Pregled posta

Okrivite John Waynea

Odgledavši prije desetak dana dokumentarac Nekoć braća, priznajem, na strani su ostala promišljanja o Divcu, motivi zbog kojih je film snimljen, eventualni nedostaci i filmski stil… sa odjavnom špicom preostala mi je samo velika tuga, ostavština tuge, koja je onog “nekoć” dana, preuranjeno došla na ovaj svijet, zavivši ga u tamu, odlaskom našeg Dražena.

I. mimesis – predstavljanje

U središtu Aristotelove Poetike (O pjesničkom umijeću) nalazi se analiza tragedije koju definira kao oponašanje ozbiljne (dostojne) i cjelovite radnje (koja je u sebi završena i ima određenu veličinu), govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, likovima koji djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sažaljenja (eolos) i straha (fobos) pročišćuje takve osjećaje.

Uglavnom, po Aristotelu, komedija govori o gorim ljudima nego što smo mi (taj je dio Poetike nažalost zagubljen), dok tragedija govori o boljim ljudima nego što smo mi. Smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledatelja. Njome se postiže prava mjera između straha i sažaljenja, djeluje poučno, savjetuje dobro, postiže pathos (tragedija trpnje), liječe se pataloška stanja nastala nakupljanjem takvih čustava, ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti. To pročišćenje on naziva katarzom (od grč. katharsis, prema kathairo, čistim). A tragedija puno lakše od ostalih književnih vrsta postiže svrhu i katarzu.

Opće karakteristike tragedije su stoga: tragički junak, tragička krivica, tragički završetak, katarza i uzvišen stil.

Tragički junak u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine (moira – vrhovna sudbina). On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje suprotstavlja stvarnosti, zbog vlastite plemenitosti, vrijednosti, nekim moralnim načelima ili zbog osobnog sticanja životno važnih okolnosti. Njegova tragička krivica zato nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude (hamartija – nezaslužena pogreška, nešto što činimo u neznanju, otud nezaslužena krivnja; slučaj Edip), neminovnog sukoba ideala i stvarnosti, ili pak njegove unutrašnje moralne nadmoći nad drugima koji pak zastupaju jedno moguće etičko stajalište, ali npr. ono koje se odnosi na prošlost, dok tragički junak zastupa načela novog morala budućnosti. Tragički završetak je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život…

Fabula tragedije mora biti potpuna i jedinstvena, a pjesnikov zadatak nije pripovijedati o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi, što je vjerojatno ili nužno. Pjesnik treba govoriti o vjerojatnom, a ne o stvarnom. Fabula mora biti kompleksna te oponašati strašne i dirljive događaje. Čestiti ljudi ne smiju padati iz sreće u nesreću, opaki ne smiju padati iz nesreće u sreću, najbolje je izabrati prosječne ljude za likove, koji se ne ističu, a u nesreću padaju zbog pogreške. Strašna djela trebali bi činiti bliski ljudi, a najbolje je kad se djelo izvrši u neznanju, da bi potom uslijedilo prepoznavanje. Karakteri moraju biti dobro izgrađeni te otkrivati izbor, moraju biti primjereni i slični nama te, najvažnije, dosljedni - čak i ako je karakter nedosljedan, mora biti dosljedno nedosljedan. U fabuli je vizualni dojam najmanje bitan. Priča mora imati jednostruki kraj. No kraj ne donosi deus ex machina!

Dva su najvažnija strukturna elementa tragičke fabule:

- peripetija (obrat radnje prema vjerojatnosti ili nužnosti, suprotno od onoga što je dotad rečeno; kod Kralja Edipa kojega smatra idealnom tragedijom - iz sreće u tugu)
- i prepoznavanje ili anagnorisis (obrat iz neznanja u znanje, u stanje neprijateljstva ili bliskosti; Edip spoznaje da je on ubio vlastitog oca).

II. diegesis – pripovijedanje

Promišljajući nedavno o iskoraku dvojice libijskih pilota, na kraju teksta sam, kao primjer mogućih posljedica jednog (ne)izbora, postavila igrani-dokumentarac koji u par minuta priča jednu dojmljivu priču iz II.svj.rata o njemačkom pilotu koji je navodno oborio i ubio tvorca Malog princa, pisca/pilota Saint-Exupérya. Velim navodno, jer za istinitost priče nema konkretnih dokaza osim upitnog svjedočanstva samog njemačkog pilota, kojeg danas mnogi spore na osnovu djelomično sačuvanih planova leta njemačkih i francuskih zrakoplovnih jedinica tog vremena.

