Pregled posta

Istinu koja vrišti - ušutkati!

Novinarske i televizijske kamere zabilježile su incident u Tripoliju, glavnom gradu Libije, koji se dogodio u hotelu u kojem je smeštena većina međunarodnih novinara. Stranim novinarima u Tripoliju kretanje je strogo ograničeno, te smiju, samo uz pratnju, posjećivati isključivo ona mjesta koja im vlasti dopuste posjećivati.

U hotel je naime, tijekom doručka, ušla potresena Libijka Iman al-Obeidi te okupljenim novinarima ispričala da su je na kontrolnoj točki istočno od Tripolija zaustavili pripadnici paravojne Gadafijeve postrojbe, nakon čega ju je, kako žena tvrdi, ta grupa silovala puna dva dana. Novinarima je pokazala i ozljede na rukama i nogama od konopaca kojima su je vezali.

''Kažete da smo svi Libijci, ali pogledajte što su mi učinili Gadafijevi vojnici, pogledajte što su učinili mojoj časti'', vikala je Iman al-Obeidi.

Nakon početka njezine ispovijedi uslijedila je uznemirujuća scena, koja je putem snimke obišla svijet, kako zbog priče žene tako i zbog reakcije prisutnih Libijaca. Naime, Gadafijevi ljudi u hotelu, zaduženi za boravak novinara, zajedno su je sa hotelskim osobljem, pokušali ušutkati pošto-poto. Osoblje hotela čak joj je navuklo crni kaput na glavu, jedna od ženskih pripadnica joj je zaprijetila nožem iz servisa. Uslijedilo je sveopće naguravanje i tuča. Žena je ubrzo odvedena ispred hotela i silom ugurana u automobil, nakon čega su je odvezli u nepoznatom smjeru.

Vidno uznemireni pripadnici osiguranja i vladini dužnosnici prvo su izjavili da je žena bila pijana, što prema navodima novinara nije istina, a potom i da je duševno nestabilna te da ju voze u bolnicu. Novinari koji su svjedočili ispovjedi silovane Libijke pokušali su spriječiti Gadafijeve ljude da odvedu ženu, pri čemu su i sami primili udarce, a oprema im je razbijena. Unatoč brojnim upitima o sudbini Iman al-Obeidi, vlasti nisu željele komentirati taj slučaj.

Na kasnijoj novinskoj konferenciji, koju je održao zamjenik ministra vanjskih poslova Libije Kaled Kaim (i koja je očito održana zbog kolko-tolkog umanjivanja i kontroliranja štete), rečeno je kako je al-Obeidi pružena pravna pomoć. Nisu htjeli otkriti gdje se nalazi oteta Iman, ali su dodali da nije psihički poremećena te da će protiv njezinih napadača biti podignuta kaznena prijava. Novinarima je obećano da će je moći vidjeti i s njome razgovarati.
.........................................

E sad, nakon izlaska ove priče u javnost, kako to već često biva, kada su nažalost žene žrtve, uslijedili su kojekakvi komentari, sumnje, propitivanja, omalovažavanja, minoriziranja, izrugivanja… ne bih o tome, jer o korijenima te pojave već jesam govorila. Umjesto toga, o nečem ću drugom… o jednoj drugoj spoznaji.

Vidite, ova me priča bolno reminiscirala na onu uznemirujuću, i u mojem sjećanju uvijek svježu, potresnu sliku/video-zapis majke, koja vrišti istinu nakon tragedije Kurska (u videu - potresan monolog počinje u 7:40 min). Majka koja vrišti istinu o nesreći ruske nuklearne podmornice koja je za sobom u smrt povela cijelu svoju posadu, među kojom je bio i njen sin. Vrišteću istinu zbog koje su i nju ušutkali, doduše ne kaputom preko glave - već injekcijom „za smirenje“ u ruku. Ovaj put ne hotelsko osoblje, već osoblje vojne mornarice.

Tvrdim da samo kamen može ostati gluh na tragične vapaje ove majke i da samo kamen može ne osjetiti ljudsko suosjećanje, duboko empatirajući njenu bol. No pazite (ovo želim naglasiti, jer ovo je ključno za daljne razumijevanje teme o kojoj želim govoriti!) ta, u mojem sjećanju uvijek svježa, bolna, potresna, slika majke koja vrišti istinu nakon tragedije Kurska - nije i ne smije biti uznemirujuća zbog toga što majka „nekontrolirano i histerično“ vrišti istinu, već zbog toga što su je pokušali ušutkati!

Ništa, ama baš ništa u onome što i kako ova majka čini – NIJE NEPRIMJERENO trenutku u kojem to ona čini! Ta njeno dijete je mrtvo i ona to sluti, ali joj nitko ne daje nikakve informacije, osim što joj cijelo vrijeme lažu i skrivaju istinu. Njena uznemirenost, histerija, bijes, gnjev, ljutnja, stres, očaj (iznad svega očaj) su najprirodnija reakcija kojom se ona nosi sa gubitkom svoga sina. Ništa u njenom očaju nije uznemirujuće. I ništa ama baš ništa u njenom ponašanju nije „nekontrolirano i histerično“ - da bi se trebalo popravljati te injekcijom za smirenje iz „nenormalnog“ ispravljati u „normalno“.

Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji je injekcijom „za smirenje“ negirati majci pravo na sve te osjećaje kojima ona sagledava stvarnost oko sebe!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji je silom smirivati s pravom uznemirenu majku!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji upravo je reakcija dužnosnika, a ne majke!
Jedino što je zapravo nenormalno u ovoj situaciji što „smirivanjem“ majke dužnosnici ne misle na dobrobit majke, već na svoju korist, svoj interes, svoju sebičnost, svoje osjećaje lagode ili nelagode suočavanja sa istinom!

Jedini tko u ovoj situaciji JEST normalan je upravo očajna majka koja vidi, spoznaje i histerično vrišti istinu. Način na koji to ona čini ne umanjuje istinitost te istine! No način na koji dužnosnici tu istinu pokušavaju zataškati – pojačava njenu zvonkost! Car je gol – car je gol!

Ako je majka „nekontrolirana i histerična“ a u stvari vrišti istinu – NEKA JE „nekontrolirana i histerična“, jer je S PRAVOM takva, i tko joj to pravo smije uskratiti, tko, tko je taj tko smije majci uskratiti to pravo… tko je Taj?

Reći ću vam tko je. Rekla sam vam već tko je Taj, u prethodnom postu, promišljajući perspektivu obrata, posebno u opisu filmske scene samoubojstva u svečanoj vojnoj uniformi…

„Pukovnik Markinson koji oblači svečanu vojnu uniformu, odijelo životnih načela koje je svoj cijeli život nosio, te raznosi sebi glavu, neizbježno prljajući svoju savršeno čistu vojnu uniformu vlastitom krvlju i tkivom, dovodeći svoja dotadašnja, spoznajom očito lažna, načela - u stvarno stanje stvari.“

Taj je - stroj iz kojeg valja istupiti (u ovom slučaju vojni, no može biti kao u libijskom slučaju i - državni, društveni, rodovski, vjerski, etc…). Opet naravno govorimo o izboru vojske, opet se nadovezujemo na načelo koje se kosi sa onim što u istini jest. A u istini (u slučaju vojske) to načelo jest - biti ubojica.

I zato, svatko tko spoznaje istinu i tko ju je spreman izreći - predstavlja prijetnju Onima koji se iza lažnog načela kriju i od njega žive. Takvima, koji od lažnoga načela žive, stoga zadatak postaje obraniti svoje lažno načelo – a ne istinu.
Štoviše, budući da lažno načelo u biti nije obranjivo, baš zato jer je lažno, njihov jedini zadatak (p)ostaje – ušutkati vrišteću istinu! Pod svaku cijenu. Svim sredstvima.

I ZATO su ruskoj majci spucali injekciju u ruku i zato su libijskoj ženi bacili kaput na glavu. NE zato što misle na njihovo dobro, dostojanstvo, zdravlje (fizičko ili psihičko) - već jer ušutkivanjem njih brane SEBE.

1. Očajna majka vrišti da su joj vladini dužnosnici ubili dijete – da bi joj potom vladini dužnosnici spucali injekciju za smirenje i odnijeli je iz prostorije (da bi je ušutkali pred kamerama).
2. Iman al-Obeidi vrišti kako su je Gadafijevi vojnici oteli, istukli i brutalno silovali - da bi joj nakon toga vladini dužnosnici prebacili kaput preko glave i oteli je (da je ušutkaju pred kamerama).

Što je imaš ušutkivati - ako nemaš što (po) kriti? Što se inače pokrivanjem krije? Ako nemaš što kriti – zašto je ušutkuješ? Ušutkuješ je da bi pokrio vlastitu, a ne njenu - sramotu, zločin, grijeh. A istina, o kojoj ona progovara, svjedoči o toj - sramoti, zločinu, grijehu. Znači, da bi se sačuvao lažni privid vlastite bezgrešnosti, STROJ će postupiti uvijek prepoznatljivo i šablonski isto - "Istinu uvijek i svugdje treba pošto-poto ušutkati!"

Baš kao i ruski vojni vrh svladavanjem one očajne majke.

Doista, da upotrijebim i malo gorke ironije, iako mi do ničega nije… te majke, te supruge, te kćeri, te žene… uh, koji zastrašujuć i opasan neprijatelj sistema!

A sad bez ironije... u svojoj suštini to (majčinska, supružnička, ženska, kršćanska - ljubav) i jest najveći neprijatelj sistema. Da vam kažem kako svaki put nekontrolirano grcam kada gledam ovu rusku majku? Da vam kažem kako se gledajući tresem? Da vam kažem da se njome u tuzi ponosim? Da vam kažem kako svaki put u meni nešto podivlja (no i da se nešto tužno u meni zgrči kada gledam onog nemoćnog jadnika koji joj nijem i uplašen nema što odgovoriti), nešto što bi vrištalo kao što vrišti i ona (i nešto što bi jecalo kao što u sebi drhti on), nešto što bi vrištalo, psovalo, tuklo, grizlo, čerečilo te lažljive skotove… ubijalo… i možda i bi, i možda i bi… da nije toliko slično njima…

Stoga biram iskorak iz stroja, odbacujem njihov/naš/u nama izbor vojske, odbacujem oko za oko… no istine se držim/o. Pa ako je treba i histerično vrištati sa krovova - vrištim/o, ako se već drugačije ne može čuti.

Post je objavljen 27.03.2011. u 19:30 sati.