Marketing
Fanatizam – smak ljudskog uma
Fanatizam je bez sumnje konačna apokalipsa ljudskog uma. Govorim o apokalipsi ljudskog uma jer fanatici svojim izborom zatvaraju, zaključavaju, ograničavaju, skučuju vlastiti um, isključuju vlastiti razum, negiraju ključnu odliku vrste kojoj navodno pripadaju i koja je po toj odlici dobila ime - homo sapiens (umni čovjek). A to je ono što fanatici čine, odriču se uma kojeg u fanatizmu više nemaju. Fanatik u sebi potpuno anulira homo sapiensa. I to je početna i konačna ljudska apokalipsa, alfa i omega ljudskog roda - trenutak kada se taj umni čovjek sapiens sam odriče vlastitog uma.
While the sun hangs in the sky and the desert has sand
While the waves crash in the sea and meet the land
While there's a wind and the stars and the rainbow
'Till the mountains crumble into the plain...
Bez obzira kakav njegov sadržaj bio (vjera ili uvjerenje), svaki fanatizam dijeli zajednička obilježja koja jedan fanatizam bratimi s drugim: radikalizam, zadrtost, agresivnost, okrutnost, ostrašćenost, isključivost, neznanje, makijavelističko i programatsko nerazlučivanje cilja i sredstva, odnosno, nebiranje sredstava da bi se do tog cilja došlo. Pa tako i posve suprotstavljene ideje i grupacije mogu izroditi fanatike koji su svojim fanatizmom zapravo, po svim navedenim karakteristikama - braća blizanci. Njihova zajednička crta je slijepa mržnja, isključivost i odricanje od želje za znanjem, crta koja razotkriva opasan i zloćudan fundamentalizam i ekstremizam. Sadržaj im je dakle možda različit, ali metoda fanatizma je ista, svaki fanatizam dijeli jedan te isti mehanizam i po njemu su svi fanatici (bilo religijski, politički, raznovrsno aktivistički, pseudoznanstveni isl.) - braća.
Sa ovih su prostora najbolji primjeri svega navedenog četnici i ustaše (suprotstavljene nacije, ali bratimski fanatični psi rata), na svjetskoj razini hladnoratovski KGB-ovci i CIA (suprotstavljene organizacije, ali bratimsko fanatični špijuni), na povijesnoj razini recimo nacisti i komunisti staljinovog tipa/staljinovi drugovi (suprotstavljene ideologije, ali bratimsko fanatični zločinci protiv čovječnosti), inkvizicijski misionari/konkvistadori i indijanski kultovi ljudskih žrtvi (suprotstavljene religije, ali bratimsko fanatični koljači) i mnogi, mnogi drugi...
Nedavno sam prenijela intervju u kojem je, govoreći o vehabizmu, prof. Hefizović na tu temu rekao:
„Svaka opcija ima svoje vehabije. To je reduktivni i militantni purizam koji bi želio izmijeniti svijet iz temelja, jer mu se ne dopada onakav svijet kakav je Bog stvorio. To su, jednostavno, vječiti popravljači svijeta koji, poput svakog purizma, razaraju i uklanjaju sve što njima temeljito ne sliči.“
I doista, svi fanatici, bez obzira koje provenijencije, upravo su to – reduktivni, militantni, vječiti popravljači svijeta. Sve što se ne uklapa u njihov/e skučeni/e ispran/e mentalni/e kalup/e mora biti uništeno, negirano, anulirano, jer ne odgovara slici svijeta kakvim ga oni zamišljaju.
Uvjetovani svojim razmišljanjima i uskim pogledima, fanatici, naime, vide iskrivljenu i izvitoperenu sliku svijeta. Njihov pogled na svijet je nepotpun, ograničen i kriv, pa zato i svijet vide takvim. U njihovim očima on je uvijek ružan, bez obzira kakav stvarno bio (i lijep i ružan), i u njemu isključivo vide samo ono ružno (po njima), što treba mijenjati, naravno po njihovim mjerilima i uvijek na silu.
Oni stoga ne poznaju niti priznaju ljepotu (šale, veselja, radosti, umjetnosti, slobode, ljubavi). Njih šala vrijeđa, vrijeđa ih ljepota, znanje ih vrijeđa i zapravo je malo toga što ih ne vrijeđa. Ti su im pojmovi nepoznati i strani, nerazumljivi i ogavni. Oni kao „lijepo“ poznaju i priznaju samo ono što je po njima „ispravno“, odnosno, sputano u okviru njihovih poimanja. A zar je potrebno reći koliko je monstruozan svijet bez nesputane ljepote i sposobnosti prepoznavanja ljepote? Koliko je uniformiran i ispran, obezličen i bezličan?
