< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Jaca-Seve 0:1 Valja ob(j)aviti popiš branitelja. Valja odvojiti žito od kukolja, valja vidjeti tko je popišan u tom popišu a tko stoji izvan njega. Pola milijuna popišanih branitelja je uistinu smiješno, jer da ih je tada bilo toliko koliko ih je danas popišano - Hrvatska bi se zvala Sjeverna Koreja. Popišani bi bili kojekakvi Kim il Jongovi, Jungovi i Bongovi, a ne Mate, Ante i Ive. Onaj tko se protivi objavi popiša branitelja popišan je kao i svi ostali, ali sigurno ne kao branitelj. Taj popišani ne-branitelj - bojišnicu 90ih sigurno nije vidio, jer se popišu u suprotnom ne bi protivio. A što je pored njegova popišana imena upišano kao zanimanje - veliko je pitanje na koje bi svi mi ostali popišani vrlo rado htjeli znati odgovor. Svi pravi branitelji koji se 90ih nisu bojali goloruko suprotstaviti neprijatelju sigurno se ne boje ni jednog popiša - razloga se imaju bojati samo oni popišani lažni branitelji koji su naknadno i najčešće prekostranačno upišani - sticali privilegije i bogatstvo na državnoj sisi. znamenje na državnoj sisi Uostalom imam jednu fenomenalnu ideju, zašto cjepidlačiti sa popišom branitelja kad smo svi mi uključujući i branitelje - popišani u velikom Popišu Stanovništva Republike Hrvatske 2001. Svatko od nas je tada i službeno popišan, osim onih koji su se odbili popišati od službenih popišivača (pa su se pod prijetnjom novčane kazne naposlijetku sami morali ići popišati na za to zakonom određena upišna mjesta) i onih koji su rođeni poslije Velikog Popiša pa se zbog mladosti u taj Popiš nisu stigli upišati. Zašto onda ne iskoristiti taj Veliki Popiš i objaviti sve do jedno ime koje u Republici Hrvatskoj prebiva? Zašto ne objaviti javno službeni Popiš svih državljana Republike Hrvatske, a među njima i branitelja, sa poslom kojim se 90ih bavio upišanim pored svakog popišanog imena? Pa ako je popišan branitelj pišati će Ante Antić-branitelj, ako je popišana kućanica pišati će Mare Marić-kućanica, ako je popišan kriminalac pišati će Hrvoje Petrač-poduzetnik, ako je popišana Premijerka pišati će Jaca Kosor-braniteljica, plačiteljica i štoliveć… i sve tako redom, po Popišu. Kako smo svi mi već 2001e i službeno popišani ne vidim nikakvu prepreku da taj sveopći Popiš 2010e postane javan. Neka iz Popiša izrone svi ti popišani ljudi, neka izrone sve te upišane kvalifikacije. znamenje na državnoj sisi 2 Nek´se i javno sazna ono što je dosada bila javna tajna, da je kompletna Hrvatska i službeno - popišana. |
Znate kako vele da bi umjetnost trebala govoriti? Da vidimo što nam na primjer ova umjetnost ima za reći... Franjo Tuđman - Pridraga Primjećujem jedan suptilan umjetnikov nerv, sklonost detaljima i emocionalnim stanjima, a opet sve nadasve profinjeno i uzvišeno, da, upravo uzvišeno... Franjo Tuđmaaaaaaaaaaaaan - lokacija? Franjo Tuđman - Bibinje iliti Grgur Ninski - krivi smjer Jer spomenici su uvijek govorili mnogo, o sebi, umjetniku, nama, vremenu u kojem su stvarani... Franjo Tuđman - Biograd I dok su neki govorili malo, neki malo više... neki vjerojatno i previše... Biograd slijeva i Biograd zdesna No nikad dosadni ili nijemi s umjetničke strane nisu bili... Franjo Tuđman - Kaštela No dobro, barem većina njih, a na neke prosto čovjek ostane bez riječi, udivljen... Franjo Tuđman - Široki Brijeg Franjo Tuđman - Makarska I možda pomalo smeten, pometen, zbunjen... Franjo Tuđman - Škabrnja i isti takav u Slavonskom Brodu kao rezultat pretjerane nadahnutosti Augustinčićem (a prvenstveno njegovim modelom) Takoreći opijen na sve te mirise, zlato i tamjan... Franjo Tuđman - Virovitica i Franjo Tuđman - Pitomača Koji, pak, opet nisu ništa, ama ništa, spram gesti i snazi umjetničkog izričaja... Franjo Tuđman - Podbablje, Lika I njegovog vitalnog, gotovo sportskog duha... spomenički križanac Tesle i D.Petrovića, lokacija: Podbablje again 2017. UPDATE: Franjo Tuđman - Dobranje Franjo Tuđman - Ploče, zlato naše predsjedničko Franjo Tuđman - Cirkovljani Franjo Tuđman - Split Franjo Tuđman - Pakoštane Franjo Tuđman - Grobnik? Franjoooo Tuđman - Katuni Franjo Tuđman - Knin Franjo Tuđman - Veliko Trgovišće I kad onda kažu da je samo jedan Franjo Tuđman - ma lažu! Da parafraziram blog-kolegu čiji me profesionalni fotos sa mjesta zločina inspirirao na ovu umjetničku analizu - ma gdje pobogu samo nalaze te državne umjetnike???p.s. čik pogodite tko je sve to platio? |