No bez obzira bila njegova priča istinita ili ne, koja je, kako god se uzme, ipak na koncu jedna duboko intimna individualna drama, mislim da se upravo sadržajem te priče, koja je prikazana u dokumentarcu, mogu ilustrirati elementi aristotelovske tragedije, odnosno kroz elemente antičke tragedije se može propitati sam sadržaj priče.

Dokumentarac onako homerovski počinje in medias res, tragički junak, u ovom slučaju vojni pilot, direktno sa piste ulazi u hangar u zajedničku prostoriju pilota, nakon još jednog uspješno obavljenog ratnog leta. Svim prisutnima je znano da je on na tom letu oborio još jednog neprijatelja, stoga sa svojim kolegama, koji slave njegov trijumf, veselo nazdravlja i utažuje njihovu znatiželju pripovijedanjem detalja o načinu na koji je zaskočio mrskog neprijatelja. Zbog potvrde tog trijumfa pali se radio i okreće na frekvenciju neprijateljske radio postaje, napaljeno se čeka suparnički dnevni izvještaj o palima i nestalima…

Pilot, kao što dokumentarac jasno sugerira, u stanju neznanja kroči ka završnom obratu, obratu koji bi trebao donijeti katarzu. A o stvarnoj proživljenoj katarzi trebalo bi svjedočiti pilotovo priznanje koje, evo i u dokumentarcu, danas otvoreno dijeli sa svijetom. No je li tomu doista tako?

Prije nego se dogodio obrat, odnosno prije nego što je pilot sa radia saznao, spoznao i prepoznao koga je zapravo oborio/ubio, on skupa sa svojim kolegama otvoreno, ponosno i veselo, slavi obaranje samo još jednog bezimenog pilota, odnosno suparnika bez lica, samo još jednog neprijateljskog aviona u nizu, kojeg u tom trenutku ni ne smatra čovjekom već ga smatra, nazovimo to - “ulovom”. On dakle bez trunke sumnje, grižnje savjesti ili naznake krivnje, baš kao pravi “tragički junak neznanja”, trijumfalno slavi svoj ulov kao još jednu veličanstvenu osobnu pobjedu. Njegova tragička krivica nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i stvarnosti. Jer oni su u tom trenutku piloti-lovci, njihov mali svijet kojeg su unutar svoje jedinice, i većeg svijeta u kojem se odvija rat, stvorili - funkcionira na temelju učinkovitosti obaranja neprijatelja. Takvo mu je ponašanje, njemu i njegovim kolegama, dakle prirodno, normalno.

No obratom, kada pilot sa radio stanice čuje ime svoga do tada bezličnog suparnika, koji mu u šokantnom trenutku prelaska iz stanja neznanja u stanje znanja, iz stanja neprijateljstva u stanje bliskosti, u trenutku spoznaje oboreni pilot tragičnim prepoznavanjem postane itekako poznat - njegov trijumf je zbrisan, jer od tog trenutka on je:

- ubio čovjeka koji mu je blizak (tvrdi da je čitao i cijenio njegova djela),
- taj koji je ubio slavnog Saint-Exupérya. (?)

Tu ovaj dokumentarni film završava. U trenutku prepoznavanja. Spoznaja nam je bačena u lice, štoviše, njome nam je opaljen šamar. Zašto šamar?

Po Aristotelovoj definiciji tragedije nakon elementa prepoznavanja trebala bi uslijediti katarza. No katarza samog pilota nije prikazana, ona nam suštinski čak nije ni poznata, mi ne vidimo spoznaje li pilot narav svoje sudbinske zablude, u ovom je slučaju ona “manje bitna” od katarze koju bi trebali doživjeti mi kao – publika. Kako Aristotel veli - ne čisti se pojedinac nego sam čin od moralne okaljanosti, tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledatelja.

