MODESTI BLEJZ

Uostalom imam jednu fenomenalnu ideju, zašto cjepidlačiti sa popišom branitelja kad smo svi mi uključujući i branitelje - popišani u velikom Popišu Stanovništva Republike Hrvatske 2001. Svatko od nas je tada i službeno popišan, osim onih koji su se odbili popišati od službenih popišivača (pa su se pod prijetnjom novčane kazne naposlijetku sami morali ići popišati na za to zakonom određena upišna mjesta) i onih koji su rođeni poslije Velikog Popiša pa se zbog mladosti u taj Popiš nisu stigli upišati.
Zašto onda ne iskoristiti taj Veliki Popiš i objaviti sve do jedno ime koje u Republici Hrvatskoj prebiva? Zašto ne objaviti javno službeni Popiš svih državljana Republike Hrvatske, a među njima i branitelja, sa poslom kojim se 90ih bavio upišanim pored svakog popišanog imena?
Pa ako je popišan branitelj pišati će Ante Antić-branitelj, ako je popišana kućanica pišati će Mare Marić-kućanica, ako je popišan kriminalac pišati će Hrvoje Petrač-poduzetnik, ako je popišana Premijerka pišati će Jaca Kosor-braniteljica, plačiteljica i štoliveć… i sve tako redom, po Popišu.
Kako smo svi mi već 2001e i službeno popišani ne vidim nikakvu prepreku da taj sveopći Popiš 2010e postane javan. Neka iz Popiša izrone svi ti popišani ljudi, neka izrone sve te upišane kvalifikacije.

I kad onda kažu da je samo jedan Franjo Tuđman - ma lažu!

U emisiji Nu2 ponovo je bilo govora o stanu gospođe Kosor i načinu na koji ga je naša Premijerka stekla. Dakle, reprizirana je tragična životna priča Momira Drobca i njegovog pokojnog brata Branislava, prijašnjih vlasnika toga stana kojega im je ´90ih tadašnji MORH na čelu sa kontroverznim Gojkom Šuškom doslovce – oteo, kao što se već tih ´90ih provaljivalo i otimalo u stanove pripadnika srpske manjine, nerijetko u izvedbi do zuba naoružanih i uniformiranih četica koje su poput lešinara krstarile gradovima u potrazi za lakim plijenom. Po tadašnjim zakonima Republike Hrvatske sve je provedeno bez greške. Država je otimala, ali se eto po zakonu to tada nije tako zvalo. Iseljavanje, deportacija, eliminacija. Obitelj Zec, u noći nestali Osječani, Lora, Gospić, Levar i mnogi drugi za koje se i ne zna. Uistinu je državni mehanizam 90ih ako ne funkcionirao - onda barem žmirio bez greške.
Važno je napomenuti da su braća Drobac, tada 30godišnjaci, bili zakoniti nasljednici stana od 90ak kvadrata, nakon što su im roditelji umirovljenici jedno za drugim umrli od posljedica raka – papire o nasljednom pravu Momir Drobac ima i dan danas.
No kao pripadnici srpske manjine u RH, braća Drobac postali su laka meta a njihov stan lak plijen državno poticanim lešinarima, te se tih ´90ih ´netko´ iz MORHa namjerio na njihov stan i poznatom metodom zastrašivanja i prijetnji (prihvati inače - ima da te nema) prisilio braću Drobac da svoj veći stan zamijene sa jednim hrvatskim braniteljem za duplo manji derutni stan za koji papire nikada nisu dobili. Bez ikoga na svijetu da im štiti leđa, braća Drobac sele u manji stan na 14katu nebodera kako bi spasili živu glavu. Inače narušenog duševnog zdravlja Branislav Drobac sada se potpuno slomljen baca sa 14og kata nebodera kroz prozor svoje sobe.
Do tada se u njihov veći stan onaj hrvatski branitelj uselio i vrlo brzo iselio, da bi potom posredovanjem MORHa i samog Gojka Šuška njegovo puno stanarsko pravo na poklon dobila gospođa Kosor (zamijenivši svoj manji stan od 40ak kvadrata za ovaj od 90ak) zbog kako je rečeno – svoje uloge u obrani Domovine i nemjerljivih novinarskih zasluga u radu sa prognanicima.
Momir Drobac poslije bratovog samoubojstva više nikada nije otvorio vrata sobe iz koje se Branislav Drobac bacio u smrt kroz prozor. Ostavši bez posla, bez prihoda, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja Momir Drobac i dan danas kao prognanik u vlastitoj državi živi u tom istom derutnom stanu za kojeg papire nikada nije dobio, bez socijalne pomoći koju ne prima, bez parketa, struje, vode - preživljavajući o zraku i pomoći dobrih ljudi.