I upravo zbog toga fanatici, kao što su talibani, ruše kipove Bude, lokalni nacionalisti miniraju spomenike, sektaši se zatvaraju u militantne zajednice odsječene od svijeta, a moderni internet-fanatici brišu svako drugačije mišljenje koje ne odgovara njihovim pogledima. Oni se bave prekrajanjem povijesti i sadašnjosti u ime totalitarne budućnosti, namjerno zatvarajući oči pred činjenicama koje im ne odgovaraju, pred drugačijim mišljenjem koje ih ugrožava - zbog vječne potrebe da popravljaju svijet koji nije po njihovoj mjeri. Istinite činjenice negiraju na silu, a kada ne mogu negirati, onda opet na silu - anuliraju, zataškavaju, skrivaju, odnosno poništavaju potpunim brisanjem (miniranjem, smaknućem, zabranom/izopćenjem/prijetnjom smrću/fetvom). Sa svim tim psihološkim i umnim nedostacima, teško je očekivati da netko toliko uskraćen ima smisao za humor i razumije što je to šala, da ima smisao za lijepo i da zna što je vrijedno.
While we live according to race, colour or creed
While we rule by blind madness and pure greed
Our lives dictated by tradition, superstition, false religion
Through the eons, and on and on...
Na prvoj liniji udara njihove potrebe za prekrajanjem stoga se uvijek nalazi bilo kakav oblik slobodnog ljudskog stvaralaštva, kao i sami stvaraoci, pa bili to filmovi, knjige, književnost, pjesme, pjesnici, glazba, autori, umjetnost i umjetnici...
Mel Gibsonov film Apocalypto, upozoravajuće i aktualno remek-djelo o propasti drevne civilizacije, prati bijeg glavnog junaka Jaguarove Šape pred tehnološki naprednijom bjelačkom civilizacijom u sigurnost dubina amazonske prašume. Dok se za njegovim leđima naziru obrisi stepeničaste piramide (babilonska kula njegove civilizacije), zloslutno odzvanjaju proročanske riječi kako propast velikih civilizacija dolazi kako izvana tako i iznutra.
Apocalypto na višeslojan način govori upravo o višeslojnoj apokalipsi čovjeka. Apokalipsi čovjeka kao duhovnog, kao civilizacijskog, kao umnog bića. Kroz filmsku rekonstrukciju povijesno činjeničnog indijanskog kulta prinošenja ljudskih žrtvi, donešena je zapravo metafora za univerzalnu priču o "civilizacijama i onim što ih potkopava." Sam redatelj priznaje da se slobodno poigrao povijesnim činjenicama o propasti civilizacije Maja, aztečkim krvavim ritualima te dolasku konkvistadora na američko tlo, kako bi na univerzalnoj razini propitao ideju da "Sve ima svoj početak i kraj i sve civilizacije su se povodile tim zakonom." Dakle, kroz filmsko djelo autor propituje apokalipsu cijelog ljudskog roda, svih civilizacija kroz prikaz jedne (u ovom slučaju indijanske), koju nastoji u umu gledatelja osvijestiti ne kao kraj, već kao "novi početak ili otkriće - Otkrivenje".
Početak i otkrivenje čega? Pa da do apokalipse nije došlo izvana već iznutra, onog trenutka kada je u nečijem umu cilj počeo opravdavati sredstvo. Te da, ako želimo spriječiti apokalipsu, moramo prestati u ime cilja opravdavati zlodjela.
No gle ironije, iako film govori upravo o posljedicama apokalipse ljudskog uma, one koji film uopće nisu shvatili to nije spriječilo da ga u apokalipsi svoga uma potpuno pogrešno tumače kao napad na Indijance i promicanje "lažne okrutnosti" samih Indijanaca (primjerice blogerica Indijanka vegetarijanka). Svaki komentar koji je upozoravao na netočnost ovakvog tumačenja bio je zbrisan, jer glasove koji donose istinu fanatici ne žele čuti, oni im smetaju. Zbog nerealnog idealiziranja indijanske rase, kao i nepoznavanja svjetske i filmske povijesti kao i filmske umjetnosti, isključivi će um bez pardona izbrisati povijesne činjenice kao i filmsko značenje. Različito mišljenje ugrožava, zato ga je najlakše isključiti. Drugim riječima, Apocalypto je u tom slučaju potpuno nekritičke „filmske kritike“ doista potvrdio apokalipsu, ali nažalost nije polučio Otkrivenje.
Povijesne činjenice naravno pričaju drugačiju priču, ona nam se može sviđati ili ne sviđati, ali je ne možemo prekrajati. Niti su sve indijanske/plemenske civilizacije bile okrutne, niti su sve bile plemenite, niti je samo jedna domorodačka civilizacija doživjela krah, dogodilo se to nebrojeno puta. Zabilježena je okrutnost svih ljudskih plemena, i afričkih i indijanskih i balkanskih i azijskih, kanibalizam pojedinih otočkih, a izuzetno je znakovita priča Uskršnjeg otoka koji je doživio apokalipsu i prije pojave bijelaca (Nizozemaca) u 18.st. Dogodilo se to kao rezultat prevelike populacije, nekontrolirane sječe šume na otoku za izradu kipova te iskorištavanja ograničenih prirodnih resursa. Arheološka istraživanja su naime pokazala da su za izradu i transport poznatih megalitskih glava korišteni drveni kalupi i trupci. U međusobnom nadmetanju za što prestižnijim kipovima, plemena su doslovce sasjekla cijelu šumu Uskršnjeg otoka i sama dovela do propasti vlastite civilizacije.