U ovoj su priči prisutni samo neki dijelovi tragedije: tragički junak, tragička krivica, tragički završetak i uzvišen stil… ali bez katarze. U tom je smislu dokumentarac, odnosno njegovi autori, namjerom ispunio preduvjete aristotelovske tragedije, računajući da ćemo je završiti - mi. Katarza je dakle prepuštena nama. No… uočili ste dvostruk odgovor, odnosno retoričko pitanje… dvostrukost je postavljena s razlogom. Njome dolazimo ili ne dolazimo do katarze…

Ako su njegova/naša spoznaja, šok i tuga, ograničeni SAMO na Saint-Exupérya, kolikogod moguće dragocjen/bitan/bolji ili beznačajan/nebitan/gori Saint-Exupéry bio, do pilotove/naše katarze u ovoj tragediji zapravo uopće - nije došlo. Jer, što sa ostalim pilotima koje je tragički junak do tada ubio? Spoznaja da je ubio slavnog Saint-Exupérya trebala bi biti samo okidač one autentično katarzične spoznaje da je SVAKI pilot kojeg je do tada oborio/ubio potencijalno - Saint-Exupéry. I da je SVAKI život kojeg je do tada ugasio - jednako dragocjen i “vrijedan” šoka, tuge i žalovanja… baš kao Saint-Exupéry život.

A i ta bi spoznaja bila potpuno katarzična tek u slučaju da ga/nas je nagnala da odustane/mo od daljnjeg borbenog djelovanja, to jest od ratovanja, ubijanja. To je njegova/naša sudbinska zabluda. Drugim riječima, katarza bi bila autentična i potpuna jedino da ga/nas je ta spoznaja nagnala da zanavijek odbaci/mo pušku u prašinu, jer ubiti BILO KOJEG čovjeka znači ubiti ONOG JEDNOG čovjeka, a ubiti ONOG JEDNOG čovjeka znači ubiti BILO KOJEG čovjeka.

Zato šamar.

(“naravno”, ukoliko se šok spoznaje ne odnosi “samo” na teret krivnje koju mu/nam društvo nameće zbog slave ubijenog i na do tada nepostojeću ili zatomljenu mu/nam savjest; ni ta problematika nije “nebitna sitnica”; naravno pod navodnike jer rijetko što možemo uzimati kao naravno)

Spoznaja je da ubiti - nije opcija. Stoga, je li spoznaja da je ubio slavnu osobu, njemačkog pilota potakla na prepoznavanje da je općenito – ubojica? Je li ta spoznaja senzibilizirala nas (nas kao publiku) da, umjesto brzopletog gnjevno-pravedničkog kamenovanja tragičkog junaka (mogućnost življenja na račun slave ubojstva “bitne” osobe, ne spominjući se onih prije), katarzično uvidimo ubojice u nama i sav besmisao ratovanja?

Ne znam, niti vjerujem da to itko može znati, osim njega/nas samoga/samih u osami sa samim/a sobom. O tome je zapravo nemoguće suditi, barem ne na ovom svijetu, jer kolko mi je poznato, nitko od živih nema potpun uvid u ljudsku dušu.

Upitnost izbora vojske? U iznimnom klasiku Malo dobrih ljudi, koji je među ostalima odličan jer funkcionira na toliko mnogo razina, spoznaja besmisla ratovanja, ubojstva, općenito vojnog izbora, oslikana je u jednoj zapravo subverzivnoj sceni samoubojstva u svečanoj uniformi.
Scenarij vam je poznat: u vojnoj bazi, dvojica marinaca po zapovijedi nadređenih kažnjavaju i pri tom ubijaju trećega (bez prvotne namjere ubojstva), slijedi suđenje za ubojstvo, na kojem se utvrđuje odgovornost, u sudnici se traži krivac, čeka rasplet i katarza.

No prije samog suđenja, jedan se od nadređenih časnika (pukovnik Markinson, koji u pismu roditeljima ubijenog marinca zapravo otkriva/ispovijeda da je duboko spoznao svoju tragičku krivicu i doživio bolan obrat iz neznanja u znanje) - suočava sa svojom nemogućnosti življenja sa tom spoznajom, jer se ona kosi sa svim životnim načelima (načelima vojske) po kojima je do tada živio. Njegov dotadašnji svijet je zauvijek poljuljan i srušen. On kao jedini izlaz iz tog, za ljudsku psihu užasavajućeg, stanja znanja bira - samoubojstvo. No kako ga ovaj aristotelovski tragički junak čini?

