MODESTI BLEJZ

A ima na svitu puno lišpih stvari, onako - šta srce vesele. Evo naprimjer. Jučer gledam dokumentarčić o bikijadama po Hercegovini i Zagori, pa promatraš i gledaš, a sve te neko milinje u prsima vata, sve nešta toplo, ki oni janjčići šta se na ražnjevima simultano-čoporativno vrte na motorčiću od kakve stare Končarevke

Vidiš recimo gazdu kako mazi i češka svoga rogonju od tonu-tonuipo i sve mu nježno tepa Miško moj, Garo moj, Zekonja moj, Perane moj (evo mi i sad, kad se toga sitin, suza na oko vrca), a ono bičina prava beštija! Stoji mrga ko Minotaur, a ne znaš ko je gadniji, on ili gazda. Pa ga gazda mazi i pazi, sve ga licka i draga, pažljivo češka oko povelikih bikovskih jajaca (kao razdragana i naroljana Simonica onog Bubija na Farmi), vjerojatno kako ni vlastitu ženu i dicu nikad u životu nije pomazija. A di ćeš recimo ti danas vidit Ivu da tako češka svoga blindiranog merdžu, ma nema tih para razumiš ti mene, nema! Džaba mu sva lova i moć kad nema svog Bub... bika.

Pa onda krene ljuta borba bik na bika, volčina na volčinu, sraz divova, frcaju krpe trave i zemlje na sve strane, letu oklade, suze i smijeh, okolo masa svita, pravi narodski dernek, guslači, preprodavači, janjci se vrte, vinčina i pivčina se toče, oklade padaju, a onaj jedan ludonja (šta je jednom gostovao na Globalnom sijelu) nimalo nježno urla svom nježnom bičjem divu na uvce: "AJDE JABLANE, DREČI ´VAKO, ´VAKO DREČI - AUUUUUUUU, AUUUUUUU, AUUUUUUUU!!!" I sve tako zavijajući i lamatajući rukama trčkara oko začuđene beštije, kao zeko na Duracellu ili foka na heroinu, previja se, izvija se, od sebe čudesa radi, a svit i začuđeni bik ga gledaju. Neprocjenjivo. I onda gle, stvarno, kako se ovaj luđak luđački dreči tako se i bik sad s njim dreči - AUUUUUUUUU, AUUUUUUUUU, AUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!!!

Dal` to bikonja od muke il` od srama, ne znam.

Obratiti pažnju na onomatopeju i glasanje razdragane publike... a tek popratni tekst je urnebes...

Legendarni Žujica - "Gračanica Visoko 1986. godine. Borbe legendarnog Žujice vl.Redže Demirovića iz mjesta Tulovići,općina Banovići. Legendarnog Žujicu su na borbu u Visko pratili navijači u 13-est autobusa i više stotina automo..."

I tko je tu vol? Pa recimo ova produkcija Najbolje borbe bikova u 2005. A ako ste mislili da znate što znači dignuti prašinu pogledajte borbu Zeće vs.Šaronje. Za one koji o bikijadi u Radošiću žele znati više doktor zna više.

To se naš kapetan Ahab-Ivo jutros sjetio nazvati Sutlića i dati mu direktivu da pripremi prijenos uživo jer naciji mora službeno i muj ozbiljno objaviti jednu mućo važnu stvar koja je i njemu samome tek nedavno došla iz guzice u glavu - da je kriza i da je to mućo loše i da ako ne poduzmemo nešto pada proračun, pada Vlada, pada država i što je za njega najbolnije - pada on