Apocalypto na višeslojan način govori upravo o višeslojnoj apokalipsi čovjeka. Apokalipsi čovjeka kao duhovnog, kao civilizacijskog, kao umnog bića. Kroz filmsku rekonstrukciju povijesno činjeničnog indijanskog kulta prinošenja ljudskih žrtvi, donešena je zapravo metafora za univerzalnu priču o "civilizacijama i onim što ih potkopava." Sam redatelj priznaje da se slobodno poigrao povijesnim činjenicama o propasti civilizacije Maja, aztečkim krvavim ritualima te dolasku konkvistadora na američko tlo, kako bi na univerzalnoj razini propitao ideju da "Sve ima svoj početak i kraj i sve civilizacije su se povodile tim zakonom." Dakle, kroz filmsko djelo autor propituje apokalipsu cijelog ljudskog roda, svih civilizacija kroz prikaz jedne (u ovom slučaju indijanske), koju nastoji u umu gledatelja osvijestiti ne kao kraj, već kao "novi početak ili otkriće - Otkrivenje".
Početak i otkrivenje čega? Pa da do apokalipse nije došlo izvana već iznutra, onog trenutka kada je u nečijem umu cilj počeo opravdavati sredstvo. Te da, ako želimo spriječiti apokalipsu, moramo prestati u ime cilja opravdavati zlodjela.
No gle ironije, iako film govori upravo o posljedicama apokalipse ljudskog uma, one koji film uopće nisu shvatili to nije spriječilo da ga u apokalipsi svoga uma potpuno pogrešno tumače kao napad na Indijance i promicanje "lažne okrutnosti" samih Indijanaca (primjerice blogerica Indijanka vegetarijanka). Svaki komentar koji je upozoravao na netočnost ovakvog tumačenja bio je zbrisan, jer glasove koji donose istinu fanatici ne žele čuti, oni im smetaju. Zbog nerealnog idealiziranja indijanske rase, kao i nepoznavanja svjetske i filmske povijesti kao i filmske umjetnosti, isključivi će um bez pardona izbrisati povijesne činjenice kao i filmsko značenje. Različito mišljenje ugrožava, zato ga je najlakše isključiti. Drugim riječima, Apocalypto je u tom slučaju potpuno nekritičke „filmske kritike“ doista potvrdio apokalipsu, ali nažalost nije polučio Otkrivenje.
Povijesne činjenice naravno pričaju drugačiju priču, ona nam se može sviđati ili ne sviđati, ali je ne možemo prekrajati. Niti su sve indijanske/plemenske civilizacije bile okrutne, niti su sve bile plemenite, niti je samo jedna domorodačka civilizacija doživjela krah, dogodilo se to nebrojeno puta. Zabilježena je okrutnost svih ljudskih plemena, i afričkih i indijanskih i balkanskih i azijskih, kanibalizam pojedinih otočkih, a izuzetno je znakovita priča Uskršnjeg otoka koji je doživio apokalipsu i prije pojave bijelaca (Nizozemaca) u 18.st. Dogodilo se to kao rezultat prevelike populacije, nekontrolirane sječe šume na otoku za izradu kipova te iskorištavanja ograničenih prirodnih resursa. Arheološka istraživanja su naime pokazala da su za izradu i transport poznatih megalitskih glava korišteni drveni kalupi i trupci. U međusobnom nadmetanju za što prestižnijim kipovima, plemena su doslovce sasjekla cijelu šumu Uskršnjeg otoka i sama dovela do propasti vlastite civilizacije.
No prekrajače svega i svačega povijesne činjenice nikad nisu sprečavale u prekrajanju po njihovim krojevima. Oni su aktivisti u slijepoj potrazi za argumentima "koji podupiru njihovu stvar" te vrlo često, bez ikakvog filtera, prenose gluposti. Kao ono anegdotalno pipanje slona, gdje slijepci u potpunom mraku držeći rep ili surlu mudrački definiraju što je to.
Pojednostavljeno bi to mogli dočarati baš kao da imamo publiku koja na kino-platnu gleda raskošan povijesno-akcijski film u boji, prepun likova, zanimljivih dijaloga, zapleta, spektakularnih krajolika i predivnih scenografija, ali ta publika u njemu vidi samo jednu boju, recimo narančastu.