U tom činu je subverzija. Pukovnik Markinson oblači svečanu vojnu uniformu, odijelo životnih načela koje je svoj cijeli život nosio, oblači je besprijekorno čistu, onakvu kakva se vojna uniforma (vojna dužnost) pred svijetom voli izdavati - besprijekorno čista, ispeglana, utegnuta, sjajnog opasača, izglancanih čizama... pukovnik navlači snježno bijele rukavice, na glavu stavlja savršenu kapu, u ruke uzima poniklani, svečani, nikad upotrijebljeni, paradni pištolj i… raznosi sebi glavu, neizbježno prljajući svoju savršeno čistu vojnu uniformu vlastitom krvlju i tkivom.
On je sigurno znao da će svečanu uniformu zaprljati kad ju je oblačio. Zašto ju je onda uopće oblačio? Zato jer on ovim jezivim činom osobne katarze dovodi svoja dotadašnja, spoznajom očito lažna, načela - u stvarno stanje stvari. Ubojice krvavih uniformi i krvavih ruku, koje donose smrt. On priznaje “to sam što sam, kriv sam jer sam – s tim ne mogu živjeti”. Ili kao što bi brigadir Jessep, nalogodavatelj nenamjernog ubojstva, na braniku vojnog načela (ne na braniku domovine, već svog načela) urlikao: “U can´t handle the truth!!!”

Da, istina je da Markinson ne može podnijeti istinu. Paradoksalno da to izgovara onaj tko u svom svojevoljno izabranom stanju neznanja - katarzu nije u stanju ni primirisati.

U finalu filma, dvojica marinaca, dvojica tragičkih likova, bivaju oslobođena krivnje za ubojstvo, uz nečastan otpust iz vojske. Od njih dvojice prvi, mlađi, slabiji, i dalje ne shvaća koja je njegova krivica, unatoč oslobađajućoj presudi - on i dalje obitava u tragičkom stanju neznanja bez obrata. No zato drugi marinac, iz stanja neznanja prepoznavanjem dolazi do stanja znanja, i svoju spoznaju na koncu ispovijeda rečenicom “nismo zaštitili nemoćne”. U tipično holivudskom stilu, na kraju filma, ponuđena nam je i ta instant katarza. Kao i filmski izlaz (kojeg onaj nadređeni časnik koji se ubio nije vidio), u vidu braniteljeve poruke osviještenom marincu “može se biti častan i bez epolete na rukavu”.

No može li se s epoletom uopće Biti? Hm, nadam se da na individualnoj razini može, iako znamo da zadatak vojske unatoč paradnim uniformama nije donositi mir, već ratovanje-smrt. U jednoj sceni filma kolegica pita kolegu branitelja “Zašto ih ne voliš?”, on odgovara “Jer su mučili i ubili slabijega od sebe, sve ostalo je sranje”. U ovome (se) vjerujem vrlo lako možemo prepoznati. No potom on pita nju “Zašto ih ti voliš?”, a ona naizgled patetično američki odgovara “Jer stoje na braniku, zbog njih mogu mirno spavati.” U ovome mi je već teže bilo obaviti prepoznavanje, sve dok nisam posegla u drugu kacu i pojam vojnik na braniku zamijenila sa aktualnih “50 samuraja” na braniku. Sad sam s lakoćom i u ovome našla materijal za prepoznavanje (iako nije posve adekvatna zamjena). Izbor vojske znači valjati se u blatu i prašini Vijetnama, Iraka, Afganistana, a ne čistoća ureda, kancelarija i predavaonica. Posao vojnika je smrt (radnicima u elektrani posao je proizvoditi energiju, otud neadekvatnost zamjene) - vojska postoji da bi potencijalno ratovala. Jedino ukoliko u stanju nekog potencijalnog vječnog mira posao vojske ne postane baletanstvo?
Unatoč svim svečanim uniformama koje paradiraju ovim filmom, ovaj film ih ne slavi, kao i u Kubrickovim Stazama slave - on čini upravo suprotno. Spoznaja o malo dobrih ljudi je obrat filma Malo dobrih ljudi.

Pukovnik Markinson spoznaju plaća svojim životom, Edip spoznaju plaća svojim očima, ludilom i otuđivanjem od svijeta. Zvuči zastrašujuće, okrutno i nemilosrdno, baš kao u antičkim tragedijama, znam. No ne samo antičkim. Jednim se dijelom i kršćanstvo oslanja na koncept tragičkog obrata...