Zamislite film bez glazbene podloge, bez filmskog soundtracka koji prati ili ne prati radnju, koji poboljšava ili kvari umjetnički dojam. Pokušajte zamisliti kako je to bilo dok je film još bio nijem. Teško zamislivo zar ne?
Pa čak i kad znamo da je nijemi film, prije izuma zvučnog filma, tehnički uistinu bio potpuno nijem - u stvarnosti prilikom prikazivanja to i nije bio slučaj, jer je čak i tada najčešće postojala nekakva improvizirana zvučna pratnja u vidu kakvog verglista ili pijanista u kutu zadimljene dvorane (koji je prebirući vješto ili manje vješto po crno-bijelim tipkama pratio zaplet na ekranu i zvučnim naglašavanjem vodio gledatelje kroz prikazanu priču glazbeno je tumačeći).
Taj je pijanist u kutu zadimljene dvorane tamo bio stoga jer su čak i prvi majstori nijemog filma znali da je sama slika bez zvuka suha i da ljudi kao vrsta čudesno reagiraju na glazbu jer glazba izaziva emocije, čak i više nego slika, a jedno upotpunjeno drugim dobija nevjerojatnu moć sugestije. Drugim riječima – važnost glazbene podloge u filmu oduvijek je bila poznata stvar.
A onda je lica obojenog u crno 1927.g. zapjevao Al Jolson u Jazz Singeru i više ništa nije bilo kao prije. Iako Jazz singer nije prvi zvučni film (bilo je nekih pokušaja i prije njega), u povijesti kinematografije on se ipak vodi kao prelomnica u kojoj film dobija glas (op.a. a da ironija za prvi zvučni film bude veća - u ovom isječku sa YouTube-a zvuk je neko vrijeme bio skinut zbog kršenja autorskih prava).
U modernoj kinematografiji, razvojem tehnologije, pogotovo izumom cd-a, soundtrack je dosegao razinu vrhunske umjetnosti, a umijeće stvaranja filmske glazbe toliko je evoluiralo da nerijetko ta glazba kvalitetom nadjača sam film te postane istoznačna sa naslovom kojeg film nosi. Danas prodaja soundtracka ponekad nadšiša i albume popularnih glazbenika (s tim da mjuzikle ne uključujem u ovaj pregled jer svrha mjuzikla jest glazba, oni su od početka zamišljeni kao glazbeni filmovi koji imaju svoj jak žanr te zaslužuju poseban osvrt neovisan o ovom).

No, prije nego krenem u daljnu analizu, željela bih razjasniti jednu nejasnoću koja često izaziva zabunu. Naime, glazba iz filma i filmski soundtrack ili score nisu isto. Ti se pojmovi često brkaju. Izrazi Glazba iz filma/Music from i Filmska glazba/Soundtrack - ne nose isto značenje.

Najjednostavnije pojašnjeno – ako recimo filmski lik u sceni nekog filma sluša radio, a na radiu svira kakva poznata pjesma te on uz nju pleše, pjeva, sluša ju ili čak ni ne sluša, ali se ona u filmu čuje – ta pjesma ide na kompilaciju Glazba iz filma/Music from.

Definicija bi glasila otprilike ovako - već poznata općepopularna glazba koju je redatelj svojim izborom potrpao u film jer smatra da mu na neki način pridonosi radnji filma.

To je dakle glazba iz radnje filma. Najbolji primjer za to bi recimo bio Tarantinov Pulp Fiction koji je krcat hitovima50ih, 60ih i 70ih, ili također njegov predivan Kill Bill, ili recimo onaj trenutak u Wierovom Svjedoku kad Harrison Ford u štaglju pleše sa amišicom K.McGillis na pjesmu Wonderful World – e ta pjesma bi bila Glazba iz/Music from movie Svjedok.

No, pazite sad – skoro svaki film (pa tako i Svjedok) ima i glazbenu podlogu/ soundtrack (ali zato svaki film ne mora imati Glazbu iz/Music from). Jer filmska glazba, odnosno, soundtrack je samo ona glazba koja je ciljano komponirana od nekog skladatelja za određeni film.

Soundtrack je dakle jedinstvena glazbena podloga svakog pojedinačnog filma. To bi recimo bio Brad Fiedelov jeziv score za Terminatora, ili združeni rad nekoliko kompozitora u čudesnom Babelu, ili dirljivo djelo Ryuichia Sakamota u Merry Christmas, Mr.Lawrence, ili recimo Jerry Goldsmithov prepoznatljivi soundtrack Star Treka, ili opus Lalo Schifrina – U zmajevu gnijezdu, Mission impossible, Dirty Harry, 007. ili etc.

Mogla bih vam nabrajati milijun imena iz stare garde koja vam ne bi značila puno, neminovno ću mnoge i nenamjerno preskočiti (ergo lista Top 100, a ako želite znati još i više), pogotovo one koji su na filmu stvarali dok se neki od nas još nisu ni rodili, ali kad bih počela nabrajati filmske naslove sve bi vam postalo jasno, poznate bi vam teme počele navirati iz podsvijesti, pa je red da navedem barem neke i još neke meni omiljene…

Michael Kamen – veličanstvena serija Združena braća/Band of brothers, Smrtonosno oružje, Robin Hood Princ lopova, Die Hard i mnogi mnogi drugi scorevi.
James Newton Howard sa temom po kojoj će ga vjerojatno pamtiti do kraja života - ER.
John Barry – Moja Afrika, Ples sa vukovima, Bond...
Robert Hermann i jezivi Psiho, iz kojeg svi pamtimo ili smo čuli za scenu pod tušem.

