Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Nedavno sam doživjela ono što sa simpatijom nazivam “sadako momentom” (vjerujem da mi Sadako`s neće zamjeriti što sam ga humorno vizualizirala kako tuče glavom o zid baš kao što to čini ovaj smajlić) odnosno trenutak u kojemu bi na ljudsku glupost najrađe grubo zaurlali, oštro reagirali, bez pardona izrekli svoje mišljenje, ne razmišljajući kakav će ono učinak imati na osobu kojoj se obraćamo. No iako sam u sebi proživjela taj moment, ocijenila sam kako bi moja oštra reakcija imala upravo suprotan učinak - i da je stoga, zbog delikatnosti problema, poželjnije postupiti obzirno.
Naime, jedno ugodno popodnevno ćakulanje sa jednom mladom obitelji pružilo mi je i posebnu dodatnu radost druženja sa njihovom dvogodišnjom curicom, inače izuzetno veselim, bistrim i znatiželjnim djetetom koje naprosto obožava istraživati, pričati, šarati i tražiti od mene da joj otvaram sve flomastere kojih se domogne, kako bi ona potom svim licima u novinama, koje pred nju stavimo, crtala bradu, oćale, brkove…
Tako je bilo i ovaj put, kada je dijete nakanilo, pred nama, ozarena lica i ozbiljno predano toj raboti, kako već samo za sebe kaže: “Buba pisati-pisati…”
I taman kad je dijete prema novinama krenula rukom u kojoj je držala flomaster, majka je brzo posegnula svojom rukom, pecnula je po ruci u kojoj je bio flomaster i podviknula: “Ne!”, na što je dijete refleksno prebacilo flomaster u drugu – desnu ruku. I nastavilo nešto opreznije crtati. Majčin izraz lica, u kojeg sam priznajem s nevjericom blenula, pokazivao je zadovoljstvo.
Tek kad je majka učinila taj pokret ja sam zapravo prvi put sebi “osvijestila” da je to iznimno bistro dijete - ljevoruko. I tek kad je majka učinila taj pokret ja sam zapravo prvi put sebi “osvijestila” da majka tu prirođenu “vještinu” svoga djeteta smatra – nepoželjnom i lošom. Do tada iskreno nisam uhvatila taj detalj, iako sam ga sigurno nesvjesno primijetila, jer o njemu uopće nisam razmišljala kao o “problemu” o kojemu treba razmišljati, dijete se lijepo igralo, pisalo i crtkalo, a ruka kojom je to činilo - predstavljala mi je, u njegovoj veseloj igri, najmanju stavku.
Iako sam, kako velim, vizualizirala smajlića (ili sebe) kako tuče glavom u zid, suzdržala sam se od oštre reakcije, i kao recimo jednu poticajnu zanimljivost koja bi majku mogla zaintrigirati ali i osvijestiti, obzirno rekla:
“Znaš, za ljevoruke ljude kažu da su uspješniji i snalažljiviji, a to se na maleckoj stvarno primjećuje, mislim da onda uopće ne bi bila loša stvar pustiti je da piše ´svojom` lijevom rukom.”
Da sam u tom trenutku “graknula”, učinak bi najverojatnije bio katastrofalan, majka bi se još više zabarikadirala iza svoga stava i zauzela obrambeni položaj. Shvatila sam da majka nije shvaćala, kako taj njen gotovo nesvjestan pokret, kojeg ona smatra korektivnim, zapravo na dijete djeluje - penaltivno. Ono usađuje u dijete misao da koristiti ruku kojoj prirodno naginje - znači činiti nešto loše. A recite mi, ta zašto bi koristiti lijevu ruku više nego desnu bilo loše?
Taj majčin korektirajući pokret rukom i njeno opominjuće “Ne! - za lijevu ruku” je, u majčinom razmišljanju, sasvim krivo izjednačeno sa onim istinski po život bitnim “NE!” kojim djetetu branimo da gura prstiće u zidove, odnosno utičnice, iz straha da ga ne pogodi struja. No ako za utičnicu postoji realna opasnost i realan razlog zbog koje je ona djetetu zabranjena, logički je zapitati se, što će se djetetu dogoditi ako mu dopustimo da se koristi onom rukom kojom mu je priroda odredila da se njome više koristi?
Pa dogoditi će se veliko – NIŠTA. Neće se ništa dogoditi, za ime božje! Ako dijete više koristi lijevu ruku, odnosno ako je dijete prirodno ljevoruko, neće ga pogoditi nikakva struja iz neke nevidljive nebeske utičnice koja kažnjava ljevoruke. Apsurd je da je jedina struja u ovom slučaju upravo majčin pec-pec, odnosno - packa po ruci.
Vjerovati da nebo želi takvo packanje zbog ljevorukosti, značilo bi vjerovati da je nebo zaokupljeno izuzetno glupim i banalnim stvarima. A u tom slučaju i domet takve naše vjere bio bi vrlo upitan, ograničen i limitiran, odnosno svodi(o) bi se na čistu, zaostalu, primitivnu – praznovjernost. Što takvo vjerovanje u suštini - jest. Zaostalo “babsko” praznovjerje da je ljevorukost loša. Razlog za zabranu stoga u ovom slučaju može biti samo iracionalan.
Upravo me zbog činjenice, da se radi o mladoj majci iz relativno gradske sredine, posebno začudilo da je baš ona, jednim gotovo nesvjesnim penaltivnim pokretom svoje ruke, vratila odgoj djece 100 godina unatrag, na otvoreno ognjište neke seoske pojate, nad kojim lokalna baba vračara savjetuje mladu majku da podveže djetetu ruku da ga ne bi “dovatija crni đava”.
Ako ga se u razvoju ne ometa, ljevoruko dijete ima jednake šanse odrasti u zdravog/ normalnog/ bolesnog/ nenormalnog čovjeka, baš kao i bilo koje drugo desnoruko dijete. Mnogi nažalost ne uviđaju da razvitak ne ovisi o ruci kojom čovjek piše, već o tuđoj ruci koja ga vodi ili kažnjava.
Zato me svaki put iskreno zateče primitivizam, zaostalost, neznanje (baba), koji/e ne uviđa/ju da jedinu korekciju zapravo valja izvršiti na vlastitoj ruci (da ne spominjem pameti).
Formulacije o nepraktičnosti ljevaštva u pretežno desnorukom svijetu mogu biti samo izgovori kojima se pere nečista savjest. U našem svijetu doista je sve prilagođeno dešnjacima, od kvaka na vratima do smjera kopčanja dugmića na kaputu. No ako je umjesto osvještavanja i prilagođavanja svijeta oko sebe, praktičnije i jeftinije slomiti djetetovo prirodno nagnuće “jer mislimo na njegovo dobro i dobru prođu u životu” – onda, da prostite, kvragu sve! Kvragu sve, jer ne mislimo mi pri tom na djetetovo dobro (jer kako može biti dobro siliti nekoga protiv njegove prirode), nego samo na naš komoditet dešnjaka u svijetu dešnjaka.
Drage majke, takvim zaostalim transgeneracijskim vjerovanjima djetetu činite veću štetu nego korist. Izazivate mu neke frustracije bez kojih je slobodno moglo proći. A tragično je da se najčešće o majkama i bakama radi (kao lomiteljicama), jer u najvećem broju slučajeva, kao “čuvarice kuće i ognjišta”, one rađaju, odgajaju i najviše vremena provode uz djecu.
Inače je vrlo zanimljivo to zaziranje od lijeve ruke kroz cjelokupnu ljudsku povijest te kroz mnoge vjere i kulture. Nemojte odmah molim poletjeti sa zaključkom da aludiram na muslimane, jer ni kršćanstvo, a kao što vidimo i naša kultura, nije cijepljeno od nekih, gotovo bih rekla - praiskonskih predrasuda.
Mozak je asimetričan, tako da kod dešnjaka lijeva strana mozga kontrolira govor i jezik, a desna emocije. Kod ljevaka je obično suprotno. U svijetu ima otprilike 10% ljevorukih ljudi od cjelokupne populacije. Vjerujem da upravo u tom manjem broju drugih, odnosno većem broju prvih (kao i uvijek kad je riječ o ljudima i njihovoj potrebi za “čoporenjem”) leži razlog zaziranja od onog “drugačijeg”, od onog čega ima manje. Neizbježan teror većine nad manjinom, koji se eto vrlo grubo lomi i na ovako benignim stvarima kao što je ruka kojom pišemo.
Ovaj izraz “ruka kojom pišemo” podsjetila me u ovom trenutku na Coelha i njegov meni izuzetno drag izraz za Boga kojega on voli nazivati “Rukom koja je napisala sve”. Pitam se što bi ta “Ruka koja je sve napisala” odgovorila, kojom je to rukom učinila, svima ovima koji baš inzistiraju da isključivo samo jedna ruka može biti ona prava?
Pravi prirodni ambidekstrizam označavao bi prirođenu sposobnost jednako vještog korištenja i lijeve i desne ruke. U ovom se slučaju (ovom djetetu) zapravo nije pružila niti prilika, niti dalo dovoljno vremena, da se pokaže radi li se o prirođenom ambidekstrizmu ili “čistoj” ljevorukosti. Ovo dijete nije stiglo pokazati je li rođeni ambidekster ili je kao ljevoruka osoba postalo ambidekster silom/prisilnim učenjem. Ono je najčešće prisiljeno naučiti se koristiti i desnom rukom, jer mu se brani koristiti lijevom.