Dakle oni gledaju, ali ne vide raskošan povijesno-akcijski film u boji, ne vide likove, ne čuju zanimljive dijaloge, ne uočavaju zaplete, spektakularne krajolike i predivne scenografije, ali svuda uočavaju samo jednu narančastu boju. Vide da je čarapa glavnog junaka narančasta. Vide narančastu prugu na nečijem rukavu. Narančasti su im titlovi. Kroz kadar je proletila papiga narančastog repa. Oni svuda vide narančasto jer su došli narančasto naći. Koji je njihov zaključak po izlasku iz narančaste dvorane? O čemu govori ovaj film? Ovaj film govori o narančama
To je naime slijepo iščitavanje literature bez stvarnog razumijevanja. Selektivno šopanje samo onom literaturom koja potkrepljuje njihovu agendu, procesiranje bez ikakvog filtera. Pri tom pomno pamte, bubaju napamet i citiraju bez razumijevanja samo ono što im odgovara - ali bez logičkog rezoniranja. Jer logika i razumijevanje za njihov im cilj nisu potrebne. Njihov cilj je samo postići cilj, ne birajući sredstva niti metode.
Ovdje kao urnebesan primjer tog suludog zelotizma mogu navesti onog otočkog svećenika koji je u svojoj fanatičnoj homofobiji detaljno proučavao pornografske filmove homoseksualnog predznaka... pa, suncemužarko done... a što na tu gorljivost i požrtvovnost reći? A ništa, vjerujem da je don u tim vrućim filmofilskim noćima doslovce našao što je tražio
Ne znam zašto me to asocira na scenu iz Planeta majmuna kada majmunski čuvar pravovjerja na samrtnoj postelji svome sinu u amanet ostavlja tajnu njihova postanka, sa zadatkom da on kao njegov nasljednik čuva strogo zabranjeno područje koje skriva tu tajnu, pa da ona (ta transgeneracijska tajna) ostane tajna. A ta je strašna tajna (kao što se otkriva na kraju filma) - činjenica da su majmuni potekli od ljudske vrste (koju smatraju inferiornijom). Ovo je zapravo duhovito izvrtanje halabuke oko Darwinova kapitalnog djela O postanku vrsta, koje ga je u njegovo doba također umalo stajalo glave, jer su ga vjerski fanatici ponovo krivo tumačili i uopće nisu razumjeli o čemu taj čovjek priča. Oni su u cijeloj priči samo slijepo, uvrijeđeno i ugroženo vidjeli ljude predstavljene kao majmune, kao što su i majmuni u Planetu majmuna u majmunima vidjeli ljude. Pa su jadnog Darwina, izuzetnog znanstvenika koji je samo govorio o evoluciji, doživljavali kao Sotonu glavom i bradom. Duhovita je ironija da su fanatici svojim neznanjem i nerazumijevanjem zapravo sami od sebe napravili...
Through the sorrow all through our splendour
Don't take offence at my innuendo
Knjige i ljudi redovito gore na lomačama u svim povijesnim periodima. Inkvizicija, nacisti, kineski kulturni revolucionari, muslimanski ekstremisti, svi pale i zabranjuju jer su u svojoj fanatičnoj ostrašćenosti - lako napaljivi. Još se nije slegla prašina sa friškog napada na ured francuskog satiričnog žurnala zbog naslovnice na kojoj je prikazan prorok Muhamed, prije toga se sjećamo okrutnog ubojstva nizozemskog redatelja Van Gogha. Aktualni "karikaturalni ratovi" koji obilježavaju zadnje desetljeće nastavak su priče koju je pokrenuo još iranski ajatolah Homeini koji je, uvrijeđen sadržajem romana (navodnom blasfemijom i vrijeđanjem proroka Muhameda), bacio fetvu na pisca Salmana Rushdija, a razni imami bacaju je od tada šakimice na svakoga tko im nije po ukusu. Autori legendarnog South Parka o toj su problematici, kao i zapadnom zrcalnom licemjerstvu, napravili genijalan crtić-komentar (koji je također izazvao nerede, nevjerojatno ali istinito)...
...dječja književnost i drugorazredni trileri koji dižu Vatikan na noge zbog navodnog okultizma (ma dajte molim vas, Harry Potter okultizam?) i heretizma (Dan Brown može biti kriv samo za lošu književnost), Beatlesi i Rolling Stonesi koji su nekoć nekima predstavljali sotonističku glazbu koja kvari mlade (a potonji su u Kini tek 2006. godine dobili dozvolu za nastup), jednako kao što to danas nekima predstavlja heavy-metal glazba, grunge ili neki novi glazbeni pravci.
U korijenu sveg tog prekrajačkog zla je nažalost uvijek neznanje, nerazumijevanje, uskogrudnost, potpuni izostanak kritičkog razmišljanja i empatije. Fanatizam je vidljivo maligan spoj pseudoznanja (odnosno čistog neznanja) i ekstremizma. Pogled na tematiku koja ispunjava njihovu agendu, uvijek je uzak i ekstremistički te isključuje sve što se u njega ne uklapa. Fanatici nažalost vlastitim izborom biraju nekritički selektirati i odbacivati činjenice. Oni biraju selektivno znanje, a kako selektivno znanje uopće nije znanje, u konačnici dakle biraju - ne znati (odnosno biraju neznanje).
