Pregled posta

Negacija nasilja kao njegova afirmacija?

Puštena je krv, ne znam koliko su se njenim nemedicinskim prolivanjem strasti smirile, a koliko još više uzburkale.
U atmosferi vrištanja koja kod nas kontinuirano traje već duže vrijeme, rijetko tko koga sluša, a najmanje jedan drugog čuje. Komunistički zločini, branitelji, političke stranke, nafta, plin, pšenica… povodi za vrištanje redovito se izmjenjuju, brzo, brže, najbrže zaboravljaju, a samo vrištanje, visoki tonovi u komunikaciji - postali su trajni.

Sjećam se kako je nakon pada Blizanaca, u Americi, blago rečeno, zavladala - patriotska histerija. Svoju paniku, nemoć, zbunjenost i strah, američka je vlada od svojih građana uspješno pokušala/provela prikriti poticanjem američkog patriotizma, naglašavanjem zajedništva, pumpanjem domoljublja, kroz zapravo besmisleno isticanje američkih simbola na svakom koraku. U početku spontan čin vješanja američkih zastavica na kućne prozore (a kasnije i na automobile, stupove, zgrade, etc.) uskoro je neslužbeno i neizrečeno postao naizgled dobrovoljan, ali u biti obavezan simbol izjašnjavanja patriotizma: “Ako sam izvjesio zastavu - Ja sam patriot. Ti je nisi izvjesio/zašto nisi - Ti nisi patriot, ti si dakle sigurno neprijatelj/terorist,” (što ih je na koncu odvelo u Irak i Afganistan).

Ta opasna ucjenjivačka formula, nasilna formula prisile “ako nisi s nama - onda si protiv nas” vrlo je učinkovita u “discipliniranju” svih onih koji iskaču iz mase, pogotovo ako iskaču drugačijim mišljenjem i slobodoumljem. Stoga je u ovom slučaju američka zastava poslužila kao znak raspoznavanja “naših” od “njihovih”, ona je postala bijela zastava kojom “našima” preventivno signaliziramo, mašemo i dovikujemo “I ja sam naš – ne pucajte”, to je bila identifikacijska oznaka kojom se sprečavala “prijateljska” vatra.

Pogled mi pada na Obiteljski kalendar i današnji datum, četvrtak 3.ožujka, imendan slave Kunigunda, Zvjezdan, Marin i Kamilo, sve im najbolje, pod tim slavljeničkim redom, imenima i ovom trećem danu ožujka, sitnim, presitnim slovima, sljubljena je izreka:

“Slušaj druge ili će te vlastiti jezik učiniti gluhim.”

Uzrečice kao utočište, da… ovih smo dana u gluhoj potrazi za smislom, a svjedočeći besmislu trenutka u kojem se naše društvo našlo, često pribjegavali uzrečicama, parolama, poslovicama, koje pružaju generacijsku, narodnu, višestoljetnu sigurnost:

"nasilje nije rješenje, nasilje ništa ne rješava, nasilje rađa nasilje, osudimo nasilje…"

Ove parole zadnjih su dana NAŠE identifikacijske iskaznice u komunikaciji. Da bi uopće mogli izraziti bilo kakvo mišljenje oko recentnih događaja, čak i ono koje ne govori o nasilju već recimo o uzrocima, prvo se moramo prije ulaska u hram dijaloga (a zapravo većinom monologa) ritualno pred drugima “oprati” od nasilja, identificirati kao pripadnik krda, zamahati svojom bijelom zastavicom “odricanja od nasilja”, pokazati svoju identifikacijsku oznaku “osuđivača nasilja”, da ne bi nedajbože netko pomislio kako nasilje odobravamo. Iako svjesni umovi već u startu podrazumijevaju da nasilje nije civilizacijska opcija i da u razgovoru sa isto tako svjesnim umovima nije potrebno naglašavati očito. No kako se i kod nas prvo puca, a tek onda pita tko ide, u napetoj atmosferi mašemo bijelom zastavom nenasilja čak i kada to zapravo vrijeđa našu pamet.

Ponašamo se kao da će nam odricanje od same riječi nasilje, negiranje nečega što je oduvijek u nama i dio nas, to prenaglašeno pranje ruku od nasilja kojeg na dlanovima svi nosimo - osigurati alibi od naše same prirode. Od ljudske prirode, koja htjeli mi to ili ne - jest dijelom nasilna i koje se ne možemo odreći.

