MODESTI BLEJZ

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

29.03.2010., ponedjeljak

Popiš branitelja


Jaca-Seve 0:1

Valja ob(j)aviti popiš branitelja. Valja odvojiti žito od kukolja, valja vidjeti tko je popišan u tom popišu a tko stoji izvan njega. Pola milijuna popišanih branitelja je uistinu smiješno, jer da ih je tada bilo toliko koliko ih je danas popišano - Hrvatska bi se zvala Sjeverna Koreja. Popišani bi bili kojekakvi Kim il Jongovi, Jungovi i Bongovi, a ne Mate, Ante i Ive.

Onaj tko se protivi objavi popiša branitelja popišan je kao i svi ostali, ali sigurno ne kao branitelj. Taj popišani ne-branitelj - bojišnicu 90ih sigurno nije vidio, jer se popišu u suprotnom ne bi protivio. A što je pored njegova popišana imena upišano kao zanimanje - veliko je pitanje na koje bi svi mi ostali popišani vrlo rado htjeli znati odgovor. Svi pravi branitelji koji se 90ih nisu bojali goloruko suprotstaviti neprijatelju sigurno se ne boje ni jednog popiša - razloga se imaju bojati samo oni popišani lažni branitelji koji su naknadno i najčešće prekostranačno upišani - sticali privilegije i bogatstvo na državnoj sisi.

znamenje na državnoj sisi
Uostalom imam jednu fenomenalnu ideju, zašto cjepidlačiti sa popišom branitelja kad smo svi mi uključujući i branitelje - popišani u velikom Popišu Stanovništva Republike Hrvatske 2001. Svatko od nas je tada i službeno popišan, osim onih koji su se odbili popišati od službenih popišivača (pa su se pod prijetnjom novčane kazne naposlijetku sami morali ići popišati na za to zakonom određena upišna mjesta) i onih koji su rođeni poslije Velikog Popiša pa se zbog mladosti u taj Popiš nisu stigli upišati.
Zašto onda ne iskoristiti taj Veliki Popiš i objaviti sve do jedno ime koje u Republici Hrvatskoj prebiva? Zašto ne objaviti javno službeni Popiš svih državljana Republike Hrvatske, a među njima i branitelja, sa poslom kojim se 90ih bavio upišanim pored svakog popišanog imena?
Pa ako je popišan branitelj pišati će Ante Antić-branitelj, ako je popišana kućanica pišati će Mare Marić-kućanica, ako je popišan kriminalac pišati će Hrvoje Petrač-poduzetnik, ako je popišana Premijerka pišati će Jaca Kosor-braniteljica, plačiteljica i štoliveć… i sve tako redom, po Popišu.
Kako smo svi mi već 2001e i službeno popišani ne vidim nikakvu prepreku da taj sveopći Popiš 2010e postane javan. Neka iz Popiša izrone svi ti popišani ljudi, neka izrone sve te upišane kvalifikacije.


znamenje na državnoj sisi 2

Nek´se i javno sazna ono što je dosada bila javna tajna, da je kompletna Hrvatska i službeno - popišana.
- 18:46 - Reci da se čuje (28) - Isprintaj - #

25.03.2010., četvrtak

Kad umjetnost progovori

Znate kako vele da bi umjetnost trebala govoriti? Da vidimo što nam na primjer ova umjetnost ima za reći...


Franjo Tuđman - Pridraga

Primjećujem jedan suptilan umjetnikov nerv, sklonost detaljima i emocionalnim stanjima, a opet sve nadasve profinjeno i uzvišeno, da, upravo uzvišeno...


Franjo Tuđmaaaaaaaaaaaaan - lokacija?


Franjo Tuđman - Bibinje iliti Grgur Ninski - krivi smjer

Jer spomenici su uvijek govorili mnogo, o sebi, umjetniku, nama, vremenu u kojem su stvarani...


Franjo Tuđman - Biograd

I dok su neki govorili malo, neki malo više... neki vjerojatno i previše...


Biograd slijeva i Biograd zdesna

No nikad dosadni ili nijemi s umjetničke strane nisu bili...


Franjo Tuđman - Kaštela

No dobro, zaliven barem većina njih, a na neke prosto čovjek ostane bez riječi, udivljen...


Franjo Tuđman - Široki Brijeg


Franjo Tuđman - Makarska

I možda pomalo smeten, pometen, zbunjen...



Franjo Tuđman - Škabrnja i isti takav u Slavonskom Brodu kao rezultat pretjerane nadahnutosti Augustinčićem (a prvenstveno njegovim modelom)

Takoreći opijen rofl na sve te mirise, zlato i tamjan...



Franjo Tuđman - Virovitica i Franjo Tuđman - Pitomača

Koji, pak, opet nisu ništa, ama ništa, spram gesti i snazi umjetničkog izričaja...


Franjo Tuđman - Podbablje, Lika

I njegovog vitalnog, gotovo sportskog duha...


spomenički križanac Tesle i D.Petrovića, lokacija: Podbablje again

2017. UPDATE:


Franjo Tuđman - Dobranje



Franjo Tuđman - Ploče, zlato naše predsjedničko


Franjo Tuđman - Cirkovljani


Franjo Tuđman - Split


Franjo Tuđman - Pakoštane


Franjo Tuđman - Grobnik?


Franjoooo Tuđman - Katuni



Franjo Tuđman - Knin



Franjo Tuđman - Veliko Trgovišće

I kad onda kažu da je samo jedan Franjo Tuđman - ma lažu! smijeh
Da parafraziram blog-kolegu čiji me profesionalni fotos sa mjesta zločina inspirirao na ovu umjetničku analizu - ma gdje pobogu samo nalaze te državne umjetnike???
p.s. čik pogodite tko je sve to platio?