A tko, recite mi, ne pamti glavnu temu Max Steinera u Gone with the wind/Zameo ih vjetar? Uz prve taktove i kao da pred nama odmah vidimo Rhetta, Scarlett i njenu voljenu Taru.
Zatim Elmer Bernstein i tema Sedmorice Veličanstvenih (koju još bolje poznajemo po domaćim Smogovcima).

Pa veliki veliki Miklos Rozsa sa velikim soundtrackom Ben Hura (kojeg se uvijek može nanovo slušati i otkrivati) te nizom drugih povijesnih spektakala (Quo Vadis, El Cid). Koliko god Ben Hur bio velik toliko je velika i njegova glazba, bezbroj tema, bezbroj glazbenih prizora - jednostavno veličanstveno.

Slijedi Basil Poledouris – Conan Barbarin i mnogi drugi scorevi.

Zatim veliki, veliki Maurice Jarre, tata Jean Michel Jarrea, sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa soundtrackom Lawrenca od Arabije, pa Zeffirelijeve nenadmašene biblijske seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus!

Henry Mancini – Doručak kod Tiffanya i zarazna tema Pink Panthera.

Nino Rota – Kum, i Amarcord, zar je potrebno išta više reći? Dođi milo da te Kum poljubi

Gabriel Yared i njegova predivno lirična glazba u Engleskom pacijentu, koja je po meni nadmašila film.

Začudni Danny Elfman sa mračno uvrnutim soundtrackovima za Planet Majmuna i starog Batmana

Prekrasno osvježavajuća i optimistična glazba Yan Tiersena u Amelie.
Tan Dun dobitnik Oscara za transcedentalnu glazbu Tigra i Zmaja (pogledati i poslušati zadnju scenu!), iako nije nezasluženo, mislim da je Oscara te godine ipak trebao dobiti H.Zimmer za glazbu iz... no o tom malo kasnije

Genijalni i nekonvencionalni skladatelj Michael Nyman kojeg je svijet otkrio gledajući Piano, ali kojem je prethodio ništa manje famozan soundtrack art-filma Prospero´s books, a slijedila ga proročanska Gattaca sa nezaboravnom scenom plivanja (op.a. od neki dan čovječanstvo i službeno genetski modificira vlastitu djecu).

Glazba Erica Serrae je kategorija za sebe, svi pamtimo Big Blue, čak više po glazbi nego po priči.

Trevor Jonesov score za Excalibura je čudesan, gotovo wagnerijanski, a u suradnji sa Randy Endelmanom stvara i nezaboravni, meni divan, soundtrack Posljednjeg Mohikanca.

James Horner stvara predivan lirični score za Braveheart, meni jedan od najdražih (škotske gajde nikada nisu plakale tako tužno i zvučale tako moćno).

Rođen na prijelomu stoljeća, u vrijeme velikog industrijskog napretka ali i velikih turbulencija, kriza i radikalnih ideologija, Međunarodni je Dan žena, pokazalo se, nosio u sebi korijene protesta i političkog aktivizma koji će postati nezaobilazni oblici društvenog života.

Godine koje su prethodile povijesnoj 1910. obilježila je snažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena u industrijski razvijenim zemljama. One koje su bile zaposlene mahom su radile u tekstilnoj industriji, manufakturi i kao pomoćno osoblje u kućanstvima. Radile su u vrlo lošim uvjetima i za iznimno male nadnice.

U isto vrijeme industriju pogađaju velike krize. Udruženja radnica koja nisu pripadala sindikatima našla su se u nezavidnoj poziciji dok su sindikati sve više jačali.

U Europi, Velikoj Britaniji, Americi i u nešto manjem obimu Australiji, žene sve više lobiraju za svoje pravo glasa. Ta borba kao da je potisnula sve druge aspekte života žena i nove, revolucionarne promjene dale su se naslutiti.

1903, SAD – Sindikati i nezavisna ženska udruženja koja su također podržavala žensko pravo glasa, osnivaju Ligu ženskih sindikata (Women's Trade Union League) kako bi pomogle radnicama u političkom i ekonomskom osnaživanju. Bilo je to još uvijek vrijeme teških radnih uvjeta i siromaštva.

