Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Na dječjim poklon-kasicama jedne lokalne banke nekoć je pisao kredo "U radiše svega biše, u štediše još i više". Nekoć se u kreda vjerovalo. U međuvremenu je i ta banka nestala sa scene. Sada kužim da je kredo zapravo bio vic.
Vic na naš račun.
On je znao, a i ona... a na koncu i oni... a working class hero is something to be... "...governments come and go, maybe they need to look at the extend of the damage."
Kredo: Vjeurovali ili ne(u).
Jean Valjean podigao je kamen sa puta i njime razbio stakleni izlog lokalne pekare da bi ukrao štrucu kruha za sestru udovicu i njeno sedmero gladne djece. To je bio krimen zbog kojeg je završio na 19godišnjoj robiji. U svijetu koji nevidljivim preprekama odvaja gladnu djecu od kruha, krimen je ne razbiti taj izlog.
Nemojte me shvatiti krivo, krimen je i razbijanje stakla, ne zagovaram scenarij po kojemu će sada svaka budala sebi uzeti za pravo uništavati tuđu imovinu jer mu je teško u životu. No promatrajući svijet oko sebe, ako bolje pogledamo, svuda možemo uočiti te nevidljive prepreke kroz koje gladna sirotinja sve očajnije i bjesnije promatra nedostupno bogatstvo, na koje lupa i vrišti - dajte nam kruha!
Njihova glad nije krimen. Krimen je ono što je prouzročilo glad. U jednom UNovom izvještaju iz Afrike, otkriveno je kako čuvari, doslovce ispred nosa izbjegličkog logora punog žena i djece koja umiru od gladi, skrivaju skladište prepuno hrane. Zar uskraćivanje hrane i korupcija nisu krimen. U bijegu pred bijedom i ratom, afričke izbjeglice odavno gladno promatraju u bogat izlog Europe i sanjaju neki bolji život. Da bi ga dosegli, posežu za njim preko Sredozemnog mora i skončavaju na njegovom dnu u brodskim ruzinama. Zar rat i genocid nisu krimen. Rastrojeni osiromašeni branitelj očajno samoubilački vrišti i sa bombom u ruci traži pomoć i pravdu na benzinskoj postaji, da bi ga potom smakli na krovu cisterne. Zar ubojstvo očajnika nije krimen. Radnice prosvjeduju zbog višemjesečne neisplate plaća. Radnici štrajkaju glađu zbog otkaza. Ljudi kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama i ostacima hrane. I na Wall Streetu, stožeru financijske pljačke svijeta, sada već lupaju o taj stakleni bogataški izlog sa kruhom, i vrište i traže i posežu za kamenjem. Uzvraćaju im pendrecima po glavi. Zar represija nije krimen.
Fincherov Fight Club 1999.godine proročanski je vizualizirao užas i ludilo koje će se tek zbiti. Kroz rascijepljenu psihu i frenetičan govor filmskog jadnika Tyler Durdena (o potrebi rušenja cijelog financijskog, kapitalističkog, potrošačkog sustava) oslikana je bezizlazna situacija i budućnost ovakvog stanja koje u svijet rađa nekontrolirani gnjev i ekstremizam. Mislili smo da je samo riječ o dobrom, doduše vrlo uznemirujućem filmu. Dvije godine kasnije dogodilo se rušenje World Trade Centra. Suludi Klub Boraca s druge strane svijeta digao je simbole financijskog, kapitalističkog i potrošačkog sustava u zrak. Klub s druge strane svijeta razbio je najsjajniji stakleni izlog, za kojeg je smatrao da uopće ne bi trebao postojati. Samo što ovo nije bio film. Ovo je bila krvava stvarnost.
Sve dok postoje zakoni koji stvaraju pakao usred civilizacija,
Sve dok muškarci bivaju degradirani, žene uništene, a djeca u strahu,
Sve dok bude neznanja, siromaštva i bijede na Zemlji, priče kao što su ova moraju biti pričane. Victor Hugo, Jadnici
Užasan razmjer ovog zločina odražava razmjer i onog drugog sustavnog globalno-pljačkaškog zločina koji ga je potakao. I zato mora postojati način da ta gladna, popljačkana i s pravom sve gnjevnija masa Jadnika, dođe do svog kruha bez prepreka. Oni koji inzistiraju na nevidljivim preprekama, na tim globalnim staklenim izlozima, oni koji inzistiraju da oni moraju postojati, oni koji ih brane svim sredstvima – oni jednostavno ne govore istinu. Ne govore istinu, jer nitko ne mora biti gladan. "This could be Heaven for Everyone..." Nitko ne bi smio moliti za posao i kruh, odnosno za elementarna prava čovjeka. Oglušivati se na glasove očajnih i gladnih, upućivati siromahe „ako nemaju kruha neka jedu kolače“, mlatiti gladne jer vrište da su gladni, tvrditi da to tako mora biti, tvrditi da rješenje ne postoji – sve je to krimen bešćutnosti i pohlepe koji vodi novom krimenu iz očaja, koji vodi onom bačenom kamenu i razbijenom izlogu, novim klubovima boraca, nasilju, razbijenim glavama, ubojstvima, terorističkim napadima, vječnim ponavljajućim revolucijama.
Mora postojati način da gladna i sve gnjevnija masa dođe do svog kruha bez žrtava. Ako se taj način ne pronađe, čovječanstvo će se i dalje vrtiti u krugu krvavih revolucija. Dok god je odgovor sitih i bogatih još više oružja, još više represije, još više nafte, još više marketinških planova, zajmova, kredita, guljenja kože svijeta na živo, još više bogatstva, biti će tako. Očajni i gladni i dalje će posezati za kamenom, ali taj kamen sada postaje iPhone, Internet, pištolj, puška, eksploziv, bomba. Jer su se u međuvremenu i Jadnici naoružali. Na djelu je borba za opstanak. U tom vrzinom kolu nitko neće biti izuzet.
NFov komentar pod prošlim postom „uzgred svi berlinski pirati u parlamentu se zbilja odriču automobila na koje imaju pravo i traže službene bicikle, to je kod nas napravio jedan političar, jedan dan, za potrebe slikanja“, podsjetio me na scenu iz jednog dokumentarca.
Scena se odigravala na finskom ili švedskom aerodromu, na kojemu je filmska ekipa čekala ministricu kulture, koja je na poziv strane vlade trebala službeno poći u Egipat (tamo su se baš u to vrijeme zahuktavali prosvjedi).
Po hrvatskim standardima, ministre i svitu smo navikli gledati u svečanim otpraćajima i dopraćajima, kao da se radi o bogovima koji hodaju po zemlji. Ni jedan njihov službeni put ne može proći bez ceremonijalne pratnje osobnog vozača, kamera, tjelohranitelja, nekoliko tajnika i svakojakih držača torbi, fascikla, lepezi i avionskih karti.
Pompu cijele te svite dodatno još podcrtava i kakav silno emocionalan i jednako silno isprazan govor u holu zračne luke, čisto da privremeno privuče oko kamera, dok se ministrova žena, nasljednik ili još češće ljubavnik/ca, neopaženo ne ukrcaju na isti let (plaćen naravno iz državnog budžeta, odnosno džepova poreznih obveznika). Nađe se tu i koja zastava, pa i orkestar. Recimo divljak Mamić je sa harmonikašima u zračnoj luci taj običaj „dočekivanja“ doveo do krajnosti, do krčmarske groteske.
Imajući sve to u vidu i čekajući s ekipom dokumentarca ministričin dolazak, razmišljala sam - ako smo mi u stanju raditi takav cirkus oko naših dužnosnika i birokrata (koji ni izbliza nisu zaslužili ikakvu pažnju), kakvu su tek pompu u stanju prirediti bogati skandinavci?
Odgovor na to pitanje stigao je na aerodrom vrlo brzo sa ministricom. Jednom, blago rečeno, omanjom i na prvi pogled sasvim neuglednom muškobanjastom ženicom, nepočešljane kose, vrećaste odjeće, cokulastih cipeletina ravnog potplata, koja je sama po zračnoj luci pomalo izgubljeno vukla svoj jedini kufer na kotačiće. Za takvom se osobom ovdje nitko ne bi ni okrenuo (osim da joj se bijednički naruga, kako se već takvi bijednici i ljudske mizerije rugaju), a kamoli pomislio da je riječ o ministrici kulture.
I baš kada je ministrica trebala proći uobičajenu kontrolu, otkazani su svi letovi za Egipat. I što je ta tiha jednostavna ženica na čelu jednog cijelog ministarstva sljedeće učinila? Digla galamu? Prijetila? Pozivala se na ministarstvo? Bahato razmahivala svojom funkcijom? Zahtijevala službeni avion? Zvala službenog vozača da je vozi natrag kući? Ništa od toga. Ministrica je samo slegla ramenima i mirno konstatirala: A ništa, idem hvatati bus natrag za grad. Ni pomislila nije na službenog vozača, pa čak ni na taxi. Ona je išla hvatati bus, skromno razmišljajući koja će je linija gradskog prometa jeftinije dovesti kući. Kako je došla, tako se i vratila. Gotovo potpuno nevidljiva.
Ove se scene sjetim svaki put kada naletim na tipičan mentalni sklop ovih prostora koji pati za pokazivanjem. Koji se nadmeće materijalizmom. Koji doista slijepo vjeruje u onu užasnu izreku da odijelo čini čovjeka. Koji slijedeći svoj mentalni idiotluk, mjeri čovjeka po imovini i izgledu. Koji, najjednostavnije rečeno - smatra da imati i izgledati, znači i biti.
Takve osobe zovem paunovima, a njihovo ponašanje - paunisanjem. Njihove priče i postupke vizualiziram kao hvalisavo pokazivanje šarenog perja sa ciljem zbunjivanja, zaslijepljivanja i zavaravanja sugovornika.
No iza tog kolikogod raskošnog perja, krije se ograničeni mentalni sklop koji izvire iz kompleksa manje vrijednosti. Iz osjećaja zakinutosti. Takvi umovi ozbiljno vjeruju da su bogatstvo, moć ili slava - vrline, pa ako nešto od toga nemaju oni se podsvjesno doslovce sami sebe stide, te svoj stid i komplekse skrivaju bahaćenjem i egocentrizmom. Dakle ne stide se bahaćenja, već toga što su (ispod)prosječni, bez položaja i nepoznati. Nedavno sam o tome govorila i kroz recenziju Hrvatskih kraljeva:
Iskompleksirane, a slaveželjne/častohlepne osobnosti, koje se osjećaju manje vrijedno, pogotovo su nesigurne i osjetljive na ono što smatraju svojim greškama i manama, pa stalnim hvalisanjem pokušavaju impresionirati druge, kvalitetama, podrijetlom, ordenjem, titulama, postignućima, koja mogu biti prava ili lažna.
