Marketing
Padaj silo i nepravdo!
svi smo mi Momir Drobac
Kako javljaju neimenovani izvori, naša vrla Premijerka gđa Jadranka Kosor je niti sat vremena nakon emisije Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovao novinar Drago Pilsel, posegnula za telefonskom slušalicom i osobno nazvala uredništvo HRTa zahtijevajući hitni demanti u prime-time udarnom terminu središnjeg Dnevnika.
Gospođa Kosor je odmah po završetku a vjerojatno već i tijekom emisije osjetila hitnu potrebu da tužbom protiv svih obrani svoj lik i djelo od po njoj neutemeljenih kleveta koje su podastrijete na njen račun.
Pa je stoga gospođa Premijerka posegnula za slušalicom i nazvala HRT zahtijevajući, dakle zahtijevajući.
U emisiji Nu2 ponovo je bilo govora o stanu gospođe Kosor i načinu na koji ga je naša Premijerka stekla. Dakle, reprizirana je tragična životna priča Momira Drobca i njegovog pokojnog brata Branislava, prijašnjih vlasnika toga stana kojega im je ´90ih tadašnji MORH na čelu sa kontroverznim Gojkom Šuškom doslovce – oteo, kao što se već tih ´90ih provaljivalo i otimalo u stanove pripadnika srpske manjine, nerijetko u izvedbi do zuba naoružanih i uniformiranih četica koje su poput lešinara krstarile gradovima u potrazi za lakim plijenom. Po tadašnjim zakonima Republike Hrvatske sve je provedeno bez greške. Država je otimala, ali se eto po zakonu to tada nije tako zvalo. Iseljavanje, deportacija, eliminacija. Obitelj Zec, u noći nestali Osječani, Lora, Gospić, Levar i mnogi drugi za koje se i ne zna. Uistinu je državni mehanizam 90ih ako ne funkcionirao - onda barem žmirio bez greške.
Važno je napomenuti da su braća Drobac, tada 30godišnjaci, bili zakoniti nasljednici stana od 90ak kvadrata, nakon što su im roditelji umirovljenici jedno za drugim umrli od posljedica raka – papire o nasljednom pravu Momir Drobac ima i dan danas.
No kao pripadnici srpske manjine u RH, braća Drobac postali su laka meta a njihov stan lak plijen državno poticanim lešinarima, te se tih ´90ih ´netko´ iz MORHa namjerio na njihov stan i poznatom metodom zastrašivanja i prijetnji (prihvati inače - ima da te nema) prisilio braću Drobac da svoj veći stan zamijene sa jednim hrvatskim braniteljem za duplo manji derutni stan za koji papire nikada nisu dobili. Bez ikoga na svijetu da im štiti leđa, braća Drobac sele u manji stan na 14katu nebodera kako bi spasili živu glavu. Inače narušenog duševnog zdravlja Branislav Drobac sada se potpuno slomljen baca sa 14og kata nebodera kroz prozor svoje sobe.
Do tada se u njihov veći stan onaj hrvatski branitelj uselio i vrlo brzo iselio, da bi potom posredovanjem MORHa i samog Gojka Šuška njegovo puno stanarsko pravo na poklon dobila gospođa Kosor (zamijenivši svoj manji stan od 40ak kvadrata za ovaj od 90ak) zbog kako je rečeno – svoje uloge u obrani Domovine i nemjerljivih novinarskih zasluga u radu sa prognanicima.
Momir Drobac poslije bratovog samoubojstva više nikada nije otvorio vrata sobe iz koje se Branislav Drobac bacio u smrt kroz prozor. Ostavši bez posla, bez prihoda, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja Momir Drobac i dan danas kao prognanik u vlastitoj državi živi u tom istom derutnom stanu za kojeg papire nikada nije dobio, bez socijalne pomoći koju ne prima, bez parketa, struje, vode - preživljavajući o zraku i pomoći dobrih ljudi.
Važno je napomenuti da su braća Drobac, tada 30godišnjaci, bili zakoniti nasljednici stana od 90ak kvadrata, nakon što su im roditelji umirovljenici jedno za drugim umrli od posljedica raka – papire o nasljednom pravu Momir Drobac ima i dan danas.
No kao pripadnici srpske manjine u RH, braća Drobac postali su laka meta a njihov stan lak plijen državno poticanim lešinarima, te se tih ´90ih ´netko´ iz MORHa namjerio na njihov stan i poznatom metodom zastrašivanja i prijetnji (prihvati inače - ima da te nema) prisilio braću Drobac da svoj veći stan zamijene sa jednim hrvatskim braniteljem za duplo manji derutni stan za koji papire nikada nisu dobili. Bez ikoga na svijetu da im štiti leđa, braća Drobac sele u manji stan na 14katu nebodera kako bi spasili živu glavu. Inače narušenog duševnog zdravlja Branislav Drobac sada se potpuno slomljen baca sa 14og kata nebodera kroz prozor svoje sobe.
Do tada se u njihov veći stan onaj hrvatski branitelj uselio i vrlo brzo iselio, da bi potom posredovanjem MORHa i samog Gojka Šuška njegovo puno stanarsko pravo na poklon dobila gospođa Kosor (zamijenivši svoj manji stan od 40ak kvadrata za ovaj od 90ak) zbog kako je rečeno – svoje uloge u obrani Domovine i nemjerljivih novinarskih zasluga u radu sa prognanicima.
