tkačeve, Kovače, Colmane, Jegere umetnute između para spektakularno neobrijanih stršećih šumica... Kad na koncu nije upamtio ni ime pobjednika (osim što nije mogao ne primijetiti da je ovaj ponosni vlasnik posebno obraslih pazuha), ozbiljno se uplašio. Užasnuto je pomislio da je nekako ne znajući postao pazušni rasist i jedno od onih groznih ljudskih bića koja blate sportaše zbog izgleda (iako mu je body-shaming bio skroz-naskroz mrzak). Ali se onda sjetio da on zapravo ne omalovažava sportaše niti njihovu vještinu, dapače, klanja im se, ali su mu njihova dlakava pazuha otela svu pažnju. Ali zašto su mu dlakavi pazusi bili toliko hipnotični i odbojni u isti mah? Na koncu je zaključio da će najbolje biti da upita Viktoriju što ona misli o tome, ona mu je uvijek znala razumno i strpljivo objasniti stvari koje njemu nisu bile sasvim jasne. |
Boris Dežulović: Četnički vojvoda Džek Sparou Ja sam pak bila uvjerena da je netko ljubitelj kapetana Flinta i Crnih jedara. Svejedno, Pirati s Kariba ili neki drugi film, hrvatska policija jednako ne bi skapirala pored zdravih očiju. Prezaokupljeni su eskivažom od ustašije, po uzoru na šefa."Hrvatska je, kako znamo, zemlja nepojamnih čuda, pa ipak bi to bila senzacionalna vijest, čak i da tu završava: ustaške zastave i simboli ovoga su 5. kolovoza više nego ikad ranije preplavili Hrvatsku - središnja proslava Dana domovinske zahvalnosti u Kninu izrodila se u seoski ustaški dernek, pijani primati su dizali desnice i palili srpsku zastavu, Thompson je urlao „Za dom spremni!“, a pripadnici Devete bojne HOS-a Rafael vitez Boban posve neometano, pače pod zaštitom pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, marširali gradom pjevajući ustaške pjesme i mašući crnim zastavama HOS-a s „nepoćudnim simbolima zločinačke paravojske“ – pa je vijest da je usred te „pijane kolovoške noći“ hrvatska policija na otoku Viru uklonila jednu takvu „nepoćudnu“ zastavu, te podigla optužni prijedlog protiv vlasnika, bila senzacionalna i prije nego smo je pročitali do kraja." "A do kraja vijesti s Vira ispostavilo se kako one prekrižene mrtvačke kosti na zastavi i nisu baš kosti, već više nekako mačevi, i kako ni crna četnička zastava zapravo nije baš toliko četnička, koliko nekako, kako bih to rekao – gusarska." "Četvrt stoljeća gradili su tako Hrvati svoju Domovinu, i na kraju sagradili državu koja na pijanim dernecima slavi najbjednije negatore vlastite nezavisnosti, istovremeno proganjajući djecu s plastičnim mačevima i gusarskim zastavama. Državne neprijatelje taman po svojoj mjeri." |
Markovina: Orepić posve jasne stvari i činjenice uporno proglašava kontroverznima Najotrovnijim se uvijek i nanovo pokazuje upravo spoj gluposti i neznanja. A uz Orepića koji muti vodu, ovu najvulgarniju novohrvatsku (desničarsko-filoustaško-nacionalističku) fabrikaciju o "starom hrvatskom pozdravu" zadnjih je dana javnost mogla, nažalost, osim od zadriglih ustašoida po opskurnim portalima, direktno i indirektno čuti i od Grmoje dok je relativizirao fašističku terminologiju na sramotu vlastite struke, od notornog proskriptora i šovena Pauletića koji uobičajeno lupeta kretenarije te od nemuštog Petrova izgubljenog u prostoru i vremenu koji (barem) osuđuje, ali je kao prototip neinformiranog i/ili hinjenog naivca (budale) već popio i usvojio krajnje debilan a toksičan filoustaški falsifikat / čistu laž da je "taj usklik od davnina". Kaj god! Kakve davnine, kakvi bakraći. "Vlaho Orepić posve jasne stvari i činjenice uporno proglašava kontroverznima da bi opravdao njegovo osobno postupanje, kao i postupanje policije. Ministar je, naime, izjavio kako zakon ne pozicionira jasno je li pozdrav ‘Za dom spremni’ kazneno djelo, naglasivši kako odgovor na to pitanje trebaju dati povjesničari koji se trebaju jasno odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe, dok će policija postupati u skladu sa zakonom." "Zanemarimo li ovdje očiti populistički moment, vidljiv u pozivanju na struku i narod s jedne strane, te u izbjegavanju zauzimanja jasnog stava s druge strane, suočit ćemo se s pitanjem u kojoj je to zemlji živio ministar Orepić i kroz koji je to obrazovni sustav prošao ukoliko mu ove stvari zaista nisu jasne? Krenemo li od posljednjeg slučaja i njegove navodne kontroverznosti, očito je da se neumorno ponavljana laž počela uzimati ozbiljno u dobrom dijelu javnosti, što sad već poprima zabrinjavajuće razmjere. Samo zahvaljujući tome potrebno je svaki put iznova ponavljati da je ‘Za dom spremni’ pozdrav koji se isključivo koristio za vrijeme NDH te unutar ustaškog pokreta prije osnutka te države. Sve ostale tvrdnje, uključujući onu najpopularniju o libretu iz opere ‘Nikola Šubić Zrinjski’, naprosto nisu točne i