- 19:26 - Reci da se čuje (43) - Isprintaj - #

22.03.2010., ponedjeljak

Padaj silo i nepravdo!


svi smo mi Momir Drobac

Kako javljaju neimenovani izvori, naša vrla Premijerka gđa Jadranka Kosor je niti sat vremena nakon emisije Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovao novinar Drago Pilsel, posegnula za telefonskom slušalicom i osobno nazvala uredništvo HRTa zahtijevajući hitni demanti u prime-time udarnom terminu središnjeg Dnevnika.
Gospođa Kosor je odmah po završetku a vjerojatno već i tijekom emisije osjetila hitnu potrebu da tužbom protiv svih obrani svoj lik i djelo od po njoj neutemeljenih kleveta koje su podastrijete na njen račun.
Pa je stoga gospođa Premijerka posegnula za slušalicom i nazvala HRT zahtijevajući, dakle zahtijevajući.
U emisiji Nu2 ponovo je bilo govora o stanu gospođe Kosor i načinu na koji ga je naša Premijerka stekla. Dakle, reprizirana je tragična životna priča Momira Drobca i njegovog pokojnog brata Branislava, prijašnjih vlasnika toga stana kojega im je ´90ih tadašnji MORH na čelu sa kontroverznim Gojkom Šuškom doslovce – oteo, kao što se već tih ´90ih provaljivalo i otimalo u stanove pripadnika srpske manjine, nerijetko u izvedbi do zuba naoružanih i uniformiranih četica koje su poput lešinara krstarile gradovima u potrazi za lakim plijenom. Po tadašnjim zakonima Republike Hrvatske sve je provedeno bez greške. Država je otimala, ali se eto po zakonu to tada nije tako zvalo. Iseljavanje, deportacija, eliminacija. Obitelj Zec, u noći nestali Osječani, Lora, Gospić, Levar i mnogi drugi za koje se i ne zna. Uistinu je državni mehanizam 90ih ako ne funkcionirao - onda barem žmirio bez greške.
Važno je napomenuti da su braća Drobac, tada 30godišnjaci, bili zakoniti nasljednici stana od 90ak kvadrata, nakon što su im roditelji umirovljenici jedno za drugim umrli od posljedica raka – papire o nasljednom pravu Momir Drobac ima i dan danas.
No kao pripadnici srpske manjine u RH, braća Drobac postali su laka meta a njihov stan lak plijen državno poticanim lešinarima, te se tih ´90ih ´netko´ iz MORHa namjerio na njihov stan i poznatom metodom zastrašivanja i prijetnji (prihvati inače - ima da te nema) prisilio braću Drobac da svoj veći stan zamijene sa jednim hrvatskim braniteljem za duplo manji derutni stan za koji papire nikada nisu dobili. Bez ikoga na svijetu da im štiti leđa, braća Drobac sele u manji stan na 14katu nebodera kako bi spasili živu glavu. Inače narušenog duševnog zdravlja Branislav Drobac sada se potpuno slomljen baca sa 14og kata nebodera kroz prozor svoje sobe.
Do tada se u njihov veći stan onaj hrvatski branitelj uselio i vrlo brzo iselio, da bi potom posredovanjem MORHa i samog Gojka Šuška njegovo puno stanarsko pravo na poklon dobila gospođa Kosor (zamijenivši svoj manji stan od 40ak kvadrata za ovaj od 90ak) zbog kako je rečeno – svoje uloge u obrani Domovine i nemjerljivih novinarskih zasluga u radu sa prognanicima.
Momir Drobac poslije bratovog samoubojstva više nikada nije otvorio vrata sobe iz koje se Branislav Drobac bacio u smrt kroz prozor. Ostavši bez posla, bez prihoda, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja Momir Drobac i dan danas kao prognanik u vlastitoj državi živi u tom istom derutnom stanu za kojeg papire nikada nije dobio, bez socijalne pomoći koju ne prima, bez parketa, struje, vode - preživljavajući o zraku i pomoći dobrih ljudi.

Nakon ove jezivo-tragične priče i Pilselovih i Stankovićevih komentara, gospođa Kosor je posegnula za telefonom i nazvala – HRT. Nazvala je ono što očito smatra svojom osobnom prćijom i tim činom u potpunosti opravdala moje mišljenje o njoj namcor
Ovaj nam postupak vrlo jasno oslikava nekoliko karakternih osobina gospođe Kosor, on nam pokazuje što si sve gospođa Premijerka u svojoj glavi umišlja da smije i može. Među ostalim nemilosrdno prokazuje i nekoć potisnutu a sada eruptiralu želju kopiranja pokojnog predsjednika Tuđmana u njegovim nelijepim autokratskim navadama. No to je čak i najmanje gadljivo u cijeloj stvari. Najgadljiviji mi je bjelodani nedostatak gospođine empatije.
Kakva je to osoba koja se nakon ovakve priče hvata za slušalicu i umjesto Caritasa, Crvenog križa, vlastitog bivšeg resora Ministarstva branitelja i međugeneracijske solidarnosti (solidarnosti!) i milijun drugih mogućih instancija – prvo naziva HRT? Kakva je to osoba koja na prvi impuls nema potrebu pomoći čovjeku kojega je država kojoj je ona danas na čelu - orobila, nego joj je prvi impuls zaštititi svoj lik i (ne)djelo?
To je bešćutna osoba kojoj je vlastita povrijeđena taština ispred svih ljudskih, etičkih, moralnih prava i na koncu ispred najelemantarnije – sućuti.
To je osoba koja je niti prije desetak dana pokrivena crnim velom pokorničke skrušenosti pohodila Svetog Oca Papu, a da pritom istinsku kršćansku skrušenost očito spoznala nije. To je osoba koja nosi obrazinu kršćanstva poput broša na reveru, dok ispod njega gaji marulićevsku tašćinu.
To je osoba koja je danas nažalost na čelu Vlade Republike Hrvatske.

