Marketing
Paunovi
NFov komentar pod prošlim postom „uzgred svi berlinski pirati u parlamentu se zbilja odriču automobila na koje imaju pravo i traže službene bicikle, to je kod nas napravio jedan političar, jedan dan, za potrebe slikanja“, podsjetio me na scenu iz jednog dokumentarca.
Scena se odigravala na finskom ili švedskom aerodromu, na kojemu je filmska ekipa čekala ministricu kulture, koja je na poziv strane vlade trebala službeno poći u Egipat (tamo su se baš u to vrijeme zahuktavali prosvjedi).
Po hrvatskim standardima, ministre i svitu smo navikli gledati u svečanim otpraćajima i dopraćajima, kao da se radi o bogovima koji hodaju po zemlji. Ni jedan njihov službeni put ne može proći bez ceremonijalne pratnje osobnog vozača, kamera, tjelohranitelja, nekoliko tajnika i svakojakih držača torbi, fascikla, lepezi i avionskih karti.
Pompu cijele te svite dodatno još podcrtava i kakav silno emocionalan i jednako silno isprazan govor u holu zračne luke, čisto da privremeno privuče oko kamera, dok se ministrova žena, nasljednik ili još češće ljubavnik/ca, neopaženo ne ukrcaju na isti let (plaćen naravno iz državnog budžeta, odnosno džepova poreznih obveznika). Nađe se tu i koja zastava, pa i orkestar. Recimo divljak Mamić je sa harmonikašima u zračnoj luci taj običaj „dočekivanja“ doveo do krajnosti, do krčmarske groteske.
Imajući sve to u vidu i čekajući s ekipom dokumentarca ministričin dolazak, razmišljala sam - ako smo mi u stanju raditi takav cirkus oko naših dužnosnika i birokrata (koji ni izbliza nisu zaslužili ikakvu pažnju), kakvu su tek pompu u stanju prirediti bogati skandinavci?
Odgovor na to pitanje stigao je na aerodrom vrlo brzo sa ministricom. Jednom, blago rečeno, omanjom i na prvi pogled sasvim neuglednom muškobanjastom ženicom, nepočešljane kose, vrećaste odjeće, cokulastih cipeletina ravnog potplata, koja je sama po zračnoj luci pomalo izgubljeno vukla svoj jedini kufer na kotačiće. Za takvom se osobom ovdje nitko ne bi ni okrenuo (osim da joj se bijednički naruga, kako se već takvi bijednici i ljudske mizerije rugaju), a kamoli pomislio da je riječ o ministrici kulture.
I baš kada je ministrica trebala proći uobičajenu kontrolu, otkazani su svi letovi za Egipat. I što je ta tiha jednostavna ženica na čelu jednog cijelog ministarstva sljedeće učinila? Digla galamu? Prijetila? Pozivala se na ministarstvo? Bahato razmahivala svojom funkcijom? Zahtijevala službeni avion? Zvala službenog vozača da je vozi natrag kući? Ništa od toga. Ministrica je samo slegla ramenima i mirno konstatirala: A ništa, idem hvatati bus natrag za grad. Ni pomislila nije na službenog vozača, pa čak ni na taxi. Ona je išla hvatati bus, skromno razmišljajući koja će je linija gradskog prometa jeftinije dovesti kući. Kako je došla, tako se i vratila. Gotovo potpuno nevidljiva.
Ove se scene sjetim svaki put kada naletim na tipičan mentalni sklop ovih prostora koji pati za pokazivanjem. Koji se nadmeće materijalizmom. Koji doista slijepo vjeruje u onu užasnu izreku da odijelo čini čovjeka. Koji slijedeći svoj mentalni idiotluk, mjeri čovjeka po imovini i izgledu. Koji, najjednostavnije rečeno - smatra da imati i izgledati, znači i biti.
Takve osobe zovem paunovima, a njihovo ponašanje - paunisanjem. Njihove priče i postupke vizualiziram kao hvalisavo pokazivanje šarenog perja sa ciljem zbunjivanja, zaslijepljivanja i zavaravanja sugovornika.
No iza tog kolikogod raskošnog perja, krije se ograničeni mentalni sklop koji izvire iz kompleksa manje vrijednosti. Iz osjećaja zakinutosti. Takvi umovi ozbiljno vjeruju da su bogatstvo, moć ili slava - vrline, pa ako nešto od toga nemaju oni se podsvjesno doslovce sami sebe stide, te svoj stid i komplekse skrivaju bahaćenjem i egocentrizmom. Dakle ne stide se bahaćenja, već toga što su (ispod)prosječni, bez položaja i nepoznati. Nedavno sam o tome govorila i kroz recenziju Hrvatskih kraljeva:
Iskompleksirane, a slaveželjne/častohlepne osobnosti, koje se osjećaju manje vrijedno, pogotovo su nesigurne i osjetljive na ono što smatraju svojim greškama i manama, pa stalnim hvalisanjem pokušavaju impresionirati druge, kvalitetama, podrijetlom, ordenjem, titulama, postignućima, koja mogu biti prava ili lažna.
