Pregled posta

Kako je knez Potemkin projahao i kroz naše malo misto

Danas kuhamo hasnfefer. Sastojci potrebni za ovo jelo su: ekonomija, zec, mrkva, crtići, Grci, grafiti, maleri, malerska loža i njen veliki knez Potemkin. Sa pripremom sastojaka pođimo redom, od kraja, naopačke, kako se i priliči. Za beskrupuloznog kneza Potemkina sigurno ste čuli. Isjeckajmo ga:

Grigorij Aleksandrovič knez Potemkin-Tavričeskij (1739.-1791.), ruski feldmaršal, ministar, knez i miljenik/ljubavnik ruske carice Katarine II. Velike. Kao dijete nižeg časnika, po završetku studija na Moskovskom sveučilištu, stupa u konjičku gardu. Potom sudjeluje u pobuni 1762.g. kojom je garda s ruskog prijestolja zbacila cara Petra III., a na prijestolje ustoličila njegovu suprugu, poduzetnu njemačku nevjestu Katarinu (iako bi se moglo reći, i ne bez razloga, da je carica uz pomoć garde/ljubavnika zbacila vlastitog supruga, kao autentična crna udovica). Budući da su carici bili potrebni pouzdani suradnici, Potemkina unapređuje/nagrađuje u drugog poručnika carske garde. I od tada počinje njegov strelovit uspon do drugog čovjeka u državi i desne caričine ruke.
Njegovo prezime ostalo je najčuvenije po izrazu Potemkinova sela. A ta fraza označava nešto što u stvarnosti ne postoji već postoji samo kao privid i opsjena.

Potemkin je u vrijeme rusko-turskog rata postao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krima i priobalja Crnog mora). I tada je navodno po opustjelim stepama južne Ukrajine (koje su pripale Rusiji nakon mirovnog ugovora), pored puta kojim je carica Katarina sa svojom pratnjom imala proći - dao sagraditi kulise lažnih sela, sa lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je navodno, baš kao preteča holivudskih redatelja i scenografa, obmanuo caricu, koja je prolazeći tuda na svom putu za Krim, vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio sposobni Potemkin. Danas se ta fraza, bez obzira na autentičnost priče, uvriježeno koristi za one pojave kojima se pokušava stvoriti lažni utisak.

I kakve sad veze, ta opsjenarska Potemkinova sela i knez Potemkin glavom, imaju sa kuhanjem, ekonomijom, zecovima, mrkvama, crtićima, Grcima, grafitima, malerima i malerskom ložom? A kakve nemaju, kontrapitam ja vas! Sve je to hasnfefer.

A sad povratak na selo moje malo (ne, ne uzgajamo zecove, nije još vrijeme za zeca u ovom jelu, prvo ćemo lagano umiješati prstohvat malera). Pretpostavit ću da već sve znate kako to u domaćem folkloru ide, pred izbore se uvijek upale miješalice, izvade lopate, na ulice izmile bageri, a neka do tada nevidljiva i endemična vrsta zvana radnici-fizikalci krene vidljivo miješati cimenat i maltu i potplitat se pod noge čovjeka i građanina.

Pred svake izbore koje treba dobiti, garnitura na vlasti iz naftalina vadi silne grandiozne programe i ideje, koje su iz nekih nepoznatih razloga u godinama njihova vladanja skupljale prašinu. Sve ono za što prije nisu imali novca, sada bez škrtarenja posežu u gradsku blagajnu, bacaju lovu u vitar i barem naoko zatvaraju financijske konstrukcije. Najavljeni su radovi na sanaciji raznih zgrada, raspisani su natječaji, podijeljeni nepodijeljeni prostori, uređuju se nogostupi, nanovo obećava izgradnja terminala za rasute terete (na narodu je samo da bude strpljiv... da bude strpljiv... da bude strpljiv... i tako godinama). Drugim riječima - besramno se kupuju glasovi. Svima već poznat scenarij. Iznimka nije ni naše malo misto, koje je u duši uvik čisto, osim kada okrene južina i sve nas zacrni antracit/ugljen iz luke.

U ovom kratkom periodu i u našem malom mistu otpuhala se prašina zaborava sa zaboravljenih programa koji sada iskaču iz svake lokal-političke paštete. I ovdje su se upalile miješalice, izvadile lopate, a endemična vrsta radnika-fizikalaca krenula vidljivo potplitati pod naše noge. Krpaju se rupe, farbaju ofucane crne gradske fasade... ma kako samo lijepo to zvuči. I eto s njima i naših malera. Pa kaj te muči Njofra?

Evo zeca! Ma evo vam šipak Jer farbaju fasade, farbaju i nas, sve se farba, farbati se mora. Barem onu prvu ruku, da drži vodu dok majstori-maleri ne odu. Jer ako je mogao veliki knez Potemkin, mogu i hrvatski potemkinići. Procvat skela po našem malom čađavom mistu i farbanje fasada, autentična su kopija onih Potemkinovih kulisa kojima je lijan-knez pokušavao stvoriti lažni utisak. Ali za koga? Ne za seljake koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne za pastire koji su znali da je riječ o laži (ali su u laži sudjelovali), ne i za stada (koja nisu znala da je riječ o laži jer nisu sposobna razmišljati, ali su u laži svejedno korištena). Konstrukcija fantazije/laži je bila namijenjena isključivo carici i njenoj sviti u prolazu, koji u prolazu i u odlazu nisu željeli vidjeti pravu sirotinjsku sliku -blato, pustoš, sirotinju, glad i bijedu- iza pituranih fasada. Jedina svrha te laži bila je dakle da lažovi lažu sami sebe, kako bi opravdali svoje lažno postojanje. I zato se dan-danas i u mojem malom mistu doslovce farbaju te Potemkinove fasade. Lažovi farbanjem opravdavaju vlastito parazitiranje. Čudim se samo kmetovima, koji te njihove prozirne kulise laži (p)održavaju.

