MODESTI BLEJZ

Davno-davnih dana dok sam još gledala Latinicu i dok se Denisu znala zalomiti i koja zanimljiva tema sa čudnovatim gostima u rangu Letećeg cirkusa Globalnog sijela, za oko mi je zapela ta neka kao svjecka no već pomalo ocvala koka koja da prostite živi na visokoj peti i niskom porezu u Kneževini Monako.
I priča ona, ta strateški utegnuta koka, kako nju jedno veče´ nazove D Albert da neka se lipo sredi, namaže, potplahne pod pazuhe jer joj za po´ure šalje limuzinu sa zatamnjenim staklima i nekim važnim gostom. I ona se falabogu sredi, naparfumiše, natracka, stegne i utegne jelte, očekujući na pragu kako sama reče najmanje nekog šeika, jer Albert sipa šeike ko´ iz rukava ne bi mu/joj bio prvi boguhvala, kadli za po´ure… eto stvarno limuzine sa zatamnjenim staklima. Otvaraju se vrata limuzine a ono –HOP!
Princ Albert glavom i ćelom! Nasmije se ona a nasmije se i on vragolan jedan kneževski i ponudi joj ruku da će on titularni mladac nju iskusnu koku voditi na svečanu večeru i ona falabogu sve očarana prihvati kadli opet –HOP!
On nju pravo u svoj dvorac a ono tamo nije samo svečana nego majciti svečana intimna večera za dvoje, uz sviće, kristal, šampanj, kavijar, porculan, srebrne pinjure, žlice, pošade i vodicu za ispiranje usta I priča ona kako se oni lipo zavališe u one kušine, međ´svilu i kadifu a oni tić Albertić sve oko nje ka mačak oko vruće kaše a ona iako mu mater može bit´ sve oko njega ka grlica oko golubana pa si malo gricnu kavijar pa si malo komplimentiraju pa si malo srknu oni šampanj i tako jelte… usred toga pripovjedačkog zanosa ocvala koka – stade
Na šampanju i kavijaru jelte, jer bi kao dalje nastaviti priču bilo kao neukusno što kao do tada nije bilo (možda primjećujete pretjeranu uporabu riječi kao - ne, to nije slučajno)
A na to jedan od onih Denisovih sladostrasnih gostiju u studiju, koji su pitamsezašto svi već napola narajca.. pardon oznojeni sjedili na rubu stolca otpustivši kolare i olabavivši kravate – ni pet ni šest ispali ka´ iz topa: A šta ste zatim radili!?!
Ocvala koka na to zasramljeno zatrepće i mrvu porumeni jer joj sad najednom kao postade neugodno šta čovjeku pada na pamet pitati takve intimarije, nasmiješi se stidljivo i odgovori: Pa ugodno smo se družili
I jeste vidili vi sad šta je jedna svicka žena a šta je jedan neodgojeni balkanac? On nju s neba pa u rebra nakon onakve priče pita da šta su oni radili, umisto da tu bilu golubicu, tu prisvitlu divojčicu da ne kažem netaknutu divicu taj cvit neokaljani recimo priupita a šta su oni uz to ´ugodno druženje´ recimo – slušali. Jer da je to saznao odmah bi mu postalo jasno šta su radili, ako mu i do tada nije bilo jasno šta radili jesu, jer da prostite glazbena podloga oliti soundtrack govori više od riječi.
I kao što ste mogli do sada zaključiti, današnja tema je - idealna glazbena podloga za ´ugodno druženje´. Namjera mi je dati pregled 50 najopakijih stvari sa kojima svako ´ugodno druženje´ može postati još ugodnije, a svaka koka zaskočiti svoga pivca pardon – princa
(ova će isključivo strana top-ljestvica daklenaravno biti potpuno subjektivna, vječno nepotpuna i s pokojim suvišnim komentarom; jer čujte, netko drugi se možda voli ´ugodno družiti´ uz Sepulturu, Black Sabbath, njemačke boy-bendove il´nešto slično, ali ne ulazim u tuđe sklonosti i fetiše, o ukusima ne treba...)

