Marketing
Ja bih htjela biti astronaut
prva Hrvatica u svemiru
Kad smo bili malešni uvijek su nas neke tete gnjavile pitanjem - a što bi ti volio biti kad odrasteš? Bilo je to jedno od onih neizbježnih pitanja koje nas je pratilo od vrtića, ponekad i kroz cijelu tinejdžersku iscrpljujuću dob, pa čini mi se sve do faksa.
No meni je moram priznati ovo pitanje uvijek izazivalo jezu, ne zato što na njega nisam imala odgovor nego mi je u društvu svih tih standardnih frizerki, učiteljica, stjuardesa, bagerista, balerina, doktora, policajaca i vojnika bilo neugodno izreći zanimanje – Indiana Jones 
I priznati da je njegova draž baš u tome što nije tako betonirano i konačno, kao što konačno zvuči recimo zanimanje - policajac (uz sve dužno poštovanje tom časnom zanimanju 
uvlač, uvlač), nego s vremenom ima tendenciju postati i nešto drugo kao recimo Bruce Lee ili indijanska skvo. Egzotika u ono vrijeme nije bila turbo popularna, a svakom je djetetu uvijek bilo strašno bitno uklopiti se u društvo druge normalne djece, pa je recimo i izjašnjavanje kako bih jednog dana voljela biti borac za pravdu i opasna svjetska špijunka i agentica Modesty Blaise, vična svim borilačkim vještinama – završilo neslavno i poražavajuće. A kako sam predosjećala da bi takav odgovor i ubuduće odudarao od prosjeka, te da će u najmanju ruku biti okarakteriziran kao čudan i izazvati samo ruganje i zgražanje, otada sam najčešće ziheraški prekopirala nečiji tuđi bezopasniji a`la stjuardesa odgovor, iako sam potajice i dalje maštala pustolovna zanimanja koja se mijenjaju iz tjedna u tjedan.
Odrasla odavno jesam, zanimanje imam, ali što bih voljela biti, hm… pa recimo to ovako, moj problem nije što ne znam što bih voljela biti, nego što bih danas kao i nekoć u djetinjstvu voljela biti mnogo - pa čak i prekoviše toga. Kvaka je da ni do dana današnjeg nisam našla konačan odgovor na to veliko pitanje. I nekako mi se čini da to čak i nije toliko loše 
Među ostalima voljela bih voziti i taj bager, biti bagerist nikad nije naodmet vjerujte mi pogotovo kad se kopaju temelji ili nešto krči, kao ni biti pilot (što mi svaki novi film katastrofe iznova i nanovo potvrđuje, jer kako sam već jednom primijetila, spašavaju se samo oni koji znaju voziti avion i helikopter, naravno ako im je pri ruci).
Ali ja bih htjela biti i astronaut, to jest astronautica kao legendarna Tereškova, što automatski rješava i bager i pilotiranje jer se podrazumijeva da ako znaš voziti space shuttle kao najvišu kariku prijevoznih sredstava - onda imaš dozvolu i za sva ostala prijevozna sredstva (leteća, vozeća i roneća; u stvarnom svijetu astronauti bi po meni bili nešto kao James Bond 007, težina i višeslojnost njihovih zanimanja zahtijevaju otprilike istu razinu vještine, a primjećujem da se i komadi na njih podjednako pale). Kao astronaut si nadasve cijenjen, fino lebdiš u svemiru, piškiš u vrećicu i kroz prozorčić gledaš na Zemlju s odvijačem u ruci, zavidavaš olabavljene vide na svemirskoj stanici i svako malo zahebavaš ove dole u Houstonu da si vidio NLO
Po povratku iz svemira inspirirana njegovim tajanstvenim beskrajem planiram postati dobitnica Oscara, dakle osvojiti Oscara, za glumu, režiju, najbolji film, ali biti će dovoljan i samo za film, kojeg ću naravno snimiti u potpunoj tajnosti tako da Akademija ne skuži što ju je snašlo, a kad konačno skuži o kakvom se genijalnom povijesnom spektaklu/drami i remek-djelu radi nominacije će padati nemilice kao Rimljani pred Ben-Hurom i kao švabe pred Batinim šarcem. Već me godinama razdiru dileme oko govora i obleke, jer izbor jednog i drugog naprosto mora biti perfektan, a zna se da crveni tepih i govornica promašaje pamte u vječnost, no opet s druge strane nagrađuju i rijetku hrabrost. Tako da se lomim između dva stylinga odnosno dvije vrste nastupa na oskarovskoj sceni. Jedan bi bio decentni vintage Valentino stajling popraćen ziheraškim ´duboko sam ponizna i zahvalna, mama, tata, Bog´ govorom, a drugi bi bio provokacija u vidu stajlinga Velike Ptice u prugastoj piđami
popraćen pseudo-intelektualnim protestnim govorom ´došla sam odbiti nagradu jer netko negdje umire od gladi´. Vidite koliko je to teška dilema, samo me ona spriječava da već iduće godine poharam Hollywood.