Svi su sudovi potvrdili da je gospođa Kosor svoj stan dobila na legalan način, uostalom dobila je i oproštajni blagoslov ili da kažem pomilovanje prethodnog Predsjednika Republike, pa ni neću ulaziti u zasluge kojima je taj stan zaslužila (uloga u obrani Domovine i njene nemjerljive novinarske zasluge u radu sa prognanicima) jer to je zapravo više moralno nego pravno pitanje, a pravni se akti nažalost ne ravnaju po božanskom moralu. Samo mogu zaključiti da bi bilo lijepo kad bi svi mi po zaslugama dobili ono što nas sljeduje - svijet bi bio pravednije mjesto. I doista gospođa Kosor možda i nije mogla znati tko je prije nje u novom stanu živio i kako se taj stan za nju ispraznio, možda se čak nikad nije ni pitala čime li je zaslužila duplo veći stan od prethodnog, možda je savjest ne peče jer je nema što i zašto peći, uostalom njoj zakon garantira i crno na bijelo potvrđuje da odgovornost ne leži na njoj i gospođa Kosor sasvim legalno po tom zakonu s pravom od svega pilatovski pere ruke.
No ako gospođa Kosor tada i nije mogla znati ili se nije pitala da u načinu sticanja svog stanarskog prava nije sve u potpunosti čisto – Premijerka Kosor bi trebala bolje znati sada!
Kao gospođa Kosor tada možda nije znala, ali kao Premijerka Kosor ona danas znati - mora!
I nadasve kao Premijerka ona mora znati da i iznad zakona postoji - zakon! Onaj moralni, etički zakon.
I da je oteto - prokleto!

I tako je naša Jaca u zemlji čudesa počela viđati bijele zečeve a ponekad i miševe, pa kliče - Neka živi Brodosplit! - i neka živi odjek njenih riječi nad poluraspadajućim truplom hrvatske brodogradnje.


zamah dželata i osmijeh zadovoljnog krvnika
Neka živi?! Pa dajte onda, samo naprijed -Neka živi pokojnik!- neka mrtvi žive (i ne samo za izbore) jer demagogija u njenoj stranci oduvijek cvate pa zašto ne bi isklično cvala i nad otvorenim grobom hrvatskog gospodarstva, neka cvate tisuću cvjetova za taj nekrofilski vijenac blagopočivajućeg pokojnika.

˝Padaj silo i nepravdo,
Narod ti je sudit zvan.
Bjež'te od nas noćne tmine,
Svanuo je i naš dan.

Pravo naše ugrabljeno,
Amo natrag dajte nam!
Ne date li ne molimo,
Uzet će ga narod sam.

Gradove smo vam podigli,
I palače gradili.
Oduvijek smo roblje bili,
I za vas smo radili.
(film Bitka na Neretvi)
Nevolja će biti vela,
Po palači tvrdimi,
Kad vidite da sa sela,
s mašklinima gremo mi.

Nastati će novo doba,
Matija Ivaniću.
Ustati ćeš ti iz groba,
S tobom u boj poći ću!

Zastava će nova viti,
Iznad naših glava tad.
Radnik seljak jedno biti,
Isti im je trud i rad!˝
Potonula Grčka na ulicama grmi -Padaj silo i nepravdo!- a potonula Hrvatska po običaju sjedi kod kuće i bezglavo baulja bespućima povijesne izgubljenosti u vječnoj potrazi za crvenom niti i zakamufliranim neokomunjarama, a da se samo u školi slušalo, kao što se nije, onda bi se znalo kako je tamo negdje u 16.stoljeću na tamo nekom Hvaru bila neka buna i neki Matija Ivanić na čelu junaka koji su prvi vikali -Padaj silo i nepravdo!- a sve prije komunista, prije tajkunista, čak i prije Bijelog Dugmeta.
No sve dok naši Gubec i Ivanić ne shvate da samo zajednički mogu izgnat satrapa Tahija iz njegove kurije, bahati vlastelin će nam se odozgora, z´bregov, sa svojeg otetog i prokletog čardaka, principom mrkve na šćapu uspješno prodavati muda pod bubrige i izrugivati. Divide et impera, rekli bi stari latini.
Jaci to uspijeva i iz najdublje rupe u koju je upala ova smiješna zemlja (č)udesa.