Ne želim ovdje navoditi kojekakve studije i rezultate istraživanja koji govore u prilog ljevorukim ljudima (kao ni desnorukim), jer iz zdravorazumskih razloga osobno gajim jednu ljekovitu s(k)epsu prema bilo kakvim studijama i “znanstvenim istraživanjima” koja se danas putem Interneta lansiraju kao na pokretnoj traci i neprovjereno obigravaju svijet dok si rekao keks. Pun mi je kufer dobrih i loših učinaka crne čokolade, crvenog mesa, turske kafe, sirovih jaja, kravljeg mlijeka, ispijanja toliko i toliko litara vode na dan, dojenja, majčinog mlijeka, mlijeka u prahu, susprezanja od ovog, prakticiranja onog, etc, etc… ako shvaćate što želim reći. S dužnim poštovanjem, dragi “znanstvenici”, ako se umjesto otkrivanja lijeka protiv raka bavite ovakvim pizdarijama, glup je onaj koji vam slijepo vjeruje, a još gluplji onaj koji vas plaća.
Ja ću se, hvala lijepo, držati zdravog razuma.
A majka… majka se nekako iz pristojnosti nasmiješila, na moje riječi nije ništa rekla i nisam sigurna da je čula što joj želim reći, no opet – možda i je. Viđeno me, priznajem, neugodno štrecnulo, ali u takvoj situaciji čovjek je zapravo nemoćan. Ako dijete nije naše, mi kao promatrači nemamo nikakvo pravo odlučivanja, osim što se možemo nadati da će roditelj porazmisliti o našoj dobronamjernoj sugestiji i shvatiti da bi za dobro (i zdrav razvoj) vlastita djeteta bilo poželjno ispraviti neke krive odgojne metode i navike u sebi.
Novinarske i televizijske kamere zabilježile su incident u Tripoliju, glavnom gradu Libije, koji se dogodio u hotelu u kojem je smeštena većina međunarodnih novinara. Stranim novinarima u Tripoliju kretanje je strogo ograničeno, te smiju, samo uz pratnju, posjećivati isključivo ona mjesta koja im vlasti dopuste posjećivati.
U hotel je naime, tijekom doručka, ušla potresena Libijka Iman al-Obeidi te okupljenim novinarima ispričala da su je na kontrolnoj točki istočno od Tripolija zaustavili pripadnici paravojne Gadafijeve postrojbe, nakon čega ju je, kako žena tvrdi, ta grupa silovala puna dva dana. Novinarima je pokazala i ozljede na rukama i nogama od konopaca kojima su je vezali.
''Kažete da smo svi Libijci, ali pogledajte što su mi učinili Gadafijevi vojnici, pogledajte što su učinili mojoj časti'', vikala je Iman al-Obeidi.
Nakon početka njezine ispovijedi uslijedila je uznemirujuća scena, koja je putem snimke obišla svijet, kako zbog priče žene tako i zbog reakcije prisutnih Libijaca. Naime, Gadafijevi ljudi u hotelu, zaduženi za boravak novinara, zajedno su je sa hotelskim osobljem, pokušali ušutkati pošto-poto. Osoblje hotela čak joj je navuklo crni kaput na glavu, jedna od ženskih pripadnica joj je zaprijetila nožem iz servisa. Uslijedilo je sveopće naguravanje i tuča. Žena je ubrzo odvedena ispred hotela i silom ugurana u automobil, nakon čega su je odvezli u nepoznatom smjeru.
Vidno uznemireni pripadnici osiguranja i vladini dužnosnici prvo su izjavili da je žena bila pijana, što prema navodima novinara nije istina, a potom i da je duševno nestabilna te da ju voze u bolnicu. Novinari koji su svjedočili ispovjedi silovane Libijke pokušali su spriječiti Gadafijeve ljude da odvedu ženu, pri čemu su i sami primili udarce, a oprema im je razbijena. Unatoč brojnim upitima o sudbini Iman al-Obeidi, vlasti nisu željele komentirati taj slučaj.
Na kasnijoj novinskoj konferenciji, koju je održao zamjenik ministra vanjskih poslova Libije Kaled Kaim (i koja je očito održana zbog kolko-tolkog umanjivanja i kontroliranja štete), rečeno je kako je al-Obeidi pružena pravna pomoć. Nisu htjeli otkriti gdje se nalazi oteta Iman, ali su dodali da nije psihički poremećena te da će protiv njezinih napadača biti podignuta kaznena prijava. Novinarima je obećano da će je moći vidjeti i s njome razgovarati.
.........................................
E sad, nakon izlaska ove priče u javnost, kako to već često biva, kada su nažalost žene žrtve, uslijedili su kojekakvi komentari, sumnje, propitivanja, omalovažavanja, minoriziranja, izrugivanja… ne bih o tome, jer o korijenima te pojave već jesam govorila. Umjesto toga, o nečem ću drugom… o jednoj drugoj spoznaji.
Vidite, ova me priča bolno reminiscirala na onu uznemirujuću, i u mojem sjećanju uvijek svježu, potresnu sliku/video-zapis majke, koja vrišti istinu nakon tragedije Kurska (u videu - potresan monolog počinje u 7:40 min). Majka koja vrišti istinu o nesreći ruske nuklearne podmornice koja je za sobom u smrt povela cijelu svoju posadu, među kojom je bio i njen sin. Vrišteću istinu zbog koje su i nju ušutkali, doduše ne kaputom preko glave - već injekcijom „za smirenje“ u ruku. Ovaj put ne hotelsko osoblje, već osoblje vojne mornarice.
Tvrdim da samo kamen može ostati gluh na tragične vapaje ove majke i da samo kamen može ne osjetiti ljudsko suosjećanje, duboko empatirajući njenu bol. No pazite (ovo želim naglasiti, jer ovo je ključno za daljne razumijevanje teme o kojoj želim govoriti!) ta, u mojem sjećanju uvijek svježa, bolna, potresna, slika majke koja vrišti istinu nakon tragedije Kurska - nije i ne smije biti uznemirujuća zbog toga što majka „nekontrolirano i histerično“ vrišti istinu, već zbog toga što su je pokušali ušutkati!
Ništa, ama baš ništa u onome što i kako ova majka čini – NIJE NEPRIMJERENO trenutku u kojem to ona čini! Ta njeno dijete je mrtvo i ona to sluti, ali joj nitko ne daje nikakve informacije, osim što joj cijelo vrijeme lažu i skrivaju istinu. Njena uznemirenost, histerija, bijes, gnjev, ljutnja, stres, očaj (iznad svega očaj) su najprirodnija reakcija kojom se ona nosi sa gubitkom svoga sina. Ništa u njenom očaju nije uznemirujuće. I ništa ama baš ništa u njenom ponašanju nije „nekontrolirano i histerično“ - da bi se trebalo popravljati te injekcijom za smirenje iz „nenormalnog“ ispravljati u „normalno“.
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji je injekcijom „za smirenje“ negirati majci pravo na sve te osjećaje kojima ona sagledava stvarnost oko sebe!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji je silom smirivati s pravom uznemirenu majku!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji upravo je reakcija dužnosnika, a ne majke!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji što „smirivanjem“ majke dužnosnici ne misle na dobrobit majke, već na svoju korist, svoj interes, svoju sebičnost, svoje osjećaje lagode ili nelagode suočavanja sa istinom!
Jedini tko u ovoj situaciji JEST normalan je upravo očajna majka koja vidi, spoznaje i histerično vrišti istinu. Način na koji to ona čini ne umanjuje istinitost te istine! No način na koji dužnosnici tu istinu pokušavaju zataškati – pojačava njenu zvonkost! Car je gol – car je gol!
- Ja po vama ne bih trebala govoriti, ali želim da me cijeli svijet čuje!!!
Što ste vi zapravo učinili da ih spasite?! Koje ste idiotske odluke donijeli?! Koliko bi ovo trebalo trajati?! Naš sin zarađuje 50 dolara mjesečno, a sada su zatočeni u toj limenoj kanti.
Jesam li za ovo odgojila svoje dijete?! Gdje su vaša djeca?! Ne, naravno, vi ih nemate!!! Zar vi ne čujete što vam govorim?!
Tko nas može razumjeti?! Ne oni koji nama vladaju, kao što ste vi!!! Vi nikad ništa ne razumijete!!! Ništa, ništa, ništa!!! Vi razmišljate samo o svojim debelim guzicama!!! Naši mornari imaju jedva za život!!! Ništa vi ne razumijete!!! Dosta mi je ovog sranja!!! Moj muž je 25 godina služio lojalno službi!!! Za što pitam vas?! Za što?! Za što!!!
(op.a. Za koga? - pitam ja vas)
Zašto su naši životi pretvoreni u noćnu moru?! NIKAD, NIKAD, NIKAD VAM NEĆU OPROSTITI!!!
Saderite svoje epolete!!! Sada ste toliko uplašeni da ih ne izgubite, niste li!?! Saderite ih sa sebe i saspite metak u vlastite glave!!! Od vaših ćemo života napraviti pakao!!!
Druga majka potom pita... - Ne shvaćam zašto političari ne govore istinu? Oni su bili odgovorni za histeriju koja se dogodila…
Ako je majka „nekontrolirana i histerična“ a u stvari vrišti istinu – NEKA JE „nekontrolirana i histerična“, jer je S PRAVOM takva, i tko joj to pravo smije uskratiti, tko, tko je taj tko smije majci uskratiti to pravo… tko je Taj?