Premijerka Kosor bi se pod prvo trebala naučiti kontrolirati svoj ego. Potom naučiti empatiji, a zatim i milosrđu. Potom i slobodi govora, a ni učenje ljudskih prava ne bi joj bilo suvišno.
Svi su sudovi potvrdili da je gospođa Kosor svoj stan dobila na legalan način, uostalom dobila je i oproštajni blagoslov ili da kažem pomilovanje prethodnog Predsjednika Republike, pa ni neću ulaziti u zasluge kojima je taj stan zaslužila (uloga u obrani Domovine i njene nemjerljive novinarske zasluge u radu sa prognanicima) jer to je zapravo više moralno nego pravno pitanje, a pravni se akti nažalost ne ravnaju po božanskom moralu. Samo mogu zaključiti da bi bilo lijepo kad bi svi mi po zaslugama dobili ono što nas sljeduje - svijet bi bio pravednije mjesto. I doista gospođa Kosor možda i nije mogla znati tko je prije nje u novom stanu živio i kako se taj stan za nju ispraznio, možda se čak nikad nije ni pitala čime li je zaslužila duplo veći stan od prethodnog, možda je savjest ne peče jer je nema što i zašto peći, uostalom njoj zakon garantira i crno na bijelo potvrđuje da odgovornost ne leži na njoj i gospođa Kosor sasvim legalno po tom zakonu s pravom od svega pilatovski pere ruke.
No ako gospođa Kosor tada i nije mogla znati ili se nije pitala da u načinu sticanja svog stanarskog prava nije sve u potpunosti čisto – Premijerka Kosor bi trebala bolje znati sada!
Kao gospođa Kosor tada možda nije znala, ali kao Premijerka Kosor ona danas znati - mora!
I nadasve kao Premijerka ona mora znati da i iznad zakona postoji - zakon! Onaj moralni, etički zakon.
I da je oteto - prokleto!

U stanu koji premijerka danas naziva svojim dogodio se zločin koji vapi za pravdom upravo do neba, dogodila se otimačina preko nečijih leševa, pa iako se i otelo neposredno prije njenog dolaska to ne opravdava manjak njene sućuti danas!
Poanta je da bi Premijerka zemlje koja upravo tone u najdublji ponor gospodarske i moralne krize trebala kao vođa znati odbaciti osobnu taštinu i pokazati snagu milosrđa koja nam svima u ovakvim trenucima treba ako svi skupa mislimo preživjeti (pa tko god i kakve god nacionalnosti bili - mi Hrvati, mi Srbi, mi Romi, mi Bošnjaci, mi Rusini, mi Talijani, mi… svi smo mi gospodo Momir Drobac).
Ona to mora znati moći. A ako ne zna ili to nije u stanju – neka kupi prnje.
Padaj silo i nepravdo, himna Hvarske bune Matije Ivanića, 16.st.
- 20:40 - Reci da se čuje (33) - Isprintaj - #

20.03.2010., subota

Priđite bliže maleni!


Priđite bliže maleni - da vas bolje vidim, rekao bi vuk... glavosijek par excellance
I tako je naša Jaca u zemlji čudesa počela viđati bijele zečeve a ponekad i miševe, pa kliče - Neka živi Brodosplit! - i neka živi odjek njenih riječi nad poluraspadajućim truplom hrvatske brodogradnje.


zamah dželata i osmijeh zadovoljnog krvnika
Neka živi?! Pa dajte onda, samo naprijed -Neka živi pokojnik!- neka mrtvi žive (i ne samo za izbore) jer demagogija u njenoj stranci oduvijek cvate pa zašto ne bi isklično cvala i nad otvorenim grobom hrvatskog gospodarstva, neka cvate tisuću cvjetova za taj nekrofilski vijenac blagopočivajućeg pokojnika.


neka živi pokojnik!
Ovo nemjerljivo licemjerje i perverznost doslovno urliču kako je vrijeme finih rukavica već odavno prošlo - preostaju samo one boksačke!
˝Padaj silo i nepravdo,
Narod ti je sudit zvan.
Bjež'te od nas noćne tmine,
Svanuo je i naš dan.

Pravo naše ugrabljeno,
Amo natrag dajte nam!
Ne date li ne molimo,
Uzet će ga narod sam.

Gradove smo vam podigli,
I palače gradili.
Oduvijek smo roblje bili,
I za vas smo radili.
(film Bitka na Neretvi)
Nevolja će biti vela,
Po palači tvrdimi,
Kad vidite da sa sela,
s mašklinima gremo mi.

Nastati će novo doba,
Matija Ivaniću.
Ustati ćeš ti iz groba,
S tobom u boj poći ću!

Zastava će nova viti,
Iznad naših glava tad.
Radnik seljak jedno biti,
Isti im je trud i rad!˝

Potonula Grčka na ulicama grmi -Padaj silo i nepravdo!- a potonula Hrvatska po običaju sjedi kod kuće i bezglavo baulja bespućima povijesne izgubljenosti u vječnoj potrazi za crvenom niti i zakamufliranim neokomunjarama, a da se samo u školi slušalo, kao što se nije, onda bi se znalo kako je tamo negdje u 16.stoljeću na tamo nekom Hvaru bila neka buna i neki Matija Ivanić na čelu junaka koji su prvi vikali -Padaj silo i nepravdo!- a sve prije komunista, prije tajkunista, čak i prije Bijelog Dugmeta.
No sve dok naši Gubec i Ivanić ne shvate da samo zajednički mogu izgnat satrapa Tahija iz njegove kurije, bahati vlastelin će nam se odozgora, z´bregov, sa svojeg otetog i prokletog čardaka, principom mrkve na šćapu uspješno prodavati muda pod bubrige i izrugivati. Divide et impera, rekli bi stari latini.
Jaci to uspijeva i iz najdublje rupe u koju je upala ova smiješna zemlja (č)udesa.

Sjećam se jedne zgode iz 90ih, kada me jedan poznanik inače zagriženi novootkriveni Rvatina u neformalnom razgovoru nekontrolirano zaprskavao zapjenjenim ispljuvcima na temu crvenih komunjara i njihove vječnoprisutne pete kolone, a kako moji živci (a jezik još i manje) ni inače ne podnose ostrašćene budalaše a pogotovo one s brvnom u oku, priupitah ga nježno cimajući taj nacionalistički nježnik u njegovoj glavi - čini li se to meni kako je on svojedobno revno, gorljivo i organizirano išao u hodočašće Kući cvijeća ili pak to samo umišljam? naughty
Uvijek je zanimljivo primijetiti kako su baš oni koji su 90ih tako ostrašćeno i revno upirali prstom u takozvane crvene, žute i zelene vragove za razliku od većine tih duginih vragova osobno upoznali lik i mramorno djelo pokojnikovog oltara na beogradskom Dedinju.
Ta mi je vragolasta pomisao prošetala kroz um dok sam sa zanimanjem pratila prvu epizodu povijesno-igranog dokumentarca ´Tito` i njenog autora Antuna Vrdoljaka nosferatuovski nadvijenog nad bijelom mramornom bloketom zlatnih slova. I naravno da mi se nije učinilo.
Mome soku okolovom nije promakao zgodan detalj kako na Vrdoljakovom radnom stolu dvije knjige o Titu leže okrenute naopako, a hrbat one o Bleiburgu vidljivo strši u prvom planu. A ako naivno mislite da je to slučajnost - onda uopće ne poznajete Vrdoljaka. Djeco, djeco namcor rekla bi moja stara profa povijesti - trebate vi još puno učiti.
No na jad svih ostrašćenih koji će zalutati ovuda – osobno uvijek pozdravljam povijesne dokumentarce, pa čak recimo i Sedlareve rofl Ne vjerujete? Malo ste sad stali, ha? A fakat ih pozdravljam, jer...