svi smo mi Momir Drobac Kako javljaju neimenovani izvori, naša vrla Premijerka gđa Jadranka Kosor je niti sat vremena nakon emisije Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovao novinar Drago Pilsel, posegnula za telefonskom slušalicom i osobno nazvala uredništvo HRTa zahtijevajući hitni demanti u prime-time udarnom terminu središnjeg Dnevnika. Gospođa Kosor je odmah po završetku a vjerojatno već i tijekom emisije osjetila hitnu potrebu da tužbom protiv svih obrani svoj lik i djelo od po njoj neutemeljenih kleveta koje su podastrijete na njen račun. Pa je stoga gospođa Premijerka posegnula za slušalicom i nazvala HRT zahtijevajući, dakle zahtijevajući. U emisiji Nu2 ponovo je bilo govora o stanu gospođe Kosor i načinu na koji ga je naša Premijerka stekla. Dakle, reprizirana je tragična životna priča Momira Drobca i njegovog pokojnog brata Branislava, prijašnjih vlasnika toga stana kojega im je ´90ih tadašnji MORH na čelu sa kontroverznim Gojkom Šuškom doslovce – oteo, kao što se već tih ´90ih provaljivalo i otimalo u stanove pripadnika srpske manjine, nerijetko u izvedbi do zuba naoružanih i uniformiranih četica koje su poput lešinara krstarile gradovima u potrazi za lakim plijenom. Po tadašnjim zakonima Republike Hrvatske sve je provedeno bez greške. Država je otimala, ali se eto po zakonu to tada nije tako zvalo. Iseljavanje, deportacija, eliminacija. Obitelj Zec, u noći nestali Osječani, Lora, Gospić, Levar i mnogi drugi za koje se i ne zna. Uistinu je državni mehanizam 90ih ako ne funkcionirao - onda barem žmirio bez greške. Važno je napomenuti da su braća Drobac, tada 30godišnjaci, bili zakoniti nasljednici stana od 90ak kvadrata, nakon što su im roditelji umirovljenici jedno za drugim umrli od posljedica raka – papire o nasljednom pravu Momir Drobac ima i dan danas. No kao pripadnici srpske manjine u RH, braća Drobac postali su laka meta a njihov stan lak plijen državno poticanim lešinarima, te se tih ´90ih ´netko´ iz MORHa namjerio na njihov stan i poznatom metodom zastrašivanja i prijetnji (prihvati inače - ima da te nema) prisilio braću Drobac da svoj veći stan zamijene sa jednim hrvatskim braniteljem za duplo manji derutni stan za koji papire nikada nisu dobili. Bez ikoga na svijetu da im štiti leđa, braća Drobac sele u manji stan na 14katu nebodera kako bi spasili živu glavu. Inače narušenog duševnog zdravlja Branislav Drobac sada se potpuno slomljen baca sa 14og kata nebodera kroz prozor svoje sobe. Do tada se u njihov veći stan onaj hrvatski branitelj uselio i vrlo brzo iselio, da bi potom posredovanjem MORHa i samog Gojka Šuška njegovo puno stanarsko pravo na poklon dobila gospođa Kosor (zamijenivši svoj manji stan od 40ak kvadrata za ovaj od 90ak) zbog kako je rečeno – svoje uloge u obrani Domovine i nemjerljivih novinarskih zasluga u radu sa prognanicima. Momir Drobac poslije bratovog samoubojstva više nikada nije otvorio vrata sobe iz koje se Branislav Drobac bacio u smrt kroz prozor. Ostavši bez posla, bez prihoda, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja Momir Drobac i dan danas kao prognanik u vlastitoj državi živi u tom istom derutnom stanu za kojeg papire nikada nije dobio, bez socijalne pomoći koju ne prima, bez parketa, struje, vode - preživljavajući o zraku i pomoći dobrih ljudi. Nakon ove jezivo-tragične priče i Pilselovih i Stankovićevih komentara, gospođa Kosor je posegnula za telefonom i nazvala – HRT. Nazvala je ono