Reći ću vam tko je. Rekla sam vam već tko je Taj, u prethodnom postu, promišljajući perspektivu obrata, posebno u opisu filmske scene samoubojstva u svečanoj vojnoj uniformi…
„Pukovnik Markinson koji oblači svečanu vojnu uniformu, odijelo životnih načela koje je svoj cijeli život nosio, te raznosi sebi glavu, neizbježno prljajući svoju savršeno čistu vojnu uniformu vlastitom krvlju i tkivom, dovodeći svoja dotadašnja, spoznajom očito lažna, načela - u stvarno stanje stvari.“
Taj je - stroj iz kojeg valja istupiti (u ovom slučaju vojni, no može biti kao u libijskom slučaju i - državni, društveni, rodovski, vjerski, etc…). Opet naravno govorimo o izboru vojske, opet se nadovezujemo na načelo koje se kosi sa onim što u istini jest. A u istini (u slučaju vojske) to načelo jest - biti ubojica.
I zato, svatko tko spoznaje istinu i tko ju je spreman izreći - predstavlja prijetnju Onima koji se iza lažnog načela kriju i od njega žive. Takvima, koji od lažnoga načela žive, stoga zadatak postaje obraniti svoje lažno načelo – a ne istinu.
Štoviše, budući da lažno načelo u biti nije obranjivo, baš zato jer je lažno, njihov jedini zadatak (p)ostaje – ušutkati vrišteću istinu! Pod svaku cijenu. Svim sredstvima.
I ZATO su ruskoj majci spucali injekciju u ruku i zato su libijskoj ženi bacili kaput na glavu. NE zato što misle na njihovo dobro, dostojanstvo, zdravlje (fizičko ili psihičko) - već jer ušutkivanjem njih brane SEBE.
1. Očajna majka vrišti da su joj vladini dužnosnici ubili dijete – da bi joj potom vladini dužnosnici spucali injekciju za smirenje i odnijeli je iz prostorije (da bi je ušutkali pred kamerama).
2. Iman al-Obeidi vrišti kako su je Gadafijevi vojnici oteli, istukli i brutalno silovali - da bi joj nakon toga vladini dužnosnici prebacili kaput preko glave i oteli je (da je ušutkaju pred kamerama).
Što je imaš ušutkivati - ako nemaš što (po) kriti? Što se inače pokrivanjem krije? Ako nemaš što kriti – zašto je ušutkuješ? Ušutkuješ je da bi pokrio vlastitu, a ne njenu - sramotu, zločin, grijeh. A istina, o kojoj ona progovara, svjedoči o toj - sramoti, zločinu, grijehu. Znači, da bi se sačuvao lažni privid vlastite bezgrešnosti, STROJ će postupiti uvijek prepoznatljivo i šablonski isto - "Istinu uvijek i svugdje treba pošto-poto ušutkati!"
Ima čak i mali obrat, za sve nevjerne Tome, iako sam rekla da o njima neću… čak i da priča ove žene nije vjerodostojna (da se radi o naručenom igrokazu), čak da nikakav zločin do tada nad njom nije počinjen, odnosno, čak i da je Gadafijevi paravojni plaćenici nisu silovali i nanijeli joj one modrice, u trenutku kada su je Gadafijevi dužnosnici (državni plaćenici) išli ušutkati – oni su zločin priznali, ponovo ga ili prvi put počinili, hvatajući je za ruke i noge i prebacujući kaput preko njene glave, oni su je silom svladali – silovali… drugim riječima, oni su sebe (onom pokrivajućem kaputu unatoč) - razotkrili.
Baš kao i ruski vojni vrh svladavanjem one očajne majke.
Doista, da upotrijebim i malo gorke ironije, iako mi do ničega nije… te majke, te supruge, te kćeri, te žene… uh, koji zastrašujuć i opasan neprijatelj sistema!
A sad bez ironije... u svojoj suštini to (majčinska, supružnička, ženska, kršćanska - ljubav) i jest najveći neprijatelj sistema. Da vam kažem kako svaki put nekontrolirano grcam kada gledam ovu rusku majku? Da vam kažem kako se gledajući tresem? Da vam kažem da se njome u tuzi ponosim? Da vam kažem kako svaki put u meni nešto podivlja (no i da se nešto tužno u meni zgrči kada gledam onog nemoćnog jadnika koji joj nijem i uplašen nema što odgovoriti), nešto što bi vrištalo kao što vrišti i ona (i nešto što bi jecalo kao što u sebi drhti on), nešto što bi vrištalo, psovalo, tuklo, grizlo, čerečilo te lažljive skotove… ubijalo… i možda i bi, i možda i bi… da nije toliko slično njima…
Stoga biram iskorak iz stroja, odbacujem njihov/naš/u nama izbor vojske, odbacujem oko za oko… no istine se držim/o. Pa ako je treba i histerično vrištati sa krovova - vrištim/o, ako se već drugačije ne može čuti.
Odgledavši prije desetak dana dokumentarac Nekoć braća, priznajem, na strani su ostala promišljanja o Divcu, motivi zbog kojih je film snimljen, eventualni nedostaci i filmski stil… sa odjavnom špicom preostala mi je samo velika tuga, ostavština tuge, koja je onog “nekoć” dana, preuranjeno došla na ovaj svijet, zavivši ga u tamu, odlaskom našeg Dražena.
I. mimesis – predstavljanje
U središtu Aristotelove Poetike (O pjesničkom umijeću) nalazi se analiza tragedije koju definira kao oponašanje ozbiljne (dostojne) i cjelovite radnje (koja je u sebi završena i ima određenu veličinu), govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, likovima koji djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sažaljenja (eolos) i straha (fobos) pročišćuje takve osjećaje.
Uglavnom, po Aristotelu, komedija govori o gorim ljudima nego što smo mi (taj je dio Poetike nažalost zagubljen), dok tragedija govori o boljim ljudima nego što smo mi. Smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledatelja. Njome se postiže prava mjera između straha i sažaljenja, djeluje poučno, savjetuje dobro, postiže pathos (tragedija trpnje), liječe se pataloška stanja nastala nakupljanjem takvih čustava, ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti. To pročišćenje on naziva katarzom (od grč. katharsis, prema kathairo, čistim). A tragedija puno lakše od ostalih književnih vrsta postiže svrhu i katarzu.
Opće karakteristike tragedije su stoga: tragički junak, tragička krivica, tragički završetak, katarza i uzvišen stil.
Tragički junak u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine (moira – vrhovna sudbina). On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje suprotstavlja stvarnosti, zbog vlastite plemenitosti, vrijednosti, nekim moralnim načelima ili zbog osobnog sticanja životno važnih okolnosti. Njegova tragička krivica zato nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude (hamartija – nezaslužena pogreška, nešto što činimo u neznanju, otud nezaslužena krivnja; slučaj Edip), neminovnog sukoba ideala i stvarnosti, ili pak njegove unutrašnje moralne nadmoći nad drugima koji pak zastupaju jedno moguće etičko stajalište, ali npr. ono koje se odnosi na prošlost, dok tragički junak zastupa načela novog morala budućnosti. Tragički završetak je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život…
Fabula tragedije mora biti potpuna i jedinstvena, a pjesnikov zadatak nije pripovijedati o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi, što je vjerojatno ili nužno. Pjesnik treba govoriti o vjerojatnom, a ne o stvarnom. Fabula mora biti kompleksna te oponašati strašne i dirljive događaje. Čestiti ljudi ne smiju padati iz sreće u nesreću, opaki ne smiju padati iz nesreće u sreću, najbolje je izabrati prosječne ljude za likove, koji se ne ističu, a u nesreću padaju zbog pogreške. Strašna djela trebali bi činiti bliski ljudi, a najbolje je kad se djelo izvrši u neznanju, da bi potom uslijedilo prepoznavanje. Karakteri moraju biti dobro izgrađeni te otkrivati izbor, moraju biti primjereni i slični nama te, najvažnije, dosljedni - čak i ako je karakter nedosljedan, mora biti dosljedno nedosljedan. U fabuli je vizualni dojam najmanje bitan. Priča mora imati jednostruki kraj. No kraj ne donosi deus ex machina!
Dva su najvažnija strukturna elementa tragičke fabule:
- peripetija (obrat radnje prema vjerojatnosti ili nužnosti, suprotno od onoga što je dotad rečeno; kod Kralja Edipa kojega smatra idealnom tragedijom - iz sreće u tugu)
- i prepoznavanje ili anagnorisis (obrat iz neznanja u znanje, u stanje neprijateljstva ili bliskosti; Edip spoznaje da je on ubio vlastitog oca).
II. diegesis – pripovijedanje
Promišljajući nedavno o iskoraku dvojice libijskih pilota, na kraju teksta sam, kao primjer mogućih posljedica jednog (ne)izbora, postavila igrani-dokumentarac koji u par minuta priča jednu dojmljivu priču iz II.svj.rata o njemačkom pilotu koji je navodno oborio i ubio tvorca Malog princa, pisca/pilota Saint-Exupérya. Velim navodno, jer za istinitost priče nema konkretnih dokaza osim upitnog svjedočanstva samog njemačkog pilota, kojeg danas mnogi spore na osnovu djelomično sačuvanih planova leta njemačkih i francuskih zrakoplovnih jedinica tog vremena.
No bez obzira bila njegova priča istinita ili ne, koja je, kako god se uzme, ipak na koncu jedna duboko intimna individualna drama, mislim da se upravo sadržajem te priče, koja je prikazana u dokumentarcu, mogu ilustrirati elementi aristotelovske tragedije, odnosno kroz elemente antičke tragedije se može propitati sam sadržaj priče.