Takvi govore: STOP svijete! Mi znamo sve, mi znamo više nego dovoljno, više nam ne treba znati, mi jedini znamo što je ispravno. Sve što je više ili drugačije od toga je lažno, suvišno i (po)grešno. Ne želimo čuti više, ne želimo znati više! Ti nevjerniče, heretiku - šuti, šuti, šuti! Tvoj glas je glas Sotone!
Jedan takav glas Sotone, nakon presude Suda Inkvizicije, javno je spaljen na lomači na Campo de' Fiori u Rimu. Bio je to glas talijanskog filozofa i pjesnika Giordana Bruna, a spaljen je zbog stava da je svemir beskonačan, što je bilo u suprotnosti s učenjem Katoličke crkve. Ti ljudi opet nisu razumjeli o čemu ovaj znanstvenik ispred svoga vremena govori, ali su naslućivali da to potkopava njihove dogme. Pa su ga zato morali spaliti – da ga ušutkaju. Jer bi im svojim glasom pomrsio račune.
I zato su glas znanja i znanosti, intelekta i mudrosti, najveći neprijatelji fanatizma – jer ga propituju i jasno i argumentirano prokazuju.
Novo doba donijelo je i nove vrste fanatizma. Raznovrsni ekološki aktivisti koji odabiru put nasilja također su fanatici, vojna industrija je fanatizam, to su fanatici rata i ratne mašinerije, fanatici su i farmaceutske kompanije koje diljem svijeta žrtvuju etičnost, fanatici su agresivni prodavači koji dodijavaju gore nego Jehove sa svojim novim ponudama i tarifama (op.a. barem je njima lako reći: momak odbij!), fanatici su medijski moguli i lokalni urednici koji promiču senzacionalizam, burzovni mešetari su fanatici, suvremeni astrološki proroci su fanatici, sve su to fanatici koji gonjeni fanatizmom pohlepe otimaju i ruše cijeli svijet, donose apokalipsu, baš kao što teroristi otimaju avione i ruše nebodere i donose užas. Odbacivši sve moralne kategorije i razum, oni, u svom fanatizmu pravovjerstva, moći i profita, odabiru gaziti sve pred sobom.
Njima cilj (profit) opravdava sva sredstva kojima se pri tom služe. Njihov sveti cilj po njima opravdava i laž i falsifikat i kamenovanje i bombu i palež i pljačku i silovanje i zvjerstvo i ubojstvo. A hoće li se oni pri tom zaklinjati u čudesni napitak, čang-šlang, soju, tofu, ćento-gradi, ergonomski madrac, crvenu knjižicu, komunistički manifest, majn hahampf, svete spise, poruke zvijezda, zastavu, himnu, ferengijska pravila akvizicije, sveti kamen, vodicu ili drvo, talog kave, zrna graha, ajatolaha ili antioksidanse, u činjenju zlodjela sasvim je svejedno - princip fanatizma je isti.
Fanatizam je odabir zakržljalosti, umne i duhovne, jer fanatici biraju ostati na zakržljalom stupnju razvoja te sa tog stupnja svoju nekontroliranu ostrašćenost koja ih zadovoljava - često brkaju sa duhovnošću. To što oni percepiraju kao duhovnost samo je slijepo upražnjavanje i slijeđenje krutih dogmi koje su potporni skelet, kostur, nosiva kralježnica njihova - fanatizma. Teroristi koji su srušili Blizance bili su posve uvjereni u vlastitu duhovnu i moralnu superiornost jednako kao i pripadnici srednjovjekovne Inkvizicije, jednako kao južnoafrički rasisti, jednako kao rulja koja na Bliskom istoku kamenuje žene ili na splitskoj rivi povorku Ponosa. To što svoju ´duhovnost i superirornost` grade preko leševa, u njihovim isključivim umovima ne predstavlja subjekt moralne dileme, jer u svojim programiranim umovima uopće ne sumnjaju da zločini koje čine uopće nisu zločini i da je to što čine ispravno. Ali naravno da nije ispravno. Što to onda govori o njihovom poimanju duhovnosti i uopće njihovom mentalnom stupnju „razvoja“? Pa da je nikakav.
U narodu bi laički jednostavno rekli da su to - isprani mozgovi.
Točnije rečeno, to su uniformirani mozgovi u kojima je sve striktno posloženo po zadanom ograničenom obrascu. Tražiti u njima moral, logiku i razum, isto je kao tražiti financijske savjete od Vidovitog Milana. Drugim riječima - uzaludna misija. Jer to su šarlatani. Opasni šarlatani i neznalice koje glume sveznalice.
Što je stoga opasnije, neznanje koje zna da ne zna ili neznanje s agendom koje misli da dovoljno zna (da već sve zna) to jest šarlatanstvo koje sektaški zloćudno širi svoj krug? Tko je opasniji, čovjek koji ne zna ali bi volio znati ili neznalica sa zloćudnom agendom to jest šarlatan koji je potpuno uvjeren da je sveznalica i što je najžalosnije - uspijeva preveslati dovoljan broj naivaca da ih privuče u vlastitu sljedbu?