Momir Drobac poslije bratovog samoubojstva više nikada nije otvorio vrata sobe iz koje se Branislav Drobac bacio u smrt kroz prozor. Ostavši bez posla, bez prihoda, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja Momir Drobac i dan danas kao prognanik u vlastitoj državi živi u tom istom derutnom stanu za kojeg papire nikada nije dobio, bez socijalne pomoći koju ne prima, bez parketa, struje, vode - preživljavajući o zraku i pomoći dobrih ljudi.
Nakon ove jezivo-tragične priče i Pilselovih i Stankovićevih komentara, gospođa Kosor je posegnula za telefonom i nazvala – HRT. Nazvala je ono što očito smatra svojom osobnom prćijom i tim činom u potpunosti opravdala moje mišljenje o njoj
Ovaj nam postupak vrlo jasno oslikava nekoliko karakternih osobina gospođe Kosor, on nam pokazuje što si sve gospođa Premijerka u svojoj glavi umišlja da smije i može. Među ostalim nemilosrdno prokazuje i nekoć potisnutu a sada eruptiralu želju kopiranja pokojnog predsjednika Tuđmana u njegovim nelijepim autokratskim navadama. No to je čak i najmanje gadljivo u cijeloj stvari. Najgadljiviji mi je bjelodani nedostatak gospođine empatije.
Kakva je to osoba koja se nakon ovakve priče hvata za slušalicu i umjesto Caritasa, Crvenog križa, vlastitog bivšeg resora Ministarstva branitelja i međugeneracijske solidarnosti (solidarnosti!) i milijun drugih mogućih instancija – prvo naziva HRT? Kakva je to osoba koja na prvi impuls nema potrebu pomoći čovjeku kojega je država kojoj je ona danas na čelu - orobila, nego joj je prvi impuls zaštititi svoj lik i (ne)djelo?
To je bešćutna osoba kojoj je vlastita povrijeđena taština ispred svih ljudskih, etičkih, moralnih prava i na koncu ispred najelemantarnije – sućuti.
To je osoba koja je niti prije desetak dana pokrivena crnim velom pokorničke skrušenosti pohodila Svetog Oca Papu, a da pritom istinsku kršćansku skrušenost očito spoznala nije. To je osoba koja nosi obrazinu kršćanstva poput broša na reveru, dok ispod njega gaji marulićevsku tašćinu.
To je osoba koja je danas nažalost na čelu Vlade Republike Hrvatske.
Premijerka Kosor bi se pod prvo trebala naučiti kontrolirati svoj ego. Potom naučiti empatiji, a zatim i milosrđu. Potom i slobodi govora, a ni učenje ljudskih prava ne bi joj bilo suvišno.
Svi su sudovi potvrdili da je gospođa Kosor svoj stan dobila na legalan način, uostalom dobila je i oproštajni blagoslov ili da kažem pomilovanje prethodnog Predsjednika Republike, pa ni neću ulaziti u zasluge kojima je taj stan zaslužila (uloga u obrani Domovine i njene nemjerljive novinarske zasluge u radu sa prognanicima) jer to je zapravo više moralno nego pravno pitanje, a pravni se akti nažalost ne ravnaju po božanskom moralu. Samo mogu zaključiti da bi bilo lijepo kad bi svi mi po zaslugama dobili ono što nas sljeduje - svijet bi bio pravednije mjesto. I doista gospođa Kosor možda i nije mogla znati tko je prije nje u novom stanu živio i kako se taj stan za nju ispraznio, možda se čak nikad nije ni pitala čime li je zaslužila duplo veći stan od prethodnog, možda je savjest ne peče jer je nema što i zašto peći, uostalom njoj zakon garantira i crno na bijelo potvrđuje da odgovornost ne leži na njoj i gospođa Kosor sasvim legalno po tom zakonu s pravom od svega pilatovski pere ruke.
No ako gospođa Kosor tada i nije mogla znati ili se nije pitala da u načinu sticanja svog stanarskog prava nije sve u potpunosti čisto – Premijerka Kosor bi trebala bolje znati sada!
Kao gospođa Kosor tada možda nije znala, ali kao Premijerka Kosor ona danas znati - mora!
I nadasve kao Premijerka ona mora znati da i iznad zakona postoji - zakon! Onaj moralni, etički zakon.
I da je oteto - prokleto!
No ako gospođa Kosor tada i nije mogla znati ili se nije pitala da u načinu sticanja svog stanarskog prava nije sve u potpunosti čisto – Premijerka Kosor bi trebala bolje znati sada!
Kao gospođa Kosor tada možda nije znala, ali kao Premijerka Kosor ona danas znati - mora!
I nadasve kao Premijerka ona mora znati da i iznad zakona postoji - zakon! Onaj moralni, etički zakon.
I da je oteto - prokleto!
U stanu koji premijerka danas naziva svojim dogodio se zločin koji vapi za pravdom upravo do neba, dogodila se otimačina preko nečijih leševa, pa iako se i otelo neposredno prije njenog dolaska to ne opravdava manjak njene sućuti danas!
Poanta je da bi Premijerka zemlje koja upravo tone u najdublji ponor gospodarske i moralne krize trebala kao vođa znati odbaciti osobnu taštinu i pokazati snagu milosrđa koja nam svima u ovakvim trenucima treba ako svi skupa mislimo preživjeti (pa tko god i kakve god nacionalnosti bili - mi Hrvati, mi Srbi, mi Romi, mi Bošnjaci, mi Rusini, mi Talijani, mi… svi smo mi gospodo Momir Drobac).
Ona to mora znati moći. A ako ne zna ili to nije u stanju – neka kupi prnje.
Padaj silo i nepravdo, himna Hvarske bune Matije Ivanića, 16.st.
Post je objavljen 22.03.2010. u 20:40 sati.