Kad je osoba iskompleksirana i zakinuta duhom i razmišljanjem, kompleks manje vrijednosti tjera je na stalno dokazivanje kroz nadmetanje sa drugima, bilo u materijalnim vrijednostima bilo društvenim statusom bilo umišljenim intelektom (ovisno koji je povod kompleksu). Pedigre u tom slučaju služi kao kamuflaža umišljenim veličinama. Silnu duhovnu prazninu i osjećaj unutrašnje nedostatnosti takve osobe ispunjavaju, skrivaju i zakopavaju vanjskom samohvalom, napuhivanjem, skupim automobilima, odjećom, nakitom, jahtama, kućama, grobnicama, razbacivanjem na svadbama, krštenjima, pričestima, gomilanjem titula, društvenih potvrda, tuđih pohvala, laski, „elitnih“ poznanstava, „evenata“ na kojima vise etc. Svoj kompleks stišavaju stalnom potragom za društvenom pohvalom, za tuđom hvalom, odnosno potvrdom svoje vrijednosti, superiornosti, bitnosti. Pa kad vrijednost nemaju (odnosno ono što takvi umovi smatraju vrijednošću: bogatstvo, moć, slava) - onda je kupuju, novcem, pretjerivanjem, bajkovitim pričama, busanjem u prsa, nametanjem i pukom „ja pa ja“ drekom (po principu samohvale: hvalite me usta moja).
Taj kompleks vidimo svuda oko nas, u neukusnom isticanju, kićenju tuđim perjem, guranju, laktarenju, hvalisanju, bahatom sebeljubnom šepirenju kojekakvih likova. Mediji su prepuni toga. Ali ne samo mediji. Kompleks manje vrijednosti živi tik do nas, u nama, u natjecanju susjeda čija će kuća i dvorište biti veće i nakinđurenije (gipsani labudovi, lavovi, fluorescentne fasade, broj prozora, katova isl.), čiji stan moderniji, čija kuhinja talijanskija, čiji će zimski odmor biti na ekskluzivnijem skijalištu, čije ljetovanje egzotičnije, u natjecanju rodbine čija će svadba biti veća, glasnija i zapamćenija (svakojako razbacivanje parama), čiji svetac posjećeniji, čija crkva veća, čije ime spominjanije, u natjecanju gospođa čija je garderoba skuplja i poznatije marke, čiji je muž ugledniji i potkoženiji, čije je dijete uspješnije u školi, u natjecanju čiji je (automobil) veći, zanimanje elitnije, titula prestižnija, romani prodavaniji, tekstovi čitaniji, i tako dalje i tako dalje.
Vječno nadmetanje. Vječna pohlepa za prestižom i hvalom. Od tog kompleksa nisu lišeni ni ljudi ni zemlje ni geografska područja. Ne valja generalizirati, ali ovo još uvijek patrijahalno i konzervativno područje po ovakvom je nadmetanju specifično. Mentalni sklop ovih prostora je izrazito natjecateljski, u svemu. U čistoći krvnih zrnaca, povijesnom junaštvu, pa čak i patnji. Time se čak hvalimo. Kao da je to vrlina. A to su samo one boljke, od koje boluju i kćeri oca Goriota, a kojima su ga otjerale u grob - vječna glad za bogatstvom, moći, slavom/društvenim položajem. Sve iz nepreboljenih i nezajažljivih kompleksa.
Skromnost kao vrlina ovdje je nepoznat pojam, biti skroman kod nas znači biti budala. Paunovi kod nas koračaju na čelu kolone. Slave se oni koji su jamili i oni su junaci. Isti koji ih slave potiho im se i rugaju, ne zato što kroz njihovo neukusno hvalisanje uviđaju njihov primitivizam, već im se rugaju jer im zapravo zavide. Kroz priču o kiselom grožđu lakše je probaviti vlastiti „neuspjeh“. Susjed se ruga susjedovoj kući, a gospođa gospođinoj toaleti, ne zato jer natjecanje u bogatstvu smatraju lošim, već zato jer sami sve to žele a ne mogu imati. Tko je jamio - jamio je. A oni su jamili i sebe osigurali, oni su preveslali zakon, oni su dakle „uspješni“ - dok mi nismo ni jamili, ni sebe osigurali, niti smo preveslali zakon, dakle mi smo „neuspješni“. Sumnjivo i nezakonito stečeno bogatstvo, slava i moć (kič, parada i cirkus) u širem društvenom mentalnom sklopu ovdje se doživljavaju kao vrline. One se kao vrline primjeruju novim generacijama.
I to je žalosno. I tragično. I srozanom se društvu vraća kao bumerang. Kroz poplavu ogavno samoživih likova.
Spoznaja o skromnosti i samozatajnosti daleko je od takvih umova za jedan cijeli mentalni svijet, daleko je koliko i berlinski pirati od hrvatske politike, daleko je koliko i onaj skandinavski aerodrom od izoliranog Egipta, ako ne i dalje.
A ništa, i dalje će me grijati prizor malešne a velike ministrice, neugledne a ugledne ženice, koja iz zračne luke ide hvatati bus natrag za grad
Svjetska literatura odvajkada slikovito i maštovito dočarava konačnu ljudsku apokalipsu kao megalomansku razarajuću bitku koja u finalnom obračunu dobra i zla ruši sve pred sobom pa tako i ljudski rod i njegovu civilizaciju stropoštava u pakleni ambis. Moderni interpreti, umjesto komplicirane bitke grotesknih bića (kao sa kakve srednjovjekovne tapiserije), obično zazivaju udar zalutalog kometa, oni skloniji teorijama zavjere apokalipsu nalaze u bitci svjetskih korporacija i konačnom obračunu društvenih klasa, a ekološki aktivisti apokalipsu proriču u ljudskoj neumjerenosti i konačnoj osveti Majke Prirode. No, iako vjerojatno sadrži elemente svega navedenoga, apokalipsu ne treba tražiti u mašti, niti je potrebno gledati daleko, ona je nažalost bliže nego što mislimo, ona je naša svakodnevna suputnica.
Fanatizam je bez sumnje konačna apokalipsa ljudskog uma. Govorim o apokalipsi ljudskog uma jer fanatici svojim izborom zatvaraju, zaključavaju, ograničavaju, skučuju vlastiti um, isključuju vlastiti razum, negiraju ključnu odliku vrste kojoj navodno pripadaju i koja je po toj odlici dobila ime - homo sapiens (umni čovjek). A to je ono što fanatici čine, odriču se uma kojeg u fanatizmu više nemaju. Fanatik u sebi potpuno anulira homo sapiensa. I to je početna i konačna ljudska apokalipsa, alfa i omega ljudskog roda - trenutak kada se taj umni čovjek sapiens sam odriče vlastitog uma.
While the sun hangs in the sky and the desert has sand
While the waves crash in the sea and meet the land
While there's a wind and the stars and the rainbow
'Till the mountains crumble into the plain...
Bez obzira kakav njegov sadržaj bio (vjera ili uvjerenje), svaki fanatizam dijeli zajednička obilježja koja jedan fanatizam bratimi s drugim: radikalizam, zadrtost, agresivnost, okrutnost, ostrašćenost, isključivost, neznanje, makijavelističko i programatsko nerazlučivanje cilja i sredstva, odnosno, nebiranje sredstava da bi se do tog cilja došlo. Pa tako i posve suprotstavljene ideje i grupacije mogu izroditi fanatike koji su svojim fanatizmom zapravo, po svim navedenim karakteristikama - braća blizanci. Njihova zajednička crta je slijepa mržnja, isključivost i odricanje od želje za znanjem, crta koja razotkriva opasan i zloćudan fundamentalizam i ekstremizam. Sadržaj im je dakle možda različit, ali metoda fanatizma je ista, svaki fanatizam dijeli jedan te isti mehanizam i po njemu su svi fanatici (bilo religijski, politički, raznovrsno aktivistički, pseudoznanstveni isl.) - braća.
Sa ovih su prostora najbolji primjeri svega navedenog četnici i ustaše (suprotstavljene nacije, ali bratimski fanatični psi rata), na svjetskoj razini hladnoratovski KGB-ovci i CIA (suprotstavljene organizacije, ali bratimsko fanatični špijuni), na povijesnoj razini recimo nacisti i komunisti staljinovog tipa/staljinovi drugovi (suprotstavljene ideologije, ali bratimsko fanatični zločinci protiv čovječnosti), inkvizicijski misionari/konkvistadori i indijanski kultovi ljudskih žrtvi (suprotstavljene religije, ali bratimsko fanatični koljači) i mnogi, mnogi drugi...
Nedavno sam prenijela intervju u kojem je, govoreći o vehabizmu, prof. Hefizović na tu temu rekao: „Svaka opcija ima svoje vehabije. To je reduktivni i militantni purizam koji bi želio izmijeniti svijet iz temelja, jer mu se ne dopada onakav svijet kakav je Bog stvorio. To su, jednostavno, vječiti popravljači svijeta koji, poput svakog purizma, razaraju i uklanjaju sve što njima temeljito ne sliči.“
I doista, svi fanatici, bez obzira koje provenijencije, upravo su to – reduktivni, militantni, vječiti popravljači svijeta. Sve što se ne uklapa u njihov/e skučeni/e ispran/e mentalni/e kalup/e mora biti uništeno, negirano, anulirano, jer ne odgovara slici svijeta kakvim ga oni zamišljaju.
Uvjetovani svojim razmišljanjima i uskim pogledima, fanatici, naime, vide iskrivljenu i izvitoperenu sliku svijeta. Njihov pogled na svijet je nepotpun, ograničen i kriv, pa zato i svijet vide takvim. U njihovim očima on je uvijek ružan, bez obzira kakav stvarno bio (i lijep i ružan), i u njemu isključivo vide samo ono ružno (po njima), što treba mijenjati, naravno po njihovimmjerilima i uvijek na silu.