Koliko god se kao savjesne osobe distancirali od nasilja (koje s pravom u normalnom čovjeku izaziva grozu, ali ne i čuđenje), kao svjesne osobe shvaćamo da rečenica “nasilje ništa ne rješava” - zapravo ne stoji. Ona nije istinita, jer nas povijest uči upravo suprotno, sve valja (pa i nasilje) gledati u kontekstu prostora i vremena. Nasilje rješava na užasan način, na užasan i za normalnog miroljubivog čovjeka frustrirajuć način, ali rješava, počesto nemilosrdnim efektom bumeranga, najčešće kratkotrajno, uz užasne posljedice i u svim slučajevima - rađanjem novog nasilja, te je baš zbog toga ono zadnja opcija kojoj (ne)treba pribjegavati.

No zato kao umna bića, bogu hvala, imamo slobodu izbora, slobodu da ono nasilno i destruktivno u sebi zatomimo, a najbolje oslobodimo. Naša sloboda izbora, naša snaga volje - je ta koja pobjeđuje nasilje u nama, a ne odricanje od samog pojma nasilja (za one bez uma, nažalost, nema pravila, oni koji sebi umišljaju da mogu kontrolirati nasilje gnjevnih masa su neodgovorne slijepe budale ili proračunati zlonamjernici, a oni koji stvaraju gnjevne mase svojom nesposobnošću - su to isto.). Za ovakav zaključak potrebno je znanje i razumijevanje, kojeg nažalost ne baštine svi. Kod nas, kod svih, kronično fali razumijevanja, dubokog razumijevanja svijeta kojeg živeći u njemu svi dijelimo...

Idemo korak dalje. Odricanjem samo od pojma nasilja u praksi dolazi do - paradoksa. Paradoks je da negiranjem pojma nasilja, ali nepriznavanjem i neprepoznavanjem stvarnog nasilja u sebi – činimo nasilje. Ovim dolazimo do naslovnog problema, činimo li apsolutnom negacijom nasilja zapravo njegovu afirmaciju?

Promatram neki dan Islama Gadafija, diktatorovog najstarijeg sina, pred kamerama drži navodno pomirljiv govor - lažna mirnoća no nervozno vrpoljenje u stolici i visoko podignut prst, namješten osmijeh pred stranim medijima.
Kako me oduvijek fascinira univerzalna ljudska gestikulacija i mimika, a u zadnje vrijeme sa zanimanjem pratim i Tima Rotha u seriji Laži mi, pa ovako sebi tumačim – Gadafi Junior je bijesan, uzdignut kažiprst označava prijetnju, osmijeh je kešenje, on pokazuje očnjake, jer je ugrožen.

Ove je znakove lako prepoznati, no što kada su oni skriveni u nama, a ogledalo, u kojemu ćemo se zrcaliti, nije pred nama, da nas na te znakove upozori…

Ovih vrištećih dana, tražeći smisao u besmislu, frustrirani razvojem situacije, svjedočeći nemilim događajima i vlastitoj nemoći, kružimo naokolo, od portala do portala, od bloga do bloga, od komentara do komentara, u potrazi za odgovorom, izlazom, mišljenjem, spasom… Spasiteljem? I evo nas opet na poznatoj staroj temi. Nismo se od nje odmakli, niti smo to izgleda u mogućnosti, sve dok se ne dogodi jedan rašireniji mentalni klik u glavama.

Tražili taj željeni odgovor, rješenje, odnosno spas u - intelektualcima, kilavoj oporbi, don Ivanu Grubišiću ili nekom četvrtom - većina zapravo kruži u očajničkoj potrazi za nekim čudotvornim Spasiteljem koji će im ponuditi traženo rješenje. A takav instant spas je naravno uvijek – lažan. Jer je izraz naše stalne potrebe, a ne konkretne ponude.

No, za ovu je temu (a tema je upitnost negacije nasilja) bitno napomenuti, da tražeći tog Spasitelja, kao i uvijek, sa sobom nosimo - kamen u ruci. Možda nismo toga svjesni, ali svatko od nas, ama baš svatko, ne izuzimam pri tom ni sebe, u jednoj ruci uvijek nosi palminu granu, a u drugoj nosi kamen. I uvijek smo spremni baciti jedno ili drugo, uvijek smo tog Spasitelja spremni na mjestu obožavati ili razapinjati, po potrebi.