Odgovor na to pitanje dali su neki od saudijskih terorista koji su sudjelovali u napadima na Blizance, a koji su se školovali u Njemačkoj. Na obrani svojih diplomskih radova nisu htjeli pružiti ruku članicama komisije (mentoricama) pred kojima su branili rad, samo zato jer su žene. Odnosno, jer su žene, po agendi njihova fanatizma, za njih i njihova vehabitska poimanja - niža bića u razini sa životinjama (i samim time im „ne mogu“ biti nadređene, niti intelektualno superirorne), bića koja bi ih pukim dodirom „ukaljala“.
Što su im dakle te žene učinile, osim što su bile žene? Pa nisu im učinile ništa, osim što su bile žene i što su postojale. U očima fanatika samo njihovo „postojanje i ženski rod“ je dostatan razlog za prezir i mržnju. A činjenica da su povrh ženskog roda još i obrazovane, uspješne, samostalne, njima nadređene i da misle svojom glavom – u očima ovakvih je neoprostiv „grijeh“, jer što žena ima misliti?! Njeno je da šuti, sluša, kuha i rađa (i eventualno pleše oko štange, po Šeksovom evanđelju). Uostalom, tko je vidio misliti?! Ako misle – treba ih kazniti! Propisano je što se ima misliti i nema tu nitko misliti što ga volja, a pogotovo neka tamo - žena!
A onda su se ti „produhovljeni pravednici i mudraci“ koji svima brane misliti (a posebno ženama) - zabili u Blizance, ubivši sebe i tisuće nedužnih, vođeni slijepim fanatizmom koji je promijenio sliku svijeta. Jer oni se nisu školovali u „nevjerničkim“ zemljama da bi učili, oni nisu svo to vrijeme „mučenički patili i trpjeli“ te nadređene „sotonske“ žene zbog svoje pronađene tolerancije i probuđenog duhovnog aspekta, već su prolazili tu „paklenu pokoru“ da bi se infiltrirali, informirali i naoružali protiv „nevjernika“. Činili su to iz posve sebičnih, neduhovnih i zloćudnih pobuda, iz čista sumraka uma, da opravdaju svoju „svetost“.
Vođeni slijepim fanatizmom njihov „pravovjernički i sveti“ teroristički poduhvat zamišljen je baš kao kažnjavanje „izopačenog i nevjerničkog“ svijeta. Pa su se dakle ti luđaci, među ostalim razlozima, zabili u Blizance i da pobiju/kazne sve te obrazovane, uspješne, misleće, samostalne žene - i da kazne taj izopačeni svijet koji dopušta ženama da takve budu. Žene koje svojim postojanjem pobijaju njihovu teoriju o podređenosti ženskog roda, žene koje ih svojim postojanjem nadmašuju, žene koje ih svojim postojanjem ugrožavaju. Odlučili su ih kazniti jer misle, kazniti jer za razliku od njih - koriste um. Zato su uostalom ubili i Hipatiju i Orleanku i Scholl.
Što su im dakle te žene učinile, osim što su bile žene? Pa nisu im učinile ništa, osim što su bile žene i što su postojale. U očima fanatika samo njihovo „postojanje i ženski rod“ je dostatan razlog za prezir i mržnju. A činjenica da su povrh ženskog roda još i obrazovane, uspješne, samostalne, njima nadređene i da misle svojom glavom – u očima ovakvih je neoprostiv „grijeh“, jer što žena ima misliti?! Njeno je da šuti, sluša, kuha i rađa (i eventualno pleše oko štange, po Šeksovom evanđelju). Uostalom, tko je vidio misliti?! Ako misle – treba ih kazniti! Propisano je što se ima misliti i nema tu nitko misliti što ga volja, a pogotovo neka tamo - žena!
A onda su se ti „produhovljeni pravednici i mudraci“ koji svima brane misliti (a posebno ženama) - zabili u Blizance, ubivši sebe i tisuće nedužnih, vođeni slijepim fanatizmom koji je promijenio sliku svijeta. Jer oni se nisu školovali u „nevjerničkim“ zemljama da bi učili, oni nisu svo to vrijeme „mučenički patili i trpjeli“ te nadređene „sotonske“ žene zbog svoje pronađene tolerancije i probuđenog duhovnog aspekta, već su prolazili tu „paklenu pokoru“ da bi se infiltrirali, informirali i naoružali protiv „nevjernika“. Činili su to iz posve sebičnih, neduhovnih i zloćudnih pobuda, iz čista sumraka uma, da opravdaju svoju „svetost“.
Vođeni slijepim fanatizmom njihov „pravovjernički i sveti“ teroristički poduhvat zamišljen je baš kao kažnjavanje „izopačenog i nevjerničkog“ svijeta. Pa su se dakle ti luđaci, među ostalim razlozima, zabili u Blizance i da pobiju/kazne sve te obrazovane, uspješne, misleće, samostalne žene - i da kazne taj izopačeni svijet koji dopušta ženama da takve budu. Žene koje svojim postojanjem pobijaju njihovu teoriju o podređenosti ženskog roda, žene koje ih svojim postojanjem nadmašuju, žene koje ih svojim postojanjem ugrožavaju. Odlučili su ih kazniti jer misle, kazniti jer za razliku od njih - koriste um. Zato su uostalom ubili i Hipatiju i Orleanku i Scholl.