Kako je nedavno jedna profesorica zemljopisa lucidno izjavila o preopterećenosti naše djece bespotrebnim podacima -djeci treba dati samo atlas i Milićeve putopise- nadodala bih da djecu među ostalim lekcijama naprosto treba - pustiti na miru, yes prestati s dociranjem i malo više vjerovati njihovoj vlastitoj prosudbi, ne daviti ih starim i prežvakanim ideologijama, bubetanjem imena i godina - neka djeca sama otkrivaju povijest i stvaraju svoje zaključke uz kvalitetne pa čak i nekvalitetne dokumentarce. Nek´se djeca uče razmišljati i klasificirati. Zar kojekakvim nacionalno-školskim kurikulumskim isprdcima već dovoljno štete nije učinjeno?
A dokumentaraca nikad dovoljno, novih saznanja, pogleda i stajališta - također (pročitati fenomenalan Dežulovićev tekst, život piše nevjerojatne romane).
Kako je Vrdoljak oduvijek bio talentiraniji filmaš nego političar (nadam se u past tensu), tek nam je vidjeti u sljedećih 11 epizoda je li zapošljavanjem svoje filmske polovice uspio svoju političku polovicu objesiti o klin ili ju je ipak neukusno koristio, slutim da je ovo tek početak priče...
Neću vam reći neka živi, jer ćete pomisliti da vam želim zlo, biti će dostatno - živili! smokin

- 18:41 - Reci da se čuje (26) - Isprintaj - #

16.03.2010., utorak

Kakica naša svagdašnja


Sjedim i razmišljam o svemu, među ostalim kako već dugo nisam pročitala iskreniji naziv, a ujedno i dijagnozu neke emisije: Najveće holivudske tragedije – zabavna emisija! (sic!)
No da, a iskreno rečeno ne shvaćam i tu cijelu pompu oko svjetskog rekorda u ženskom skoku u vis, evo čak i zlatna Blanka već izluđena novinarskim pitanjima kada će konačno 209cm pasti, veli da prestaje javno govoriti o taktici i planovima napada na rekord. A ja ne kužim kakvi su to ajzenhauerovski planovi napada i ne mogu ni naslutiti kakva bi to ingeniozno-dijabolična taktika preskoka trebala biti - ja sam naivna do sada mislila da se samo trebaš dobro zaletit i skočit? lud
No kako s poštovanjem i nadasve skrušeno priznajem da nisam stručnjak u prekoletvičnom bacanju (samo preko-šanknom) dozvoljavam da profesionalniji od mene znaju ipak bolje, pa im prepuštam da i dalje razrađuju Konjićev skok to jest tajnu operaciju Barbarossa gerilskog plana napada na svjetski rekord…
Po dosadašnjem iskustvu letvica se svaki put stresla od straha čim bi vidila Blanku da prema njoj trči, pa će se valjda naša Blanka ovaj put maskirana u hrvatsku podmornicu, tenk ili onu prugastu banderu kojom se mjeri visina, skrivećki prišunjati letvici pa je tek onda zaskočiti, tako da ova ni ne stigne skužit´ što ju je snašlo.
Kako mi taktičke i vojne operacije ipak bolje leže, znam da je faktor iznenađenja ponekad presudan, a oslanjati se samo na kamuflažu dosta riskantno, pa bih Blanki ipak preporučila inovativan pristup problemu, to jest da kučku zaskoči - sa leđa, odostraga sa onoga štramca, baš kao što je Egipat zaskočio Izrael 70ineke, tako da već u startu ušpara nekih pola metra nadmorske visine plus odskočna sila federa u madracu i - svjetski rekord bi pao u roku dok si reko´ keks.
Doduše prizemljenje ovaj put ne bi prošlo tako glatko kao kod standardnih skokova s prave strane štramca, malo bi se cura polomila na tartanu, ali božemoj to je mala cijena za svjetski rekord, kad ga jednom postaviš - po zlato možeš i na štakama. Naprid Blanka!