Dokumentarac onako homerovski počinje in medias res, tragički junak, u ovom slučaju vojni pilot, direktno sa piste ulazi u hangar u zajedničku prostoriju pilota, nakon još jednog uspješno obavljenog ratnog leta. Svim prisutnima je znano da je on na tom letu oborio još jednog neprijatelja, stoga sa svojim kolegama, koji slave njegov trijumf, veselo nazdravlja i utažuje njihovu znatiželju pripovijedanjem detalja o načinu na koji je zaskočio mrskog neprijatelja. Zbog potvrde tog trijumfa pali se radio i okreće na frekvenciju neprijateljske radio postaje, napaljeno se čeka suparnički dnevni izvještaj o palima i nestalima…
Pilot, kao što dokumentarac jasno sugerira, u stanju neznanja kroči ka završnom obratu, obratu koji bi trebao donijeti katarzu. A o stvarnoj proživljenoj katarzi trebalo bi svjedočiti pilotovo priznanje koje, evo i u dokumentarcu, danas otvoreno dijeli sa svijetom. No je li tomu doista tako?
Prije nego se dogodio obrat, odnosno prije nego što je pilot sa radia saznao, spoznao i prepoznao koga je zapravo oborio/ubio, on skupa sa svojim kolegama otvoreno, ponosno i veselo, slavi obaranje samo još jednog bezimenog pilota, odnosno suparnika bez lica, samo još jednog neprijateljskog aviona u nizu, kojeg u tom trenutku ni ne smatra čovjekom već ga smatra, nazovimo to - “ulovom”. On dakle bez trunke sumnje, grižnje savjesti ili naznake krivnje, baš kao pravi “tragički junak neznanja”, trijumfalno slavi svoj ulov kao još jednu veličanstvenu osobnu pobjedu. Njegova tragička krivica nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i stvarnosti. Jer oni su u tom trenutku piloti-lovci, njihov mali svijet kojeg su unutar svoje jedinice, i većeg svijeta u kojem se odvija rat, stvorili - funkcionira na temelju učinkovitosti obaranja neprijatelja. Takvo mu je ponašanje, njemu i njegovim kolegama, dakle prirodno, normalno.
No obratom, kada pilot sa radio stanice čuje ime svoga do tada bezličnog suparnika, koji mu u šokantnom trenutku prelaska iz stanja neznanja u stanje znanja, iz stanja neprijateljstva u stanje bliskosti, u trenutku spoznaje oboreni pilot tragičnim prepoznavanjem postane itekako poznat - njegov trijumf je zbrisan, jer od tog trenutka on je:
- ubio čovjeka koji mu je blizak (tvrdi da je čitao i cijenio njegova djela),
- taj koji je ubio slavnog Saint-Exupérya. (?)
Tu ovaj dokumentarni film završava. U trenutku prepoznavanja. Spoznaja nam je bačena u lice, štoviše, njome nam je opaljen šamar. Zašto šamar?
Po Aristotelovoj definiciji tragedije nakon elementa prepoznavanja trebala bi uslijediti katarza. No katarza samog pilota nije prikazana, ona nam suštinski čak nije ni poznata, mi ne vidimo spoznaje li pilot narav svoje sudbinske zablude, u ovom je slučaju ona “manje bitna” od katarze koju bi trebali doživjeti mi kao – publika. Kako Aristotel veli - ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti, tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledatelja.
U ovoj su priči prisutni samo neki dijelovi tragedije: tragički junak, tragička krivica, tragički završetak i uzvišen stil… ali bez katarze. U tom je smislu dokumentarac, odnosno njegovi autori, namjerom ispunio preduvjete aristotelovske tragedije, računajući da ćemo je završiti - mi. Katarza je dakle prepuštena nama. No… uočili ste dvostruk odgovor, odnosno retoričko pitanje… dvostrukost je postavljena s razlogom. Njome dolazimo ili ne dolazimo do katarze…
Ako su njegova/naša spoznaja, šok i tuga, ograničeni SAMO na Saint-Exupérya, kolikogod moguće dragocjen/bitan/bolji ili beznačajan/nebitan/gori Saint-Exupéry bio, do pilotove/naše katarze u ovoj tragediji zapravo uopće - nije došlo. Jer, što sa ostalim pilotima koje je tragički junak do tada ubio? Spoznaja da je ubio slavnog Saint-Exupérya trebala bi biti samo okidač one autentično katarzične spoznaje da je SVAKI pilot kojeg je do tada oborio/ubio potencijalno - Saint-Exupéry. I da je SVAKI život kojeg je do tada ugasio - jednako dragocjen i “vrijedan” šoka, tuge i žalovanja… baš kao Saint-Exupéry život.
A i ta bi spoznaja bila potpuno katarzična tek u slučaju da ga/nas je nagnala da odustane/mo od daljnjeg borbenog djelovanja, to jest od ratovanja, ubijanja. To je njegova/naša sudbinska zabluda. Drugim riječima, katarza bi bila autentična i potpuna jedino da ga/nas je ta spoznaja nagnala da zanavijek odbaci/mo pušku u prašinu, jer ubiti BILO KOJEG čovjeka znači ubiti ONOG JEDNOG čovjeka, a ubiti ONOG JEDNOG čovjeka znači ubiti BILO KOJEG čovjeka.
Zato šamar.
(“naravno”, ukoliko se šok spoznaje ne odnosi “samo” na teret krivnje koju mu/nam društvo nameće zbog slave ubijenog i na do tada nepostojeću ili zatomljenu mu/nam savjest; ni ta problematika nije “nebitna sitnica”; naravno pod navodnike jer rijetko što možemo uzimati kao naravno)
Spoznaja je da ubiti - nije opcija. Stoga, je li spoznaja da je ubio slavnu osobu, njemačkog pilota potakla na prepoznavanje da je općenito – ubojica? Je li ta spoznaja senzibilizirala nas (nas kao publiku) da, umjesto brzopletog gnjevno-pravedničkog kamenovanja tragičkog junaka (mogućnost življenja na račun slave ubojstva “bitne” osobe, ne spominjući se onih prije), katarzično uvidimo ubojice u nama i sav besmisao ratovanja?
Ne znam, niti vjerujem da to itko može znati, osim njega/nas samoga/samih u osami sa samim/a sobom. O tome je zapravo nemoguće suditi, barem ne na ovom svijetu, jer kolko mi je poznato, nitko od živih nema potpun uvid u ljudsku dušu.
Upitnost izbora vojske? U iznimnom klasiku Malo dobrih ljudi, koji je među ostalima odličan jer funkcionira na toliko mnogo razina, spoznaja besmisla ratovanja, ubojstva, općenito vojnog izbora, oslikana je u jednoj zapravo subverzivnoj sceni samoubojstva u svečanoj uniformi.
Scenarij vam je poznat: u vojnoj bazi, dvojica marinaca po zapovijedi nadređenih kažnjavaju i pri tom ubijaju trećega (bez prvotne namjere ubojstva), slijedi suđenje za ubojstvo, na kojem se utvrđuje odgovornost, u sudnici se traži krivac, čeka rasplet i katarza.
No prije samog suđenja, jedan se od nadređenih časnika (pukovnik Markinson, koji u pismu roditeljima ubijenog marinca zapravo otkriva/ispovijeda da je duboko spoznao svoju tragičku krivicu i doživio bolan obrat iz neznanja u znanje) - suočava sa svojom nemogućnosti življenja sa tom spoznajom, jer se ona kosi sa svim životnim načelima (načelima vojske) po kojima je do tada živio. Njegov dotadašnji svijet je zauvijek poljuljan i srušen. On kao jedini izlaz iz tog, za ljudsku psihu užasavajućeg, stanja znanja bira - samoubojstvo. No kako ga ovaj aristotelovski tragički junak čini?
U tom činu je subverzija. Pukovnik Markinson oblači svečanu vojnu uniformu, odijelo životnih načela koje je svoj cijeli život nosio, oblači je besprijekorno čistu, onakvu kakva se vojna uniforma (vojna dužnost) pred svijetom voli izdavati - besprijekorno čista, ispeglana, utegnuta, sjajnog opasača, izglancanih čizama... pukovnik navlači snježno bijele rukavice, na glavu stavlja savršenu kapu, u ruke uzima poniklani, svečani, nikad upotrijebljeni, paradni pištolj i… raznosi sebi glavu, neizbježno prljajući svoju savršeno čistu vojnu uniformu vlastitom krvlju i tkivom.
On je sigurno znao da će svečanu uniformu zaprljati kad ju je oblačio. Zašto ju je onda uopće oblačio? Zato jer on ovim jezivim činom osobne katarze dovodi svoja dotadašnja, spoznajom očito lažna, načela - u stvarno stanje stvari. Ubojice krvavih uniformi i krvavih ruku, koje donose smrt. On priznaje “to sam što sam, kriv sam jer sam – s tim ne mogu živjeti”. Ili kao što bi brigadir Jessep, nalogodavatelj nenamjernog ubojstva, na braniku vojnog načela (ne na braniku domovine, već svog načela) urlikao: “U can´t handle the truth!!!”
Da, istina je da Markinson ne može podnijeti istinu. Paradoksalno da to izgovara onaj tko u svom svojevoljno izabranom stanju neznanja - katarzu nije u stanju ni primirisati.