If there's a God or any kind of justice under the sky
If there's a point if there's a reason to live or die...
Zanimljivo je da fanatici nalaze zajednički jezik isključivo sa jezikom koji razumiju, a to je divljaštvo, jer u svojoj zatucanosti i neznanju ne razumiju ništa drugo. Talibani se recimo savršeno razumiju sa američkom vojnom i političkom elitom tj. CIA-om (koja ih je uostalom obučavala), jer razgovaraju istim jezicima – oružjem. Američka vojna mašinerija jedva je dočekala krenuti u akciju, a proizvođači oružja su na najavu rata više nego zadovoljno trljali ručicama. Fanatizam je krenuo na fanatizam.
I zato se zapravo svi fanatici luđački raduju agresiji, jer agresiju shvaćaju, u njoj se prepoznaju, u njoj nalaze sugovornika, u njoj nalaze najboljeg kompanjona koji izaziva fanatični cerek na njihovu licu. Raduju se ratu, sukobu, divljačkim osudama, jednako žestokim napadima na sebe i svoje ideje, jer ih takvi „razgovori“ preko nišana, u njihovim skučenim umovima, potvrđuju kao mučenike, kao pravedničke žrtve zločestoga svijeta, kao svece. I to je razlog zbog kojeg divljačkim fanaticima napadi ne smetaju, već ih upravo zazivaju. Oni halapljivo i željno traže napade na sebe kako bi im poslužili kao alibi i opravdanje vlastitog fanatizma i divljaštva, kako bi im poslužili kao gorivo.
Ali se zato nisu sposobni razumjeti sa mirotvorcima, umjetnicima, intelektualcima, šaljivdžijama, normalnim nenasilnim ljudima, jer nenasilni ljudi, šaljivdžije, mirotvorci, umjetnici i intelektualci - ne govore jezikom nasilja. Takvi ljudi koriste jezik znanosti i miroljubivosti, s kojim se fanatici ne mogu nositi. I zato fanatici podivljaju kudikamo više od argumentirane istine koja analizira njihov fanatizam nego od direktnog napada na fanatizam. Jer direktan napad u njihovom umu potvrđuje njihov fanatični cilj, dok ga temeljita argumentirana analiza, koju oni nisu u stanju provariti - temeljito raskrinkava i tako potkopava. Takvi ljudi ne dozvoljavaju potkopavati ideje koje su sebi tako čvrsto utuvili u glavu i koje tako fanatično i agresivno propovijedaju. Fanaticima užasno smeta konkretan argument, pogotovo ako je izrečen jasno bez agresije. Blaga i jasna riječ argumentirane istine, detaljna znanstvena analiza, u njima izaziva divljačke konvulzije i napadaje bjesnila do te mjere da će pribjeći najgorem/najvulgarnijem nasilju i falsificiranju kako bi istinu - ušutkali. I zato fanatici brišu svako drugačije mišljenje koje ne odgovara njihovim pogledima. I zato ga ne žele čuti.
„ŠUTI!“ -oni vrište: „A ako ne zašutiš, onda ću... te zbrisati, uništiti, zgaziti, kamenovati, išibati, silovati! Onda ću baciti bombu i ušutkati te na silu!“
Primijetit ćete pjenu na njihovim ustima, primijetit ćete baklje i noževe u njihovim rukama, primijetit ćete nakešene očnjake. Oni vrište i optužuju. Vrište u mržnji, vrište iz frustracije, vrište iz straha. U korijenju njihove mržnje uvijek je frustracija i strah. A razlog tog iskonskog straha od istine je taj što izrečena istina, ne pristajući na diktat njihove agresivne igre - potkopava njihove fanatične i klimave postamente.
If there's an answer to the questions we feel bound to ask
Show yourself - destroy our fears - release your mask...
U sjećanje mi se vraća jedan davni prizor užasnute a izrazito religiozne kolegice koja je, na razgovor o nekim religijskim temama i pitanjima koja su propitivala neke posve tehničke crkvene dogme, doslovce dlanovima začepila uši da ne čuje pitanja, sve vrteći glavom i uzmičući: "Ne želim upće slušati! Ne želim uopće slušati!" Kao da će je samo slušanje riječi, odnosno, posve zdravorazumskih pitanja, ukaljati, odsvetiti, sotonizirati, načeti i urušiti, srušiti njenu gorljivo iskazivanu vjeru. Njen strah je bio gotovo fizički opipljiv. I slažem se, to je doista strašno, ali iz razloga koje ona tada nije bila u stanju dokučiti. Strašno je svoj um zatvarati pred pitanjima, jer pitanja potiču na učenje i razvoj. U učenju i propitivanju nema ništa sotonskog. Ako se uopće taj srednjovjekovni izraz na išta može primijeniti, onda je jedino sotonski - čepiti vlastite uši.