No dosta bauljanja, hajmo na pravu temu, sjećam se kad je u Oprah showu gostovao onaj njen ´doktor za sve` strpljivo poučavajući čovječanstvo da je zdravo govance (sic!?) samo ono govance koje izađe u obliku slova S, a podrazumijeva se da oblik naših govanaca znamo, jer po dobrom doktoru - svi mi nakon obavljenog posla volimo u školjki vizualno provjeriti rezultate naših napora. Još ako je školjka od one vrste koja ima doskočni prag (tzv.njemačko/danska), pa na njoj naš produkt prvo mirno počiva umjesto da odmah bućne, svakodnevna se provjera naprosto nameće i takoreći bode u oči.
Pa od svih slova kud baš slovo S? Ne znam je li dobri doktor svjestan koliko smo mi na Balkanu nacionalno osjetljivi i koliko bi prijepora ovo pitanje moglo izazvati, jer dok bi mi recimo za Supermena još bilo logično da kaka kojim god slovima abecede poželi, među ostalima i slovom S (on je ipak anacionalan tip i super čovjek sa super moćima i sve što čini naprosto je super pa mu i oblikovanje super S-govanaca ne bi bio problem), naš mali običan čovjek na ovim prostorima ni kakati ne može kako mu se prohtije, a najmanje zdravo u obliku slova S, jer je to vrlo delikatno i višeslojno pitanje. Strah me i pomisliti kako bi po doktoru trebali kakati Kinezi.
A jeste primijetili kako je WC papir zadnjih godina postao jako poučan? Nema role na kojoj nema neka sličica ili print, vic ili prizor, iz biljnog i životinjskog svijeta, uz popratan tekst. Skoro kao popularne čokoladice Životinjsko carstvo, samo što u ovom slučaju, da se obzirno izrazim - čokoladice na listićima WC papira nisu jestive rofl
Najčešće su to sličice nekih pingvina koji šprehaju na latinskom, pa se mogu naći obični pingvini koji pričaju latinski (Chinstrap pingvin-Pygoscelis antarctica), carski pingvini koji pričaju latinski (Aptenodytes patagonica), pa i mali pingvini sa onom smiješnom ćupicom na glavi (Gentoo pingvin-Pygoscelis papua), a može se naći i polarni bijeli medvjed (Ursus arctica polaris), tako da su role WC papira postale kao Discovery Channel na papiru…
Uopće se ne usuđujem ulaziti u pitanje zašto bi netko želio obrisati guzu pingvinom, jer naslućujem da bi me to moglo otplaviti u nepoznate i čudnovate vode, no malo me zbunjuje izbor životinja - ne kužim zašto pretežu baš te iz hladnih i ledenih polarnih krajeva? Mislim da mogu sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da u dugoj povijesti čovječanstva nitko nikada nije volio imati - smrznutu guzu i led oko jajaca, i da nema traumatičnije stvari nego kad u ljutoj zimi moraš poći u negrijani WC.
Čemu onda aludiranje na polarne hladnoće i čemu pingvini? Zar na WC papir nisu mogli staviti recimo – lava, tigra ili barem gazelu ili žirafu, neke životinje iz toplijih krajeva suncem okupane Afrike, čisto da osjećaj toplog juga na našem tjelesnom jugu bude potpun?
A i nikad nisam čula da netko nekome kaže sereš ka´ pingvin, uopće nisam upoznata s olakšavajućim navikama pingvina, pa ne shvaćam kojom su logikom njih stavili na rolu. Ajde ono sereš ka´ galeb, ili sereš ka´ golub, usro´si se ka grlica, te bih paralele shvatila, ali pingvin? On, za razliku od lava ili lavlje grive, nije čak ni mekan. Ne kužim, ne kužim majkemi, totalno sam zbunjena nut
Ne shvaćam, što su kome jadni pingvini toliko skrivili da moraju ljudskom rodu gledati u pozadinu, odakle izvire toliki pingvinizam? Znam samo da mi trenutno rečenice - Jedno jaje buć´ a mi djeco ćuć´ i Obrisao sam guzu pingvinom – potpuno drugačije zvuče nego što bi prije koju godinu. Sada mi se otvaraju potpuno novi horizonti, srca mi, jedan cijeli novi svijet razumijevanja i tolerancije, jer dok bi u srednjem vijeku za tako nešto završili na lomači, danas taj čin pozdravljamo s radošću i ushitom, da ne spominjem olakšanjem, ništa više neću gledati istim očima majkemi... Ovdje čak naslućujem cijelu novo područje političkog aktivizma, cijelu paletu novih osvježavajućih ideja kako u predizbornoj kampanji, da se tako izrazim - ocrniti neprijatelja.
Da-da, desila se cijela jedna evolucija i revolucija toaletne higijene, veliki korak za čovječanstvo od onog prvog kamena, preko hrastovog lista, sve do papirića i mirišljave role. Koliko je nesretnih jadnika u ljudskoj povijesti otkinulo prvi list u svome dohvatu, za kojega se na njihovu žalost kasnije uspostavilo da je bio list - koprive? dead Koliko je nesretnika u nedostatku drugog rješenja, svoje muke takoreći otralo najobičnijim kamenom škriljcem? Danas pred vama stojim u velikom uvjerenju da do svih onih silnih krvavih ratova u ljudskoj povijesti nikada ne bi ni došlo - da je toalet papir otkriven u praskozorje, umjesto u sumrak ljudske civilizacije. Prvoklasni WC papir čini razliku, vjerujte mi, jer on od agresivca i krvožednog barbara stvara miroljubivog i smirenog čovjeka. Ta tko zna bi li Rimsko Carstvo uopće postojalo da su umjesto reciklažne spužve na šćapu, utoćene u slanu rastopinu, koristili troslojni mirišljavi toalet papir u boji breskve, a poznato je od pamtivijeka da hemoroidi čovjeka tjeraju na zvjerstva. I uostalom promislite - zašto mračni srednji vijek nazivaju mračnim, možete li sad naslutiti? Čak je i Napoleon došao do krajnjih svijetu poznatih granica poljskog šekreta - do Moskve, poslije toga nije išlo. A možda, na kraju krajeva, ni Atila ne bi bio Bič Božji, samo da je koristio troslojca. Gospemoja, tek mi sad sviće odakle izviru patnje mladog Werthera rofl
George Constanza o WC papiru (tenks Vrgi!) thumbup
U jednoj našoj državnoj kulturnoj instituciji, do neku godinu, vladala su uobičajeno stroga pravila štednje, to jest, dok se na jednoj strani nemilice rasipalo - na drugoj se škrtarilo u najbanalnijim stvarima, dok se na jednoj strani unajmljivalo limuzine - na drugoj se kupovao WC papir samo u listićima, jer je onaj mekši u rolama zbog više cijene bio zabranjen. A vi se sjećate kakav je onaj lila WC papir u listićima, bog mu duši dao pokoj - kao da se brišete brusnim lakmus papirom. Ne, nije bilo lako tim djelatnicima te državne institucije, dok su se godinama svakodnevno i svojevoljno podvrgavali toj osebujnoj metodi mučenja, tako da je njihovo nezadovoljstvo iz dana u dan raslo i raslo, međuljudski odnosi bili su na nuli, tenzije su bile neizdržive sve dok… dok nisu odlučili smijeniti staru upravu i dovesti novu, pod uvjetom da nabavi mekani WC papir u rolama. Novoj upravi to je bio prvi i do sada jedini pametan potez u životu. Sreći u instituciji potom nije bilo kraja. Danas rasipaju i na jednoj i na drugoj strani, ali guze su im više nego zahvalne. Pametnima sve jasno.