U finalu filma, dvojica marinaca, dvojica tragičkih likova, bivaju oslobođena krivnje za ubojstvo, uz nečastan otpust iz vojske. Od njih dvojice prvi, mlađi, slabiji, i dalje ne shvaća koja je njegova krivica, unatoč oslobađajućoj presudi - on i dalje obitava u tragičkom stanju neznanja bez obrata. No zato drugi marinac, iz stanja neznanja prepoznavanjem dolazi do stanja znanja, i svoju spoznaju na koncu ispovijeda rečenicom “nismo zaštitili nemoćne”. U tipično holivudskom stilu, na kraju filma, ponuđena nam je i ta instant katarza. Kao i filmski izlaz (kojeg onaj nadređeni časnik koji se ubio nije vidio), u vidu braniteljeve poruke osviještenom marincu “može se biti častan i bez epolete na rukavu”.
No može li se s epoletom uopće Biti? Hm, nadam se da na individualnoj razini može, iako znamo da zadatak vojske unatoč paradnim uniformama nije donositi mir, već ratovanje-smrt. U jednoj sceni filma kolegica pita kolegu branitelja “Zašto ih ne voliš?”, on odgovara “Jer su mučili i ubili slabijega od sebe, sve ostalo je sranje”. U ovome (se) vjerujem vrlo lako možemo prepoznati. No potom on pita nju “Zašto ih ti voliš?”, a ona naizgled patetično američki odgovara “Jer stoje na braniku, zbog njih mogu mirno spavati.” U ovome mi je već teže bilo obaviti prepoznavanje, sve dok nisam posegla u drugu kacu i pojam vojnik na braniku zamijenila sa aktualnih “50 samuraja” na braniku. Sad sam s lakoćom i u ovome našla materijal za prepoznavanje (iako nije posve adekvatna zamjena). Izbor vojske znači valjati se u blatu i prašini Vijetnama, Iraka, Afganistana, a ne čistoća ureda, kancelarija i predavaonica. Posao vojnika je smrt (radnicima u elektrani posao je proizvoditi energiju, otud neadekvatnost zamjene) - vojska postoji da bi potencijalno ratovala. Jedino ukoliko u stanju nekog potencijalnog vječnog mira posao vojske ne postane baletanstvo?
Unatoč svim svečanim uniformama koje paradiraju ovim filmom, ovaj film ih ne slavi, kao i u Kubrickovim Stazama slave - on čini upravo suprotno. Spoznaja o malo dobrih ljudi je obrat filma Malo dobrih ljudi.
Pukovnik Markinson spoznaju plaća svojim životom, Edip spoznaju plaća svojim očima, ludilom i otuđivanjem od svijeta. Zvuči zastrašujuće, okrutno i nemilosrdno, baš kao u antičkim tragedijama, znam. No ne samo antičkim. Jednim se dijelom i kršćanstvo oslanja na koncept tragičkog obrata...
Mislim da je to bilo na koncu Najveće priče ikad ispričane, u sceni nakon Isusova razapinjanja, nasuprot grimizno olujnog neba, vidi se silueta uspravljenog rimskog vojnika (kojega je eto siluetno odglumio John Wayne) koji gledajući u nebo trijumfalno izgovara grgljavu rečenicu prepoznavanja: “Ah zaista, ovaj je čovjek bio Božji sin!”
Ok kauboju, bio je, a zar ona dvojica, s lijeva i s desna, pored (i prije) njega, potencijalno nisu bili? Pa čak i da nisu, što s njima? Ako si/smo spoznao/li da nisi/smo trebao/li razapeti Isusa jer je sin Božji, jesi/smo li spoznao/li da nisi/smo trebao/li razapeti i ovu dvojicu pored njega, jer ubiti JEDNOG čovjeka znači ubiti BILO KOJEG čovjeka? Kad si/smo sanio/li Njegovo tijelo, jesi/smo li isto učinio/li sa tijelima one dvojice? Jesi/smo li dakle spoznao/li da trebaš/mo baciti svoje koplje, gladius i oklop u grmlje? Ili si/smo “samo” spoznao/li da Isusa nisi/smo trebao/li razapeti baš zato što je Sin Božji, pa te/nas strah od reakcije Božjeg Oca?
Baci/mo koplje u grmlje, ljubi/mo bližnjeg svoga, ljubi/mo neprijatelja svoga, ljubite se međusobno kao što sam vas ja ljubio, u svakome vidite mene, etc… vidite, ponovo govorimo o prelasku iz stanja neznanja u stanje znanja, samo što sada da bi došli do katarze koristimo Isusov rječnik. On je suštinu itekako kužio, na nju je takoreći igrao. To je katarza koju nam je svojim razapinjanjem ostavio u amanet.
Edip spoznaju plaća svojim očima, ludilom i otuđivanjem od svijeta, pukovnik Markinson spoznaju plaća svojim životom, Juda -baš kao i pukovnik- svoju nemoć življenja sa spoznajom plaća također svojim životom, izjedan krivnjom zbog izdaje i/ili spoznaje čini postupak kojega predajom karakteriziramo kao nešto sramno, sramna izdaja koja se kroz kasniju ikonologiju preslikava na sramno samoubojstvo, a potom i na samo sramno stablo o koje se Juda vješa – neki kažu bazga neki smokva (za smokvu čujem neki kažu da je pravo rajsko stablo spoznaje, a ne jabuka; u ovom kontekstu ima smisla).
U seriji Laži mi, čovjek koji sjedi na tempiranoj bombi kaže “ubijte me, jer ne bih mogao živjeti sa spoznajom da sam ubio toliko ljudi, ne bih mogao živjeti s tolikim teretom na duši…”, nisu ubili njega, ali onog koji ga je tamo posjeo jesu. Nakon kornatske tragedije, iako nikada nećemo saznati nečije intimne motive, već samo naslutiti neizmjernu tugu koja rađa novu neizmjernu tugu, jedan očito slomljeni čovjek oduzima sebi život.
Teret spoznaje, teret osobne odgovornosti za tuđe živote, je zastrašujuć…
Koje su uopće opcije pred čovjekom koji nosi teret spoznaje, pred čovjekom osviještene (probuđene) savjesti?
…preduvjet pitanju je posjedovanje savjesti (čini mi se kao da bez savjesti uopće nema smisla postaviti pitanje), no pitanje je tu, kako se nositi sa spoznajom da smo namjerno ili nenamjerno uzrokovali smrt drugog ljudskog bića? Kako s tim, s tom razarajućom krivnjom i tugom, živjeti…
Koja je njegova/naša katarza? Bijeg od boli, krivnje, savjesti, u ništavilo smrti? Potpun zaborav, bijeg u potpunu nemoguću anonimnost i amneziju, a s njom i novi start, graditi život od početka kao da ništa nije bilo, jer “da bi bilo, ništa prije ne može biti”? Ili…
…duboka skrušenost pred spoznajom dragocjenosti i krhkosti ljudskog života. Ne poniznost (jer ponizan često znači biti ponižen), već dirljiva bolna skrušenost – trajna iskrena potresenost duše koja vjerojatno koči neko “normalno” funkcioniranje u društvu (i normalno pod navodnike jer rijetko što možemo uzimati kao normalno).
Pa ako ne može “normalno” funkcioniranje, nek bude onda “nenormalno”, ali kakvo nenormalno… Alfred Nobel, imajući u vidu perspektivu obrata, to jest svoju spoznaju dinamita, iskupljuje se(be) osnivanjem dobrotvorne zaklade. Jean Valjeanu krivnja (koju osjeća zbog Fantine) i spoznaja duhovnog obrata kojeg je doživio (na kojeg ga uvijek podsjećaju oni svijećnjaci) - služi kao snažan pokretač, on odabire odgovornu obvezu činjenja dobra do kraja života. Usvajanjem i odgajanjem malene Cosette on bira doživotno iskupljivanje. Nisu svi sposobni, niti dovoljno snažni za takav izbor, no osobno sam oduvijek voljela Jadnike…
Nije baš neki katarzičan obrat za kraj, ali u potrazi za odgovorom, trenutno drugog odgovora ne znam i nemam.
Aristotel je, među ostalim, također savjetovao kako napraviti odmak od gnjeva aktualnih komada/tema, odnosno, kako se pjesnik može obraniti od napada drugih: stavom da nije kriv pjesnik već glumci. To što čujete je naime glas lika, a ne pjesnika.
Stoga, ako osim nemoći i tuge, osjećate potrebu i nekoga kriviti, okrivite John Waynea molim.
Veliki redatelj poljskog podrijetla, nažalost prerano preminuli Krzysztof Kieślowski, snimio je početkom ´90ih u Francuskoj, za europsku filmsku umjetnost i kulturu, ključnu trilogiju - Tri boje: Plavo, Bijelo, Crveno.
Svaka od tih filmskih Boja simbolizirala je, i naravno propitivala, one tri velike tekovine Francuske revolucije, koju i dan danas baštine demokratske zemlje zapada (barem na papiru), a vijore zastave mnogih europskih zemalja, među ostalima i naša:
No genijalni Kieślowski, ta je tri pojma, kroz svoju remek-trilogiju, demontirao i ponovo sastavio na jedinstven način. To se najbolje može uočiti u prvom filmu iz ciklusa Tri boje - Plavo, kojeg je sinoć hrvatsko gledateljstvo ponovo moglo pogledati na našoj javnoj televiziji u kasnom terminu.
Iako smo, razmišljajući o Slobodi, najčešće uvjetovani vizualizirati je kao onu Delacroixovu razdrljenu revolucionarnu damu koja predvodi narodne mase, dakle kao ideološki pojam koji vežemo uz veličinu, masu i široki narodni pokret – genijalni je Kieślowski svoju Slobodu skinuo sa tog pijedestala nedodirljivog obožavanja i lukavo je “očovječio”, na neki način svima nama podvalio, spuštajući je na razinu intime ljudskog pojedinca. Zbog ovog introvertiranog, intimnog pristupa, kao i nekih drugih filmskih elemenata, Plavo mi je i osobno najdraži dio trilogije.