Oni stoga ne poznaju niti priznaju ljepotu (šale, veselja, radosti, umjetnosti, slobode, ljubavi). Njih šala vrijeđa, vrijeđa ih ljepota, znanje ih vrijeđa i zapravo je malo toga što ih ne vrijeđa. Ti su im pojmovi nepoznati i strani, nerazumljivi i ogavni. Oni kao „lijepo“ poznaju i priznaju samo ono što je po njima „ispravno“, odnosno, sputano u okviru njihovih poimanja. A zar je potrebno reći koliko je monstruozan svijet bez nesputane ljepote i sposobnosti prepoznavanja ljepote? Koliko je uniformiran i ispran,obezličen i bezličan?
I upravo zbog toga fanatici, kao što su talibani, ruše kipove Bude, lokalni nacionalisti miniraju spomenike, sektaši se zatvaraju u militantne zajednice odsječene od svijeta, a moderni internet-fanatici brišu svako drugačije mišljenje koje ne odgovara njihovim pogledima. Oni se bave prekrajanjem povijesti i sadašnjosti u ime totalitarne budućnosti, namjerno zatvarajući oči pred činjenicama koje im ne odgovaraju, pred drugačijim mišljenjem koje ih ugrožava - zbog vječne potrebe da popravljaju svijet koji nije po njihovoj mjeri. Istinite činjenice negiraju na silu, a kada ne mogu negirati, onda opet na silu - anuliraju, zataškavaju, skrivaju, odnosno poništavaju potpunim brisanjem (miniranjem, smaknućem, zabranom/izopćenjem/prijetnjom smrću/fetvom). Sa svim tim psihološkim i umnim nedostacima, teško je očekivati da netko toliko uskraćen ima smisao za humor i razumije što je to šala, da ima smisao za lijepo i da zna što je vrijedno.
While we live according to race, colour or creed
While we rule by blind madness and pure greed
Our lives dictated by tradition, superstition, false religion
Through the eons, and on and on...
Na prvoj liniji udara njihove potrebe za prekrajanjem stoga se uvijek nalazi bilo kakav oblik slobodnog ljudskog stvaralaštva, kao i sami stvaraoci, pa bili to filmovi, knjige, književnost, pjesme, pjesnici, glazba, autori, umjetnost i umjetnici...
Mel Gibsonov film Apocalypto, upozoravajuće i aktualno remek-djelo o propasti drevne civilizacije, prati bijeg glavnog junaka Jaguarove Šape pred tehnološki naprednijom bjelačkom civilizacijom u sigurnost dubina amazonske prašume. Dok se za njegovim leđima naziru obrisi stepeničaste piramide (babilonska kula njegove civilizacije), zloslutno odzvanjaju proročanske riječi kako propast velikih civilizacija dolazi kako izvana tako i iznutra.
Apocalypto na višeslojan način govori upravo o višeslojnoj apokalipsi čovjeka. Apokalipsi čovjeka kao duhovnog, kao civilizacijskog, kao umnog bića. Kroz filmsku rekonstrukciju povijesno činjeničnog indijanskog kulta prinošenja ljudskih žrtvi, donešena je zapravo metafora za univerzalnu priču o "civilizacijama i onim što ih potkopava." Sam redatelj priznaje da se slobodno poigrao povijesnim činjenicama o propasti civilizacije Maja, aztečkim krvavim ritualima te dolasku konkvistadora na američko tlo, kako bi na univerzalnoj razini propitao ideju da "Sve ima svoj početak i kraj i sve civilizacije su se povodile tim zakonom." Dakle, kroz filmsko djelo autor propituje apokalipsu cijelog ljudskog roda, svih civilizacija kroz prikaz jedne (u ovom slučaju indijanske), koju nastoji u umu gledatelja osvijestiti ne kao kraj, već kao "novi početak ili otkriće - Otkrivenje".
Početak i otkrivenje čega? Pa da do apokalipse nije došlo izvana već iznutra, onog trenutka kada je u nečijem umu cilj počeo opravdavati sredstvo. Te da, ako želimo spriječiti apokalipsu, moramo prestati u ime cilja opravdavati zlodjela.
No gle ironije, iako film govori upravo o posljedicama apokalipse ljudskog uma, one koji film uopće nisu shvatili to nije spriječilo da ga u apokalipsi svoga uma potpuno pogrešno tumače kao napad na Indijance i promicanje "lažne okrutnosti" samih Indijanaca (primjerice blogerica Indijanka vegetarijanka). Svaki komentar koji je upozoravao na netočnost ovakvog tumačenja bio je zbrisan, jer glasove koji donose istinu fanatici ne žele čuti, oni im smetaju. Zbog nerealnog idealiziranja indijanske rase, kao i nepoznavanja svjetske i filmske povijesti kao i filmske umjetnosti, isključivi će um bez pardona izbrisati povijesne činjenice kao i filmsko značenje. Različito mišljenje ugrožava, zato ga je najlakše isključiti. Drugim riječima, Apocalypto je u tom slučaju potpuno nekritičke „filmske kritike“ doista potvrdio apokalipsu, ali nažalost nije polučio Otkrivenje.
Povijesne činjenice naravno pričaju drugačiju priču, ona nam se može sviđati ili ne sviđati, ali je ne možemo prekrajati. Niti su sve indijanske/plemenske civilizacije bile okrutne, niti su sve bile plemenite, niti je samo jedna domorodačka civilizacija doživjela krah, dogodilo se to nebrojeno puta. Zabilježena je okrutnost svih ljudskih plemena, i afričkih i indijanskih i balkanskih i azijskih, kanibalizam pojedinih otočkih, a izuzetno je znakovita priča Uskršnjeg otoka koji je doživio apokalipsu i prije pojave bijelaca (Nizozemaca) u 18.st. Dogodilo se to kao rezultat prevelike populacije, nekontrolirane sječe šume na otoku za izradu kipova te iskorištavanja ograničenih prirodnih resursa. Arheološka istraživanja su naime pokazala da su za izradu i transport poznatih megalitskih glava korišteni drveni kalupi i trupci. U međusobnom nadmetanju za što prestižnijim kipovima, plemena su doslovce sasjekla cijelu šumu Uskršnjeg otoka i sama dovela do propasti vlastite civilizacije.
No prekrajače svega i svačega povijesne činjenice nikad nisu sprečavale u prekrajanju po njihovim krojevima. Oni su aktivisti u slijepoj potrazi za argumentima "koji podupiru njihovu stvar" te vrlo često, bez ikakvog filtera, prenose gluposti. Kao ono anegdotalno pipanje slona, gdje slijepci u potpunom mraku držeći rep ili surlu mudrački definiraju što je to.
Pojednostavljeno bi to mogli dočarati baš kao da imamo publiku koja na kino-platnu gleda raskošan povijesno-akcijski film u boji, prepun likova, zanimljivih dijaloga, zapleta, spektakularnih krajolika i predivnih scenografija, ali ta publika u njemu vidi samo jednu boju, recimo narančastu. Dakle oni gledaju, ali ne vide raskošan povijesno-akcijski film u boji, ne vide likove, ne čuju zanimljive dijaloge, ne uočavaju zaplete, spektakularne krajolike i predivne scenografije, ali svuda uočavaju samo jednu narančastu boju. Vide da je čarapa glavnog junaka narančasta. Vide narančastu prugu na nečijem rukavu. Narančasti su im titlovi. Kroz kadar je proletila papiga narančastog repa. Oni svuda vide narančasto jer su došli narančasto naći. Koji je njihov zaključak po izlasku iz narančaste dvorane? O čemu govori ovaj film? Ovaj film govori o narančama
To je naime slijepo iščitavanje literature bez stvarnog razumijevanja. Selektivno šopanje samo onom literaturom koja potkrepljuje njihovu agendu, procesiranje bez ikakvog filtera. Pri tom pomno pamte, bubaju napamet i citiraju bez razumijevanja samo ono što im odgovara - ali bez logičkog rezoniranja. Jer logika i razumijevanje za njihov im cilj nisu potrebne. Njihov cilj je samo postići cilj, ne birajući sredstva niti metode.
Ovdje kao urnebesan primjer tog suludog zelotizma mogu navesti onog otočkog svećenika koji je u svojoj fanatičnoj homofobiji detaljno proučavao pornografske filmove homoseksualnog predznaka... pa, suncemužarko done... a što na tu gorljivost i požrtvovnost reći? A ništa, vjerujem da je don u tim vrućim filmofilskim noćima doslovce našao što je tražio
Ne znam zašto me to asocira na scenu iz Planeta majmuna kada majmunski čuvar pravovjerja na samrtnoj postelji svome sinu u amanet ostavlja tajnu njihova postanka, sa zadatkom da on kao njegov nasljednik čuva strogo zabranjeno područje koje skriva tu tajnu, pa da ona (ta transgeneracijska tajna) ostane tajna. A ta je strašna tajna (kao što se otkriva na kraju filma) - činjenica da su majmuni potekli od ljudske vrste (koju smatraju inferiornijom). Ovo je zapravo duhovito izvrtanje halabuke oko Darwinova kapitalnog djela O postanku vrsta, koje ga je u njegovo doba također umalo stajalo glave, jer su ga vjerski fanatici ponovo krivo tumačili i uopće nisu razumjeli o čemu taj čovjek priča. Oni su u cijeloj priči samo slijepo, uvrijeđeno i ugroženo vidjeli ljude predstavljene kao majmune, kao što su i majmuni u Planetu majmuna u majmunima vidjeli ljude. Pa su jadnog Darwina, izuzetnog znanstvenika koji je samo govorio o evoluciji, doživljavali kao Sotonu glavom i bradom. Duhovita je ironija da su fanatici svojim neznanjem i nerazumijevanjem zapravo sami od sebe napravili...
Through the sorrow all through our splendour
Don't take offence at my innuendo
Knjige i ljudi redovito gore na lomačama u svim povijesnim periodima. Inkvizicija, nacisti, kineski kulturni revolucionari, muslimanski ekstremisti, svi pale i zabranjuju jer su u svojoj fanatičnoj ostrašćenosti - lako napaljivi. Još se nije slegla prašina sa friškog napada na ured francuskog satiričnog žurnala zbog naslovnice na kojoj je prikazan prorok Muhamed, prije toga se sjećamo okrutnog ubojstva nizozemskog redatelja Van Gogha. Aktualni "karikaturalni ratovi" koji obilježavaju zadnje desetljeće nastavak su priče koju je pokrenuo još iranski ajatolah Homeini koji je, uvrijeđen sadržajem romana (navodnom blasfemijom i vrijeđanjem proroka Muhameda), bacio fetvu na pisca Salmana Rushdija, a razni imami bacaju je od tada šakimice na svakoga tko im nije po ukusu. Autori legendarnog South Parka o toj su problematici, kao i zapadnom zrcalnom licemjerstvu, napravili genijalan crtić-komentar (koji je također izazvao nerede, nevjerojatno ali istinito)...