I tako od Johhnya do Joea dođosmo do kraja ovog zajedničkog mogli bi reći i grupnog ´ugodnog druženja´ Eto sad i vi znate uz kakvu nas glazbenu podlogu EU da prostite obrađuje pardon ´ugodno se s nama druži´ I s tom vas zadnjom mišlju pozdravljam i mislim da sam s time khm-khm svršila

Ja Dugi Nos, negroMod od velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svitlijem, uzmnožnijem hrvatskijem vlastelom, a pozdravljam ovi stari puk: ljudi - žene, stare-mlade, velike i male, puk s kim mir stanom stoji, a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu xxxx godišta, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh...

Krke ti si lud

Snijeg se još nije ni počeo hvatat za aute i brodice, kad eto Pice na vratima: -E, ajmo se grudat.
-Pice čovječe, pa šta ti je to!? – ski-oprema koju je odnekud izvukao naprosto je bola u oko,
Pice je na sebi nosio pravo utočište za moljce beskućnike.
-Vučko – isprsi se, a na džepu jebate stvarno Vučko – Od staroga mi – nadoda ponosno.
-Šta, stari ti je bija u Sarajevu?! Olimpijac?!
-Ma jok, biznis. Ostalo mu pedeset neprodano. Mali broj jebiga – digne livu nogu, a ono nogavica trikvartača – Jebate Pice nemoj me gadit, izgledaš ki Jeti! Šta se nisi depilira?!
-Oću kuac prije lita. Ajmo na rivu, Krke oće snjegovića.
Krke je već rivom valja´ kamenčinu amo-tamo – Kupi se, kupi – zadihano dobaci čim nas ugleda i nastavi sizifijadu -Kupi se kuac tebe – prihvati Pice –Tribaš nalipit, a ne valjat, gledaj – pomete s prve šoferšajbe i na kamen nalipi šaku gnjecavog snijega, ovaj se odlipi ko omekšalo govno. Triba još – Pice mudro zaključi i počne strugat šoferšajbe redom. Krke na to sav oduševljen stane skakat po brodicama, ko skakavac na snijegu, krakovi u vodi, nezgoda se zgodi, pljas.
-Jebeni harakiri – pljucne Pice zamišljeno u koncentrične valiće, pahulja mu padne na nos.
-Haiku.
-Pa jesan to i reka, jebeni haikuiri.
-A da mu damo ruku, a? Mogli bi, jelda bi mogli?
-Mala će, ne mrdaj – pogledam, s lijeva stvarno dovesla mala u kanuu. Na trenerci piše SLOV_KIA KANU TEAM, cijela ekipa već desetak dana trenira na Neretvi, bidni pobigli od zime u zimu, mislim se. Mala ´utopljenika´ dovuče do kraja, Krke se sav raširija po vodi i pluta ka da je uvježbava – J-j-j-jebate umalo san se u-u-u-utopija, i bija bi se utopija znaš, ma-ma-ma-ma me s-s-s-spasilo!
-Spasilo te, spasilo, u po metra dubine. I šta sad čekaš? Oš usta na usta? –pljucne Pice.
-Ja-ja-ja-ja bi da me ma-ma-ma-mala..
-Bogati! I ja bi, aj izlazi – Krke drhtureći išljapka iz plićaka, s nosa mu se stane formirat siga – On-on-on-ona je me-me-me-me-ne spa-spa-spa-si-la! Ni-ni-ni-ni-ko dr-dr-dr-dru-gi!
Pice tek sad popizdi – Kako moš bit tako nezahvalan!?! Jesi tija snjegovića, jesi ga tija?! Pice oću snjegovića, oću snjegovića, oću snjegovića cilo si me jutro davija i sad ka smo ti došli napravit jebenog snjegovića ti okolo zajebavaš! Aj u kuac! Radi ga sam! –tresne grudom o rivu i uvrijeđeno otpiči pod palmu.

-E jebiga sad –počešen se iza uha – uvridija si Vučka.
-K-k-k-ko ga je-je-je-jebe! –dovikne mu isto tako uvrijeđeni Krke – ne-ne-neka radi svak svo-svo-svoga! – i otpiči pod drugu palmu.
A dečki, dečki, nikad vas opametit, mislim se ja, ko će dat snijega za dva snjegovića? Uto između dva zaveslaja SLOV_KIA KANU TEAM dobaci jedno – Ahoj!
Ja-ja-ja s-s-s-san s-s-s-se za-za-za-zajubija – promuca Krke i zašprinta prema mostiću.
-Krke ti si lud! –skoči i Pice, a tamo nas dočeka nevjerojatan prizor, mokri se Krke naglavačke objesio nad Crnom Rikom ko drniški pršut - PANJIČKA JUHUUUU IH LIBEEE DIIIIH!!!
Pice samo pljucne - Tc, a je glup, sve ona razumi francuski.
Pahulje stanu padat još gušće. Bijeli se bijeli i naše malo misto.

Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SADa, kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:

´Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.
Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas.
Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine?
Nestale su.
Gdje je orao?
Nema ga više.
Kraj je života i početak borbe za opstanak.´

Zamislimo na tren jednog prosječnog hrvatskog umirovljenika koji otežano hoda pa u svakodnevnom kretanju do dućana ili parkića koristi štap kao treću nogu, na njega se oslanja i njime se podupire, bez njega mu život ne bi bio lak, jeste zamislili, jeste, odlično idemo dalje hop, pazi sad!
Što mu se sve na jednoj takvoj nedužnoj šetnjici može dogoditi pogledajmo svi skupa sad...

No da ne bi rekli da stvari gledamo crno-bijelo, pogledajmo i obrnutu verziju događaja - bijelo-crnu, pa hajmo hop...

Poučak! Dragi umirovljenici i sugrađani - oslanjati se na kalašnjikova!

Rečenu tv-istraživačku reportažu pogledala sam vrlo pažljivo. Zbog specifičnosti cijelog tragičnog slučaja te podgrijavana svakodnevnim najavama, sa posebnim sam zanimanjem dočekala nedjeljno prikazivanje na malim ekranima. Nakon odgledane reportaže u trajanju od nekih 15-20ak minuta, stekla sam jedini mogući dojam koji i jest bio ciljana namjera njenih autora – reportaža je vrlo sugestivna. Štoviše, ona je vrlo uvjerljivo snimljena, montirana i izložena, produkcijski slično američkim istraživačkim reportažama - s ciljem da i najveće Tome uvjere u istinitost njene priče ili ih barem potakne na sumnju.
Kao uvod u reportažu, kratkim intervjuom, najružnije je iskorištena duboka bol roditelja pokojne B.Lapthorne. Roditeljima koji su izgubili dijete ne može se zamjeriti ništa, svaki prigovor upućen na njihovu adresu, vezan recimo uz način njihova odgoja ili način ponašanja dok su strepili nad kćerinom sudbinom, u ovom je trenutku samo utrljavanje soli na njihovu živu ranu i krajnje neukusan čin. Možemo se samo moliti da ovakva tragedija ne pogodi nas i pri tom otkrije naša prava lica, tko zna kako bi se mi ponašali. Njima se doslovno dogodilo najgore i njihovo mišljenje ne može ne biti negativno, zamjeriti se mora vampirskom novinarstvu žednom ljudske tragedije.
Poslije uvoda uslijedili su holivudsko izrežirani iskazi nekoliko fizički vrlo sličnih plavokosih djevojaka koje su navodno sve doživjele pokušaje otmica na istom mjestu gdje je pokojna Britt zadnji put viđena živa. Po meni ni jedan od tih iskaza nije djelovao pretjerano uvjerljivo, djevojke su tipične partijanerice i onaj tip mladeži koji se na odmor dođe pošteno napiti, a u takvom pijanom stanju najčešće ne znaju ni tko su, ni gdje su, ni što rade. Jedan od iskaza čak me podsjetio i na loše odglumljenu patetiku B-produkcije kakvu često gledamo u Oprah showu, uz zgražanje, suzenje, lomljenje ruku i grljenje. Koji su motivi te cure, pet minuta slave ili nešto drugo ne znam, no zapadni čovjek pije sve i svašta, doslovno i preneseno, stoga dramatiziranje u ovakvim reportažama sjeda kao naručeno, a na nama nije da sudimo.
Zatim je uslijedilo naglašavanje jednostavnih činjenica koje bi u normalnom kontekstu bile bezazlene, ali ovako izvučene iz konteksta dobile su prizvuk zlokobnog, uz debelo aludiranje na zločin, kao što su:
1. mračna unutrašnjost lokalnog noćnog kluba u kojem se ne naziru lica posjetitelja,
2. po navodima prijatelja/poznanika(?) Britt ih je u neko doba noći upitala – Gdje su Hrvati?
3. prisustvo većeg broja mladića, naglasak-Hrvata
4. naglašeno očijukanje hrvatskih mladića sa djevojkama pred noćnim klubom
5. učestali dolazak i odlazak nepoznatih vozila/tamnog kombija pred klubom
6. učestali ulazak/izlazak iz/u nepoznata vozila pred klubom.
Sviđalo se to nama ili ne, čak se i nama, domaćem svitu, lokalcima, nakon ovakve vrste reportaže nametnula sumnja i pitanje – Sve je moguće i Što ako stvarno postoji takva grupa otimača? No vrlo brzo, nakon prestanka gotovo hipnotičkog djelovanja odgledanog shvatite da ste - izmanipulirani u najboljoj Goebelsovoj maniri. Ta valjda znamo gdje živimo? Ili ne? Po nedavnim gotovo kaubojskim obračunima u Lijepoj Našoj izgleda da sredina za koju smo mislili da je poznajemo - stubokom mijenja svoje lice. Ako i jest tako, osobno smatram da stvari ipak trebaju biti vraćene u svoj kontekst, za to je dovoljno samo trezveno odgovoriti na neke postavljene teze:
1. Kakve su inače unutrašnjosti noćnih klubova? Svijetle ili mračne?
2. U kojem kontekstu je postavljeno ovo pitanje? Je li Britt pitala za njoj već otprije poznate mladiće s kojima je došla ili se općenito raspitivala ima li u klubu pored toliko stranaca/backpackera imalo hrvatskih mladića? Ovo je pitanje, po meni, ostalo nedorečeno, i grubo u zoni predrasuda i spekulacija.
3. Što je neobično u prisustvu većeg broja mladića pred noćnim klubovima?
4. Smatram da mladići i djevojke diljem svijeta u noćne klubove ne idu da bi slušali misu.
5. Što je u dolasku i odlasku vozila u klub zlokobno? Čime bi se u klub inače trebalo dolaziti?
6. Bilo bi krajnje neobično, ako ne i uznemirujuće, da vozila dolaze i odlaze bez vozača.
Na kraju osobno sam reportažu doživila ovako - sve jako krasno i uvjerljivo složeno, ali sa odmakom uvidite da od činjenica niste vidjeli ništa. A jedino činjenice moraju biti bitne. Uradak me donekle svojom pseudo-dokumentarnošću podsjetio na Blair Witch Project – izmišljenu stvarnost predstavljenu kroz lažan dokumentarac.