Pojedinac, na kojeg je Kieślowski svalio to golemo breme s kojim se treba nositi, lik je kojeg u filmu glumi Juliette Binoche. Mlada žena koja nakon stravične pogibije svoga supruga (poznatog skladatelja) i njihova djeteta, te neuspješnog pokušaja samoubojstva, sebe potpuno isključuje od svijeta koji je okružuje, isključujući bližnje, prošlost i svoje osjećaje, potpuno se emocionalno umrtvljujući, ograđujući, zatomljujući svoju bol.
Sloboda koju ona treba izboriti je osobna sloboda od te boli, uspomena i emocija koje je za prošlost vežu. U neprobojnim visokim zidovima koje je oko sebe digla, povremeno se ipak pojavljuju pukotine... Njih simbolizira neobična proganjajuća melodija, koja ju cijelo vrijeme prati, nedovršena simfonija koju je od njenog pokojnog supruga naručila Europa (Kieślowski ovim glazbenim momentom zapravo odaje počast Beethovenu i njegovoj europskoj9toj). Ta začudna proganjajuća melodija, a zapravo ključ cijelog filma, u njoj nepokolebljivo sve jače i jače odjekuje, koliko god ona od nje i od svojih bližnjih bježala, te na koncu, spoznavajući neke stvari iz prošlosti svoga supruga za koje nije znala, spoznavajući svoje bližnje, spoznavajući sebe - melodija u njoj konačno eksplodira u zadivljujuću trijumfalnu simfoniju. U simfoniju koju sada ona umjesto pokojnog supruga dovršava, zapravo nanovo piše, koja ruši sve njene zidove, koja lomi njene utege i koja je naposljetku – oslobađa.
Dakle ključ cijelog filma nalazi se u melodiji „Skladba za Ujedinjenje Europe“ pjevanoj na grčkom, koja se propliće kroz cijelu radnju filma, a koju je u filmu napisao lik pokojnog supruga, dok ju je za filmski soundtrack skladao stvarni Zbigniew Preisner.
No sinoć se u očitom nedostatku šireg filmskog znanja, prevodiocima koji postavljaju titlove, desio - jedan veliki gaf. Vjerujem nenamjerno i iz čistog neznanja, ali ta je GAFČINA gledateljima uskratila samu poantu filma Plavo, odnosno njegovu zaključnu misao. Izostao je naime - prijevod tog ključa!
Sinoć u filmu nije titlovana melodija, odnosno tekst koji je prati. A taj tekst, libreto te melodije (skupa s njom) - ključ je filma. U pre-pre-prevažnoj sceni kada supruga poseže za Knjigom i u njoj pokazuje tekst na kojem je njen suprug planirao graditi svoju simfoniju – nema titla. Prevoditelji nisu gledateljima titlovali o kojem se tekstu radi, te su ih ostavili u neznanju, to jest zabludi da taj detalj nije bitan. A on je upravo ključan. Potom i u samom finalu filma, koji je zamišljen kao klimaks i katarza, kada se ona nedovršena melodija, zajedno s radnjom, raspliće, kulminira i dovršava – opet nema titla.
Prevoditelji nisu titlovali prijevod libreta koji, u ulozi antičkog Kora (iz starogrčkih tragedija), pomno prati i komentira svaku završnu scenu sa završnom poantom. Ne titlujući libreto, izbacili su lik Kora iz drame gdje Kor igra jednu od ključnih uloga. Ne titlujući libreto, učinili su Kor - mutavim. Nijemim.
Vjerujem da su oni gledatelji, koji su taj film gledali po prvi put, i ne znajući da se desio ovaj previd - zbog njega na kraju ostali zbunjeni ništa im na kraju nije bilo jasno, lakonski smještajući ovaj film u kategoriju onih umjetničko-apstraktnih francuskih filmova koji uopće nisu razumljivi.
Na komercijalnim su televizijama problemi sa titlovima i kulturocidnim sakaćenjem filmova uobičajena pojava o kojoj sam već govorila (koju pripisujem čistom neznanju i bahatom nemaru), no na javnoj su televiziji do sada o tome vodili računa gajeći svijest o bitnosti filmske edukacije. Velim, vodili su računa do sada. Plavo je nažalost palo kao prva žrtva.
Ovdje pokušavam ispraviti tu, vjerujem nenamjernu, grešku. Vjerujem da na koncu, zbog razumijevanja Kieślowskijeve genijalnosti i njegove filmske poruke, treba znati o kojem se tekstu radi…
Stihovi na grčkom: "Ean tes gloses ton anthropon lalo ke ton angelon
agapin de mi eho, gegona halkos ihon i cymbalon alalazon.
Ke ean eho profitian ke ido ta mystiria panta
oste ori methistanin, agapin de mi eho
ouden imi.
I agapi makrothymi, christevete,
I agapi ou zili, i agapi ou perperevete, ou fysioute.
Panta stegi, panta pistevi, panta elpizi, panta ypomeni,
i agapi oudepote ekpipti
ite de profitie katargithisonte
ite glose pafsonte
ite gnosis katargithisete
Nini de meni, pistis, elpis, agapi,
ta tria tafta,
mizon de touton i agapi."
Engleski prijevod:
"Though I speak with the tongues of angels
if have not love, my worlds would resound with but a tinkling cymbal.
And though I have the gift of prophecy and understand all mysteries
and though I have all faith so that I could remove mountains
if I have not love I am nothing
Love is patient, full of goodness,
love tolerates all things, aspires to all things
Love never dies
while the prophecies shall be done away
tongues shall be silenced
knowledge shall fade
Thus then shall linger only
faith, hope and love
but the greatest of these is love."
Hrvatski prijevod: "1 Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči.
2 I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
3 I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.
4 Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne ponosi se, ne nadima se.
5 Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu,
6 Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
7 Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
8 Ljubav nikad ne prestaje, a proročanstva ako će i prestati, ili Jezici ako će umuknuti, ili znanje ako će proći.
9 Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo.
10 A kad dođe, što je savršeno, prestat će, što je djelomično.
11 Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje.
12 Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice. Sad poznajem dijelom, a tada ću poznati, kao što sam i poznat.
13 A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav."
Da, to je skraćena verzija Pavlove prve poslanice Korinćanima: Glava 13 („Himna ljubavi“).
Ljubav! Izbacivši ljubav iz titla filma Plavo, što zbog nemara što zbog neznanja, televizijski djelatnici su sinoć uspjeli iščupati i njegovo srce. A o ljubavi se radi!
Kao što ona nepoznata proganjajuća melodija, koliko god da je zastrašujuće lijepa, bez svoga popratnog teksta ostaje samo prazna beznačajna nerazumljiva slika. Tako bez ljubavi i život ostaje samo - nijema partitura.
Nedjelja je. Nakon lude, razuzdane, maškarane noći, vrime je da na lica vratimo svoje maske. Vrime je za propovid.
U potrazi za smislom nedavno reminiscirah nekadašnje “oriđinale”. Čini mi se da ih ovo vrijeme sve više treba, a njih sve manje ima, ako ih je još uopće u onom starom obliku preostalo. Nema više duha koji bi nam osigurao zdravu perspektivu. Ljudi su se nekoć znali smijati, a danas? Danas je taj duh u njima čini se slomljen. Kad izmišljaju idole danas to čine iz praznog očaja, ne iz samoiscjeljujuće potrebe duha koji traži ljekovitu ravnotežu.
Ovu ulogu koju danas igraju kojekakvi samoeksponirani neozbiljni likovi, nekoć su zapravo zauzimali naši oriđinali, često zvani i redikuli/ridikuli. No originalni oriđinali su tu ulogu živjeli ozbiljno, oni su to, mogli bi reći - uz opći pristanak društva bili, a tadašnje ih je društvo zauzvrat "ozbiljno ne uzimalo za ozbiljno", određujući tim prešutnim "ugovorom" jasne granice između mašte i zbilje, svjesnog i podsvjesnog, obostrano priznavajući i duboko uvažavajući i jedno i drugo, naravno u svojim okvirima. Oni su bili dvorske lude kojima je u svrhu svojevrsnog društvenog korektiva dozvoljeno reći kralju da je gol. Oni su bili "mudri luđaci".
No današnji medijski i društveno eksponirani likovi svoje uloge samo igraju, baš u pokladnom smislu ovih dana, uz jedan ključan preokret - sadašnje ih društvo zauzvrat "neozbiljno uzima za ozbiljno." Brišući tako sve granice između dozvoljenog i nedozvoljenog, prihvaćajući ambalažu no rušeći okvire, sadržaj i odgovornost, dozvoljavajući gaženje svih odrednica “normale”.
Rekoh da se duh čini slomljen, no budi li se možda? Osoban individualni iskorak kao zadnje utočište razuma?
Jedan branitelj potpuno sam demonstrira na burom šibanom otoku. Kao jedini demonstrant "masovnih" demonstracija koje je u svojoj režiji organizirao - on stoji osamljen na kraju jednog pustog mula, baš kao burom i posolicom šiban svjetionik... U metežu demonstracionog pljuvačkog napada na stranačkog prvaka desila se gospođa koja je iskreno od srca viknula -Ne! Što to radiš?! Prestani!- i svojim djelom i tijelom stala u obranu ne samo stranačkog prvaka već i mirnih prosvjeda... U drugom gradu tjeraju samoeksponiranog buntovnika uz riječi - Odlazi, ti si došao raditi nered! Jedan djedica poziva mlade demonstrante na demonstrativno branje šparoga i seksanje, jer se bez seksanja sutra neće imati s kime seksati (prisjećam se Ciccioline i njene davne ponude da se za normalizaciju odnosa sa Libijom spremna seksati sa Gadafijem, eh da su je barem poslušali... pitam se, sa kime se za normalizaciju ove zemlje treba seksati?)