Jedna urbana legenda kaže da su najveća znanstvena otkrića dosegnuta na zahodskoj školjci, ali iako se smatram budućom dobitnicom Nobela rolleyes moram priznati da me ovo i dalje zbunjuje, kako, ta kako pobogu govance može iz ljudskog tijela izaći u obliku slova S?!
Ne kužim, ne kužim mlademideve, koliko god se eto jeli khm-khm naprezala i buljila u školjku… ova tajna svemira ostaje mi nedokučiva kao tajna crne rupe.
rofl
- 13:16 - Reci da se čuje (33) - Isprintaj - #

13.03.2010., subota

Ja bih htjela biti astronaut


prva Hrvatica u svemiru

Kad smo bili malešni uvijek su nas neke tete gnjavile pitanjem - a što bi ti volio biti kad odrasteš? Bilo je to jedno od onih neizbježnih pitanja koje nas je pratilo od vrtića, ponekad i kroz cijelu tinejdžersku iscrpljujuću dob, pa čini mi se sve do faksa.
No meni je moram priznati ovo pitanje uvijek izazivalo jezu, ne zato što na njega nisam imala odgovor nego mi je u društvu svih tih standardnih frizerki, učiteljica, stjuardesa, bagerista, balerina, doktora, policajaca i vojnika bilo neugodno izreći zanimanje – Indiana Jones cool
I priznati da je njegova draž baš u tome što nije tako betonirano i konačno, kao što konačno zvuči recimo zanimanje - policajac (uz sve dužno poštovanje tom časnom zanimanju smijeh uvlač, uvlač), nego s vremenom ima tendenciju postati i nešto drugo kao recimo Bruce Lee ili indijanska skvo. Egzotika u ono vrijeme nije bila turbo popularna, a svakom je djetetu uvijek bilo strašno bitno uklopiti se u društvo druge normalne djece, pa je recimo i izjašnjavanje kako bih jednog dana voljela biti borac za pravdu i opasna svjetska špijunka i agentica Modesty Blaise, vična svim borilačkim vještinama – završilo neslavno i poražavajuće. A kako sam predosjećala da bi takav odgovor i ubuduće odudarao od prosjeka, te da će u najmanju ruku biti okarakteriziran kao čudan i izazvati samo ruganje i zgražanje, otada sam najčešće ziheraški prekopirala nečiji tuđi bezopasniji a`la stjuardesa odgovor, iako sam potajice i dalje maštala pustolovna zanimanja koja se mijenjaju iz tjedna u tjedan.
Odrasla odavno jesam, zanimanje imam, ali što bih voljela biti, hm… pa recimo to ovako, moj problem nije što ne znam što bih voljela biti, nego što bih danas kao i nekoć u djetinjstvu voljela biti mnogo - pa čak i prekoviše toga. Kvaka je da ni do dana današnjeg nisam našla konačan odgovor na to veliko pitanje. I nekako mi se čini da to čak i nije toliko loše wink
Među ostalima voljela bih voziti i taj bager, biti bagerist nikad nije naodmet vjerujte mi pogotovo kad se kopaju temelji ili nešto krči, kao ni biti pilot (što mi svaki novi film katastrofe iznova i nanovo potvrđuje, jer kako sam već jednom primijetila, spašavaju se samo oni koji znaju voziti avion i helikopter, naravno ako im je pri ruci).
Ali ja bih htjela biti i astronaut, to jest astronautica kao legendarna Tereškova, što automatski rješava i bager i pilotiranje jer se podrazumijeva da ako znaš voziti space shuttle kao najvišu kariku prijevoznih sredstava - onda imaš dozvolu i za sva ostala prijevozna sredstva (leteća, vozeća i roneća; u stvarnom svijetu astronauti bi po meni bili nešto kao James Bond 007, težina i višeslojnost njihovih zanimanja zahtijevaju otprilike istu razinu vještine, a primjećujem da se i komadi na njih podjednako pale). Kao astronaut si nadasve cijenjen, fino lebdiš u svemiru, piškiš u vrećicu i kroz prozorčić gledaš na Zemlju s odvijačem u ruci, zavidavaš olabavljene vide na svemirskoj stanici i svako malo zahebavaš ove dole u Houstonu da si vidio NLO belj
Po povratku iz svemira inspirirana njegovim tajanstvenim beskrajem planiram postati dobitnica Oscara, dakle osvojiti Oscara, za glumu, režiju, najbolji film, ali biti će dovoljan i samo za film, kojeg ću naravno snimiti u potpunoj tajnosti tako da Akademija ne skuži što ju je snašlo, a kad konačno skuži o kakvom se genijalnom povijesnom spektaklu/drami i remek-djelu radi nominacije će padati nemilice kao Rimljani pred Ben-Hurom i kao švabe pred Batinim šarcem. Već me godinama razdiru dileme oko govora i obleke, jer izbor jednog i drugog naprosto mora biti perfektan, a zna se da crveni tepih i govornica promašaje pamte u vječnost, no opet s druge strane nagrađuju i rijetku hrabrost. Tako da se lomim između dva stylinga odnosno dvije vrste nastupa na oskarovskoj sceni. Jedan bi bio decentni vintage Valentino stajling popraćen ziheraškim ´duboko sam ponizna i zahvalna, mama, tata, Bog´ govorom, a drugi bi bio provokacija u vidu stajlinga Velike Ptice u prugastoj piđami popraćen pseudo-intelektualnim protestnim govorom ´došla sam odbiti nagradu jer netko negdje umire od gladi´. Vidite koliko je to teška dilema, samo me ona spriječava da već iduće godine poharam Hollywood.
Naravno ne mogu zaobići i Pulitzera kojega, već duboko društveno-osviještena, planiram osvojiti za neku prokleto opasnu reportažu o krvavim dijamantima i trgovanju ljudima iz jednog od vječnih građanskih ratova u srcu crne Afrike, a u slučaju da zakaže Afrika (u što čisto sumnjam) preplivat ću jezero u Mianmaru samo sa notesom i olovkom među zubima za ekskluzivan intervju sa Aung San Suu Kyi.
To će mi biti samo zagrijavanje za osvajanje olimpijske medalje, uopće nije bitno kojeg sjaja, jer važno je sudjelovati a ja želim biti i olimpijac odnosno olimpijka. Kako mi je vrijeme za bavljenje atletikom ipak odlepršalo, bilo koja manje zahtjevna disciplina biti će sasvim u redu, nešto u čemu godine ne igraju ulogu kao recimo curling, trap ili jahanje... mislim da će streljačke discipline biti sasvim ok.
Kad sve to obavim, planiram se baciti i u fotografske vode te nanizati seriju hvaljenih foto-reportaža i naslovnica za National Geographic (pingvini, izumrli leopardi, Amazona i ljudožderska plemena dalekog Bornea uvijek su in, a kako nisam ljubitelj velikih dubina, oceane ipak prepuštam obitelji Cousteau), za što će me oduševljeni japanski car Akihito nagraditi veleredom carske Krizanteme. Potom ću iz neizmjerne zahvalnosti i ljubavi prema Japanu i njegovim dobrohotnim ljudima, na sljedećem EXPO-u osmisliti cjelokupan postav japanskog paviljona, na temu voda-zemlja-zrak, što će produbiti i inače vrlo dobro hrvatsko-japansko prijateljstvo i nešto slabije gospodarske veze, a Car će mi potom iz nove zahvalnosti uručiti pravi samurajski mač.
Oboružana pravim samurajskim mačem tada planiram osnovati premoćan rock-bend, s kojim ću poharati svjetske glazbene top-liste neočekivano genijalnim albumima, ali ne u stadionskom smislu U2-a, nego nešto skromnije i više onako kulerski u David Bowievskom stilu te ući u legendarnu Rock and Roll Dvoranu Slavnih kao dio glazbene povijesti.
Na vrhuncu slave naglo ću se povući u osamu kao Janica ili Greta Garbo uz riječi aj vont tu bi aloun, te ovjenčana priznanjima i nagradama otići kao svjetioničar na Lastovo ili Palagružu. Budući da je to danas ionako sve automatizirano, tamo ću u smiraje dana vaditi pidoće, gledati galebe i pisati memoare pune lascivnih pričica o reproduktivnim običajima patagonijskih pingvina i holivudskih zvijezda, s kojima bez sumnje osvajam Nobelovu nagradu za književnost (jer se ona za mir u zadnje vrijeme prostituira pa mi ova djeluje prestižnije, a o kemiji, fizici, medicini ili ekonomiji nemam veze s vezom, to jest još manje nego s književnošću).
Ali mi nije toliko napeta nagrada kao nagrada, već me više zaokuplja onaj dobitnički govor pred svjetskom intelektualnom kremom i norveškom/danskom kraljevskom obitelji (nositi ću naravno raskošnu a istovremeno decentnu (sic!) krinolinu dugačkog šlepa sa krupnim prepoznatljivim uzorkom crveno-bijelih hrvatskih kockica, kojom ću šarmirati pola europskih kraljevskih dvora, o tom nema spora, tako da kad mi stave onu slavodobitničku epoletu na nju mogu zakačiti broš hrvatska u obliku V for Victory).
To bi fakat trebao biti jedan pametan govor, pogotovo jer je odgovornost veća ako si Nobela dobio za pisanu riječ, pa bi se trebalo podrazumijevati da bi i govor trebao biti na razini najboljeg svjetskog mislioca i pisca, ali me muči njegov sadržaj, držati govor o čemu? Najvjerojatnije će to biti nešto o potrebi čovječanstva da se nanovo očovječi i nešto slično, odnosno kao što bi Bono rekao ´sisters, brothers, we are One but we are not the same, we got to carry each other etc…´ u svakom slučaju nešto nad čim će se svi ti intelektualci duboko zamisliti, a poslije toga, opoćena čela, u novoj samospoznaji, kao Sartre, povući dvije ljute i završiti ko´majke pijani pod prigodnim švedskim stolom. Kao što zaključujete ovaj govor smatram izvanrednom prilikom za moj doprinos miru u svijetu, no to bi opet bio Nobel za mir, po svemu sudeći očito još nisam potpuno izbistrila, pa dok ne dokučim do kraja Nobel može čekati, a dotada govor vježbam pred ogledalom thumbup

