MODESTI BLEJZ

I tako je naša Jaca u zemlji čudesa počela viđati bijele zečeve a ponekad i miševe, pa kliče - Neka živi Brodosplit! - i neka živi odjek njenih riječi nad poluraspadajućim truplom hrvatske brodogradnje.


zamah dželata i osmijeh zadovoljnog krvnika
Neka živi?! Pa dajte onda, samo naprijed -Neka živi pokojnik!- neka mrtvi žive (i ne samo za izbore) jer demagogija u njenoj stranci oduvijek cvate pa zašto ne bi isklično cvala i nad otvorenim grobom hrvatskog gospodarstva, neka cvate tisuću cvjetova za taj nekrofilski vijenac blagopočivajućeg pokojnika.

˝Padaj silo i nepravdo,
Narod ti je sudit zvan.
Bjež'te od nas noćne tmine,
Svanuo je i naš dan.

Pravo naše ugrabljeno,
Amo natrag dajte nam!
Ne date li ne molimo,
Uzet će ga narod sam.

Gradove smo vam podigli,
I palače gradili.
Oduvijek smo roblje bili,
I za vas smo radili.
(film Bitka na Neretvi)
Nevolja će biti vela,
Po palači tvrdimi,
Kad vidite da sa sela,
s mašklinima gremo mi.

Nastati će novo doba,
Matija Ivaniću.
Ustati ćeš ti iz groba,
S tobom u boj poći ću!

Zastava će nova viti,
Iznad naših glava tad.
Radnik seljak jedno biti,
Isti im je trud i rad!˝
Potonula Grčka na ulicama grmi -Padaj silo i nepravdo!- a potonula Hrvatska po običaju sjedi kod kuće i bezglavo baulja bespućima povijesne izgubljenosti u vječnoj potrazi za crvenom niti i zakamufliranim neokomunjarama, a da se samo u školi slušalo, kao što se nije, onda bi se znalo kako je tamo negdje u 16.stoljeću na tamo nekom Hvaru bila neka buna i neki Matija Ivanić na čelu junaka koji su prvi vikali -Padaj silo i nepravdo!- a sve prije komunista, prije tajkunista, čak i prije Bijelog Dugmeta.
No sve dok naši Gubec i Ivanić ne shvate da samo zajednički mogu izgnat satrapa Tahija iz njegove kurije, bahati vlastelin će nam se odozgora, z´bregov, sa svojeg otetog i prokletog čardaka, principom mrkve na šćapu uspješno prodavati muda pod bubrige i izrugivati. Divide et impera, rekli bi stari latini.
Jaci to uspijeva i iz najdublje rupe u koju je upala ova smiješna zemlja (č)udesa.

Uvijek je zanimljivo primijetiti kako su baš oni koji su 90ih tako ostrašćeno i revno upirali prstom u takozvane crvene, žute i zelene vragove za razliku od većine tih duginih vragova osobno upoznali lik i mramorno djelo pokojnikovog oltara na beogradskom Dedinju.
Ta mi je vragolasta pomisao prošetala kroz um dok sam sa zanimanjem pratila prvu epizodu povijesno-igranog dokumentarca ´Tito` i njenog autora Antuna Vrdoljaka nosferatuovski nadvijenog nad bijelom mramornom bloketom zlatnih slova. I naravno da mi se nije učinilo.
Mome soku okolovom nije promakao zgodan detalj kako na Vrdoljakovom radnom stolu dvije knjige o Titu leže okrenute naopako, a hrbat one o Bleiburgu vidljivo strši u prvom planu. A ako naivno mislite da je to slučajnost - onda uopće ne poznajete Vrdoljaka. Djeco, djeco rekla bi moja stara profa povijesti - trebate vi još puno učiti.
No na jad svih ostrašćenih koji će zalutati ovuda – osobno uvijek pozdravljam povijesne dokumentarce, pa čak recimo i Sedlareve Ne vjerujete? Malo ste sad stali, ha? A fakat ih pozdravljam, jer...

Neću vam reći neka živi, jer ćete pomisliti da vam želim zlo, biti će dostatno - živili!