Na velike besprijekorno ofarbane fasadne površine, zaigranog čovjeka nekako uvijek zasvrbe prsti, ne zato što su čiste (ili mu smeta njihova čistoća) već zato što su svojom čistoćom lažne. Prenaglašeno savršene uniformirane fasade svojim afektiranjem naprosto traže šaru i izazivaju grafite. Što fasada više blješti, to je očitiji malerski trud da se nešto proda pod ono što nije, da se fasada podvali pod sadržaj, da fasada prekrije stvarnost iza fasade. Friška predizborna boja smrdi na daleko, oprat će je prve kiše, a nekom budućem nedužnom prolazniku kakav labav komad žbuke past` će i na glavu. Kulise padaju, pogotovo ako su loše, to je zakon fizike.

Štetno je i glupo (p)održavati to nemušto malerstvo, te lažne kulise i fasade. Uvijek je bilo zapanjujuće glupo i glupo je ostalo. Svakom iole razumnom jasno je, da traljavo i naglavačke odrađen posao, predstavlja samo kulisu za korupciju i nečiji privremeni profit, ali je dugoročno gubitak za zajedničku blagajnu. I zato velim, šarajte Potemkinove fasadne kulise! Raskrinkajte ih jer su lažne! Pa kad nas farbaju i sve se farba, baš zato - šarati se mora, raskrinkati laž se mora. Upravo grafiti po fasadi Potemkina, umjesto laži Potemkina - govore istinu. Jer grafiti su, a ne čiste fasade, slika stvarnosti. No voda je prešla i grlo i usta, i ono zvono za uzbunu odavno zvoni da se te lažne fasade ne samo pošaraju, već - sruše.

To je ono što upravo rade Grci, planski rušeći svoju fasadu - neplanski ruše i fasadu EUa, i najblaže rečeno dovode lordove Europe (=) bankare do živčanog sloma. Gospodi sa prijestolja nije jasno kako netko, nakon toliko njihove muke i truda da osiguraju keš-transfuziju za pacijenta, može odbijati pomoć koja mu se nudi maltene na pladnju. A ovaj im neposlušni pacijent čini upravo to - odbija leći i u svojoj nemoći biti zahvalan, tvrdoglavim inatom kvari njihov već isplanirani trijumf samohvale ("oh kako smo uspješni") i samospasa ("oh kako smo se izvukli"). Stoga to doživljavaju ludilom, nezahvalnošću, smetnjom u vlastitim planovima, izdajom u vlastitim redovima - "ako smo ti odredili luđače da budeš zahvalan, ima da budeš zahvalan". A neplanirano živahni Grci samo su obrtanjem stvari naglavačke, gle apsurda, postavili stvar u ispravniju poziciju - "jedini pacijent je EU". Zaista, zaista, zar je to toliko ludo. Raskrinkati laž. Hm, zanimljiva je ta periodična grčka revolucionarnost i udivljenost i/ili zatravljenost Europe istom, povijesna međuovisnost kojekakvih potreba, još tamo od Byrona... kao farovima zabljesnuti zec na autocesti... no dosta digresiranja, dosta krčkanja i miješanja, ajmo sad na zeca!

Pitam se, zar nije došlo vrijeme da seljaci, pastiri i stada konačno prestanu sudjelovati u vječnoj Potemkinovoj laži?

U crtićima je svojom iskrenošću jedna od najsubverzivnijih scena ona, kada pretilom Kralju, koji halapljivo traži svoj "hasnfefer", Zekoslav Mrkva zapauči - pitu posred face (a poslije mu podvali i sirovu mrkvicu da je gricka). Tom je krem-pitom Zeko uredio kraljevsku fasadu/facu u pravo stanje. Jer Zekoslav zna kako on nije dužan slušati kuknjavu vječno gladnog Kralja, Zekoslav zna da nitko nije dužan slušati ogavno sladunjave ispovijesti kojekakvih Princeza Na Nultom Zrnu Graška (koje bi htjele glumiti Djevojčicu sa šibicama), Zekoslav zna da nitko nije dužan osjećati zahvalnost i uniznost pred svojim gulikožama. Zekoslav zna da nitko od nas ovdje nije zbog Kraljeva, ali Kraljevi jesu tu zbog nas. Ponekad se pitam kako to da su crtići i kroz geg svjesniji, svjesniji stvarnosti od stvarnosti koja nas okružuje. Zar i u stvarnosti nije došlo vrijeme za onu ljekovitu pitu posred nečije lažljive face?

Pred nama su izbori i idealna prilika da na najuljuđeniji način grotesknim likovima iz crtića bacimo pitu u lice. Iskoristimo zato svoje građansko pravo da lažljivom knezu Potemkinu, carici i cijeloj pohlepnoj papirnatoj sviti - damo nogom drito u guzicu. Počnimo od oduzimanja prijestolja. Dovršimo ovaj naš hasnfefer. Vrijeme je za sirovu mrkvu.

Vaša Uzvišena Velegnjusnosti, Vaša Prinčevska Niskočanstva, izvolite se tornjat. Nek` se crtano plemstvo izvoli saći sa svojih pozlaćenih kočija, a te silne kočije, krinoline i dragulje neka ulože u stada, jer kad bi po blatnoj pustopoljini gacali skupa sa kmetovima, možda, ali možda bi se potrudili dosjetiti - što i kako (pre)živjeti u stvarnosti, godine 2011./2012.



Post je objavljen 04.11.2011. u 05:00 sati.