...dječja književnost i drugorazredni trileri koji dižu Vatikan na noge zbog navodnog okultizma (ma dajte molim vas, Harry Potter okultizam?) i heretizma (Dan Brown može biti kriv samo za lošu književnost), Beatlesi i Rolling Stonesi koji su nekoć nekima predstavljali sotonističku glazbu koja kvari mlade (a potonji su u Kini tek 2006. godine dobili dozvolu za nastup), jednako kao što to danas nekima predstavlja heavy-metal glazba, grunge ili neki novi glazbeni pravci.
U korijenu sveg tog prekrajačkog zla je nažalost uvijek neznanje, nerazumijevanje, uskogrudnost, potpuni izostanak kritičkog razmišljanja i empatije. Fanatizam je vidljivo maligan spoj pseudoznanja (odnosno čistog neznanja) i ekstremizma. Pogled na tematiku koja ispunjava njihovu agendu, uvijek je uzak i ekstremistički te isključuje sve što se u njega ne uklapa. Fanatici nažalost vlastitim izborom biraju nekritički selektirati i odbacivati činjenice. Oni biraju selektivno znanje, a kako selektivno znanje uopće nije znanje, u konačnici dakle biraju - ne znati (odnosno biraju neznanje).
Takvi govore: STOP svijete! Mi znamo sve, mi znamo više nego dovoljno, više nam ne treba znati, mi jedini znamo što je ispravno. Sve što je više ili drugačije od toga je lažno, suvišno i (po)grešno. Ne želimo čuti više, ne želimo znati više! Ti nevjerniče, heretiku - šuti, šuti, šuti! Tvoj glas je glas Sotone!
Jedan takav glas Sotone, nakon presude Suda Inkvizicije, javno je spaljen na lomači na Campo de' Fiori u Rimu. Bio je to glas talijanskog filozofa i pjesnika Giordana Bruna, a spaljen je zbog stava da je svemir beskonačan, što je bilo u suprotnosti s učenjem Katoličke crkve. Ti ljudi opet nisu razumjeli o čemu ovaj znanstvenik ispred svoga vremena govori, ali su naslućivali da to potkopava njihove dogme. Pa su ga zato morali spaliti – da ga ušutkaju. Jer bi im svojim glasom pomrsio račune.
I zato su glas znanja i znanosti, intelekta i mudrosti, najveći neprijatelji fanatizma – jer ga propituju i jasno i argumentirano prokazuju.
Novo doba donijelo je i nove vrste fanatizma. Raznovrsni ekološki aktivisti koji odabiru put nasilja također su fanatici, vojna industrija je fanatizam, to su fanatici rata i ratne mašinerije, fanatici su i farmaceutske kompanije koje diljem svijeta žrtvuju etičnost, fanatici su agresivni prodavači koji dodijavaju gore nego Jehove sa svojim novim ponudama i tarifama (op.a. barem je njima lako reći: momak odbij!), fanatici su medijski moguli i lokalni urednici koji promiču senzacionalizam, burzovni mešetari su fanatici, suvremeni astrološki proroci su fanatici, sve su to fanatici koji gonjeni fanatizmom pohlepe otimaju i ruše cijeli svijet, donose apokalipsu, baš kao što teroristi otimaju avione i ruše nebodere i donose užas. Odbacivši sve moralne kategorije i razum, oni, u svom fanatizmu pravovjerstva, moći i profita, odabiru gaziti sve pred sobom.
Njima cilj (profit) opravdava sva sredstva kojima se pri tom služe. Njihov sveti cilj po njima opravdava i laž i falsifikat i kamenovanje i bombu i palež i pljačku i silovanje i zvjerstvo i ubojstvo. A hoće li se oni pri tom zaklinjati u čudesni napitak, čang-šlang, soju, tofu, ćento-gradi, ergonomski madrac, crvenu knjižicu, komunistički manifest, majn hahampf, svete spise, poruke zvijezda, zastavu, himnu, ferengijska pravila akvizicije, sveti kamen, vodicu ili drvo, talog kave, zrna graha, ajatolaha ili antioksidanse, u činjenju zlodjela sasvim je svejedno - princip fanatizma je isti.
Fanatizam je odabir zakržljalosti, umne i duhovne, jer fanatici biraju ostati na zakržljalom stupnju razvoja te sa tog stupnja svoju nekontroliranu ostrašćenost koja ih zadovoljava - često brkaju sa duhovnošću. To što oni percepiraju kao duhovnost samo je slijepo upražnjavanje i slijeđenje krutih dogmi koje su potporni skelet, kostur, nosiva kralježnica njihova - fanatizma. Teroristi koji su srušili Blizance bili su posve uvjereni u vlastitu duhovnu i moralnu superiornost jednako kao i pripadnici srednjovjekovne Inkvizicije, jednako kao južnoafrički rasisti, jednako kao rulja koja na Bliskom istoku kamenuje žene ili na splitskoj rivi povorku Ponosa. To što svoju ´duhovnost i superirornost` grade preko leševa, u njihovim isključivim umovima ne predstavlja subjekt moralne dileme, jer u svojim programiranim umovima uopće ne sumnjaju da zločini koje čine uopće nisu zločini i da je to što čine ispravno. Ali naravno da nije ispravno. Što to onda govori o njihovom poimanju duhovnosti i uopće njihovom mentalnom stupnju „razvoja“? Pa da je nikakav.
U narodu bi laički jednostavno rekli da su to - isprani mozgovi.
Točnije rečeno, to su uniformirani mozgovi u kojima je sve striktno posloženo po zadanom ograničenom obrascu. Tražiti u njima moral, logiku i razum, isto je kao tražiti financijske savjete od Vidovitog Milana. Drugim riječima - uzaludna misija. Jer to su šarlatani. Opasni šarlatani i neznalice koje glume sveznalice.
Što je stoga opasnije, neznanje koje zna da ne zna ili neznanje s agendom koje misli da dovoljno zna (da već sve zna) to jest šarlatanstvo koje sektaški zloćudno širi svoj krug? Tko je opasniji, čovjek koji ne zna ali bi volio znati ili neznalica sa zloćudnom agendom to jest šarlatan koji je potpuno uvjeren da je sveznalica i što je najžalosnije - uspijeva preveslati dovoljan broj naivaca da ih privuče u vlastitu sljedbu?
Odgovor na to pitanje dali su neki od saudijskih terorista koji su sudjelovali u napadima na Blizance, a koji su se školovali u Njemačkoj. Na obrani svojih diplomskih radova nisu htjeli pružiti ruku članicama komisije (mentoricama) pred kojima su branili rad, samo zato jer su žene. Odnosno, jer su žene, po agendi njihova fanatizma, za njih i njihova vehabitska poimanja - niža bića u razini sa životinjama (i samim time im „ne mogu“ biti nadređene, niti intelektualno superirorne), bića koja bi ih pukim dodirom „ukaljala“.
Što su im dakle te žene učinile, osim što su bile žene? Pa nisu im učinile ništa, osim što su bile žene i što su postojale. U očima fanatika samo njihovo „postojanje i ženski rod“ je dostatan razlog za prezir i mržnju. A činjenica da su povrh ženskog roda još i obrazovane, uspješne, samostalne, njima nadređene i da misle svojom glavom – u očima ovakvih je neoprostiv „grijeh“, jer što žena ima misliti?! Njeno je da šuti, sluša, kuha i rađa (i eventualno pleše oko štange, po Šeksovom evanđelju). Uostalom, tko je vidio misliti?! Ako misle – treba ih kazniti! Propisano je što se ima misliti i nema tu nitko misliti što ga volja, a pogotovo neka tamo - žena!
A onda su se ti „produhovljeni pravednici i mudraci“ koji svima brane misliti (a posebno ženama) - zabili u Blizance, ubivši sebe i tisuće nedužnih, vođeni slijepim fanatizmom koji je promijenio sliku svijeta. Jer oni se nisu školovali u „nevjerničkim“ zemljama da bi učili, oni nisu svo to vrijeme „mučenički patili i trpjeli“ te nadređene „sotonske“ žene zbog svoje pronađene tolerancije i probuđenog duhovnog aspekta, već su prolazili tu „paklenu pokoru“ da bi se infiltrirali, informirali i naoružali protiv „nevjernika“. Činili su to iz posve sebičnih, neduhovnih i zloćudnih pobuda, iz čista sumraka uma, da opravdaju svoju „svetost“.
Vođeni slijepim fanatizmom njihov „pravovjernički i sveti“ teroristički poduhvat zamišljen je baš kao kažnjavanje „izopačenog i nevjerničkog“ svijeta. Pa su se dakle ti luđaci, među ostalim razlozima, zabili u Blizance i da pobiju/kazne sve te obrazovane, uspješne, misleće, samostalne žene - i da kazne taj izopačeni svijet koji dopušta ženama da takve budu. Žene koje svojim postojanjem pobijaju njihovu teoriju o podređenosti ženskog roda, žene koje ih svojim postojanjem nadmašuju, žene koje ih svojim postojanjem ugrožavaju. Odlučili su ih kazniti jer misle, kazniti jer za razliku od njih - koriste um. Zato su uostalom ubili i Hipatiju i Orleanku i Scholl.
If there's a God or any kind of justice under the sky
If there's a point if there's a reason to live or die...
Zanimljivo je da fanatici nalaze zajednički jezik isključivo sa jezikom koji razumiju, a to je divljaštvo, jer u svojoj zatucanosti i neznanju ne razumiju ništa drugo. Talibani se recimo savršeno razumiju sa američkom vojnom i političkom elitom tj. CIA-om (koja ih je uostalom obučavala), jer razgovaraju istim jezicima – oružjem. Američka vojna mašinerija jedva je dočekala krenuti u akciju, a proizvođači oružja su na najavu rata više nego zadovoljno trljali ručicama. Fanatizam je krenuo na fanatizam.
I zato se zapravo svi fanatici luđački raduju agresiji, jer agresiju shvaćaju, u njoj se prepoznaju, u njoj nalaze sugovornika, u njoj nalaze najboljeg kompanjona koji izaziva fanatični cerek na njihovu licu. Raduju se ratu, sukobu, divljačkim osudama, jednako žestokim napadima na sebe i svoje ideje, jer ih takvi „razgovori“ preko nišana, u njihovim skučenim umovima, potvrđuju kao mučenike, kao pravedničke žrtve zločestoga svijeta, kao svece. I to je razlog zbog kojeg divljačkim fanaticima napadi ne smetaju, već ih upravo zazivaju. Oni halapljivo i željno traže napade na sebe kako bi im poslužili kao alibi i opravdanje vlastitog fanatizma i divljaštva, kako bi im poslužili kao gorivo.