Fundamentalizam je pojam koji pokriva različite ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni život uskladiti s dosljednim tumačenjem neke doktrine. Načela tih fundamentalnih doktrina, u tim se ideologijama i pokretima, drže za suštinske istine, bez obzira na njihov sadržaj. Kao takve, sljedbenicima tih doktrina, predstavljaju nepromjenljiv i neprikosnoven autoritet. Fundamentalizam se često manifestira kroz potpuno ili djelomično odbacivanje modernih ideja, bilo da je u pitanju vjerska tolerancija, sekularizam, ljudska prava, odnosi među spolovima, razna dostignuća znanosti/tehnologije koja iz različitih razloga nisu u skladu s fundamentalističkom doktrinom i/ili dogmom. I često ide ruku pod ruku s nacionalizmom, fašizmom, rasizmom, konzervatizmom.
Argumentirana istina je stoga najveća prijetnja fanatizmu. Ona razotkriva da dogme nemaju temelja, jer je temelj za dobro oduvijek čovještvo, a ne čovjekova neutaživa glad i potreba za moći koju kroz dogmatične propise ostvaruje na račun drugih. Istina otkriva korijensku zloćudnost njihovih zabluda. Istina doslovno – ugrožava lašce. A fanatici su lašci, njihove agende počivaju na laži, njihovi postupci također. I to je razlog zbog kojeg su znanje i istina fanaticima bolan trn u oku.
Pa kada netko tvrdo inzistira da o nekoj temi apsolutno zna sve, bez sumnje, bez kolebanja, da je izučio sve škole i da mu nije potrebno više ničije drugačije mišljenje, valja se uvijek pitati – ta kako znanje ikada može biti suvišno i grešno i kako itko ikada može znati dovoljno? Kako itko ikada može reći da sada zna sve? Pa ne može. Ne postoji pojedinac, a da je s ovog svijeta, koji zna Sve (i u tom ću se smislu našaliti i pohvaliti onog svećenika zbog njegove žarke želje za nadopunjavanjem vlastitog znanja),
osim ako je taj pojedinac fanatik koji samo tvrdi da o nečemu zna sve, iako to nije ni približno istina. Razlika između činjenice da se zna i tvrdnje da se zna je razlika između neba i zemlje, a danas često i između - života i smrti.You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be
Be free with your tempo be free be free
Surrender your ego be free be free to yourself...
I na koncu, kako spriječiti apokalipsu ljudskog uma? Kako postupati sa fanatizmom? Kako zaustaviti Apokalipsu? Što je zapravo Otkrivenje cijele priče? Što je lekcija koju iz priče trebamo izvući?
Odgovor je jednostavan i dao ga je norveški premijer nakon nedavnog masakra počinjenog od strane jednog klasičnog fanatika. Hrabar čovjek svojim je sunarodnjacima i cijelom svijetu poručio – "Nećemo se dati zaplašiti tim napadom. Usred ovih tragičnih događaja, ponosan sam što živim u zemlji koja je ostala čvrsta u kritičnom razdoblju. Duboko sam dirnut dostojanstvom i suosjećajnošću koje sam vidio. Mi smo malena zemlja, ali ponosan narod. Nikada nećemo napustiti naše vrijednosti. Naš odgovor je više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali nikad naivnosti. Nitko to nije rekao bolje od djevojke koja je rekla: 'Ako u jednom čovjeku može biti toliko mržnje, zamislite koliko ljubavi možemo pokazati zajedno.' "
Upravo tako. Užasan zločin jednog luđaka neće nas pokolebati, niti će nas preusmjeriti na put represije, to nam nije ni na kraj pameti, upravo suprotno, pameti ne smije biti kraja, biti ćemo još demokratičniji i još odlučniji. Biti još demokratičniji, biti još ljudskiji, biti još umniji. I ne odstupati pred divljacima.
„Sva tama svemira, ne može ugasiti/zatomiti svjetlost jedne svijeće“ rekao bi sv. Franjo.
Ljubav i znanje, to je konačna pobjeda. Konstantno poučavati, ljubiti, učiti, voljeti, smijati se... I ne odstupati pred lažima i divljaštvom, nigdje i nikada, već se još više smijati, još više voljeti, još više učiti, još više ljubiti, još više poučavati.
Ne zbog fanatika, jer ekstremisti niti čuju niti shvaćaju - već zbog budućnosti djece koja sutra u ovom i ovakvom nesavršenom svijetu trebaju živjeti i preživjeti. To je naša zadaća koju smo dužni živjeti i primjerovati zbog naše djece: smijati se, voljeti, učiti, ljubiti, poučavati.
Oh yes we'll keep on trying
Hey tread that fine line
Yeah we'll keep on smiling yeah (yeah yeah)
And whatever will be will be
We'll keep on trying
We'll just keep on trying
'Till the end of time
'Till the end of time
'Till the end of time
I to je to.
Post je objavljen 14.11.2011. u 02:00 sati.