Krstareći tako kao ratne krstarice, valkire ili furije, ovim beskrajnim morem kakofonije mišljenja, sa palminom granom i kamenom u ruci, dolazi se planski na tuđi prag, spremni baciti jedno ili drugo, spremni glorificirati ili razapinjati, ovisno o postojanju ili nepostojanju one identifikacijske oznake nenasilja sa početka ovog teksta. No i domaćin u rukama drži i kamen i palminu granu, što čini idealnu situaciju za nesporazume, idealnu situaciju za sukob, idealnu situaciju za nasilje...

Pogledajte sada u čemu je paradoks negacije nasilja, većina koja maše bijelim zastavama nenasilja, većina koja ratoborno krstari sa već spremnim palmama i kamenjem u ruci, većina koja ih baca, nasilja se odriče selektivno (a toga ponekad nije ni svjesno), što znači da ga se u biti - uopće ne odriče!

Isključivim osuđivanjem nasilja prosvjednika, a sljepoćom na nasilje policije - ne odričeš se nasilja.
Isključivim osuđivanjem nasilja policije, a sljepoćom na nasilje prosvjednika - ne odričeš se nasilja.
Bacanjem kamena na onog tko osuđuje jedno nasilje, a ne vidi drugo – potvrđuješ nasilje.
Bacanjem palmine grane na onog tko osuđuje drugo nasilje, a ne vidi prvo – potvrđuješ nasilje.
etc...

Podjela, koja se u atmosferi vrištanja desila, na isključivu osudu “nasilja pendreka” ili isključivu osudu “nasilja cigle”, nije umanjila problem nasilja, već ga je uvećala. Selektivna osuda nasilja - uopće nije osuda nasilja. Cura ne može biti malo trudna - ili je trudna ili nije trudna Negacija pendreka u glavu nauštrb cigle u glavu, te negacija cigle u glavu nauštrb pendreka u glavu, nije negacija nasilja već - afirmacija nasilja. Kako se može osuđivati jedno bez osude drugog, odnosno kako se može tolerirati jedno bez tolerancije drugog?

Ne može. Ako prvo mišljenje isključuje drugo, a drugo isključuje prvo - afirmiraju oba!

Baš kao što su Amerikanci vješanjem zastavica odabrali da budu “naši”, odričući se “njih” i njihove sudbe, tko god “oni” danas-sutra bili. A kao što rekoh, tako su danas, svi skupa “oni sa njima” - završili u Iraku iz kojeg na jedvite jade izlaze, i u Afganistanu, u kojem su čini se, i danas i sutra bezizlazno zapeli…

Rješenje je... ne znam. Znam samo da si s kamenom u ruci došao na moj prag, očekujući od mene nešto. Čekaj malo, stani, prvo spusti svoj kamen, spusti i palmu. Učinit ću isto. Pitaj sebe zašto si došao. Pitat ću sebe zašto te primam. Sada razgovarajmo. Već sada. Tek tada.

Ovih dana intenzivno razmišljam o ovom dijalogu iz meni iznimno dragog filma, toliko je aktualan, toliko nagoni na promišljanje, toliko me istodobno iskonski plaši i toliko ispunja nadom, toliko me podsjeća da je u teškim situacijama najiskrenije i najljudskije reći ono što je izgovorio ovaj bivši zatvorenik – ne znam. Nešto što svi ovi vrištači (mi vrištači) danas ne žele priznati ili se iz vlastitih interesa boje izgovoriti pa se hvataju kamena, palmine grane, pendreka i cigle. Ne znam.

Prečesto zaboravljamo kako su i policajac s pendrekom i prosvjednik s ciglom u jednakoj mjeri božja djeca, u jednakoj mjeri žrtve, u jednakoj mjeri potencijalni pobjednici. U vidu nam uvijek mora biti i uzrok i proces i posljedica. No ne znam, ustručavam se bilo što reći da znam - kad ne znam, samo naslućujem, samo naslućujem da...

Boriti se za obojicu treba, po mogućnosti radom, znanjem, razumijevanjem, ako već drugačije ne ide (kao što bi rekli u vicu)…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…
Radom, znanjem, razumijevanjem…

osvrt i još jedan

Post je objavljen 03.03.2011. u 04:00 sati.