što očito smatra svojom osobnom prćijom i tim činom u potpunosti opravdala moje mišljenje o njoj Ovaj nam postupak vrlo jasno oslikava nekoliko karakternih osobina gospođe Kosor, on nam pokazuje što si sve gospođa Premijerka u svojoj glavi umišlja da smije i može. Među ostalim nemilosrdno prokazuje i nekoć potisnutu a sada eruptiralu želju kopiranja pokojnog predsjednika Tuđmana u njegovim nelijepim autokratskim navadama. No to je čak i najmanje gadljivo u cijeloj stvari. Najgadljiviji mi je bjelodani nedostatak gospođine empatije. Kakva je to osoba koja se nakon ovakve priče hvata za slušalicu i umjesto Caritasa, Crvenog križa, vlastitog bivšeg resora Ministarstva branitelja i međugeneracijske solidarnosti (solidarnosti!) i milijun drugih mogućih instancija – prvo naziva HRT? Kakva je to osoba koja na prvi impuls nema potrebu pomoći čovjeku kojega je država kojoj je ona danas na čelu - orobila, nego joj je prvi impuls zaštititi svoj lik i (ne)djelo? To je bešćutna osoba kojoj je vlastita povrijeđena taština ispred svih ljudskih, etičkih, moralnih prava i na koncu ispred najelemantarnije – sućuti. To je osoba koja je niti prije desetak dana pokrivena crnim velom pokorničke skrušenosti pohodila Svetog Oca Papu, a da pritom istinsku kršćansku skrušenost očito spoznala nije. To je osoba koja nosi obrazinu kršćanstva poput broša na reveru, dok ispod njega gaji marulićevsku tašćinu. To je osoba koja je danas nažalost na čelu Vlade Republike Hrvatske. Premijerka Kosor bi se pod prvo trebala naučiti kontrolirati svoj ego. Potom naučiti empatiji, a zatim i milosrđu. Potom i slobodi govora, a ni učenje ljudskih prava ne bi joj bilo suvišno. Svi su sudovi potvrdili da je gospođa Kosor svoj stan dobila na legalan način, uostalom dobila je i oproštajni blagoslov ili da kažem pomilovanje prethodnog Predsjednika Republike, pa ni neću ulaziti u zasluge kojima je taj stan zaslužila (uloga u obrani Domovine i njene nemjerljive novinarske zasluge u radu sa prognanicima) jer to je zapravo više moralno nego pravno pitanje, a pravni se akti nažalost ne ravnaju po božanskom moralu. Samo mogu zaključiti da bi bilo lijepo kad bi svi mi po zaslugama dobili ono što nas sljeduje - svijet bi bio pravednije mjesto. I doista gospođa Kosor možda i nije mogla znati tko je prije nje u novom stanu živio i kako se taj stan za nju ispraznio, možda se čak nikad nije ni pitala čime li je zaslužila duplo veći stan od prethodnog, možda je savjest ne peče jer je nema što i zašto peći, uostalom njoj zakon garantira i crno na bijelo potvrđuje da odgovornost ne leži na njoj i gospođa Kosor sasvim legalno po tom zakonu s pravom od svega pilatovski pere ruke. No ako gospođa Kosor tada i nije mogla znati ili se nije pitala da u načinu sticanja svog stanarskog prava nije sve u potpunosti čisto – Premijerka Kosor bi trebala bolje znati sada! Kao gospođa Kosor tada možda nije znala, ali kao Premijerka Kosor ona danas znati - mora! I nadasve kao Premijerka ona mora znati da i iznad zakona postoji - zakon! Onaj moralni, etički zakon. I da je oteto - prokleto! U stanu koji premijerka danas naziva svojim dogodio se zločin koji vapi za pravdom upravo do neba, dogodila se otimačina preko nečijih leševa, pa iako se i otelo neposredno prije njenog dolaska to ne opravdava manjak njene sućuti danas! Poanta je da bi Premijerka zemlje koja upravo tone u najdublji ponor gospodarske i moralne krize trebala kao vođa znati odbaciti osobnu taštinu i pokazati snagu milosrđa koja nam svima u ovakvim trenucima treba ako svi skupa mislimo preživjeti (pa tko god i kakve god nacionalnosti bili - mi Hrvati, mi Srbi, mi Romi, mi Bošnjaci, mi Rusini, mi Talijani, mi… svi smo mi gospodo Momir Drobac). Ona to mora znati moći. A ako ne zna ili to nije u stanju – neka kupi prnje. Padaj silo i nepravdo, himna Hvarske bune Matije Ivanića, 16.st. |