Ring-ring, ring-ring…
-Molim?
-Dobar dan!
-Dobar dan?
-Ja sam XY i mogu vam reći da smo probrali 10ak kandidata koji bi sutra trebali doći u Centralu na intervju! Da li vam to odgovara?
-?!
-Halo? Gospođo, jeste tu?
-Da tu sam, na tren sam ostala bez riječi.
-Kako to mislite?
-U Centralu velite? Sutra?
-Da-da gospođo, u Centralu sutra.
-Govorimo o radnom mjestu u lokalnoj podružnici kojem je rok trajanja vrlo kratak i vrlo konačan, a ne o radnom mjestu u Centrali na neodređeno vrijeme sa mogućnošću napredovanja, zar ne?
-Da-da gospođo, naravno.
-A vaših probranih 10ak sve odreda nezaposlenih kandidata sutra treba doći na intervju u Centralu koja je na drugom kraju zemlje, zar ne?
-Da-da gospođo, odgovara li vam to?
-E pa vidite poštovani u tome i jest stvar – to mi ne odgovara.
-Kako to mislite?
-Pitali ste da li mi odgovara i ja vam odgovaram da mi ne odgovara poštovani. Ono što tražite i ono što nudite niti je logično niti isplativo. Dapače, samo je mrcvarenje ljudi i traćenje vašeg vremena i naše love. Da sam konkurirala za posao u Centrali sukladno bih se za to pripremila i u Centralu na vrijeme doputovala, no kako je u vašem natječaju naglašeno da se radi o minornom lokalnom poslu očito ste nas svjesno obmanuli i povukli za nos. Kako stvari stoje ja se u Centrali sutra mogu stvoriti samo materijalizacijom ili teleportacijom, stoga ukoliko u vašim redovima zasnovani radni odnos nemaju gospodin Sai Baba ili vlč. Zlatko Sudac, bojim se da na vaš intervju ja doći neću moći.
-Gospođo vi ste kao neurozni.
-Vrlo moguće poštovani, južina je, biće da vas zato i šaljem u vaše rodno misto.
KLAP!