Marketing
Univerzalna istovjetnost plemenskih rasprava
Čujte, svaka zemlja na svijetu ima svoje diskursne „ustaše i partizane“. Ne treba gajiti iluzije da samo balkanske gudure imaju ekskluzivu na transgeneracijske svađe zakrvljenih plemena. Vječno opetovanje jednih te istih jalovih plemenskih "Ti, ne, Ti" rasprava, može se uočiti diljem planeta, razlika je samo u imenima suprotstavljenih rodova. Iako je fasada „demokracije“ u nekim zemljama deblje namackana pa više i skriva, a u nekima je transparentnija pa skriva manje, ona ne mijenja činjenicu da razlike u intenzitetu ili ostrašćenosti plemenskih rasprava - nema. Svim svjetskim plemenima zajednički nazivnik tih rasprava je da su: a) uzročno-posljedično ovisne o dnevno-političkim potrebama, b) naizmjenično se u valovima rasplamsavaju i stišavaju, c) vječno su tumorozno prisutne.
Gledajući sinoć gostovanje američkog suca Andrewa Napolitana (koji kao da je iskočio iz jedne od epizoda Sopranosa) u showu izvrsnog američkog komičara Jona Stewarta, primijetila sam da su u nekoliko navrata kroz vrlo živ razgovor iskočili američki „ustaše & partizani“, odnosno njihov američki ekvivalent - građanski rat, rasizam i američki Ustav (odnosno njegovi tvorci). Jer baš kao što će se u svakoj hrvatskoj raspravi negdje uvijek neizostavno ukazati godine ´41. i ´45., komunjare i fašisti, zločini jednih i zločini drugih, tako će se i koju god raspravu u Americi poveli, uvijek u nekom trenutku neizostavno ukazati i ove tri velike američke bolne teme – sjever-jug, crnci, građanske slobode (government : people, people : government). To vam je kod Amerikanaca kao hallelujah, kao što je kod nas amen. A ni druge zemlje i nacije nisu imune. Svejedno, univerzalnost nije opravdanje (za klanje).
Povod za gledanje showa zapravo mi je bila nejasno formulirana vjestica po našim portalima da se ovaj popularni komičar i politički komentator narugao imenom Hrvatska, što je naravno izazvalo novu salvu drvlja i kamenja domaćih komentatorskih snaga, pa sam se htjela konkretno uvjeriti o čemu se tu točno radi. I kao što sam i pretpostavila, pogledavši ovaj izvrstan show, posve je jasno da se komičar nije narugao Hrvatskoj, već upravo suprotno – on se narugao predsjedničkom kandidatu Hermanu Cainu koji onako bušovski smatra da mu kao potencijalnom budućem predsjedniku najmoćnije zemlje svijeta nije potrebno ništa znati o stranim zemljama. Dakle, Hrvatska se kao pozitivan primjer spomenula samo jednom, u zafrkantskom kontekstu na političarev račun, bez nekog dubljeg značenja. No kako su naši portali (većina, uz časne iznimke) odavno samo kopirne trač službe stranih portala, te prenose (kopi-pejstaju) vijesti bez pokušaja njihova razumijevanja, teško je od domaćih požutjelih medija očekivati suvislost, da ne spominjem sposobnost tumačenja i prevođenja. Vjerni profitu, žutilu i senzacionalizmu, mnogi domaći portali namjerno dohranjuju niske strasti čitatelja, bombastičnim naslovima te predumišljeno iskrivljenim i potencijalno opasnim interpretacijama (ispisujući tako nove stranice hrvatskog medijskog tranzicijskog beščašća).
Što se političara Hermana Caina tiče i vječnih plemenskih rasprava, morate znati da i Ameriku trenutno trese predizborna groznica, pa ni oni nisu cijepljeni od raznoraznih plemensko-političkih idiotluka. Velim vam, neke su stvari univerzalne.
Evo još jedan primjer - i Britanci imaju svoga Domazeta Lošu (ali se dečki očito nisu sreli u živo, jer bi inače britanskom povjesničaru, koji se šaljivo bacio u žanrovski fantasy opise budućnosti, naš Lošo smrtno-ozbiljan objasnio da će treći svjetski ipak početi u Rijeci). A vi mislili da su samo Hrvati blagoslovljeni takvim primjercima ljudske mudrosti 
Ma jok.
Nek` nam bude slaba utjeha.
Post je objavljen 02.11.2011. u 19:20 sati.