Priđite bliže maleni - da vas bolje vidim, rekao bi vuk... glavosijek par excellance I tako je naša Jaca u zemlji čudesa počela viđati bijele zečeve a ponekad i miševe, pa kliče - Neka živi Brodosplit! - i neka živi odjek njenih riječi nad poluraspadajućim truplom hrvatske brodogradnje. zamah dželata i osmijeh zadovoljnog krvnika Neka živi?! Pa dajte onda, samo naprijed -Neka živi pokojnik!- neka mrtvi žive (i ne samo za izbore) jer demagogija u njenoj stranci oduvijek cvate pa zašto ne bi isklično cvala i nad otvorenim grobom hrvatskog gospodarstva, neka cvate tisuću cvjetova za taj nekrofilski vijenac blagopočivajućeg pokojnika. neka živi pokojnik! Ovo nemjerljivo licemjerje i perverznost doslovno urliču kako je vrijeme finih rukavica već odavno prošlo - preostaju samo one boksačke! ˝Padaj silo i nepravdo, Narod ti je sudit zvan. Bjež'te od nas noćne tmine, Svanuo je i naš dan. Pravo naše ugrabljeno, Amo natrag dajte nam! Ne date li ne molimo, Uzet će ga narod sam. Gradove smo vam podigli, I palače gradili. Oduvijek smo roblje bili, I za vas smo radili. (film Bitka na Neretvi) Nevolja će biti vela, Po palači tvrdimi, Kad vidite da sa sela, s mašklinima gremo mi. Nastati će novo doba, Matija Ivaniću. Ustati ćeš ti iz groba, S tobom u boj poći ću! Zastava će nova viti, Iznad naših glava tad. Radnik seljak jedno biti, Isti im je trud i rad!˝ Potonula Grčka na ulicama grmi -Padaj silo i nepravdo!- a potonula Hrvatska po običaju sjedi kod kuće i bezglavo baulja bespućima povijesne izgubljenosti u vječnoj potrazi za crvenom niti i zakamufliranim neokomunjarama, a da se samo u školi slušalo, kao što se nije, onda bi se znalo kako je tamo negdje u 16.stoljeću na tamo nekom Hvaru bila neka buna i neki Matija Ivanić na čelu junaka koji su prvi vikali -Padaj silo i nepravdo!- a sve prije komunista, prije tajkunista, čak i prije Bijelog Dugmeta. No sve dok naši Gubec i Ivanić ne shvate da samo zajednički mogu izgnat satrapa Tahija iz njegove kurije, bahati vlastelin će nam se odozgora, z´bregov, sa svojeg otetog i prokletog čardaka, principom mrkve na šćapu uspješno prodavati muda pod bubrige i izrugivati. Divide et impera, rekli bi stari latini. Jaci to uspijeva i iz najdublje rupe u koju je upala ova smiješna zemlja (č)udesa. Sjećam se jedne zgode iz 90ih, kada me jedan poznanik inače zagriženi novootkriveni Rvatina u neformalnom razgovoru nekontrolirano zaprskavao zapjenjenim ispljuvcima na temu crvenih komunjara i njihove vječnoprisutne pete kolone, a kako moji živci (a jezik još i manje) ni inače ne podnose ostrašćene budalaše a pogotovo one s brvnom u oku, priupitah ga nježno cimajući taj nacionalistički nježnik u njegovoj glavi - čini li se to meni kako je on svojedobno revno, gorljivo i organizirano išao u hodočašće Kući cvijeća ili pak to samo umišljam? Uvijek je zanimljivo primijetiti kako su baš oni koji su 90ih tako ostrašćeno i revno upirali prstom u takozvane crvene, žute i zelene vragove za razliku od većine tih duginih vragova osobno upoznali lik i mramorno djelo pokojnikovog oltara na beogradskom Dedinju. Ta mi je vragolasta pomisao prošetala kroz um dok sam sa zanimanjem pratila prvu epizodu povijesno-igranog dokumentarca ´Tito` i njenog autora Antuna Vrdoljaka nosferatuovski nadvijenog nad bijelom mramornom bloketom zlatnih slova. I naravno da mi se nije učinilo. Mome soku okolovom nije promakao zgodan detalj kako na Vrdoljakovom radnom stolu dvije knjige o Titu leže okrenute naopako, a hrbat one o Bleiburgu vidljivo strši u prvom planu. A ako naivno mislite da je to slučajnost - onda uopće ne poznajete Vrdoljaka. Djeco, djeco rekla bi moja stara profa povijesti - trebate vi još puno učiti. No na jad svih ostrašćenih koji će zalutati ovuda – osobno uvijek pozdravljam povijesne dokumentarce, pa čak recimo i Sedlareve Ne vjerujete? Malo ste sad stali, ha? A fakat ih pozdravljam, jer... Kako je nedavno jedna profesorica zemljopisa lucidno izjavila o preopterećenosti naše djece bespotrebnim podacima -djeci treba