Ali se zato nisu sposobni razumjeti sa mirotvorcima, umjetnicima, intelektualcima, šaljivdžijama, normalnim nenasilnim ljudima, jer nenasilni ljudi, šaljivdžije, mirotvorci, umjetnici i intelektualci - ne govore jezikom nasilja. Takvi ljudi koriste jezik znanosti i miroljubivosti, s kojim se fanatici ne mogu nositi. I zato fanatici podivljaju kudikamo više od argumentirane istine koja analizira njihov fanatizam nego od direktnog napada na fanatizam. Jer direktan napad u njihovom umu potvrđuje njihov fanatični cilj, dok ga temeljita argumentirana analiza, koju oni nisu u stanju provariti - temeljito raskrinkava i tako potkopava. Takvi ljudi ne dozvoljavaju potkopavati ideje koje su sebi tako čvrsto utuvili u glavu i koje tako fanatično i agresivno propovijedaju. Fanaticima užasno smeta konkretan argument, pogotovo ako je izrečen jasno bez agresije. Blaga i jasna riječ argumentirane istine, detaljna znanstvena analiza, u njima izaziva divljačke konvulzije i napadaje bjesnila do te mjere da će pribjeći najgorem/najvulgarnijem nasilju i falsificiranju kako bi istinu - ušutkali. I zato fanatici brišu svako drugačije mišljenje koje ne odgovara njihovim pogledima. I zato ga ne žele čuti.
Primijetit ćete pjenu na njihovim ustima, primijetit ćete baklje i noževe u njihovim rukama, primijetit ćete nakešene očnjake. Oni vrište i optužuju. Vrište u mržnji, vrište iz frustracije, vrište iz straha. U korijenju njihove mržnje uvijek je frustracija i strah. A razlog tog iskonskog straha od istine je taj što izrečena istina, ne pristajući na diktat njihove agresivne igre - potkopava njihove fanatične i klimave postamente.
If there's an answer to the questions we feel bound to ask
Show yourself - destroy our fears - release your mask...
U sjećanje mi se vraća jedan davni prizor užasnute a izrazito religiozne kolegice koja je, na razgovor o nekim religijskim temama i pitanjima koja su propitivala neke posve tehničke crkvene dogme, doslovce dlanovima začepila uši da ne čuje pitanja, sve vrteći glavom i uzmičući: "Ne želim upće slušati! Ne želim uopće slušati!" Kao da će je samo slušanje riječi, odnosno, posve zdravorazumskih pitanja, ukaljati, odsvetiti, sotonizirati, načeti i urušiti, srušiti njenu gorljivo iskazivanu vjeru. Njen strah je bio gotovo fizički opipljiv. I slažem se, to je doista strašno, ali iz razloga koje ona tada nije bila u stanju dokučiti. Strašno je svoj um zatvarati pred pitanjima, jer pitanja potiču na učenje i razvoj. U učenju i propitivanju nema ništa sotonskog. Ako se uopće taj srednjovjekovni izraz na išta može primijeniti, onda je jedino sotonski - čepiti vlastite uši.
Fundamentalizam je pojam koji pokriva različite ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni život uskladiti s dosljednim tumačenjem neke doktrine. Načela tih fundamentalnih doktrina, u tim se ideologijama i pokretima, drže za suštinske istine, bez obzira na njihov sadržaj. Kao takve, sljedbenicima tih doktrina, predstavljaju nepromjenljiv i neprikosnoven autoritet. Fundamentalizam se često manifestira kroz potpuno ili djelomično odbacivanje modernih ideja, bilo da je u pitanju vjerska tolerancija, sekularizam, ljudska prava, odnosi među spolovima, razna dostignuća znanosti/tehnologije koja iz različitih razloga nisu u skladu s fundamentalističkom doktrinom i/ili dogmom. I često ide ruku pod ruku s nacionalizmom, fašizmom, rasizmom, konzervatizmom.
Argumentirana istina je stoga najveća prijetnja fanatizmu. Ona razotkriva da dogme nemaju temelja, jer je temelj za dobro oduvijek čovještvo, a ne čovjekova neutaživa glad i potreba za moći koju kroz dogmatične propise ostvaruje na račun drugih. Istina otkriva korijensku zloćudnost njihovih zabluda. Istina doslovno – ugrožava lašce. A fanatici su lašci, njihove agende počivaju na laži, njihovi postupci također. I to je razlog zbog kojeg su znanje i istina fanaticima bolan trn u oku.
Pa kada netko tvrdo inzistira da o nekoj temi apsolutno zna sve, bez sumnje, bez kolebanja, da je izučio sve škole i da mu nije potrebno više ničije drugačije mišljenje, valja se uvijek pitati – ta kako znanje ikada može biti suvišno i grešno i kako itko ikada može znati dovoljno? Kako itko ikada može reći da sada zna sve? Pa ne može. Ne postoji pojedinac, a da je s ovog svijeta, koji zna Sve (i u tom ću se smislu našaliti i pohvaliti onog svećenika zbog njegove žarke želje za nadopunjavanjem vlastitog znanja), osim ako je taj pojedinac fanatik koji samo tvrdi da o nečemu zna sve, iako to nije ni približno istina. Razlika između činjenice da se zna i tvrdnje da se zna je razlika između neba i zemlje, a danas često i između - života i smrti.
You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be
Be free with your tempo be free be free
Surrender your ego be free be free to yourself...
I na koncu, kako spriječiti apokalipsu ljudskog uma? Kako postupati sa fanatizmom? Kako zaustaviti Apokalipsu? Što je zapravo Otkrivenje cijele priče? Što je lekcija koju iz priče trebamo izvući?
Odgovor je jednostavan i dao ga je norveški premijer nakon nedavnog masakra počinjenog od strane jednog klasičnog fanatika. Hrabar čovjek svojim je sunarodnjacima i cijelom svijetu poručio – "Nećemo se dati zaplašiti tim napadom. Usred ovih tragičnih događaja, ponosan sam što živim u zemlji koja je ostala čvrsta u kritičnom razdoblju. Duboko sam dirnut dostojanstvom i suosjećajnošću koje sam vidio. Mi smo malena zemlja, ali ponosan narod. Nikada nećemo napustiti naše vrijednosti. Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali nikad naivnosti. Nitko to nije rekao bolje od djevojke koja je rekla: 'Ako u jednom čovjeku može biti toliko mržnje, zamislite koliko ljubavi možemo pokazati zajedno.' "
Upravo tako. Užasan zločin jednog luđaka neće nas pokolebati, niti će nas preusmjeriti na put represije, to nam nije ni na kraj pameti, upravo suprotno, pameti ne smije biti kraja, biti ćemo još demokratičniji i još odlučniji. Biti još demokratičniji, biti još ljudskiji, biti još umniji. I ne odstupati pred divljacima.
„Sva tama svemira, ne može ugasiti/zatomiti svjetlost jedne svijeće“ rekao bi sv. Franjo.
Ljubav i znanje, to je konačna pobjeda. Konstantno poučavati, ljubiti, učiti, voljeti, smijati se... I ne odstupati pred lažima i divljaštvom, nigdje i nikada, već se još više smijati, još više voljeti, još više učiti, još više ljubiti, još više poučavati.
Ne zbog fanatika, jer ekstremisti niti čuju niti shvaćaju - već zbog budućnosti djece koja sutra u ovom i ovakvom nesavršenom svijetu trebaju živjeti i preživjeti. To je naša zadaća koju smo dužni živjeti i primjerovati zbog naše djece: smijati se, voljeti, učiti, ljubiti, poučavati.
Oh yes we'll keep on trying
Hey tread that fine line
Yeah we'll keep on smiling yeah (yeah yeah)
And whatever will be will be
We'll keep on trying
We'll just keep on trying
'Till the end of time
'Till the end of time
'Till the end of time
Razgovor sa akademikom Hafizovićem prenosim ovdje u cijelosti, portali ga nisu prenijeli, a meni se čitajući učinio izuzetno zanimljivim, kao nešto što također treba znati čuti...
sa stranica Slobodne Dalmacije, datum 5.11.2011.
"Stručni pogled: Dr. Rešid Hafizović, profesor dogmatike na Islamskom fakultetu u Sarajevu" Piše: Zdravka Soldić-Arar
Bosna je žrtva saudijskog novca
VEHABIZAM je pošast koja prijeti bosanskoj tradiciji već desetljeće i pol, upozorava profesor dogmatike na Islamskom fakultetu u Sarajevu Rešid Hafizović. Otkad je vehabizam počeo puštati korijenje u BiH, Hafizović poziva i proziva, traži da se taj radikalni pokret obuzda, ali na svaki njegov javni nastup redovito stižu demantiji poglavara Islamske zajednice u BiH reisa Mustafe efendije Cerića. Danas reis osuđuje napad na Američko veleposlanstvo u Sarajevu, a Hafizović šuti!?
Kaže da je odlučio suzdržati se od medijskih istupa dok se i drugi intelektualci aktivnije ne uključe u raspravu o problemu vehabizma. No, nakon polusatnog neslužbenog razgovora pristao je na intervju, zaključivši da ima „sugovornika koji dobro poznaje problematiku, a kojemu je stran konformizam“ koji inače dobrano karakterizira bosanskohercegovačku intelektualnu elitu.
-Prvi čovjek Islamske zajednice u BiH nije želio vidjeti taj problem niti se s njim ozbiljno pozabaviti, uostalom, kao ni s jednim problemom koji je po definiciji svoga posla morao uočiti i s njim se suočiti. Među svim drugim razlozima zbog kojih nije želio na valjan način reagirati na pojavu agresivnog vehabizma u BiH dva su najbitnija: jedan su razlog njegovi osobni interesi, koje je imao radi dobrih odnosa sa saudijskim režimom, koji je svačiju lojalnost obilato nagrađivao. Drugi je razlog prvi čovjek Veleposlanstva Saudijske Arabije u Sarajevu, koji je na svaki moj javni istup u kojem sam makar usputno dotaknuo vehabizam i Saudijsku Arabiju kao njegov rasadnik, zahtijevao od prvog čovjeka Islamske zajednice u BiH, da oštro i pod svaku cijenu reagira na moj istup. Glede moje šutnje na najnoviji teroristički čin u Sarajevu, ona je i logična i posve prirodna. Na vrijeme sam upozorio na pojavu vehabizma i na kobne posljedice koje može proizvesti za državu BiH i njezine narode, a posebice za Bošnjake, ali ni religijski ni politički autoriteti u ovoj zemlji nisu se osvrtali na sve to. Moje su se prognoze, nažalost, pokazale točnima, stoga mi, nakon svega, nije preostalo drugo nego šutjeti i gledati. Teroristički čin u Sarajevu posljednja je prilika u kojoj relevantni čimbenici u BiH trebaju učinkovito djelovati, kako bismo znali da poslije toga više ništa u BiH neće biti isto.