„Prkoseći svojim umjetničkim konceptom (op.a. izazivanje bivšeg ministra kulture na boks meč) svim apsurdima naše stvarnosti kojih je bolno svjestan, umjesto da im se savladan i pobijeđen pokori, on ih naprotiv uzima kao materijal i oblikuje u pobjedu ljudskog duha…
…Dok jedan običan hrvatski čovjek, stisnut brigama i obvezama, strahom za vlastitu egzistenciju, na svoju nevolju sleže ramenima, povlači se u zidove svoga doma, tiho nezadovoljan gunđa sebi u bradu, te se na koncu pomiruje sa svojom zlom sudbinom - dotle jedan na prvi pogled izgladnjeli, žgoljavi i zapuštani umjetnik preuzima inicijativu te jedinim načinom na koji on zna, u svojoj neozbiljnosti posve ozbiljan, uzrok svoje zle sudbine izaziva na megdan!
…Život treba živjeti punim plućima, hrabro zanemarujući glasove koji vas prozivaju ludima. Ta pogledajte, ovaj put narod ne predvodi predsjednik, niti premijer, niti general, već - Umjetnik. Osoba čiji posao nije voditi, nalagati niti zapovijedati, već biti čovjekoljub, društveni kroničar, savjest i svjedok vremena. I predvodi ga ne u nasilju, kojega onaj boksački ring kao zadnja arena đentlmenske borbe samo simbolički ocrtava, već u obrani ljudskog digniteta, u iznimnoj bistrini i vedrini duha. Baš kako treba i biti…
…Takvim osobama velike riječi i ceremonije nisu potrebne niti ih traže. No zato prema njima osjećam jednu blagu i tihu vrstu zahvalnosti, prema tim Ljudima koji su u stvari čuvari vedra duha i zdrava pogleda na svijet. U njima je pohranjen neprocjenjiv dar kojega je vjerojatno mudro nebo s namjerom usadilo i darovalo čovječanstvu kako bi očuvalo jednu zdravu ravnotežu u ovom prečesto okrutnom svijetu.“
I zato, jer je nedjelja i jer je dobrodošao zdrav duh i jer nam fali vedrine, reci im Mate sve im (nam) lipo reci…
Puštena je krv, ne znam koliko su se njenim nemedicinskim prolivanjem strasti smirile, a koliko još više uzburkale.
U atmosferi vrištanja koja kod nas kontinuirano traje već duže vrijeme, rijetko tko koga sluša, a najmanje jedan drugog čuje. Komunistički zločini, branitelji, političke stranke, nafta, plin, pšenica… povodi za vrištanje redovito se izmjenjuju, brzo, brže, najbrže zaboravljaju, a samo vrištanje, visoki tonovi u komunikaciji - postali su trajni.
Sjećam se kako je nakon pada Blizanaca, u Americi, blago rečeno, zavladala - patriotska histerija. Svoju paniku, nemoć, zbunjenost i strah, američka je vlada od svojih građana uspješno pokušala/provela prikriti poticanjem američkog patriotizma, naglašavanjem zajedništva, pumpanjem domoljublja, kroz zapravo besmisleno isticanje američkih simbola na svakom koraku. U početku spontan čin vješanja američkih zastavica na kućne prozore (a kasnije i na automobile, stupove, zgrade, etc.) uskoro je neslužbeno i neizrečeno postao naizgled dobrovoljan, ali u biti obavezan simbol izjašnjavanja patriotizma: “Ako sam izvjesio zastavu - Ja sam patriot. Ti je nisi izvjesio/zašto nisi - Ti nisi patriot, ti si dakle sigurno neprijatelj/terorist,” (što ih je na koncu odvelo u Irak i Afganistan).
Ta opasna ucjenjivačka formula, nasilna formula prisile “ako nisi s nama - onda si protiv nas” vrlo je učinkovita u “discipliniranju” svih onih koji iskaču iz mase, pogotovo ako iskaču drugačijim mišljenjem i slobodoumljem. Stoga je u ovom slučaju američka zastava poslužila kao znak raspoznavanja “naših” od “njihovih”, ona je postala bijela zastava kojom “našima” preventivno signaliziramo, mašemo i dovikujemo “I ja sam naš – ne pucajte”, to je bila identifikacijska oznaka kojom se sprečavala “prijateljska” vatra.
Pogled mi pada na Obiteljski kalendar i današnji datum, četvrtak 3.ožujka, imendan slave Kunigunda, Zvjezdan, Marin i Kamilo, sve im najbolje, pod tim slavljeničkim redom, imenima i ovom trećem danu ožujka, sitnim, presitnim slovima, sljubljena je izreka:
“Slušaj druge ili će te vlastiti jezik učiniti gluhim.”
Uzrečice kao utočište, da… ovih smo dana u gluhoj potrazi za smislom, a svjedočeći besmislu trenutka u kojem se naše društvo našlo, često pribjegavali uzrečicama, parolama, poslovicama, koje pružaju generacijsku, narodnu, višestoljetnu sigurnost:
"nasilje nije rješenje, nasilje ništa ne rješava, nasilje rađa nasilje, osudimo nasilje…"
Ove parole zadnjih su dana NAŠE identifikacijske iskaznice u komunikaciji. Da bi uopće mogli izraziti bilo kakvo mišljenje oko recentnih događaja, čak i ono koje ne govori o nasilju već recimo o uzrocima, prvo se moramo prije ulaska u hram dijaloga (a zapravo većinom monologa) ritualno pred drugima “oprati” od nasilja, identificirati kao pripadnik krda, zamahati svojom bijelom zastavicom “odricanja od nasilja”, pokazati svoju identifikacijsku oznaku “osuđivača nasilja”, da ne bi nedajbože netko pomislio kako nasilje odobravamo. Iako svjesni umovi već u startu podrazumijevaju da nasilje nije civilizacijska opcija i da u razgovoru sa isto tako svjesnim umovima nije potrebno naglašavati očito. No kako se i kod nas prvo puca, a tek onda pita tko ide, u napetoj atmosferi mašemo bijelom zastavom nenasilja čak i kada to zapravo vrijeđa našu pamet.
Ponašamo se kao da će nam odricanje od same riječi nasilje, negiranje nečega što je oduvijek u nama i dio nas, to prenaglašeno pranje ruku od nasilja kojeg na dlanovima svi nosimo - osigurati alibi od naše same prirode. Od ljudske prirode, koja htjeli mi to ili ne - jest dijelom nasilna i koje se ne možemo odreći.
Koliko god se kao savjesne osobe distancirali od nasilja (koje s pravom u normalnom čovjeku izaziva grozu, ali ne i čuđenje), kao svjesne osobe shvaćamo da rečenica “nasilje ništa ne rješava” - zapravo ne stoji. Ona nije istinita, jer nas povijest uči upravo suprotno, sve valja (pa i nasilje) gledati u kontekstu prostora i vremena. Nasilje rješava na užasan način, na užasan i za normalnog miroljubivog čovjeka frustrirajuć način, ali rješava, počesto nemilosrdnim efektom bumeranga, najčešće kratkotrajno, uz užasne posljedice i u svim slučajevima - rađanjem novog nasilja, te je baš zbog toga ono zadnja opcija kojoj (ne)treba pribjegavati.
No zato kao umna bića, bogu hvala, imamo slobodu izbora, slobodu da ono nasilno i destruktivno u sebi zatomimo, a najbolje oslobodimo. Naša sloboda izbora, naša snaga volje - je ta koja pobjeđuje nasilje u nama, a ne odricanje od samog pojma nasilja (za one bez uma, nažalost, nema pravila, oni koji sebi umišljaju da mogu kontrolirati nasilje gnjevnih masa su neodgovorne slijepe budale ili proračunati zlonamjernici, a oni koji stvaraju gnjevne mase svojom nesposobnošću - su to isto.). Za ovakav zaključak potrebno je znanje i razumijevanje, kojeg nažalost ne baštine svi. Kod nas, kod svih, kronično fali razumijevanja, dubokog razumijevanja svijeta kojeg živeći u njemu svi dijelimo...
Idemo korak dalje. Odricanjem samo od pojma nasilja u praksi dolazi do - paradoksa. Paradoks je da negiranjem pojma nasilja, ali nepriznavanjem i neprepoznavanjem stvarnog nasilja u sebi – činimo nasilje. Ovim dolazimo do naslovnog problema, činimo li apsolutnom negacijom nasilja zapravo njegovu afirmaciju?
Promatram neki dan Islama Gadafija, diktatorovog najstarijeg sina, pred kamerama drži navodno pomirljiv govor - lažna mirnoća no nervozno vrpoljenje u stolici i visoko podignut prst, namješten osmijeh pred stranim medijima.
Kako me oduvijek fascinira univerzalna ljudska gestikulacija i mimika, a u zadnje vrijeme sa zanimanjem pratim i Tima Rotha u seriji Laži mi, pa ovako sebi tumačim – Gadafi Junior je bijesan, uzdignut kažiprst označava prijetnju, osmijeh je kešenje, on pokazuje očnjake, jer je ugrožen.