Uvijek je zanimljivo primijetiti kako su baš oni koji su 90ih tako ostrašćeno i revno upirali prstom u takozvane crvene, žute i zelene vragove za razliku od većine tih duginih vragova osobno upoznali lik i mramorno djelo pokojnikovog oltara na beogradskom Dedinju.
Ta mi je vragolasta pomisao prošetala kroz um dok sam sa zanimanjem pratila prvu epizodu povijesno-igranog dokumentarca ´Tito` i njenog autora Antuna Vrdoljaka nosferatuovski nadvijenog nad bijelom mramornom bloketom zlatnih slova. I naravno da mi se nije učinilo.
Mome soku okolovom nije promakao zgodan detalj kako na Vrdoljakovom radnom stolu dvije knjige o Titu leže okrenute naopako, a hrbat one o Bleiburgu vidljivo strši u prvom planu. A ako naivno mislite da je to slučajnost - onda uopće ne poznajete Vrdoljaka. Djeco, djeco rekla bi moja stara profa povijesti - trebate vi još puno učiti.
No na jad svih ostrašćenih koji će zalutati ovuda – osobno uvijek pozdravljam povijesne dokumentarce, pa čak recimo i Sedlareve Ne vjerujete? Malo ste sad stali, ha? A fakat ih pozdravljam, jer...

Neću vam reći neka živi, jer ćete pomisliti da vam želim zlo, biti će dostatno - živili!

Sjedim i razmišljam o svemu, među ostalim kako već dugo nisam pročitala iskreniji naziv, a ujedno i dijagnozu neke emisije: Najveće holivudske tragedije – zabavna emisija! (sic!)
No da, a iskreno rečeno ne shvaćam i tu cijelu pompu oko svjetskog rekorda u ženskom skoku u vis, evo čak i zlatna Blanka već izluđena novinarskim pitanjima kada će konačno 209cm pasti, veli da prestaje javno govoriti o taktici i planovima napada na rekord. A ja ne kužim kakvi su to ajzenhauerovski planovi napada i ne mogu ni naslutiti kakva bi to ingeniozno-dijabolična taktika preskoka trebala biti - ja sam naivna do sada mislila da se samo trebaš dobro zaletit i skočit?
No kako s poštovanjem i nadasve skrušeno priznajem da nisam stručnjak u prekoletvičnom bacanju (samo preko-šanknom) dozvoljavam da profesionalniji od mene znaju ipak bolje, pa im prepuštam da i dalje razrađuju Konjićev skok to jest tajnu operaciju Barbarossa gerilskog plana napada na svjetski rekord…
Po dosadašnjem iskustvu letvica se svaki put stresla od straha čim bi vidila Blanku da prema njoj trči, pa će se valjda naša Blanka ovaj put maskirana u hrvatsku podmornicu, tenk ili onu prugastu banderu kojom se mjeri visina, skrivećki prišunjati letvici pa je tek onda zaskočiti, tako da ova ni ne stigne skužit´ što ju je snašlo.
Kako mi taktičke i vojne operacije ipak bolje leže, znam da je faktor iznenađenja ponekad presudan, a oslanjati se samo na kamuflažu dosta riskantno, pa bih Blanki ipak preporučila inovativan pristup problemu, to jest da kučku zaskoči - sa leđa, odostraga sa onoga štramca, baš kao što je Egipat zaskočio Izrael 70ineke, tako da već u startu ušpara nekih pola metra nadmorske visine plus odskočna sila federa u madracu i - svjetski rekord bi pao u roku dok si reko´ keks.
Doduše prizemljenje ovaj put ne bi prošlo tako glatko kao kod standardnih skokova s prave strane štramca, malo bi se cura polomila na tartanu, ali božemoj to je mala cijena za svjetski rekord, kad ga jednom postaviš - po zlato možeš i na štakama. Naprid Blanka!