Upozoravali ste na to da se mora spriječiti „otimanje bosanske djece“ od vehabijskih emisara. Mevlida Jašarevića su „oteli“, no smatrate li da bi njegov teroristički čin mogao biti početak kraja cvjetanja vehabizma u BiH?
-Nažalost, ne mislim. Naprotiv, mislim da će stvari biti još gore. Nisam posve siguran da je ovaj čin samo njegov. On je mogao biti samo igračka u rukama mnogih, kako njegovih istomišljenika u vehabijskoj zajednici koji su ga, možda, poslali na Američko veleposlanstvo kao probni balon, kako bi vidjeli hoće li ili neće uslijediti ozbiljnija akcija političkih, religijskih i sigurnosnih tijela u BiH, jednako tako i predstavnika onih politika u BiH koje otvoreno i prilježno rade protiv ove zemlje i koju razaraju na svaki mogući način. Nije bilo tako davno kad smo svjedočili otvorenom napadu vehabijske zajednice na obrazovni sustav u BiH u Gornjoj Maloči, ili tragičnom događaju u Bugojnu kad su tamošnji vehabije izveli bombaški napad na institucije države, ubili jednog policajca i nasrnuli na ustavni poredak zemlje, ali se ni nakon toga ništa osobito nije dogodilo. Umjesto da su počinitelji tih tragičnih događaja već odavno iza rešetaka i da služe dugoročnu kaznu strogog zatvora, oni se pred televizijskim kamerama izruguju sudskim djelatnicima i bezočno ismijavaju pravosudni sustav BiH. Stoga vam velim, poučen dosadašnjim iskustvom, ne očekujem da će se dogoditi ništa spektakularno nakon najnovijeg napada na Američko veleposlanstvo u Sarajevu.
Koliko se problem vehabizma gurao pod tepih, svjedoči činjenica da u policijskim službama ne postoji evidencija pristaša tog radikalnog pokreta.
-Tako je. To samo potvrđuje ono što sam već kazao. Ali te evidencije nema ne zato što policijski službenici to ne žele raditi, nego zbog toga što im to netko s viših razina vlasti ne dopušta. Bojim se da je tu bit problema. Da se razumijemo, u BiH svaka politička opcija ima svoje „vehabije“, ravnogorske četnike, radikalne i militantne junoše... i svaka od njih čuva svoje „vehabije“ kao tajno oružje protiv zastupnika one druge politike. To je ujedno i razlog zašto političari u BiH nisu sposobni ili ne žele donijeti zakon na razini države koji bi strogo kažnjavao svako poricanje genocida, zločina protiv čovječnosti i svaki radikalizam.
Islam je u svojem temelju religija mira i tolerancije, a vehabizam, koji se poziva na „izvorni islam“, promovira nasilje. Možete li ukratko objasniti genezu vehabizma i distinkciju između islama i vehabizma?
-Islam zacijelo jest religija mira i tolerancije, kao što mu i samo ime kaže. S obzirom na svakidašnju praksu pristaša vehabizma, gotovo bi se moglo kazati da vehabizam nema ništa zajedničko s islamom. To je reduktivni i militantni purizam koji bi želio izmijeniti svijet iz temelja, jer mu se ne dopada onakav svijet kakav je Bog stvorio. To su, jednostavno, vječiti popravljači svijeta koji, poput svakog purizma, razaraju i uklanjaju sve što njima temeljito ne sliči. Sjetimo se samo negdašnjih američkih puritanaca koji su, vođeni vlastitim, uskogrudnim razumijevanjem kršćanske poruke, uništili sjajne indijanske civilizacije. Slične su pobude primjetne kod rodoslovnika vehabijskog pokreta Muhameda Bin Abdulvehaba iz 17.stoljeća koji je proglasio službeni džihad protiv svih muslimana. Taj njegov bezumni čin imao je dalekosežne posljedice. Svesrdno poduprt od engleske krune kao tajno englesko oružje protiv Otomana, Muhamed Abdulvehab poveo je svoje falange i, u zajedničkoj akciji s tadašnjim plemenom Sauda, muslimanskom je krvlju crtao granice današnje Saudijske Arabije. A kad je obitelj Sauda, najzad, zasjela na politički tron, bratski je podijelila vlast u saudijskom kraljevstvu s predstavnicima vehabijskih falangi. Prvi su do danas zadržali politički, a potonji religijski autoritet u svojim rukama.
Saudijska Arabija izvozi vehabizam, pa tako i terorizam. Bosna je, po mojem sudu, postala žrtva saudijskog novca. Izgradit će vam džamije, a vi pustite vehabije da se mole na njihov „izvorni način“ iz 18.stoljeća.
-Da Saudijska Arabija izvozi vehabizam u ostatak svijeta, to je već posve bjelodano, a da mnogi među vehabijama provode najgori oblik terora, to zna čak i Amerika, čije tajne službe nude neoborive dokaze koje svatko može vidjeti u dokumentarnim emisijama. Ali, jedina supersila to ustrajno prešućuje poradi strateškog partnerstva sa saudijskim režimom koji, zbog zahvalnosti na šutnji, najkrupnijim političkim figurama dijeli zlatne kolajne, odličja, petrodolare i „crno zlato“ po nedopustivo niskoj cijeni.
Što se Bosne tiče, ona je doista žrtva saudijskog novca koji, nažalost, nije ostavio nikakva ozbiljna traga u ovoj državi i u njezinim gradovima, ali najvjerojatnije jest u džepovima ovdašnjih političkih i religijskih autoriteta, od kojih su neki od njih, u ime Bosne i njezinih naroda, u Beču uredno potpisivali „čitulje“ i primali ispisane čekove novčane pomoći, no do danas nikada o tome nikome nisu položili račune. Koliko je malo saudijskog novca došlo do naroda ili do gradova u ovoj zemlji, najbolje se vidi ako odete u Srebrenicu, na to mjesto genocida i kozmičke tragedije, gdje ćete zateći avetinjski grad koji kao da vam kazuje da je agresija tek jučer prestala. Stoga vam velim, Bosna nije preživjela zahvaljujući saudijskom novcu, ali bi zbog njega i zbog nezajažljive pohlepe ovdašnjih religijskih i političkih vođa mogla, najzad, umrijeti.
Jednom ste ustvrdili da su vehabije agresor na bosansku tradiciju, pa vam je reis spočitao srebrenički genocid, u kojem ste vi izgubili dva brata.
-Da, to sam rekao, i dalje mislim isto. Petsto godina islamske tradicije u Bosni bosanski muslimani-Bošnjaci baštine zahvaljujući Otomanima. Oni su nam donijeli islam, a s njim i otomansku kulturu, tradiciju i duhovnost koja se razvila iz njihova interpretiranja islamskoga religijskoga genija. Ovi puritanci su sada došli i, poput „duhovnih barbara“, žele sve to zbrisati s lica zemlje i izbrisati našu višestoljetnu povijest. Oni nama Bošnjacima, prije svega, nastoje izmaknuti duhovno tlo pod nogama i pretvoriti nas u dežurnoga krivca, odgovornog za sve loše što se sutra dogodi u svijetu. U tome su, nažalost, do danas imali prešutno odobrenje.
Što se tiče genocida u Srebrenici kojim je, u nedostatku stvarnih argumenata, prvi čovjek Islamske zajednice u BiH pokušao udariti na moju savjest, moram reći da je taj genocid znak i moje osobne tragedije. U srebreničkom genocidu izgubio sam pola svoje obitelji i najmanje 25 muških glava iz svoje šire obitelji. No, ja o tome ne želim previše javno govoriti, i nipošto na nedostojan način. Ja svom svojom intimom poštujem sve žrtve srebreničkoga genocida i srebrenički genocid ne koristim kao monetu za svakovrsno potkusurivanje.
Vi ste ustvrdili da vehabizam od Bosne može napraviti novu Čečeniju, Afganistan ili Palestinu?
-Zar oni, zacijelo, žele nešto drugo doli to? Sve što su do danas učinili u Bosni nesmiljeno potvrđuje tu moju tvrdnju. Gdje god su se pojavili u muslimanskim zemljama, sa sobom su donijeli nevolju i zlo. Pogledajte što čine u Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Somaliji. A njihovi rušiteljski rukopis uskoro će se prepoznati i u Jemenu, posebice u Libiji i Tunisu. Iza njih posvuda ostaje samo krvav trag.
Postdiplomac na Katoličkom fakultetu
Rašid Hafizović rođen je u Potočarima pokraj Srebrenice, gdje je završio osnovnu školu. Gazi Husrevbegovu medresu završio je u Sarajevu, kao i Islamski teološki fakultet. Poslijediplomski je studij pohađao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, kao prvi musliman koji je ondje ikada studirao, a doktorat na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u kojemu se bavio posebnim aspektom Ibn´Arabijeva mišljenja. Ibn´Arabi, inače, slovi kao najveći mistični filozof Istoka i Zapada, živio je u 12. stoljeću na tlu nekadašnje muslimanske Španjolske ili Al-Andalusa. Napisao je desetak knjiga i preveo mnogo više knjiga s arapskog, engleskog, francuskog i talijanskog jezika. To su uglavnom štiva koja se odnose na pitanja iz islamske dogmatike, usporednih religija i usporedne mističke filozofije.
Vehabizam se ozbiljno proširio na Balkanu. Čuli ste, vjerojatno, kako makedonski reis, za razliku od vašeg, traži zaštitu države od vehabija.
-U pravu ste kad kažete da se sjeme vehabizma rasijalo diljem Balkana. Sama ta činjenica i svakodnevni „ispadi“ koje militanti među vehabijama čine u Makedoniji, Srbiji i Bosni izazivaju sumnju u brojnim političkim centrima moći Zapadne Europe i Amerike prema zemljama Balkana, pa sama ta činjenica tim zemljama donosi golemu političku i gospodarsku štetu. A to bi ovim zemljama moglo donijeti i ozbiljne nevolje u njihovim nastojanjima na putu prema Europskoj uniji. Posebice Bosni.