1908, SAD - Zadnje nedjelje u veljači 1908. godine, američke socijalistkinje obilježavaju prvi Dan žena organiziravši velike demonstracije. Traže da se ženama omogući ne samo pravo glasa nego da se ostvare i njihova politička i ekonomska prava. Slijedeće je godine u demonstracijama na Mannhatnu sudjelovalo 2.000 ljudi.

1909, SAD - Te su godine radnice zaposlene u tekstilnoj industriji organizirale generalni štrajk. Oko 30.000 radnica trinaest je tjedana štrajkalo za bolju plaću i bolje uvjete rada. Liga ženskih sindikata platila je jamčevinu za uhićene i financijski potpomogla štrajkaški fond.

1910, SAD - Dan žena prihvatile su socijalistkinje i feministice diljem SAD.

1910, Kopenhagen - Izaslanstvo Sindikata prisustvuje Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu s namjerom da predloži Dan žena kao međunarodni praznik.

U to je vrijeme Njemačka socijalistička partija, koja je snažno zagovarala pravo glasa za žene, imala veliki utjecaj na međunarodni socijalistički pokret, osobito Clara Zetkin. Potaknuta događanjima i akcijama američkih radnica ona je uobličila zahtjev za obilježavanjem jednog dana u godini kada bi žene lobirale za svoje interese. Na Konferenciji je sudjelovalo preko stotinu žena iz 17 zemalja, predstavnica sindikata, socijalističkih partija, klubova radnica, te tri žene koje su bile izabrane u Finski parlament. Prijedlog Clare Zetkin jednoglasno je usvojen a rezultat je obilježavanje Dana žena.

Na Konferenciji je ponovno potvrđena važnost prava glasa za žene i to onog koji neće biti utemeljen na vlasničkim pravima. Neki su socijalisti, naime, držali da bi se pravo glasa za žene lakše ostvarilo preko ostvarivanja vlasničkih prava dok su se drugi, među kojima su Njemica Clara Zetkin i Ruskinja Alexandra Kollontai, borili da ostvarivanje tog prava bude neizostavan i zaseban dio socijalističkog programa.

Zatraženo je i univerzalno pravo glasa – za sve odrasle žene i muškarce. Jedna od odluka konferencije je i da se noćni rad proglasi štetnim za zdravlje žena. Tomu su se usprotivile radnice iz Švedske i Danske kojima je, kako su tvrdile, upravo noćni rad neophodan izvor prihoda. Zatraženo je i da se prava udanih majki izjednače sa pravima samohranih, za što se žestoko borila Alexandra Kollontai, no njezini napori nisu urodili plodom.

1911. – Kao rezultat odluka u Kopenhagenu , Dan žena obilježen je prvi puta 19. 03. i to u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Slavilo ga je više od milijun žena i muškaraca. Zahtijevali su ne samo pravo glasa za žene nego i omogućavanje prava na rad, profesionalno usavršavanje i ukidanje spolne diskriminacije

Ni tjedan dana kasnije 25. 03. 1911. u tragičnom je požaru u New Yorku poginulo više od 140 radnica, uglavnom talijanskih i židovskih imigrantica. Događaj koji je bio posljedica loših radnih uvjeta imat će snažan utjecaj na radno zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država.

1913.-1914.Rusija – Kao dio mirovnog pokreta koji je počeo djelovati u sumrak Prvog svjetskog rata, Ruskinje su po prvi put obilježile Dan žena i to zadnje nedjelje u veljači 1913. godine. Drugdje se u Europi Dan žena slavio na sam 8. ili oko 8. marta, bilo kao antiratni prosvjed bilo kao izraz solidarnosti ženama Rusije.

1917.Rusija – Rusija je ostala bez 2 milijuna svojih vojnika. Ruskinje ponovno biraju zadnju nedjelju veljače za obilježavanje Dana žena i zahtijevaju pravo na «kruh i mir». Politički vrh Rusije pokušao je spriječiti prosvjed no žene su svejedno krenule. Ostalo je povijest…

Četiri dana poslije ruski je car je abdicirao a privremena vlada zagarantirala ženama pravo glasa. Ta je povijesna nedjelja, po julijanskom kalendaru koji je bio u upotrebi u Rusiji, pala na 23.02. a po gregorijanskom, koji se inače koristio, na 8.03. uzeta kao dan kada će se u cijelom svijetu obilježavati međunarodni praznik - Dan žena.