dati samo atlas i Milićeve putopise- nadodala bih da djecu među ostalim lekcijama naprosto treba - pustiti na miru, prestati s dociranjem i malo više vjerovati njihovoj vlastitoj prosudbi, ne daviti ih starim i prežvakanim ideologijama, bubetanjem imena i godina - neka djeca sama otkrivaju povijest i stvaraju svoje zaključke uz kvalitetne pa čak i nekvalitetne dokumentarce. Nek´se djeca uče razmišljati i klasificirati. Zar kojekakvim nacionalno-školskim kurikulumskim isprdcima već dovoljno štete nije učinjeno? A dokumentaraca nikad dovoljno, novih saznanja, pogleda i stajališta - također (pročitati fenomenalan Dežulovićev tekst, život piše nevjerojatne romane). Kako je Vrdoljak oduvijek bio talentiraniji filmaš nego političar (nadam se u past tensu), tek nam je vidjeti u sljedećih 11 epizoda je li zapošljavanjem svoje filmske polovice uspio svoju političku polovicu objesiti o klin ili ju je ipak neukusno koristio, slutim da je ovo tek početak priče... Neću vam reći neka živi, jer ćete pomisliti da vam želim zlo, biti će dostatno - živili! |
prva Hrvatica u svemiru Kad smo bili malešni uvijek su nas neke tete gnjavile pitanjem - a što bi ti volio biti kad odrasteš? Bilo je to jedno od onih neizbježnih pitanja koje nas je pratilo od vrtića, ponekad i kroz cijelu tinejdžersku iscrpljujuću dob, pa čini mi se sve do faksa. No meni je moram priznati ovo pitanje uvijek izazivalo jezu, ne zato što na njega nisam imala odgovor nego mi je u društvu svih tih standardnih frizerki, učiteljica, stjuardesa, bagerista, balerina, doktora, policajaca i vojnika bilo neugodno izreći zanimanje – Indiana Jones I priznati da je njegova draž baš u tome što nije tako betonirano i konačno, kao što konačno zvuči recimo zanimanje - policajac (uz sve dužno poštovanje tom časnom zanimanju uvlač, uvlač), nego s vremenom ima tendenciju postati i nešto drugo kao recimo Bruce Lee ili indijanska skvo. Egzotika u ono vrijeme nije bila turbo popularna, a svakom je djetetu uvijek bilo strašno bitno uklopiti se u društvo druge normalne djece, pa je recimo i izjašnjavanje kako bih jednog dana voljela biti borac za pravdu i opasna svjetska špijunka i agentica Modesty Blaise, vična svim borilačkim vještinama – završilo neslavno i poražavajuće. A kako sam predosjećala da bi takav odgovor i ubuduće odudarao od prosjeka, te da će u najmanju ruku biti okarakteriziran kao čudan i izazvati samo ruganje i zgražanje, otada sam najčešće ziheraški prekopirala nečiji tuđi bezopasniji a`la stjuardesa odgovor, iako sam potajice i dalje maštala pustolovna zanimanja koja se mijenjaju iz tjedna u tjedan. Odrasla odavno jesam, zanimanje imam, ali što bih voljela biti, hm… pa recimo to ovako, moj problem nije što ne znam što bih voljela biti, nego što bih danas kao i nekoć u djetinjstvu voljela biti mnogo - pa čak i prekoviše toga. Kvaka je da ni do dana današnjeg nisam našla konačan odgovor na to veliko pitanje. I nekako mi se čini da to čak i nije toliko loše Među ostalima voljela bih voziti i taj bager, biti bagerist nikad nije naodmet vjerujte mi pogotovo kad se kopaju temelji ili nešto krči, kao ni biti pilot (što mi svaki novi film katastrofe iznova i nanovo potvrđuje, jer kako sam već jednom primijetila, spašavaju se samo oni koji znaju voziti avion i helikopter, naravno ako im je pri ruci). Ali ja bih htjela biti i astronaut, to jest astronautica kao legendarna Tereškova, što automatski rješava i bager i pilotiranje jer se podrazumijeva da ako znaš voziti space shuttle kao najvišu kariku prijevoznih sredstava - onda imaš dozvolu i za sva ostala prijevozna sredstva (leteća, vozeća i roneća; u stvarnom svijetu astronauti bi po meni bili nešto kao James Bond 007, težina i višeslojnost njihovih zanimanja zahtijevaju otprilike istu razinu vještine, a primjećujem da se i komadi na njih podjednako pale). Kao astronaut si nadasve cijenjen, fino lebdiš u svemiru, piškiš u vrećicu i kroz prozorčić gledaš na