Da-da, desila se cijela jedna evolucija i revolucija toaletne higijene, veliki korak za čovječanstvo od onog prvog kamena, preko hrastovog lista, sve do papirića i mirišljave role. Koliko je nesretnih jadnika u ljudskoj povijesti otkinulo prvi list u svome dohvatu, za kojega se na njihovu žalost kasnije uspostavilo da je bio list - koprive? Koliko je nesretnika u nedostatku drugog rješenja, svoje muke takoreći otralo najobičnijim kamenom škriljcem? Danas pred vama stojim u velikom uvjerenju da do svih onih silnih krvavih ratova u ljudskoj povijesti nikada ne bi ni došlo - da je toalet papir otkriven u praskozorje, umjesto u sumrak ljudske civilizacije. Prvoklasni WC papir čini razliku, vjerujte mi, jer on od agresivca i krvožednog barbara stvara miroljubivog i smirenog čovjeka. Ta tko zna bi li Rimsko Carstvo uopće postojalo da su umjesto reciklažne spužve na šćapu, utoćene u slanu rastopinu, koristili troslojni mirišljavi toalet papir u boji breskve, a poznato je od pamtivijeka da hemoroidi čovjeka tjeraju na zvjerstva. I uostalom promislite - zašto mračni srednji vijek nazivaju mračnim, možete li sad naslutiti? Čak je i Napoleon došao do krajnjih svijetu poznatih granica poljskog šekreta - do Moskve, poslije toga nije išlo. A možda, na kraju krajeva, ni Atila ne bi bio Bič Božji, samo da je koristio troslojca. Gospemoja, tek mi sad sviće odakle izviru patnje mladog Werthera
George Constanza o WC papiru (tenks Vrgi!)
U jednoj našoj državnoj kulturnoj instituciji, do neku godinu, vladala su uobičajeno stroga pravila štednje, to jest, dok se na jednoj strani nemilice rasipalo - na drugoj se škrtarilo u najbanalnijim stvarima, dok se na jednoj strani unajmljivalo limuzine - na drugoj se kupovao WC papir samo u listićima, jer je onaj mekši u rolama zbog više cijene bio zabranjen. A vi se sjećate kakav je onaj lila WC papir u listićima, bog mu duši dao pokoj - kao da se brišete brusnim lakmus papirom. Ne, nije bilo lako tim djelatnicima te državne institucije, dok su se godinama svakodnevno i svojevoljno podvrgavali toj osebujnoj metodi mučenja, tako da je njihovo nezadovoljstvo iz dana u dan raslo i raslo, međuljudski odnosi bili su na nuli, tenzije su bile neizdržive sve dok… dok nisu odlučili smijeniti staru upravu i dovesti novu, pod uvjetom da nabavi mekani WC papir u rolama. Novoj upravi to je bio prvi i do sada jedini pametan potez u životu. Sreći u instituciji potom nije bilo kraja. Danas rasipaju i na jednoj i na drugoj strani, ali guze su im više nego zahvalne. Pametnima sve jasno.