Kad je osoba iskompleksirana i zakinuta duhom i razmišljanjem, kompleks manje vrijednosti tjera je na stalno dokazivanje kroz nadmetanje sa drugima, bilo u materijalnim vrijednostima bilo društvenim statusom bilo umišljenim intelektom (ovisno koji je povod kompleksu). Pedigre u tom slučaju služi kao kamuflaža umišljenim veličinama. Silnu duhovnu prazninu i osjećaj unutrašnje nedostatnosti takve osobe ispunjavaju, skrivaju i zakopavaju vanjskom samohvalom, napuhivanjem, skupim automobilima, odjećom, nakitom, jahtama, kućama, grobnicama, razbacivanjem na svadbama, krštenjima, pričestima, gomilanjem titula, društvenih potvrda, tuđih pohvala, laski, „elitnih“ poznanstava, „evenata“ na kojima vise etc. Svoj kompleks stišavaju stalnom potragom za društvenom pohvalom, za tuđom hvalom, odnosno potvrdom svoje vrijednosti, superiornosti, bitnosti. Pa kad vrijednost nemaju (odnosno ono što takvi umovi smatraju vrijednošću: bogatstvo, moć, slava) - onda je kupuju, novcem, pretjerivanjem, bajkovitim pričama, busanjem u prsa, nametanjem i pukom „ja pa ja“ drekom (po principu samohvale: hvalite me usta moja).
Taj kompleks vidimo svuda oko nas, u neukusnom isticanju, kićenju tuđim perjem, guranju, laktarenju, hvalisanju, bahatom sebeljubnom šepirenju kojekakvih likova. Mediji su prepuni toga. Ali ne samo mediji. Kompleks manje vrijednosti živi tik do nas, u nama, u natjecanju susjeda čija će kuća i dvorište biti veće i nakinđurenije (gipsani labudovi, lavovi, fluorescentne fasade, broj prozora, katova isl.), čiji stan moderniji, čija kuhinja talijanskija, čiji će zimski odmor biti na ekskluzivnijem skijalištu, čije ljetovanje egzotičnije, u natjecanju rodbine čija će svadba biti veća, glasnija i zapamćenija (svakojako razbacivanje parama), čiji svetac posjećeniji, čija crkva veća, čije ime spominjanije, u natjecanju gospođa čija je garderoba skuplja i poznatije marke, čiji je muž ugledniji i potkoženiji, čije je dijete uspješnije u školi, u natjecanju čiji je (automobil) veći, zanimanje elitnije, titula prestižnija, romani prodavaniji, tekstovi čitaniji, i tako dalje i tako dalje.
Vječno nadmetanje. Vječna pohlepa za prestižom i hvalom. Od tog kompleksa nisu lišeni ni ljudi ni zemlje ni geografska područja. Ne valja generalizirati, ali ovo još uvijek patrijahalno i konzervativno područje po ovakvom je nadmetanju specifično. Mentalni sklop ovih prostora je izrazito natjecateljski, u svemu. U čistoći krvnih zrnaca, povijesnom junaštvu, pa čak i patnji. Time se čak hvalimo. Kao da je to vrlina. A to su samo one boljke, od koje boluju i kćeri oca Goriota, a kojima su ga otjerale u grob - vječna glad za bogatstvom, moći, slavom/društvenim položajem. Sve iz nepreboljenih i nezajažljivih kompleksa.
Skromnost kao vrlina ovdje je nepoznat pojam, biti skroman kod nas znači biti budala. Paunovi kod nas koračaju na čelu kolone. Slave se oni koji su jamili i oni su junaci. Isti koji ih slave potiho im se i rugaju, ne zato što kroz njihovo neukusno hvalisanje uviđaju njihov primitivizam, već im se rugaju jer im zapravo zavide. Kroz priču o kiselom grožđu lakše je probaviti vlastiti „neuspjeh“. Susjed se ruga susjedovoj kući, a gospođa gospođinoj toaleti, ne zato jer natjecanje u bogatstvu smatraju lošim, već zato jer sami sve to žele a ne mogu imati. Tko je jamio - jamio je. A oni su jamili i sebe osigurali, oni su preveslali zakon, oni su dakle „uspješni“ - dok mi nismo ni jamili, ni sebe osigurali, niti smo preveslali zakon, dakle mi smo „neuspješni“. Sumnjivo i nezakonito stečeno bogatstvo, slava i moć (kič, parada i cirkus) u širem društvenom mentalnom sklopu ovdje se doživljavaju kao vrline. One se kao vrline primjeruju novim generacijama.
I to je žalosno. I tragično. I srozanom se društvu vraća kao bumerang. Kroz poplavu ogavno samoživih likova.
Spoznaja o skromnosti i samozatajnosti daleko je od takvih umova za jedan cijeli mentalni svijet, daleko je koliko i berlinski pirati od hrvatske politike, daleko je koliko i onaj skandinavski aerodrom od izoliranog Egipta, ako ne i dalje.
A ništa, i dalje će me grijati prizor malešne a velike ministrice, neugledne a ugledne ženice, koja iz zračne luke ide hvatati bus natrag za grad 
Post je objavljen 22.11.2011. u 00:30 sati.