Ove je znakove lako prepoznati, no što kada su oni skriveni u nama, a ogledalo, u kojemu ćemo se zrcaliti, nije pred nama, da nas na te znakove upozori…
Ovih vrištećih dana, tražeći smisao u besmislu, frustrirani razvojem situacije, svjedočeći nemilim događajima i vlastitoj nemoći, kružimo naokolo, od portala do portala, od bloga do bloga, od komentara do komentara, u potrazi za odgovorom, izlazom, mišljenjem, spasom… Spasiteljem?I evo nas opet na poznatoj staroj temi. Nismo se od nje odmakli, niti smo to izgleda u mogućnosti, sve dok se ne dogodi jedan rašireniji mentalni klik u glavama.
Tražili taj željeni odgovor, rješenje, odnosno spas u - intelektualcima, kilavoj oporbi, don Ivanu Grubišiću ili nekom četvrtom - većina zapravo kruži u očajničkoj potrazi za nekim čudotvornim Spasiteljem koji će im ponuditi traženo rješenje. A takav instant spas je naravno uvijek – lažan. Jer je izraz naše stalne potrebe, a ne konkretne ponude.
No, za ovu je temu (a tema je upitnost negacije nasilja) bitno napomenuti, da tražeći tog Spasitelja, kao i uvijek, sa sobom nosimo - kamen u ruci. Možda nismo toga svjesni, ali svatko od nas, ama baš svatko, ne izuzimam pri tom ni sebe, u jednoj ruci uvijek nosi palminu granu, a u drugoj nosi kamen. I uvijek smo spremni baciti jedno ili drugo, uvijek smo tog Spasitelja spremni na mjestu obožavati ili razapinjati, po potrebi.
Krstareći tako kao ratne krstarice, valkire ili furije, ovim beskrajnim morem kakofonije mišljenja, sa palminom granom i kamenom u ruci, dolazi se planski na tuđi prag, spremni baciti jedno ili drugo, spremni glorificirati ili razapinjati, ovisno o postojanju ili nepostojanju one identifikacijske oznake nenasilja sa početka ovog teksta. No i domaćin u rukama drži i kamen i palminu granu, što čini idealnu situaciju za nesporazume, idealnu situaciju za sukob, idealnu situaciju za nasilje...
Pogledajte sada u čemu je paradoks negacije nasilja, većina koja maše bijelim zastavama nenasilja, većina koja ratoborno krstari sa već spremnim palmama i kamenjem u ruci, većina koja ih baca, nasilja se odriče selektivno (a toga ponekad nije ni svjesno), što znači da ga se u biti - uopće ne odriče!
Isključivim osuđivanjem nasilja prosvjednika, a sljepoćom na nasilje policije - ne odričeš se nasilja.
Isključivim osuđivanjem nasilja policije, a sljepoćom na nasilje prosvjednika - ne odričeš se nasilja.
Bacanjem kamena na onog tko osuđuje jedno nasilje, a ne vidi drugo – potvrđuješ nasilje.
Bacanjem palmine grane na onog tko osuđuje drugo nasilje, a ne vidi prvo – potvrđuješ nasilje.
etc...
Podjela, koja se u atmosferi vrištanja desila, na isključivu osudu “nasilja pendreka” ili isključivu osudu “nasilja cigle”, nije umanjila problem nasilja, već ga je uvećala. Selektivna osuda nasilja - uopće nije osuda nasilja. Cura ne može biti malo trudna - ili je trudna ili nije trudna Negacija pendreka u glavu nauštrb cigle u glavu, te negacija cigle u glavu nauštrb pendreka u glavu, nije negacija nasilja već - afirmacija nasilja. Kako se može osuđivati jedno bez osude drugog, odnosno kako se može tolerirati jedno bez tolerancije drugog?
Ne može. Ako prvo mišljenje isključuje drugo, a drugo isključuje prvo - afirmiraju oba!
Baš kao što su Amerikanci vješanjem zastavica odabrali da budu “naši”, odričući se “njih” i njihove sudbe, tko god “oni” danas-sutra bili. A kao što rekoh, tako su danas, svi skupa “oni sa njima” - završili u Iraku iz kojeg na jedvite jade izlaze, i u Afganistanu, u kojem su čini se, i danas i sutra bezizlazno zapeli…
Rješenje je... ne znam. Znam samo da si s kamenom u ruci došao na moj prag, očekujući od mene nešto. Čekaj malo, stani, prvo spusti svoj kamen, spusti i palmu. Učinit ću isto. Pitaj sebe zašto si došao. Pitat ću sebe zašto te primam. Sada razgovarajmo. Već sada. Tek tada.
JEDNI
_______________________________
"-Što vam se dogodilo, ne prepoznajem vas?
-Vjerojatno ono što se događa svima na pozicijama koje odlučuju. Došao sam do kraja knjige pravila. Za koji mjesec dogodit će se univerzalni masakr, a ja sam potrošio sve kalkulacije…"
DRUGI
_______________________________
"-Revolucija je u zraku, a mi nismo za nju spremni!
-Naši mladi ____ jesu. Oni pronalaze načine da čine promjene i da sa promjenama žive.
-Da, ponekad me plaše.
-Ali zašto? Oni vide nepravdu i žele je ispraviti.
-Čineći je još više, kroz neznanje i neiskustvo!
-Naš prijatelj _____ ovdje bi trebao biti stručnjak za revoluciju.
-Oh (iznenađeno), haha, ja doista nisam stručnjak.
-Ali živjeli Ste pod revolucionarnim režimom.
-Pa to nije sasvim točno, marksizam u Rusiji je zapravo vrlo konzervativan (smijeh prisutnih), njihova revolucija je za izvoz (ponovo smijeh prisutnih), naš problem je da im pariramo vlastitim proizvodom.
-Koji bi bio?
-Ne, ne, molim vas, molim vas, radije bih slušao…
-Ne, mi bi Vas željeli čuti…
-Da, doista! (svi glasovi prisutnih)
-Mi bi trebali proizvoditi autentičnu _____ revoluciju: rad za sve, kruh za sve, dostojanstvo za sve ljude.
-Ali, bez nasilja!
-Pa sad… oprostite, ali nasilje je reakcija na situaciju koja je postala nepodnošljiva, zar ne?
-Oh?!
-Pa (uzdah), vidite… (ponovo uzdah) u sibirskim gulazima bili smo izgladnjivani i mučeni… ja sam krao…
Ja… ja sam ukrao nešto kruha… njime sam mrvicu po mrvicu hranio čovjeka čiju je čeljust slomio čuvar… Ja… ja sam se potukao s čuvarom da spasim prijatelja… mogao sam ga ubiti.
To je bilo užasno iskustvo…
Ja _____ sam mogao ubiti čovjeka.
-Pa zar bi dakle Vi kao _____ dali odobrenje takvom neredu?
-Možda bih ga morao biti prisiljen prihvatiti kao cijenu za socijalne promjene, da.
-Vi hodate po moralnoj ivici provalije (po opasno tankoj žici)!
-Svi moramo njome hodati, to je cijena koju plaćamo kako bi bili ljudi.
-Ali što da Ste ubili čuvara?
- (pauza) Ne znam… Ja… ja… ja doista ne znam eminencijo… ali ja znam da djelujemo u okrutnom svijetu, božja djeca su na nama da ih zaštitimo i ako se pri tome trebamo boriti – borit ćemo se."
Ovih dana intenzivno razmišljam o ovom dijalogu iz meni iznimno dragog filma, toliko je aktualan, toliko nagoni na promišljanje, toliko me istodobno iskonski plaši i toliko ispunja nadom, toliko me podsjeća da je u teškim situacijama najiskrenije i najljudskije reći ono što je izgovorio ovaj bivši zatvorenik – ne znam. Nešto što svi ovi vrištači (mi vrištači) danas ne žele priznati ili se iz vlastitih interesa boje izgovoriti pa se hvataju kamena, palmine grane, pendreka i cigle. Ne znam.
Prečesto zaboravljamo kako su i policajac s pendrekom i prosvjednik s ciglom u jednakoj mjeri božja djeca, u jednakoj mjeri žrtve, u jednakoj mjeri potencijalni pobjednici. U vidu nam uvijek mora biti i uzrok i proces i posljedica. No ne znam, ustručavam se bilo što reći da znam - kad ne znam, samo naslućujem, samo naslućujem da...
Boriti se za obojicu treba, po mogućnosti radom, znanjem, razumijevanjem, ako već drugačije ne ide (kao što bi rekli u vicu)…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
SLUŠAONICA 1
I'm 
baš kao što to čini ovaj smajlić) 
odnosno trenutak u kojemu bi na ljudsku glupost najrađe grubo zaurlali, oštro reagirali, bez pardona izrekli svoje mišljenje, ne razmišljajući kakav će ono učinak imati na osobu kojoj se obraćamo. No iako sam u sebi proživjela taj moment, ocijenila sam kako bi moja oštra reakcija imala upravo suprotan učinak - i da je stoga, zbog delikatnosti problema, poželjnije postupiti obzirno.
Kvragu sve, jer ne mislimo mi pri tom na djetetovo dobro (jer kako može biti dobro siliti nekoga protiv njegove prirode), nego samo na naš komoditet dešnjaka u svijetu dešnjaka.
ako shvaćate što želim reći. S dužnim poštovanjem, dragi “znanstvenici”, ako se umjesto otkrivanja lijeka protiv raka bavite ovakvim pizdarijama, glup je onaj koji vam slijepo vjeruje, a još gluplji onaj koji vas plaća.
sve im (nam) lipo reci…