Zemlju s odvijačem u ruci, zavidavaš olabavljene vide na svemirskoj stanici i svako malo zahebavaš ove dole u Houstonu da si vidio NLO Po povratku iz svemira inspirirana njegovim tajanstvenim beskrajem planiram postati dobitnica Oscara, dakle osvojiti Oscara, za glumu, režiju, najbolji film, ali biti će dovoljan i samo za film, kojeg ću naravno snimiti u potpunoj tajnosti tako da Akademija ne skuži što ju je snašlo, a kad konačno skuži o kakvom se genijalnom povijesnom spektaklu/drami i remek-djelu radi nominacije će padati nemilice kao Rimljani pred Ben-Hurom i kao švabe pred Batinim šarcem. Već me godinama razdiru dileme oko govora i obleke, jer izbor jednog i drugog naprosto mora biti perfektan, a zna se da crveni tepih i govornica promašaje pamte u vječnost, no opet s druge strane nagrađuju i rijetku hrabrost. Tako da se lomim između dva stylinga odnosno dvije vrste nastupa na oskarovskoj sceni. Jedan bi bio decentni vintage Valentino stajling popraćen ziheraškim ´duboko sam ponizna i zahvalna, mama, tata, Bog´ govorom, a drugi bi bio provokacija u vidu stajlinga Velike Ptice u prugastoj piđami popraćen pseudo-intelektualnim protestnim govorom ´došla sam odbiti nagradu jer netko negdje umire od gladi´. Vidite koliko je to teška dilema, samo me ona spriječava da već iduće godine poharam Hollywood. Naravno ne mogu zaobići i Pulitzera kojega, već duboko društveno-osviještena, planiram osvojiti za neku prokleto opasnu reportažu o krvavim dijamantima i trgovanju ljudima iz jednog od vječnih građanskih ratova u srcu crne Afrike, a u slučaju da zakaže Afrika (u što čisto sumnjam) preplivat ću jezero u Mianmaru samo sa notesom i olovkom među zubima za ekskluzivan intervju sa Aung San Suu Kyi. To će mi biti samo zagrijavanje za osvajanje olimpijske medalje, uopće nije bitno kojeg sjaja, jer važno je sudjelovati a ja želim biti i olimpijac odnosno olimpijka. Kako mi je vrijeme za bavljenje atletikom ipak odlepršalo, bilo koja manje zahtjevna disciplina biti će sasvim u redu, nešto u čemu godine ne igraju ulogu kao recimo curling, trap ili jahanje... mislim da će streljačke discipline biti sasvim ok. Kad sve to obavim, planiram se baciti i u fotografske vode te nanizati seriju hvaljenih foto-reportaža i naslovnica za National Geographic (pingvini, izumrli leopardi, Amazona i ljudožderska plemena dalekog Bornea uvijek su in, a kako nisam ljubitelj velikih dubina, oceane ipak prepuštam obitelji Cousteau), za što će me oduševljeni japanski car Akihito nagraditi veleredom carske Krizanteme. Potom ću iz neizmjerne zahvalnosti i ljubavi prema Japanu i njegovim dobrohotnim ljudima, na sljedećem EXPO-u osmisliti cjelokupan postav japanskog paviljona, na temu voda-zemlja-zrak, što će produbiti i inače vrlo dobro hrvatsko-japansko prijateljstvo i nešto slabije gospodarske veze, a Car će mi potom iz nove zahvalnosti uručiti pravi samurajski mač. Oboružana pravim samurajskim mačem tada planiram osnovati premoćan rock-bend, s kojim ću poharati svjetske glazbene top-liste neočekivano genijalnim albumima, ali ne u stadionskom smislu U2-a, nego nešto skromnije i više onako kulerski u David Bowievskom stilu te ući u legendarnu Rock and Roll Dvoranu Slavnih kao dio glazbene povijesti. Na vrhuncu slave naglo ću se povući u osamu kao Janica ili Greta Garbo uz riječi aj vont tu bi aloun, te ovjenčana priznanjima i nagradama otići kao svjetioničar na Lastovo ili Palagružu. Budući da je to danas ionako sve automatizirano, tamo ću u smiraje dana vaditi pidoće, gledati galebe i pisati memoare pune lascivnih pričica o reproduktivnim običajima patagonijskih pingvina i holivudskih zvijezda, s kojima bez sumnje osvajam Nobelovu nagradu za književnost (jer se ona za mir u zadnje vrijeme prostituira pa mi ova djeluje prestižnije, a o kemiji, fizici, medicini ili ekonomiji nemam veze s vezom, to jest još manje nego s književnošću). Ali mi nije toliko napeta nagrada kao nagrada, već