Marketing
Višeboj
Volio je gledati muške gimnastičare kao mama Amélie Poulain umjetničke klizače. I uživao je pratiti sva ta većinom sitna ali utegnuta i čvrsto oblikovana gipka tijela u vrhunskoj sportskoj formi kako naizgled s lakoćom izvode nevjerojatne bravure.
Gimnastički prijenosi vizualno su ga opuštali i najviše ih je volio konzumirati sam.
Volio je i ocrtavanje snažnih mišića ispod zategnutih gimnastičarskih trikoa, njihove papučice, bijele bandaže, debele meke strunjače, tragove bijele krede na parteru kojima se praše i gimnastičari i sprave zbog trenja i isušivanja znoja. Volio je i rituale, ceremonijalne pozdrave, rotaciju i predviđeno kretanje sportaša po prozračnoj i svijetloj dvorani. Sve mu je u tom fantastičnom i teškom sportu djelovalo kao švicarski sat, gotovo aristokratski, vrhunski, uredno, bijelo, sterilno i čisto, uređeno kao apoteka.
Ali se ovaj put nije mogao opustiti do kraja.
Nešto mu je kvarilo koncentraciju na flikove, premete i uzastopna dijagonalna salta na parteru. Inače je obožavao sve te zahtjevne Erobe, Tong Eie, Fedorčenke, Gogoladzee, Liukine, Tsukahare, Li Yujiue, Lou Yune, Thomase, Wu Guoniane, Korobčinske, Hypolitoe i Ri Jong Songe, ali sad kao da ih nije mogao pratiti i bio je više no zbunjen. Borio se sa sobom.
Čak mu je i preskok (koji mu je inače izazivao lakše napadaje tjeskobe zbog prevelike brzine, nekontrolirane rotacije i opasnog doskoka, odnosno, previše varijabli koje bi mogle dovesti do tragedije) bio stresniji nego inače.
Pokušao je sebe uvjeriti da to nije zbog toga, ali na koncu je sam sebi morao priznati da je ono što ga toliko dekoncentrira ipak to.
Bilo je to u biti nešto potpuno nebitno i sitno.
Glupost zapravo.
Nevažan jedan estetski detalj, nevezan uz samu disciplinu, ali detalj koji je uporno ometao njegov užitak.
Bila su to, naime, neobrijana pazuha.
Točnije, za njegov ukus, jezivo neuredni crni busenovi pod pazusima azijskih natjecatelja. Zbog njih se nije mogao fokusirati na njihovu sportsku izvedbu i vještinu.
Još ga je više estetski izbezumljivala dijametralna suprotnost između sjajnih kremom namazanih lica te uredno počupanih obrvica i zapuštanog pazušnog raslinja natjecatelja s Dalekog istoka. Ali kako je to moguće u vremenu svijeta kao malog sela? Pitao se nije li to neka kulturološka stvar?
Doduše, malo se opustio na konju s hvataljkama (pokušavajući odvratiti pogled od početnog i završnog pazušnog pozdrava sucima) koji je više zahtijevao rad nogu. Iako zeznutim i fizički zahtjevnim, nije ga držao pretjerano atraktivnim, ali bi se kao svaki pravi muškarac ipak lecnuo na svaku nespretniju raznošku.
Na razboju je (njegov otac ih zove ručama) išlo malo teže zbog stoja naglavačke pa se znojio skupa s natjecateljima, ali opet ni to nije bilo toliko strašno, pazusi još uvijek nisu bili u prvom planu.
No na karikama su ga pazušne džungle japanskih i kineskih reprezentativaca naprosto bole u oči. Toliko da je cijelo vrijeme imao opsesivnu potrebu da ih kroz ekran osobno nasapuna, pobrije i ponovo uspostavi poremećenu mu estetsku harmoniju i ravnotežu.
Nakon nekog je vremena primijetio da više ni ne primjećuje figure već samo dlakava pazuha. Pogled na one nabrekle vratove i vene u uspravnom križu nije mu ni do tada bio najdraži prizor, ali sada se hipnotički lijepio na divlje pazušne jame. Svako malo bi se nesvjesno mašio za vlastita pazuha uz neugodan osjećaj da i njemu pod rukama probijaju neuredne i oštre dlačice stvarajući mikroklimatske uvjete za kojekakve nametnike.
Do preče više nije registrirao ni natjecatelje, već samo izmjenu pazuha, obrijanih, neobrijanih, obrijanih, neobrijanih, a to mu je do tada bila najljepša, najspektakularnija i najomiljenija disciplina! No njegov je vid sada samo čekao bljesak neukroćenog crnila. Kao opčinut ga je tražio između vratolomnih elemenata. Samo je makinalno brojao sve te dvostruke i trostruke Tkačeve, Kovače, Colmane, Jegere umetnute između para spektakularno neobrijanih stršećih šumica...
Kad na koncu nije upamtio ni ime pobjednika (osim što nije mogao ne primijetiti da je ovaj ponosni vlasnik posebno obraslih pazuha), ozbiljno se uplašio. Užasnuto je pomislio da je nekako ne znajući postao pazušni rasist i jedno od onih groznih ljudskih bića koja blate sportaše zbog izgleda (iako mu je body-shaming bio skroz-naskroz mrzak). Ali se onda sjetio da on zapravo ne omalovažava sportaše niti njihovu vještinu, dapače, klanja im se, ali su mu njihova dlakava pazuha otela svu pažnju. Ali zašto su mu dlakavi pazusi bili toliko hipnotični i odbojni u isti mah?
Na koncu je zaključio da će najbolje biti da upita Viktoriju što ona misli o tome, ona mu je uvijek znala razumno i strpljivo objasniti stvari koje njemu nisu bile sasvim jasne.
Post je objavljen 13.08.2016. u 17:30 sati.