nije potrebno uložiti nikakav veliki trud da se to provjeri. No, puno veći problem od ovoga odnosi se na hinjenu naivnost kojom se koriste jednako Orepić, kao i svi drugi koji pokušavaju sakriti očito. Naime, čak i kad bi teza o tome da je to nekakav stari hrvatski pozdrav bila točna, kao što nije, svakome je u ovoj zemlji jasno da se taj pozdrav u današnje vrijeme koristi isključivo kao identificiranje s Pavelićevom državom i ideologijom i ni zbog čega drugoga." "To što je Orepić prije pravilo, nego iznimka, ne zvuči pretjerano ohrabrujuće, ali svakako svjedoči o potpuno krivoj percepciji uloge ministara i državnih institucija." Najobičnija sklepotina nacionalističkog mitomanstva koje bi sedlarovski apologiralo zločin(c)e beskrupulozno izmišljajući i falsificirajući (naslovnice Vjesnika i/ili bilo koje druge povijesne izvore). |
Sori ustašijo, trudili ste se iz petnih žila, ali dernek u Riu je bio bolji (parafrazirajući baruna de Coubertina: viši, jači i nadasve inteligentniji). |
Ali, pozor, ne od stabla previdjeti šumu! Jer poanta nije u tome da je Hasanbegović po ne znam koji put uhvaćen u bezočnoj laži kao kvarna jabuka u inače zdravoj bačvi ili kao zabludjela iznimka među ispravnima (jer naravno da jest vidio, i prvi i drugi i treći i svaki put kad se javno odavao privatnim filoustaškim sentimentima), već ona leži u tome da se tehnički ministar kulture u laži izdvojio kao pravilo – crv među crvljivima, jedan u mnoštvu. Gotovina u društvu desnice na otkrivanju Barešićeva spomenika: "Došli su i generali Josip Lukić i Ljubo Ćesić Rojs, savjetnik predsjednice RH Ante Deur, a tajnik HSP-a AS Pero Ćorić i predsjednik Ivan Tepeš pojavili se u društvu Vesne Balenović, nove pravaške zvijezde za parlamentarne izbore. U Dragama su bili i Velimir Bujanec i Dražen Keleminec, koji je po kuloarima najavljivao novi 'pohod na Srb' čim mu istekne policijska zabrana pristupa, izvještava Jutarnji list. Jer kojim se uopće povodom ta creme de la creme ekstremnog desničarstva i cvijet hrvatskog nacionalističkog maloumništva našla u isto vrijeme na istom mjestu u tako velikom broju? Koji je kontekst cijele priče? Viđeni su i saborski zastupnik, general Željko Glasnović, Miro Bulj i splitski psihijatar Goran Dodig, te neki lokalni političari, među kojima je bio i predsjednik zadarskog GO HDZ-a Joso Nekić. Spomenik je izradio akademski kipar Ivan Kujundžić, otvorili su ga članovi obitelji Mira Barešića, a blagoslovio ga je umirovljeni nadbiskup ličko-senjski Mile Bogović. Tehnički ministar branitelja Tomo Medved pozvao je da se Barešića 'sjećamo kao hrvatskog branitelja i domoljuba koji je bio junak Domovinskog rata i simbol borbe za slobodu'. Povjesničar Josip Jurčević je Barešića nazvao 'mučenikom i herojem koji je kroz sve svoje najbolje godine zastupao hrvatske vrijednosti'." Pa baš kao i pri dočeku sad već pokojnog Bušića (a živih Norca, Glavaša, Kordića, etc.): da bi jednako čoporativno, svečano, pred visokim državnim službenicima, pod službenim državnim stijegom (a pred kamerama i pokojim nezgodno neslužbenim), pod maskom legitimnosti, još jednom potvrđujući normativ trenutne hrvatske nenormalnosti - glorificirali osuđenog teroristu i ubojicu (čovjeka koji je kao nacionalistički fanatik ubio ambasadora Jugoslavije u Švedskoj, zbog čega je u istoj zemlji i osuđen na kaznu doživotnog zatvora) kao hrvatskog heroja i viteza. Jer čim u(bija) (u) hrvatsko ime, zna se -automatizmom svakog nacionalističkog dogmativa- ma kakav god zločin netko nekad bilo gdje počinio, indulgencija mu slijedi (štoviše, nagrada, slava, spomenik, "viteštvo", potencijalno proglašenje blaženim), „Heroj, a ne zločinac!“. Ili riječima „slijepog“ siročeta lucidnog sebi unatoč: "'Na skupu je bilo više tisuća ljudi i ni na koji način nisam mogao utjecati, niti sam utjecao, ni vidjeti bilo koje obilježje koje su sa sobom imali ili nosili oni u mnoštvu koji su se poželjeli sa mnom slikati. Moje je jasno stajalište da se u svim takvim i sličnim prigodama trebaju isticati isključivo službena državna obilježja', poručio je ministar Hasanbegović za tportal." Igzekli, ovim je riječima poantu i kontekst cijelog slučaja podcrtao upravo Hasanbegović (naravno, potpuno nesvjesno da autodiskreditirajuće). Nabasalo stablo na šumu neznajući. Naravno da je nije vidio! Lol. Dakle ništa Nobel za mir, ništa Plava vrpca Vjesnika, ništa otvaranje pučke kuhinje ili doma za nezbrinutu djecu! Ma jok, nije to "takva prigoda" niti okupljanje. Naime, „u svim takvim i sličnim prigodama“ čoporenja, ovaj brojni nacionalistički čopor programatski normalnim podrazumijeva da se nacionalnim stijegom (i turbodomoljubnim folklorom) službeno pokriva, štoviše, da se treba pokrivati veličanje zločin(c)a. |