No dok sam, kao što vidite, pokoravala i spašavala svijet, golim rukama hvatala zmije, rvala se sa bizonima, preplivavala Atlantik, osvajala Whitbread i America`s Cup, u međuvremenu su se uloge obrnule i sada sam ja ta koja pitam - što bi ti želio biti kad odrasteš?
Djecu u pravilu treba poticati da maštaju, sanjanju i ostvaruju svoje snove, ulijevati im sigurnost i uvjerenje da ništa nije neostvarivo i nedostižno.

Stoga, mome oduševljenju nije bilo kraja, a i srce mi je naraslo za tri broja veće, kada je kao iz topa i bez zadrške stigao iskren odgovor – kad odrastem ja ću biti Stipe Božić! Himalajo here we come! party smijeh
- 12:42 - Reci da se čuje (24) - Isprintaj - #

10.03.2010., srijeda

Dugo nije pala kiša



Istinabog kiša nesmiljeno pada cili dan i ne prestaje daždit ova okrutna zima, no ova predivna pjesma Cambijevaca pala mi je danas i kao kiša i kao melem na dušu - a zamislite uopće nije prošla natječaj za Doru po mišljenju stručnog žirija!
Što s distance gledajuć´ uopće ne mora biti gubitak za Cambijevce, jer nekako si mislim da je za njih bolje da se nisu uspjeli tamo plasirati i degradirati, ali u usporedbi sa jednom drugom klapom i njenim osrednjim klappop (kako bi to naš brod u boci lucidno rekao) uradkom koja je u natjecanje prošla - ne mogu se ne zapitati po kojim to kriterijima taj stručni žiri žirira?
Pisala sam jednom što mislim o potencijalu klapske pisme u svitu pa se i ovaj slučaj baš idealno nadovezuje na tu temu, jer mislim da su Cambijevci ovom krasnom melodijom i aranžmanom baš uboli da se tako izrazim, po svim onim mojim zamislima kako bi to trebalo izgledati, a to je nekome očito zasmetalo dovoljno da ih makne prije nego eventualno pometu konkurenciju. Iako moram odmah podvući da uistinu smatram da smo ove godine od svega ponuđenog doista izabrali najbolje i curkama na Eurosongu želim uspjeh, mislim da su dobrodošlo osvježenje, no ne mogu preskočiti očitu činjenicu da javnosti na uvid i nije ponuđeno sve najbolje.
No idemo dalje wink u biti ne želim dizati prašinu jer mi je to bezveze, nego samo napraviti jednu malu glazbenu usporedbicu između ove krasne dalmatinske pjesme i nekih ranijih eurovizijskih uradaka, pa iako nisam glazbeni stručnjak, čak bih iskreno rekla da mi je slon zalahorio u uho rofl odmah su mi se nametnule neke poveznice sa recimo sljedećim uspješnicama...