Odrasla odavno jesam, zanimanje imam, ali što bih voljela biti, hm… pa recimo to ovako, moj problem nije što ne znam što bih voljela biti, nego što bih danas kao i nekoć u djetinjstvu voljela biti mnogo - pa čak i prekoviše toga. Kvaka je da ni do dana današnjeg nisam našla konačan odgovor na to veliko pitanje. I nekako mi se čini da to čak i nije toliko loše
Među ostalima voljela bih voziti i taj bager, biti bagerist nikad nije naodmet vjerujte mi pogotovo kad se kopaju temelji ili nešto krči, kao ni biti pilot (što mi svaki novi film katastrofe iznova i nanovo potvrđuje, jer kako sam već jednom primijetila, spašavaju se samo oni koji znaju voziti avion i helikopter, naravno ako im je pri ruci).
Ali ja bih htjela biti i astronaut, to jest astronautica kao legendarna Tereškova, što automatski rješava i bager i pilotiranje jer se podrazumijeva da ako znaš voziti space shuttle kao najvišu kariku prijevoznih sredstava - onda imaš dozvolu i za sva ostala prijevozna sredstva (leteća, vozeća i roneća; u stvarnom svijetu astronauti bi po meni bili nešto kao James Bond 007, težina i višeslojnost njihovih zanimanja zahtijevaju otprilike istu razinu vještine, a primjećujem da se i komadi na njih podjednako pale). Kao astronaut si nadasve cijenjen, fino lebdiš u svemiru, piškiš u vrećicu i kroz prozorčić gledaš na Zemlju s odvijačem u ruci, zavidavaš olabavljene vide na svemirskoj stanici i svako malo zahebavaš ove dole u Houstonu da si vidio NLO
Po povratku iz svemira inspirirana njegovim tajanstvenim beskrajem planiram postati dobitnica Oscara, dakle osvojiti Oscara, za glumu, režiju, najbolji film, ali biti će dovoljan i samo za film, kojeg ću naravno snimiti u potpunoj tajnosti tako da Akademija ne skuži što ju je snašlo, a kad konačno skuži o kakvom se genijalnom povijesnom spektaklu/drami i remek-djelu radi nominacije će padati nemilice kao Rimljani pred Ben-Hurom i kao švabe pred Batinim šarcem. Već me godinama razdiru dileme oko govora i obleke, jer izbor jednog i drugog naprosto mora biti perfektan, a zna se da crveni tepih i govornica promašaje pamte u vječnost, no opet s druge strane nagrađuju i rijetku hrabrost. Tako da se lomim između dva stylinga odnosno dvije vrste nastupa na oskarovskoj sceni. Jedan bi bio decentni vintage Valentino stajling popraćen ziheraškim ´duboko sam ponizna i zahvalna, mama, tata, Bog´ govorom, a drugi bi bio provokacija u vidu stajlinga Velike Ptice u prugastoj piđami popraćen pseudo-intelektualnim protestnim govorom ´došla sam odbiti nagradu jer netko negdje umire od gladi´. Vidite koliko je to teška dilema, samo me ona spriječava da već iduće godine poharam Hollywood.
Naravno ne mogu zaobići i Pulitzera kojega, već duboko društveno-osviještena, planiram osvojiti za neku prokleto opasnu reportažu o krvavim dijamantima i trgovanju ljudima iz jednog od vječnih građanskih ratova u srcu crne Afrike, a u slučaju da zakaže Afrika (u što čisto sumnjam) preplivat ću jezero u Mianmaru samo sa notesom i olovkom među zubima za ekskluzivan intervju sa Aung San Suu Kyi.
To će mi biti samo zagrijavanje za osvajanje olimpijske medalje, uopće nije bitno kojeg sjaja, jer važno je sudjelovati a ja želim biti i olimpijac odnosno olimpijka. Kako mi je vrijeme za bavljenje atletikom ipak odlepršalo, bilo koja manje zahtjevna disciplina biti će sasvim u redu, nešto u čemu godine ne igraju ulogu kao recimo curling, trap ili jahanje... mislim da će streljačke discipline biti sasvim ok.
Kad sve to obavim, planiram se baciti i u fotografske vode te nanizati seriju hvaljenih foto-reportaža i naslovnica za National Geographic (pingvini, izumrli leopardi, Amazona i ljudožderska plemena dalekog Bornea uvijek su in, a kako nisam ljubitelj velikih dubina, oceane ipak prepuštam obitelji Cousteau), za što će me oduševljeni japanski car Akihito nagraditi veleredom carske Krizanteme. Potom ću iz neizmjerne zahvalnosti i ljubavi prema Japanu i njegovim dobrohotnim ljudima, na sljedećem EXPO-u osmisliti cjelokupan postav japanskog paviljona, na temu voda-zemlja-zrak, što će produbiti i inače vrlo dobro hrvatsko-japansko prijateljstvo i nešto slabije gospodarske veze, a Car će mi potom iz nove zahvalnosti uručiti pravi samurajski mač.
Oboružana pravim samurajskim mačem tada planiram osnovati premoćan rock-bend, s kojim ću poharati svjetske glazbene top-liste neočekivano genijalnim albumima, ali ne u stadionskom smislu U2-a, nego nešto skromnije i više onako kulerski u David Bowievskom stilu te ući u legendarnu Rock and Roll Dvoranu Slavnih kao dio glazbene povijesti.
Na vrhuncu slave naglo ću se povući u osamu kao Janica ili Greta Garbo uz riječi aj vont tu bi aloun, te ovjenčana priznanjima i nagradama otići kao svjetioničar na Lastovo ili Palagružu. Budući da je to danas ionako sve automatizirano, tamo ću u smiraje dana vaditi pidoće, gledati galebe i pisati memoare pune lascivnih pričica o reproduktivnim običajima patagonijskih pingvina i holivudskih zvijezda, s kojima bez sumnje osvajam Nobelovu nagradu za književnost (jer se ona za mir u zadnje vrijeme prostituira pa mi ova djeluje prestižnije, a o kemiji, fizici, medicini ili ekonomiji nemam veze s vezom, to jest još manje nego s književnošću).
Ali mi nije toliko napeta nagrada kao nagrada, već me više zaokuplja onaj dobitnički govor pred svjetskom intelektualnom kremom i norveškom/danskom kraljevskom obitelji (nositi ću naravno raskošnu a istovremeno decentnu (sic!) krinolinu dugačkog šlepa sa krupnim prepoznatljivim uzorkom crveno-bijelih hrvatskih kockica, kojom ću šarmirati pola europskih kraljevskih dvora, o tom nema spora, tako da kad mi stave onu slavodobitničku epoletu na nju mogu zakačiti broš u obliku V for Victory).
To bi fakat trebao biti jedan pametan govor, pogotovo jer je odgovornost veća ako si Nobela dobio za pisanu riječ, pa bi se trebalo podrazumijevati da bi i govor trebao biti na razini najboljeg svjetskog mislioca i pisca, ali me muči njegov sadržaj, držati govor o čemu? Najvjerojatnije će to biti nešto o potrebi čovječanstva da se nanovo očovječi i nešto slično, odnosno kao što bi Bono rekao ´sisters, brothers, we are One but we are not the same, we got to carry each other etc…´ u svakom slučaju nešto nad čim će se svi ti intelektualci duboko zamisliti, a poslije toga, opoćena čela, u novoj samospoznaji, kao Sartre, povući dvije ljute i završiti ko´majke pijani pod prigodnim švedskim stolom. Kao što zaključujete ovaj govor smatram izvanrednom prilikom za moj doprinos miru u svijetu, no to bi opet bio Nobel za mir, po svemu sudeći očito još nisam potpuno izbistrila, pa dok ne dokučim do kraja Nobel može čekati, a dotada govor vježbam pred ogledalom