Naravno ne mogu zaobići i Pulitzera kojega, već duboko društveno-osviještena, planiram osvojiti za neku prokleto opasnu reportažu o krvavim dijamantima i trgovanju ljudima iz jednog od vječnih građanskih ratova u srcu crne Afrike, a u slučaju da zakaže Afrika (u što čisto sumnjam) preplivat ću jezero u Mianmaru samo sa notesom i olovkom među zubima za ekskluzivan intervju sa Aung San Suu Kyi.
To će mi biti samo zagrijavanje za osvajanje olimpijske medalje, uopće nije bitno kojeg sjaja, jer važno je sudjelovati a ja želim biti i olimpijac odnosno olimpijka. Kako mi je vrijeme za bavljenje atletikom ipak odlepršalo, bilo koja manje zahtjevna disciplina biti će sasvim u redu, nešto u čemu godine ne igraju ulogu kao recimo curling, trap ili jahanje... mislim da će streljačke discipline biti sasvim ok.
Kad sve to obavim, planiram se baciti i u fotografske vode te nanizati seriju hvaljenih foto-reportaža i naslovnica za National Geographic (pingvini, izumrli leopardi, Amazona i ljudožderska plemena dalekog Bornea uvijek su in, a kako nisam ljubitelj velikih dubina, oceane ipak prepuštam obitelji Cousteau),
za što će me oduševljeni japanski car Akihito nagraditi veleredom carske Krizanteme. Potom ću iz neizmjerne zahvalnosti i ljubavi prema Japanu i njegovim dobrohotnim ljudima, na sljedećem EXPO-u osmisliti cjelokupan postav japanskog paviljona, na temu voda-zemlja-zrak, što će produbiti i inače vrlo dobro hrvatsko-japansko prijateljstvo i nešto slabije gospodarske veze, a Car će mi potom iz nove zahvalnosti uručiti pravi samurajski mač.
Oboružana pravim samurajskim mačem tada planiram osnovati premoćan rock-bend, s kojim ću poharati svjetske glazbene top-liste neočekivano genijalnim albumima, ali ne u stadionskom smislu U2-a, nego nešto skromnije i više onako kulerski u David Bowievskom stilu
te ući u legendarnu Rock and Roll Dvoranu Slavnih kao dio glazbene povijesti.
Na vrhuncu slave naglo ću se povući u osamu kao Janica ili Greta Garbo uz riječi aj vont tu bi aloun, te ovjenčana priznanjima i nagradama otići kao svjetioničar na Lastovo ili Palagružu. Budući da je to danas ionako sve automatizirano, tamo ću u smiraje dana vaditi pidoće, gledati galebe i pisati memoare pune lascivnih pričica o reproduktivnim običajima patagonijskih pingvina i holivudskih zvijezda, s kojima bez sumnje osvajam Nobelovu nagradu za književnost (jer se ona za mir u zadnje vrijeme prostituira pa mi ova djeluje prestižnije, a o kemiji, fizici, medicini ili ekonomiji nemam veze s vezom, to jest još manje nego s književnošću).
Ali mi nije toliko napeta nagrada kao nagrada, već me više zaokuplja onaj dobitnički govor pred svjetskom intelektualnom kremom i norveškom/danskom kraljevskom obitelji (nositi ću naravno raskošnu a istovremeno decentnu (sic!) krinolinu dugačkog šlepa sa krupnim prepoznatljivim uzorkom crveno-bijelih hrvatskih kockica, kojom ću šarmirati pola europskih kraljevskih dvora, o tom nema spora, tako da kad mi stave onu slavodobitničku epoletu na nju mogu zakačiti broš
u obliku V for Victory).