Lane moje/Ž.Joksimović i Lejla/H.M.Hari

Ove prekrasne balade Željka Joksimovića (Lane moje i Lejla) po meni su jedne od najljepših laganica Eurosonga ikad (uz prošlogodišnju fenomenalnu izvedbu Patricie Kaas, ali ako se ne slažete slobodno to pripišite mom snobovski-probirljivom glazbenom ukusu) smijeh što je uostalom potvrdio i njihov izvanredan plasman, drugo i treće mjesto, iako su po meni obje zaslužile tih sebi pripadajućih godina biti i prve.
A sada probajmo malo otvorenih ušiju i bez naših međususjedskih predrasuda analizirati i usporediti ono što čujemo... prepoznatljiv i efektan uvod, u prvom slučaju frula, u drugom violina, kod Cambijevaca opet frula, dakle jedan jak prepoznatljiv etno, lokalan, zašto ne reći i balkanski prizvuk, čemu se toga stidjeti dapače na tu kartu treba igrati (ta latino zvuk hara već dva desetljeća i već mi pomalo izlazi na nos, no dobro da ne digresiram), zatim slijedi nježna i za uho ljepljiva melodija koju slijedi grandiozan gotovo filmski zamah cijelog gudačkog orkestra uz bubnjeve sa zaraznim refrenom koji iz ne znam kojih razloga zapinje za uho bez obzira što se pjeva na svom jeziku, a to osobno smatram čak poželjnom prednošću i pitanjem ponosa (jer ako pjesma nije dobra nikakav engleski tu neće igrati ulogu, a ako je dobra - pjesma govori sve jezike)... drugim riječima, vrhunska melodija, vrhunska interpretacija, vrhunska priča, vrhunska pjesma - sve je tu, sve to Dugo nije pala kiša ima.
Plus što nemalu ulogu igra i ono što recimo Cambijevci neće imati priliku izvesti, a na Feminnemicama je tek da izvedu, a u ova potonja dva slučaja genijalno osmišljen - scenski nastup.
Pogledajte samo kako su svi detalji od pjevačevih cipela, boje odijela, frizura, šminke pa sve do efektnih kretnji i položaja pratećih vokala/glumaca na sceni savršeno izvedeni, toliko savršeno da ti scenski naglasci uzdižu pjesmu na svim onim mjestima gdje je to i potrebno.

Nezahvalno je spekulirati što bi bilo kad bi bilo, ali ovo po meni ima prođu i s tim se dolazi do rezultata... stoga mi još teže pada što izgleda ne znamo cijeniti ono što već imamo, naše glazbeno nasljeđe i zaleđe koje samo treba znati prepakirati da se dobije vrhunski proizvod na svjetskoj razini, a kad to netko čak i prepakira onda mu se iz čiste ljubomore i glazbenog neznanja podmeću klipovi...
no još jednom velim - što je tu je, našim odličnim curkama sve najbolje, one su recimo jako dobro prepakirale no u sasvim drugom girl-bend žanru, stoga iskrene čestitke još jednom party
- 17:41 - Reci da se čuje (20) - Isprintaj - #

08.03.2010., ponedjeljak

Nepravda


plavica na oku
Majčica nas Zemlja u zadnje vrijeme češće i žešće nego inače želi otresti sa sebe, dojadile joj nepravde valjda, pa nas sveudilj treska. Eh nepravde, nepravde, ta gdje im je kraj, ili barem početak?
Dječja slikovnica Avatar je recimo zasluženo popušila silne Oskare pa tu ne može biti riječi o nepravdi, jer je i red da zlatnog dečkića konačno dobije žena koja snima kao muškarac, a ne muškarac koji snima kao curica (bravo Bigelow aka Hurt Locker, sjećamo se još Strange Days). Sandra Bullock je za preglumljivanje osvojila Oscara, no netom prije i Zlatnu Malinu pa se opet izjednačilo ni tam´ ni vam´ stoga -
drage žene sretan nam Dan Žena! party
Nemilosrdni gad Waltz pak za muški rod pleše ekvilibrirajući valcer života, apsolutno zasluženo, nepravde ni na vidiku. No to je na stranom terenu, ajmo vidit kako je kod nas…
U Lijepoj Našoj sveopća potraga za Kolindinim voajerom, a Izvan Nje za diplomatskim privilegijama. Selaki su povukli traktore, a radnici na izdisaju neku stvar. Jedni gladuju, drugi se prežderavaju. Kriza je, ali u Konzumu nema krize. Čobiju kravata pridržava glavu da ne padne, nije lako s takvom bundevom dead no…
Feminnemice su trijumfirale na Dori i valjda su se prvi put nacija i stručni žiri ujedinili u želji da se na Eurosongu barem ne sramotimo ako već ne gremo na pobjedu, no istarski Manu Chao vol or ne vol, te jobrni, jobrni sve je dobro što se dobro svrši ili što bi moja baba zbunjozno rekla - a gospemoja ma ča on to govori?! zubo zbog-radi naše pločanke Nede – cure ponosimo se vama i sretno u Oslu! thumbup daklem nepravda je relativna stvar.
A na autoputu svako malo prijelaz za - divlje životinje. A za pitome? Gdje su za pitome, pitam ja vas? smokin
a je zima krv` ti... rofl
- 19:37 - Reci da se čuje (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>