Kako objašnjavate američko-saudijsko prijateljstvo unatoč činjenici da kraljevska obitelj izvozi ozbiljne probleme po svijetu?
-Amerika neće promijeniti svoj partnerski odnos prema Saudijskoj Arabiji dokle god kvrcaju saudijski naftni izvori. Ona će, ustreba li, dopustiti da joj saudijski teroristi poruše i Pentagon, kako su to nekoć tornjeve „blizance“ u New Yorku, ali neće se odreći saudijske nafte. To saudijska kraljevska obitelj dobro zna i tu činjenicu, stoga, obilato koristi izvozeći vehabizam u svijet i financijski ga podupirući. Osim toga, od ukupnog američkog nacionalnoga kapitala sedam posto je saudijski kapital pohranjen u američkim bankama i nekretninama. Ta činjenica mnogo znači posrnulome američkome gospodarstvu i Americi općenito. Posreći li se američkom imperijalizmu da danas-sutra zagospodari i iranskim i libijskim izvorima nafte, ne birajući sredstva, a sve pod izgovorom da donosi „demokraciju“ i „slobodu“, to će samo osnažiti „vječiti“ savez kojega se drže američka administracija i saudijski dvor. A taj će savez militantni vehabizam još i te kako umjeti iskoristiti.
Povijest uzajamno uvjetovanih interesa koji u neraskidiv savez partnerstva povezuje Saudijsku Arabiju i Ameriku prilično je duga. Amerikanci su neumoljivi čuvari korumpiranog i antiislamskog režima u „kolijevci islama“, čuvari koji bdiju nad saudijskim naftnim platformama i štite taj režim od njegovih muslimanskih susjeda. Taj je režim posve svjestan činjenice na kako se nečastan način instalirao na politički tron na toj zemljovidnoj točki muslimanskog svijeta, stoga redovito škrguće zubima na svaku muslimansku zemlju koja pokaže i najmanje znakove vlastitog vojnog jačanja i narastanja, i odmah je ispostavlja Americi kao poželjnu metu koju treba pod svaku cijenu srušiti. WikiLeaksovi su nam dokumenti to nedavno na poseban način posvjedočili i dočarali živopisan diplomatski jezik kojim saudijski suvereni traže od Amerike da sa zemljom sravni Islamsku Republiku Iran.
Pročitate li memoare negdašnjeg direktora izraelske obavještajne službe Dana Raviva „Svaki špijun jedan princ“ (Every Spy a Prince, Houghton Mifflin Company, Boston-London-Melbourne 1990.), postat će vam jasno do koje mjere i po kojoj cijeni saudijski prinčevi svakodnevno priskrbljuju važne obavještajne podatke izraelskoj obavještajnoj službi. Osim toga, visoke kamatne iznose saudijskih petrodolara pohranjenih u američkim bankama, koje Saudijci ne žele uzimati zbog „osobne pobožnosti“, a koji na godišnjoj razini dosegnu i 35 milijardi dolara, Amerika uredno transferira Izraelu, koji saudijskim novcem svakodnevno ubija Palestince, Libanonce, Sirijce i druge muslimanske narode.
Stoga saudijsko kraljevstvo, s druge strane, od Izraela očekuje da bude jedini relevantni policajac na Srednjem istoku koji će, po željama saudijskog dvora, ušutkati svaki politički režim u muslimanskim zemljama koji nastoje sudbinu svoje zemlje i svoga naroda uzeti u vlastite ruke. Do koje mjere saudijski dvor može biti izdašan, svjedoči i podatak da je Saddamovu avanturu, poznatu kao desetogodišnji iračko-iranski rat, financirao u iznosu od šezdesetak milijardi dolara. Trebamo li se uopće pitati na koliki je iznos taj isti dvor spreman pristati ako se Amerika i Izrael u svojoj paranoidnoj zanesenosti odluče nasrnuti na Iran.
Ove malobrojne činjenice dostatne su da se jasno vidi do kojih granica seže američko-saudijsko prijateljstvo i koliko je čvrst savez njihova partnerstva, koji će, zacijelo, još dugo trajati.
razgovarala: Zdravka Soldić-Arar
I još da osobno nadodam... u povodu najvećeg muslimanskog blagdana Kurbam-bajrama - sve čestitke prijateljima islamske vjeroispovijesti.
Kako je knez Potemkin projahao i kroz naše malo misto
Danas kuhamo hasnfefer. Sastojci potrebni za ovo jelo su: ekonomija, zec, mrkva, crtići, Grci, grafiti, maleri, malerska loža i njen veliki knez Potemkin. Sa pripremom sastojaka pođimo redom, od kraja, naopačke, kako se i priliči. Za beskrupuloznog kneza Potemkina sigurno ste čuli. Isjeckajmo ga:
Grigorij Aleksandrovič knez Potemkin-Tavričeskij (1739.-1791.), ruski feldmaršal, ministar, knez i miljenik/ljubavnik ruske carice Katarine II. Velike. Kao dijete nižeg časnika, po završetku studija na Moskovskom sveučilištu, stupa u konjičku gardu. Potom sudjeluje u pobuni 1762.g. kojom je garda s ruskog prijestolja zbacila cara Petra III., a na prijestolje ustoličila njegovu suprugu, poduzetnu njemačku nevjestu Katarinu (iako bi se moglo reći, i ne bez razloga, da je carica uz pomoć garde/ljubavnika zbacila vlastitog supruga, kao autentična crna udovica). Budući da su carici bili potrebni pouzdani suradnici, Potemkina unapređuje/nagrađuje u drugog poručnika carske garde. I od tada počinje njegov strelovit uspon do drugog čovjeka u državi i desne caričine ruke.
Njegovo prezime ostalo je najčuvenije po izrazu Potemkinova sela. A ta fraza označava nešto što u stvarnosti ne postoji već postoji samo kao privid i opsjena.
Potemkin je u vrijeme rusko-turskog rata postao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krima i priobalja Crnog mora). I tada je navodno po opustjelim stepama južne Ukrajine (koje su pripale Rusiji nakon mirovnog ugovora), pored puta kojim je carica Katarina sa svojom pratnjom imala proći - dao sagraditi kulise lažnih sela, sa lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je navodno, baš kao preteča holivudskih redatelja i scenografa, obmanuo caricu, koja je prolazeći tuda na svom putu za Krim, vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio sposobni Potemkin. Danas se ta fraza, bez obzira na autentičnost priče, uvriježeno koristi za one pojave kojima se pokušava stvoriti lažni utisak.
I kakve sad veze, ta opsjenarska Potemkinova sela i knez Potemkin glavom, imaju sa kuhanjem, ekonomijom, zecovima, mrkvama, crtićima, Grcima, grafitima, malerima i malerskom ložom? A kakve nemaju, kontrapitam ja vas! Sve je to hasnfefer.
A sad povratak na selo moje malo (ne, ne uzgajamo zecove, nije još vrijeme za zeca u ovom jelu, prvo ćemo lagano umiješati prstohvat malera). Pretpostavit ću da već sve znate kako to u domaćem folkloru ide, pred izbore se uvijek upale miješalice, izvade lopate, na ulice izmile bageri, a neka do tada nevidljiva i endemična vrsta zvana radnici-fizikalci krene vidljivo miješati cimenat i maltu i potplitat se pod noge čovjeka i građanina.
Pred svake izbore koje treba dobiti, garnitura na vlasti iz naftalina vadi silne grandiozne programe i ideje, koje su iz nekih nepoznatih razloga u godinama njihova vladanja skupljale prašinu. Sve ono za što prije nisu imali novca, sada bez škrtarenja posežu u gradsku blagajnu, bacaju lovu u vitar i barem naoko zatvaraju financijske konstrukcije. Najavljeni su radovi na sanaciji raznih zgrada, raspisani su natječaji, podijeljeni nepodijeljeni prostori, uređuju se nogostupi, nanovo obećava izgradnja terminala za rasute terete (na narodu je samo da bude strpljiv... da bude strpljiv... da bude strpljiv... i tako godinama). Drugim riječima - besramno se kupuju glasovi. Svima već poznat scenarij. Iznimka nije ni naše malo misto, koje je u duši uvik čisto, osim kada okrene južina i sve nas zacrni antracit/ugljen iz luke.
U ovom kratkom periodu i u našem malom mistu otpuhala se prašina zaborava sa zaboravljenih programa koji sada iskaču iz svake lokal-političke paštete. I ovdje su se upalile miješalice, izvadile lopate, a endemična vrsta radnika-fizikalaca krenula vidljivo potplitati pod naše noge. Krpaju se rupe, farbaju ofucane crne gradske fasade... ma kako samo lijepo to zvuči. I eto s njima i naših malera. Pa kaj te muči Njofra?
Evo zeca! Ma evo vam šipak Jer farbaju fasade, farbaju i nas, sve se farba, farbati se mora. Barem onu prvu ruku, da drži vodu dok majstori-maleri ne odu. Jer ako je mogao veliki knez Potemkin, mogu i hrvatski potemkinići. Procvat skela po našem malom čađavom mistu i farbanje fasada, autentična su kopija onih Potemkinovih kulisa kojima je lijan-knez pokušavao stvoriti lažni utisak. Ali za koga? Ne za seljake koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne za pastire koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne i za stada (koja nisu znala da je riječ o laži jer nisu sposobna razmišljati, ali su u laži svejedno korištena). Konstrukcija fantazije/laži je bila namijenjena isključivo carici i njenoj sviti u prolazu, koji u prolazu i u odlazu nisu željeli vidjeti pravu sirotinjsku sliku -blato, pustoš, sirotinju, glad i bijedu- iza pituranih fasada. Jedina svrha te laži bila je dakle da lažovi lažu sami sebe, kako bi opravdali svoje lažno postojanje. I zato se dan-danas i u mojem malom mistu doslovce farbaju te Potemkinove fasade. Lažovi farbanjem opravdavaju vlastito parazitiranje. Čudim se samo kmetovima, koji te njihove prozirne kulise laži (p)održavaju.