A sada probajmo malo otvorenih ušiju i bez naših međususjedskih predrasuda analizirati i usporediti ono što čujemo... prepoznatljiv i efektan uvod, u prvom slučaju frula, u drugom violina, kod Cambijevaca opet frula, dakle jedan jak prepoznatljiv etno, lokalan, zašto ne reći i balkanski prizvuk, čemu se toga stidjeti dapače na tu kartu treba igrati (ta latino zvuk hara već dva desetljeća i već mi pomalo izlazi na nos, no dobro da ne digresiram), zatim slijedi nježna i za uho ljepljiva melodija koju slijedi grandiozan gotovo filmski zamah cijelog gudačkog orkestra uz bubnjeve sa zaraznim refrenom koji iz ne znam kojih razloga zapinje za uho bez obzira što se pjeva na svom jeziku, a to osobno smatram čak poželjnom prednošću i pitanjem ponosa (jer ako pjesma nije dobra nikakav engleski tu neće igrati ulogu, a ako je dobra - pjesma govori sve jezike)... drugim riječima, vrhunska melodija, vrhunska interpretacija, vrhunska priča, vrhunska pjesma - sve je tu, sve to Dugo nije pala kiša ima.
Plus što nemalu ulogu igra i ono što recimo Cambijevci neće imati priliku izvesti, a na Feminnemicama je tek da izvedu, a u ova potonja dva slučaja genijalno osmišljen - scenski nastup.
Pogledajte samo kako su svi detalji od pjevačevih cipela, boje odijela, frizura, šminke pa sve do efektnih kretnji i položaja pratećih vokala/glumaca na sceni savršeno izvedeni, toliko savršeno da ti scenski naglasci uzdižu pjesmu na svim onim mjestima gdje je to i potrebno.

A na autoputu svako malo prijelaz za - divlje životinje. A za pitome? Gdje su za pitome, pitam ja vas?