Pregled posta

Ambidekstrizam protiv primitivizma

Nedavno sam doživjela ono što sa simpatijom nazivam “sadako momentom” (vjerujem da mi Sadako`s neće zamjeriti što sam ga humorno vizualizirala kako tuče glavom o zid baš kao što to čini ovaj smajlić) odnosno trenutak u kojemu bi na ljudsku glupost najrađe grubo zaurlali, oštro reagirali, bez pardona izrekli svoje mišljenje, ne razmišljajući kakav će ono učinak imati na osobu kojoj se obraćamo. No iako sam u sebi proživjela taj moment, ocijenila sam kako bi moja oštra reakcija imala upravo suprotan učinak - i da je stoga, zbog delikatnosti problema, poželjnije postupiti obzirno.

Naime, jedno ugodno popodnevno ćakulanje sa jednom mladom obitelji pružilo mi je i posebnu dodatnu radost druženja sa njihovom dvogodišnjom curicom, inače izuzetno veselim, bistrim i znatiželjnim djetetom koje naprosto obožava istraživati, pričati, šarati i tražiti od mene da joj otvaram sve flomastere kojih se domogne, kako bi ona potom svim licima u novinama, koje pred nju stavimo, crtala bradu, oćale, brkove…

Tako je bilo i ovaj put, kada je dijete nakanilo, pred nama, ozarena lica i ozbiljno predano toj raboti, kako već samo za sebe kaže: “Buba pisati-pisati…”

I taman kad je dijete prema novinama krenula rukom u kojoj je držala flomaster, majka je brzo posegnula svojom rukom, pecnula je po ruci u kojoj je bio flomaster i podviknula: “Ne!”, na što je dijete refleksno prebacilo flomaster u drugu – desnu ruku. I nastavilo nešto opreznije crtati. Majčin izraz lica, u kojeg sam priznajem s nevjericom blenula, pokazivao je zadovoljstvo.

Tek kad je majka učinila taj pokret ja sam zapravo prvi put sebi “osvijestila” da je to iznimno bistro dijete - ljevoruko. I tek kad je majka učinila taj pokret ja sam zapravo prvi put sebi “osvijestila” da majka tu prirođenu “vještinu” svoga djeteta smatra – nepoželjnom i lošom. Do tada iskreno nisam uhvatila taj detalj, iako sam ga sigurno nesvjesno primijetila, jer o njemu uopće nisam razmišljala kao o “problemu” o kojemu treba razmišljati, dijete se lijepo igralo, pisalo i crtkalo, a ruka kojom je to činilo - predstavljala mi je, u njegovoj veseloj igri, najmanju stavku.

Iako sam, kako velim, vizualizirala smajlića (ili sebe) kako tuče glavom u zid, suzdržala sam se od oštre reakcije, i kao recimo jednu poticajnu zanimljivost koja bi majku mogla zaintrigirati ali i osvijestiti, obzirno rekla:
“Znaš, za ljevoruke ljude kažu da su uspješniji i snalažljiviji, a to se na maleckoj stvarno primjećuje, mislim da onda uopće ne bi bila loša stvar pustiti je da piše ´svojom` lijevom rukom.”

Da sam u tom trenutku “graknula”, učinak bi najverojatnije bio katastrofalan, majka bi se još više zabarikadirala iza svoga stava i zauzela obrambeni položaj. Shvatila sam da majka nije shvaćala, kako taj njen gotovo nesvjestan pokret, kojeg ona smatra korektivnim, zapravo na dijete djeluje - penaltivno. Ono usađuje u dijete misao da koristiti ruku kojoj prirodno naginje - znači činiti nešto loše. A recite mi, ta zašto bi koristiti lijevu ruku više nego desnu bilo loše?

Taj majčin korektirajući pokret rukom i njeno opominjuće “Ne! - za lijevu ruku” je, u majčinom razmišljanju, sasvim krivo izjednačeno sa onim istinski po život bitnim “NE!” kojim djetetu branimo da gura prstiće u zidove, odnosno utičnice, iz straha da ga ne pogodi struja. No ako za utičnicu postoji realna opasnost i realan razlog zbog koje je ona djetetu zabranjena, logički je zapitati se, što će se djetetu dogoditi ako mu dopustimo da se koristi onom rukom kojom mu je priroda odredila da se njome više koristi?

Pa dogoditi će se veliko – NIŠTA. Neće se ništa dogoditi, za ime božje! Ako dijete više koristi lijevu ruku, odnosno ako je dijete prirodno ljevoruko, neće ga pogoditi nikakva struja iz neke nevidljive nebeske utičnice koja kažnjava ljevoruke. Apsurd je da je jedina struja u ovom slučaju upravo majčin pec-pec, odnosno - packa po ruci.

Vjerovati da nebo želi takvo packanje zbog ljevorukosti, značilo bi vjerovati da je nebo zaokupljeno izuzetno glupim i banalnim stvarima. A u tom slučaju i domet takve naše vjere bio bi vrlo upitan, ograničen i limitiran, odnosno svodi(o) bi se na čistu, zaostalu, primitivnu – praznovjernost. Što takvo vjerovanje u suštini - jest. Zaostalo “babsko” praznovjerje da je ljevorukost loša. Razlog za zabranu stoga u ovom slučaju može biti samo iracionalan.

Upravo me zbog činjenice, da se radi o mladoj majci iz relativno gradske sredine, posebno začudilo da je baš ona, jednim gotovo nesvjesnim penaltivnim pokretom svoje ruke, vratila odgoj djece 100 godina unatrag, na otvoreno ognjište neke seoske pojate, nad kojim lokalna baba vračara savjetuje mladu majku da podveže djetetu ruku da ga ne bi “dovatija crni đava”.