Na velike besprijekorno ofarbane fasadne površine, zaigranog čovjeka nekako uvijek zasvrbe prsti, ne zato što su čiste (ili mu smeta njihova čistoća) već zato što su svojom čistoćom lažne. Prenaglašeno savršene uniformirane fasade svojim afektiranjem naprosto traže šaru i izazivaju grafite. Što fasada više blješti, to je očitiji malerski trud da se nešto proda pod ono što nije, da se fasada podvali pod sadržaj, da fasada prekrije stvarnost iza fasade. Friška predizborna boja smrdi na daleko, oprat će je prve kiše, a nekom budućem nedužnom prolazniku kakav labav komad žbuke past` će i na glavu. Kulise padaju, pogotovo ako su loše, to je zakon fizike.
Štetno je i glupo (p)održavati to nemušto malerstvo, te lažne kulise i fasade. Uvijek je bilo zapanjujuće glupo i glupo je ostalo. Svakom iole razumnom jasno je, da traljavo i naglavačke odrađen posao, predstavlja samo kulisu za korupciju i nečiji privremeni profit, ali je dugoročno gubitak za zajedničku blagajnu. I zato velim, šarajte Potemkinove fasadne kulise! Raskrinkajte ih jer su lažne! Pa kad nas farbaju i sve se farba, baš zato - šarati se mora, raskrinkati laž se mora. Upravo grafiti po fasadi Potemkina, umjesto laži Potemkina - govore istinu. Jer grafiti su, a ne čiste fasade, slika stvarnosti. No voda je prešla i grlo i usta, i ono zvono za uzbunu odavno zvoni da se te lažne fasade ne samo pošaraju, već - sruše.
To je ono što upravo rade Grci, planski rušeći svoju fasadu - neplanski ruše i fasadu EUa, i najblaže rečeno dovode lordove Europe (=) bankare do živčanog sloma. Gospodi sa prijestolja nije jasno kako netko, nakon toliko njihove muke i truda da osiguraju keš-transfuziju za pacijenta, može odbijati pomoć koja mu se nudi maltene na pladnju. A ovaj im neposlušni pacijent čini upravo to - odbija leći i u svojoj nemoći biti zahvalan, tvrdoglavim inatom kvari njihov već isplanirani trijumf samohvale ("oh kako smo uspješni") i samospasa ("oh kako smo se izvukli"). Stoga to doživljavaju ludilom, nezahvalnošću, smetnjom u vlastitim planovima, izdajom u vlastitim redovima - "ako smo ti odredili luđače da budeš zahvalan, ima da budeš zahvalan". A neplanirano živahni Grci samo su obrtanjem stvari naglavačke, gle apsurda, postavili stvar u ispravniju poziciju - "jedini pacijent je EU". Zaista, zaista, zar je to toliko ludo. Raskrinkati laž. Hm, zanimljiva je ta periodična grčka revolucionarnost i udivljenost i/ili zatravljenost Europe istom, povijesna međuovisnost kojekakvih potreba, još tamo od Byrona... kao farovima zabljesnuti zec na autocesti... no dosta digresiranja, dosta krčkanja i miješanja, ajmo sad na zeca!
Pitam se, zar nije došlo vrijeme da seljaci, pastiri i stada konačno prestanu sudjelovati u vječnoj Potemkinovoj laži?
U crtićima je svojom iskrenošću jedna od najsubverzivnijih scena ona, kada pretilom Kralju, koji halapljivo traži svoj "hasnfefer", Zekoslav Mrkva zapauči - pitu posred face (a poslije mu podvali i sirovu mrkvicu da je gricka). Tom je krem-pitom Zeko uredio kraljevsku fasadu/facu u pravo stanje. Jer Zekoslav zna kako on nije dužan slušati kuknjavu vječno gladnog Kralja, Zekoslav zna da nitko nije dužan slušati ogavno sladunjave ispovijesti kojekakvih Princeza Na Nultom Zrnu Graška (koje bi htjele glumiti Djevojčicu sa šibicama), Zekoslav zna da nitko nije dužan osjećati zahvalnost i uniznost pred svojim gulikožama. Zekoslav zna da nitko od nas ovdje nije zbog Kraljeva, ali Kraljevi jesu tu zbog nas. Ponekad se pitam kako to da su crtići i kroz geg svjesniji, svjesniji stvarnosti od stvarnosti koja nas okružuje. Zar i u stvarnosti nije došlo vrijeme za onu ljekovitu pitu posred nečije lažljive face?
Pred nama su izbori i idealna prilika da na najuljuđeniji način grotesknim likovima iz crtića bacimo pitu u lice. Iskoristimo zato svoje građansko pravo da lažljivom knezu Potemkinu, carici i cijeloj pohlepnoj papirnatoj sviti - damo nogom drito u guzicu. Počnimo od oduzimanja prijestolja. Dovršimo ovaj naš hasnfefer. Vrijeme je za sirovu mrkvu.
Vaša Uzvišena Velegnjusnosti, Vaša Prinčevska Niskočanstva, izvolite se tornjat. Nek` se crtano plemstvo izvoli saći sa svojih pozlaćenih kočija, a te silne kočije, krinoline i dragulje neka ulože u stada, jer kad bi po blatnoj pustopoljini gacali skupa sa kmetovima, možda, ali možda bi se potrudili dosjetiti - što i kako (pre)živjeti u stvarnosti, godine 2011./2012.
Čujte, svaka zemlja na svijetu ima svoje diskursne „ustaše i partizane“. Ne treba gajiti iluzije da samo balkanske gudure imaju ekskluzivu na transgeneracijske svađe zakrvljenih plemena. Vječno opetovanje jednih te istih jalovih plemenskih "Ti, ne, Ti" rasprava, može se uočiti diljem planeta, razlika je samo u imenima suprotstavljenih rodova. Iako je fasada „demokracije“ u nekim zemljama deblje namackana pa više i skriva, a u nekima je transparentnija pa skriva manje, ona ne mijenja činjenicu da razlike u intenzitetu ili ostrašćenosti plemenskih rasprava - nema. Svim svjetskim plemenima zajednički nazivnik tih rasprava je da su: a) uzročno-posljedično ovisne o dnevno-političkim potrebama, b) naizmjenično se u valovima rasplamsavaju i stišavaju, c) vječno su tumorozno prisutne.
Gledajući sinoć gostovanje američkog suca Andrewa Napolitana (koji kao da je iskočio iz jedne od epizoda Sopranosa) u showu izvrsnog američkog komičara Jona Stewarta, primijetila sam da su u nekoliko navrata kroz vrlo živ razgovor iskočili američki „ustaše & partizani“, odnosno njihov američki ekvivalent - građanski rat, rasizam i američki Ustav (odnosno njegovi tvorci). Jer baš kao što će se u svakoj hrvatskoj raspravi negdje uvijek neizostavno ukazati godine ´41. i ´45., komunjare i fašisti, zločini jednih i zločini drugih, tako će se i koju god raspravu u Americi poveli, uvijek u nekom trenutku neizostavno ukazati i ove tri velike američke bolne teme – sjever-jug, crnci, građanske slobode (government : people, people : government). To vam je kod Amerikanaca kao hallelujah, kao što je kod nas amen. A ni druge zemlje i nacije nisu imune. Svejedno, univerzalnost nije opravdanje (za klanje).
Povod za gledanje showa zapravo mi je bila nejasno formulirana vjestica po našim portalima da se ovaj popularni komičar i politički komentator narugao imenom Hrvatska, što je naravno izazvalo novu salvu drvlja i kamenja domaćih komentatorskih snaga, pa sam se htjela konkretno uvjeriti o čemu se tu točno radi. I kao što sam i pretpostavila, pogledavši ovaj izvrstan show, posve je jasno da se komičar nije narugao Hrvatskoj, već upravo suprotno – on se narugao predsjedničkom kandidatu Hermanu Cainu koji onako bušovski smatra da mu kao potencijalnom budućem predsjedniku najmoćnije zemlje svijeta nije potrebno ništa znati o stranim zemljama. Dakle, Hrvatska se kao pozitivan primjer spomenula samo jednom, u zafrkantskom kontekstu na političarev račun, bez nekog dubljeg značenja. No kako su naši portali (većina, uz časne iznimke) odavno samo kopirne trač službe stranih portala, te prenose (kopi-pejstaju) vijesti bez pokušaja njihova razumijevanja, teško je od domaćih požutjelih medija očekivati suvislost, da ne spominjem sposobnost tumačenja i prevođenja. Vjerni profitu, žutilu i senzacionalizmu, mnogi domaći portali namjerno dohranjuju niske strasti čitatelja, bombastičnim naslovima te predumišljeno iskrivljenim i potencijalno opasnim interpretacijama (ispisujući tako nove stranice hrvatskog medijskog tranzicijskog beščašća).
Što se političara Hermana Caina tiče i vječnih plemenskih rasprava, morate znati da i Ameriku trenutno trese predizborna groznica, pa ni oni nisu cijepljeni od raznoraznih plemensko-političkih idiotluka. Velim vam, neke su stvari univerzalne.
Evo još jedan primjer - i Britanci imaju svoga Domazeta Lošu (ali se dečki očito nisu sreli u živo, jer bi inače britanskom povjesničaru, koji se šaljivo bacio u žanrovski fantasy opise budućnosti, naš Lošo smrtno-ozbiljan objasnio da će treći svjetski ipak početi u Rijeci). A vi mislili da su samo Hrvati blagoslovljeni takvim primjercima ljudske mudrosti Ma jok.
SLUŠAONICA 1
I'm 
Jer farbaju fasade, farbaju i nas, sve se farba, farbati se mora. Barem onu prvu ruku, da drži vodu dok majstori-maleri ne odu. Jer ako je mogao veliki knez Potemkin, mogu i hrvatski potemkinići. Procvat skela po našem malom čađavom mistu i farbanje fasada, autentična su kopija onih Potemkinovih kulisa kojima je lijan-knez pokušavao stvoriti lažni utisak. Ali za koga? Ne za seljake koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne za pastire koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne i za stada (koja nisu znala da je riječ o laži jer nisu sposobna razmišljati, ali su u laži svejedno korištena). Konstrukcija fantazije/laži je bila namijenjena isključivo carici i njenoj sviti u prolazu, koji u prolazu i u odlazu nisu željeli vidjeti pravu sirotinjsku sliku -blato, pustoš, sirotinju, glad i bijedu- iza pituranih fasada. Jedina svrha te laži bila je dakle da lažovi lažu sami sebe, kako bi opravdali svoje lažno postojanje. I zato se dan-danas i u mojem malom mistu doslovce farbaju te Potemkinove fasade. Lažovi farbanjem opravdavaju vlastito parazitiranje. Čudim se samo kmetovima, koji te njihove prozirne kulise laži (p)održavaju. 
Ma jok.