To bi fakat trebao biti jedan pametan govor, pogotovo jer je odgovornost veća ako si Nobela dobio za pisanu riječ, pa bi se trebalo podrazumijevati da bi i govor trebao biti na razini najboljeg svjetskog mislioca i pisca, ali me muči njegov sadržaj, držati govor o čemu? Najvjerojatnije će to biti nešto o potrebi čovječanstva da se nanovo očovječi i nešto slično, odnosno kao što bi Bono rekao ´sisters, brothers, we are One but we are not the same, we got to carry each other etc…´ u svakom slučaju nešto nad čim će se svi ti intelektualci duboko zamisliti, a poslije toga, opoćena čela, u novoj samospoznaji, kao Sartre, povući dvije ljute i završiti ko´majke pijani pod prigodnim švedskim stolom. Kao što zaključujete ovaj govor smatram izvanrednom prilikom za moj doprinos miru u svijetu, no to bi opet bio Nobel za mir, po svemu sudeći očito još nisam potpuno izbistrila, pa dok ne dokučim do kraja Nobel može čekati, a dotada govor vježbam pred ogledalom
Među ostalima voljela bih voziti i taj bager, biti bagerist nikad nije naodmet vjerujte mi pogotovo kad se kopaju temelji ili nešto krči, kao ni biti pilot (što mi svaki novi film katastrofe iznova i nanovo potvrđuje, jer kako sam već jednom primijetila, spašavaju se samo oni koji znaju voziti avion i helikopter, naravno ako im je pri ruci).
Ali ja bih htjela biti i astronaut, to jest astronautica kao legendarna Tereškova, što automatski rješava i bager i pilotiranje jer se podrazumijeva da ako znaš voziti space shuttle kao najvišu kariku prijevoznih sredstava - onda imaš dozvolu i za sva ostala prijevozna sredstva (leteća, vozeća i roneća; u stvarnom svijetu astronauti bi po meni bili nešto kao James Bond 007, težina i višeslojnost njihovih zanimanja zahtijevaju otprilike istu razinu vještine, a primjećujem da se i komadi na njih podjednako pale). Kao astronaut si nadasve cijenjen, fino lebdiš u svemiru, piškiš u vrećicu i kroz prozorčić gledaš na Zemlju s odvijačem u ruci, zavidavaš olabavljene vide na svemirskoj stanici i svako malo zahebavaš ove dole u Houstonu da si vidio NLO
Po povratku iz svemira inspirirana njegovim tajanstvenim beskrajem planiram postati dobitnica Oscara, dakle osvojiti Oscara, za glumu, režiju, najbolji film, ali biti će dovoljan i samo za film, kojeg ću naravno snimiti u potpunoj tajnosti tako da Akademija ne skuži što ju je snašlo, a kad konačno skuži o kakvom se genijalnom povijesnom spektaklu/drami i remek-djelu radi nominacije će padati nemilice kao Rimljani pred Ben-Hurom i kao švabe pred Batinim šarcem. Već me godinama razdiru dileme oko govora i obleke, jer izbor jednog i drugog naprosto mora biti perfektan, a zna se da crveni tepih i govornica promašaje pamte u vječnost, no opet s druge strane nagrađuju i rijetku hrabrost. Tako da se lomim između dva stylinga odnosno dvije vrste nastupa na oskarovskoj sceni. Jedan bi bio decentni vintage Valentino stajling popraćen ziheraškim ´duboko sam ponizna i zahvalna, mama, tata, Bog´ govorom, a drugi bi bio provokacija u vidu stajlinga Velike Ptice u prugastoj piđami
popraćen pseudo-intelektualnim protestnim govorom ´došla sam odbiti nagradu jer netko negdje umire od gladi´. Vidite koliko je to teška dilema, samo me ona spriječava da već iduće godine poharam Hollywood.Naravno ne mogu zaobići i Pulitzera kojega, već duboko društveno-osviještena, planiram osvojiti za neku prokleto opasnu reportažu o krvavim dijamantima i trgovanju ljudima iz jednog od vječnih građanskih ratova u srcu crne Afrike, a u slučaju da zakaže Afrika (u što čisto sumnjam) preplivat ću jezero u Mianmaru samo sa notesom i olovkom među zubima za ekskluzivan intervju sa Aung San Suu Kyi.
To će mi biti samo zagrijavanje za osvajanje olimpijske medalje, uopće nije bitno kojeg sjaja, jer važno je sudjelovati a ja želim biti i olimpijac odnosno olimpijka. Kako mi je vrijeme za bavljenje atletikom ipak odlepršalo, bilo koja manje zahtjevna disciplina biti će sasvim u redu, nešto u čemu godine ne igraju ulogu kao recimo curling, trap ili jahanje... mislim da će streljačke discipline biti sasvim ok.