Ako ga se u razvoju ne ometa, ljevoruko dijete ima jednake šanse odrasti u zdravog/ normalnog/ bolesnog/ nenormalnog čovjeka, baš kao i bilo koje drugo desnoruko dijete. Mnogi nažalost ne uviđaju da razvitak ne ovisi o ruci kojom čovjek piše, već o tuđoj ruci koja ga vodi ili kažnjava.

Zato me svaki put iskreno zateče primitivizam, zaostalost, neznanje (baba), koji/e ne uviđa/ju da jedinu korekciju zapravo valja izvršiti na vlastitoj ruci (da ne spominjem pameti).

Formulacije o nepraktičnosti ljevaštva u pretežno desnorukom svijetu mogu biti samo izgovori kojima se pere nečista savjest. U našem svijetu doista je sve prilagođeno dešnjacima, od kvaka na vratima do smjera kopčanja dugmića na kaputu. No ako je umjesto osvještavanja i prilagođavanja svijeta oko sebe, praktičnije i jeftinije slomiti djetetovo prirodno nagnuće “jer mislimo na njegovo dobro i dobru prođu u životu” – onda, da prostite, kvragu sve! Kvragu sve, jer ne mislimo mi pri tom na djetetovo dobro (jer kako može biti dobro siliti nekoga protiv njegove prirode), nego samo na naš komoditet dešnjaka u svijetu dešnjaka.

Drage majke, takvim zaostalim transgeneracijskim vjerovanjima djetetu činite veću štetu nego korist. Izazivate mu neke frustracije bez kojih je slobodno moglo proći. A tragično je da se najčešće o majkama i bakama radi (kao lomiteljicama), jer u najvećem broju slučajeva, kao “čuvarice kuće i ognjišta”, one rađaju, odgajaju i najviše vremena provode uz djecu.

Inače je vrlo zanimljivo to zaziranje od lijeve ruke kroz cjelokupnu ljudsku povijest te kroz mnoge vjere i kulture. Nemojte odmah molim poletjeti sa zaključkom da aludiram na muslimane, jer ni kršćanstvo, a kao što vidimo i naša kultura, nije cijepljeno od nekih, gotovo bih rekla - praiskonskih predrasuda.

Mozak je asimetričan, tako da kod dešnjaka lijeva strana mozga kontrolira govor i jezik, a desna emocije. Kod ljevaka je obično suprotno. U svijetu ima otprilike 10% ljevorukih ljudi od cjelokupne populacije. Vjerujem da upravo u tom manjem broju drugih, odnosno većem broju prvih (kao i uvijek kad je riječ o ljudima i njihovoj potrebi za “čoporenjem”) leži razlog zaziranja od onog “drugačijeg”, od onog čega ima manje. Neizbježan teror većine nad manjinom, koji se eto vrlo grubo lomi i na ovako benignim stvarima kao što je ruka kojom pišemo.

Ovaj izraz “ruka kojom pišemo” podsjetila me u ovom trenutku na Coelha i njegov meni izuzetno drag izraz za Boga kojega on voli nazivati “Rukom koja je napisala sve”. Pitam se što bi ta “Ruka koja je sve napisala” odgovorila, kojom je to rukom učinila, svima ovima koji baš inzistiraju da isključivo samo jedna ruka može biti ona prava?

Pravi prirodni ambidekstrizam označavao bi prirođenu sposobnost jednako vještog korištenja i lijeve i desne ruke. U ovom se slučaju (ovom djetetu) zapravo nije pružila niti prilika, niti dalo dovoljno vremena, da se pokaže radi li se o prirođenom ambidekstrizmu ili “čistoj” ljevorukosti. Ovo dijete nije stiglo pokazati je li rođeni ambidekster ili je kao ljevoruka osoba postalo ambidekster silom/prisilnim učenjem. Ono je najčešće prisiljeno naučiti se koristiti i desnom rukom, jer mu se brani koristiti lijevom.

Ne želim ovdje navoditi kojekakve studije i rezultate istraživanja koji govore u prilog ljevorukim ljudima (kao ni desnorukim), jer iz zdravorazumskih razloga osobno gajim jednu ljekovitu s(k)epsu prema bilo kakvim studijama i “znanstvenim istraživanjima” koja se danas putem Interneta lansiraju kao na pokretnoj traci i neprovjereno obigravaju svijet dok si rekao keks. Pun mi je kufer dobrih i loših učinaka crne čokolade, crvenog mesa, turske kafe, sirovih jaja, kravljeg mlijeka, ispijanja toliko i toliko litara vode na dan, dojenja, majčinog mlijeka, mlijeka u prahu, susprezanja od ovog, prakticiranja onog, etc, etc… ako shvaćate što želim reći. S dužnim poštovanjem, dragi “znanstvenici”, ako se umjesto otkrivanja lijeka protiv raka bavite ovakvim pizdarijama, glup je onaj koji vam slijepo vjeruje, a još gluplji onaj koji vas plaća.

Ja ću se, hvala lijepo, držati zdravog razuma.

A majka… majka se nekako iz pristojnosti nasmiješila, na moje riječi nije ništa rekla i nisam sigurna da je čula što joj želim reći, no opet – možda i je. Viđeno me, priznajem, neugodno štrecnulo, ali u takvoj situaciji čovjek je zapravo nemoćan. Ako dijete nije naše, mi kao promatrači nemamo nikakvo pravo odlučivanja, osim što se možemo nadati da će roditelj porazmisliti o našoj dobronamjernoj sugestiji i shvatiti da bi za dobro (i zdrav razvoj) vlastita djeteta bilo poželjno ispraviti neke krive odgojne metode i navike u sebi.


p.s. za one koji žele znati više...

Post je objavljen 31.03.2011. u 22:42 sati.