me više zaokuplja onaj dobitnički govor pred svjetskom intelektualnom kremom i norveškom/danskom kraljevskom obitelji (nositi ću naravno raskošnu a istovremeno decentnu (sic!) krinolinu dugačkog šlepa sa krupnim prepoznatljivim uzorkom crveno-bijelih hrvatskih kockica, kojom ću šarmirati pola europskih kraljevskih dvora, o tom nema spora, tako da kad mi stave onu slavodobitničku epoletu na nju mogu zakačiti broš u obliku V for Victory). To bi fakat trebao biti jedan pametan govor, pogotovo jer je odgovornost veća ako si Nobela dobio za pisanu riječ, pa bi se trebalo podrazumijevati da bi i govor trebao biti na razini najboljeg svjetskog mislioca i pisca, ali me muči njegov sadržaj, držati govor o čemu? Najvjerojatnije će to biti nešto o potrebi čovječanstva da se nanovo očovječi i nešto slično, odnosno kao što bi Bono rekao ´sisters, brothers, we are One but we are not the same, we got to carry each other etc…´ u svakom slučaju nešto nad čim će se svi ti intelektualci duboko zamisliti, a poslije toga, opoćena čela, u novoj samospoznaji, kao Sartre, povući dvije ljute i završiti ko´majke pijani pod prigodnim švedskim stolom. Kao što zaključujete ovaj govor smatram izvanrednom prilikom za moj doprinos miru u svijetu, no to bi opet bio Nobel za mir, po svemu sudeći očito još nisam potpuno izbistrila, pa dok ne dokučim do kraja Nobel može čekati, a dotada govor vježbam pred ogledalom No dok sam, kao što vidite, pokoravala i spašavala svijet, golim rukama hvatala zmije, rvala se sa bizonima, preplivavala Atlantik, osvajala Whitbread i America`s Cup, u međuvremenu su se uloge obrnule i sada sam ja ta koja pitam - što bi ti želio biti kad odrasteš? Djecu u pravilu treba poticati da maštaju, sanjanju i ostvaruju svoje snove, ulijevati im sigurnost i uvjerenje da ništa nije neostvarivo i nedostižno. Stoga, mome oduševljenju nije bilo kraja, a i srce mi je naraslo za tri broja veće, kada je kao iz topa i bez zadrške stigao iskren odgovor – kad odrastem ja ću biti Stipe Božić! Himalajo here we come! |
Istinabog kiša nesmiljeno pada cili dan i ne prestaje daždit ova okrutna zima, no ova predivna pjesma Cambijevaca pala mi je danas i kao kiša i kao melem na dušu - a zamislite uopće nije prošla natječaj za Doru po mišljenju stručnog žirija! Što s distance gledajuć´ uopće ne mora biti gubitak za Cambijevce, jer nekako si mislim da je za njih bolje da se nisu uspjeli tamo plasirati i degradirati, ali u usporedbi sa jednom drugom klapom i njenim osrednjim klappop (kako bi to naš brod u boci lucidno rekao) uradkom koja je u natjecanje prošla - ne mogu se ne zapitati po kojim to kriterijima taj stručni žiri žirira? Pisala sam jednom što mislim o potencijalu klapske pisme u svitu pa se i ovaj slučaj baš idealno nadovezuje na tu temu, jer mislim da su Cambijevci ovom krasnom melodijom i aranžmanom baš uboli da se tako izrazim, po svim onim mojim zamislima kako bi to trebalo izgledati, a to je nekome očito zasmetalo dovoljno da ih makne prije nego eventualno pometu konkurenciju. Iako moram odmah podvući da uistinu smatram da smo ove godine od svega ponuđenog doista izabrali najbolje i curkama na Eurosongu želim uspjeh, mislim da su dobrodošlo osvježenje, no ne mogu preskočiti očitu činjenicu da javnosti na uvid i nije ponuđeno sve najbolje. No idemo dalje u biti ne želim dizati prašinu jer mi je to bezveze, nego samo napraviti jednu malu glazbenu usporedbicu između ove krasne dalmatinske pjesme i nekih ranijih eurovizijskih uradaka, pa iako nisam glazbeni stručnjak, čak bih iskreno rekla da mi je slon zalahorio u uho odmah su mi se nametnule neke poveznice sa recimo sljedećim uspješnicama... Lane moje/Ž.Joksimović i Lejla/H.M.Hari Ove prekrasne balade Željka Joksimovića (Lane moje i Lejla) po meni su jedne od najljepših laganica Eurosonga ikad (uz prošlogodišnju fenomenalnu izvedbu Patricie Kaas, ali ako se ne slažete slobodno to pripišite mom snobovski-probirljivom