Kad sve to obavim, planiram se baciti i u fotografske vode te nanizati seriju hvaljenih foto-reportaža i naslovnica za National Geographic (pingvini, izumrli leopardi, Amazona i ljudožderska plemena dalekog Bornea uvijek su in, a kako nisam ljubitelj velikih dubina, oceane ipak prepuštam obitelji Cousteau),
za što će me oduševljeni japanski car Akihito nagraditi veleredom carske Krizanteme. Potom ću iz neizmjerne zahvalnosti i ljubavi prema Japanu i njegovim dobrohotnim ljudima, na sljedećem EXPO-u osmisliti cjelokupan postav japanskog paviljona, na temu voda-zemlja-zrak, što će produbiti i inače vrlo dobro hrvatsko-japansko prijateljstvo i nešto slabije gospodarske veze, a Car će mi potom iz nove zahvalnosti uručiti pravi samurajski mač.Oboružana pravim samurajskim mačem tada planiram osnovati premoćan rock-bend, s kojim ću poharati svjetske glazbene top-liste neočekivano genijalnim albumima, ali ne u stadionskom smislu U2-a, nego nešto skromnije i više onako kulerski u David Bowievskom stilu
te ući u legendarnu Rock and Roll Dvoranu Slavnih kao dio glazbene povijesti.Na vrhuncu slave naglo ću se povući u osamu kao Janica ili Greta Garbo uz riječi aj vont tu bi aloun, te ovjenčana priznanjima i nagradama otići kao svjetioničar na Lastovo ili Palagružu. Budući da je to danas ionako sve automatizirano, tamo ću u smiraje dana vaditi pidoće, gledati galebe i pisati memoare pune lascivnih pričica o reproduktivnim običajima patagonijskih pingvina i holivudskih zvijezda, s kojima bez sumnje osvajam Nobelovu nagradu za književnost (jer se ona za mir u zadnje vrijeme prostituira pa mi ova djeluje prestižnije, a o kemiji, fizici, medicini ili ekonomiji nemam veze s vezom, to jest još manje nego s književnošću).
Ali mi nije toliko napeta nagrada kao nagrada, već me više zaokuplja onaj dobitnički govor pred svjetskom intelektualnom kremom i norveškom/danskom kraljevskom obitelji (nositi ću naravno raskošnu a istovremeno decentnu (sic!) krinolinu dugačkog šlepa sa krupnim prepoznatljivim uzorkom crveno-bijelih hrvatskih kockica, kojom ću šarmirati pola europskih kraljevskih dvora, o tom nema spora, tako da kad mi stave onu slavodobitničku epoletu na nju mogu zakačiti broš
u obliku V for Victory).To bi fakat trebao biti jedan pametan govor, pogotovo jer je odgovornost veća ako si Nobela dobio za pisanu riječ, pa bi se trebalo podrazumijevati da bi i govor trebao biti na razini najboljeg svjetskog mislioca i pisca, ali me muči njegov sadržaj, držati govor o čemu? Najvjerojatnije će to biti nešto o potrebi čovječanstva da se nanovo očovječi i nešto slično, odnosno kao što bi Bono rekao ´sisters, brothers, we are One but we are not the same, we got to carry each other etc…´ u svakom slučaju nešto nad čim će se svi ti intelektualci duboko zamisliti, a poslije toga, opoćena čela, u novoj samospoznaji, kao Sartre, povući dvije ljute i završiti ko´majke pijani pod prigodnim švedskim stolom. Kao što zaključujete ovaj govor smatram izvanrednom prilikom za moj doprinos miru u svijetu, no to bi opet bio Nobel za mir, po svemu sudeći očito još nisam potpuno izbistrila, pa dok ne dokučim do kraja Nobel može čekati, a dotada govor vježbam pred ogledalom
No dok sam, kao što vidite, pokoravala i spašavala svijet, golim rukama hvatala zmije, rvala se sa bizonima, preplivavala Atlantik, osvajala Whitbread i America`s Cup, u međuvremenu su se uloge obrnule i sada sam ja ta koja pitam - što bi ti želio biti kad odrasteš?
Djecu u pravilu treba poticati da maštaju, sanjanju i ostvaruju svoje snove, ulijevati im sigurnost i uvjerenje da ništa nije neostvarivo i nedostižno.
Stoga, mome oduševljenju nije bilo kraja, a i srce mi je naraslo za tri broja veće, kada je kao iz topa i bez zadrške stigao iskren odgovor – kad odrastem ja ću biti Stipe Božić! Himalajo here we come!
Post je objavljen 13.03.2010. u 12:42 sati.