glazbenom ukusu) što je uostalom potvrdio i njihov izvanredan plasman, drugo i treće mjesto, iako su po meni obje zaslužile tih sebi pripadajućih godina biti i prve. A sada probajmo malo otvorenih ušiju i bez naših međususjedskih predrasuda analizirati i usporediti ono što čujemo... prepoznatljiv i efektan uvod, u prvom slučaju frula, u drugom violina, kod Cambijevaca opet frula, dakle jedan jak prepoznatljiv etno, lokalan, zašto ne reći i balkanski prizvuk, čemu se toga stidjeti dapače na tu kartu treba igrati (ta latino zvuk hara već dva desetljeća i već mi pomalo izlazi na nos, no dobro da ne digresiram), zatim slijedi nježna i za uho ljepljiva melodija koju slijedi grandiozan gotovo filmski zamah cijelog gudačkog orkestra uz bubnjeve sa zaraznim refrenom koji iz ne znam kojih razloga zapinje za uho bez obzira što se pjeva na svom jeziku, a to osobno smatram čak poželjnom prednošću i pitanjem ponosa (jer ako pjesma nije dobra nikakav engleski tu neće igrati ulogu, a ako je dobra - pjesma govori sve jezike)... drugim riječima, vrhunska melodija, vrhunska interpretacija, vrhunska priča, vrhunska pjesma - sve je tu, sve to Dugo nije pala kiša ima. Plus što nemalu ulogu igra i ono što recimo Cambijevci neće imati priliku izvesti, a na Feminnemicama je tek da izvedu, a u ova potonja dva slučaja genijalno osmišljen - scenski nastup. Pogledajte samo kako su svi detalji od pjevačevih cipela, boje odijela, frizura, šminke pa sve do efektnih kretnji i položaja pratećih vokala/glumaca na sceni savršeno izvedeni, toliko savršeno da ti scenski naglasci uzdižu pjesmu na svim onim mjestima gdje je to i potrebno. Nezahvalno je spekulirati što bi bilo kad bi bilo, ali ovo po meni ima prođu i s tim se dolazi do rezultata... stoga mi još teže pada što izgleda ne znamo cijeniti ono što već imamo, naše glazbeno nasljeđe i zaleđe koje samo treba znati prepakirati da se dobije vrhunski proizvod na svjetskoj razini, a kad to netko čak i prepakira onda mu se iz čiste ljubomore i glazbenog neznanja podmeću klipovi... no još jednom velim - što je tu je, našim odličnim curkama sve najbolje, one su recimo jako dobro prepakirale no u sasvim drugom girl-bend žanru, stoga iskrene čestitke još jednom |
plavica na oku Majčica nas Zemlja u zadnje vrijeme češće i žešće nego inače želi otresti sa sebe, dojadile joj nepravde valjda, pa nas sveudilj treska. Eh nepravde, nepravde, ta gdje im je kraj, ili barem početak? Dječja slikovnica Avatar je recimo zasluženo popušila silne Oskare pa tu ne može biti riječi o nepravdi, jer je i red da zlatnog dečkića konačno dobije žena koja snima kao muškarac, a ne muškarac koji snima kao curica (bravo Bigelow aka Hurt Locker, sjećamo se još Strange Days). Sandra Bullock je za preglumljivanje osvojila Oscara, no netom prije i Zlatnu Malinu pa se opet izjednačilo ni tam´ ni vam´ stoga - drage žene sretan nam Dan Žena! Nemilosrdni gad Waltz pak za muški rod pleše ekvilibrirajući valcer života, apsolutno zasluženo, nepravde ni na vidiku. No to je na stranom terenu, ajmo vidit kako je kod nas… U Lijepoj Našoj sveopća potraga za Kolindinim voajerom, a Izvan Nje za diplomatskim privilegijama. Selaki su povukli traktore, a radnici na izdisaju neku stvar. Jedni gladuju, drugi se prežderavaju. Kriza je, ali u Konzumu nema krize. Čobiju kravata pridržava glavu da ne padne, nije lako s takvom bundevom no… Feminnemice su trijumfirale na Dori i valjda su se prvi put nacija i stručni žiri ujedinili u želji da se na Eurosongu barem ne sramotimo ako već ne gremo na pobjedu, no istarski Manu Chao vol or ne vol, te jobrni, jobrni sve je dobro što se dobro svrši ili što bi moja baba zbunjozno rekla - a gospemoja ma ča on to govori?! zbog-radi naše pločanke Nede – cure ponosimo se vama i sretno u Oslu! daklem nepravda je relativna stvar. A na autoputu svako malo prijelaz za - divlje životinje. A za pitome? Gdje su za pitome, pitam ja vas? a je zima krv` ti... |