Marketing
Umjetnost filmske glazbe - Najbolji filmski skladatelji
Zamislite film bez glazbene podloge, bez filmskog soundtracka koji prati ili ne prati radnju, koji poboljšava ili kvari umjetnički dojam. Pokušajte zamisliti kako je to bilo dok je film još bio nijem. Teško zamislivo zar ne?
Pa čak i kad znamo da je nijemi film, prije izuma zvučnog filma, tehnički uistinu bio potpuno nijem - u stvarnosti prilikom prikazivanja to i nije bio slučaj, jer je čak i tada najčešće postojala nekakva improvizirana zvučna pratnja u vidu kakvog verglista ili pijanista u kutu zadimljene dvorane (koji je prebirući vješto ili manje vješto po crno-bijelim tipkama pratio zaplet na ekranu i zvučnim naglašavanjem vodio gledatelje kroz prikazanu priču glazbeno je tumačeći).
Taj je pijanist u kutu zadimljene dvorane tamo bio stoga jer su čak i prvi majstori nijemog filma znali da je sama slika bez zvuka suha i da ljudi kao vrsta čudesno reagiraju na glazbu jer glazba izaziva emocije, čak i više nego slika, a jedno upotpunjeno drugim dobija nevjerojatnu moć sugestije. Drugim riječima – važnost glazbene podloge u filmu oduvijek je bila poznata stvar.
A onda je lica obojenog u crno 1927.g. zapjevao Al Jolson u Jazz Singeru i više ništa nije bilo kao prije. Iako Jazz singer nije prvi zvučni film (bilo je nekih pokušaja i prije njega), u povijesti kinematografije on se ipak vodi kao prelomnica u kojoj film dobija glas (op.a. a da ironija za prvi zvučni film bude veća - u ovom isječku sa YouTube-a zvuk je neko vrijeme bio skinut zbog kršenja autorskih prava).
U modernoj kinematografiji, razvojem tehnologije, pogotovo izumom cd-a, soundtrack je dosegao razinu vrhunske umjetnosti, a umijeće stvaranja filmske glazbe toliko je evoluiralo da nerijetko ta glazba kvalitetom nadjača sam film te postane istoznačna sa naslovom kojeg film nosi. Danas prodaja soundtracka ponekad nadšiša i albume popularnih glazbenika (s tim da mjuzikle ne uključujem u ovaj pregled jer svrha mjuzikla jest glazba, oni su od početka zamišljeni kao glazbeni filmovi koji imaju svoj jak žanr te zaslužuju poseban osvrt neovisan o ovom).
Pa čak i kad znamo da je nijemi film, prije izuma zvučnog filma, tehnički uistinu bio potpuno nijem - u stvarnosti prilikom prikazivanja to i nije bio slučaj, jer je čak i tada najčešće postojala nekakva improvizirana zvučna pratnja u vidu kakvog verglista ili pijanista u kutu zadimljene dvorane (koji je prebirući vješto ili manje vješto po crno-bijelim tipkama pratio zaplet na ekranu i zvučnim naglašavanjem vodio gledatelje kroz prikazanu priču glazbeno je tumačeći).
Taj je pijanist u kutu zadimljene dvorane tamo bio stoga jer su čak i prvi majstori nijemog filma znali da je sama slika bez zvuka suha i da ljudi kao vrsta čudesno reagiraju na glazbu jer glazba izaziva emocije, čak i više nego slika, a jedno upotpunjeno drugim dobija nevjerojatnu moć sugestije. Drugim riječima – važnost glazbene podloge u filmu oduvijek je bila poznata stvar.
A onda je lica obojenog u crno 1927.g. zapjevao Al Jolson u Jazz Singeru i više ništa nije bilo kao prije. Iako Jazz singer nije prvi zvučni film (bilo je nekih pokušaja i prije njega), u povijesti kinematografije on se ipak vodi kao prelomnica u kojoj film dobija glas (op.a. a da ironija za prvi zvučni film bude veća - u ovom isječku sa YouTube-a zvuk je neko vrijeme bio skinut zbog kršenja autorskih prava).
U modernoj kinematografiji, razvojem tehnologije, pogotovo izumom cd-a, soundtrack je dosegao razinu vrhunske umjetnosti, a umijeće stvaranja filmske glazbe toliko je evoluiralo da nerijetko ta glazba kvalitetom nadjača sam film te postane istoznačna sa naslovom kojeg film nosi. Danas prodaja soundtracka ponekad nadšiša i albume popularnih glazbenika (s tim da mjuzikle ne uključujem u ovaj pregled jer svrha mjuzikla jest glazba, oni su od početka zamišljeni kao glazbeni filmovi koji imaju svoj jak žanr te zaslužuju poseban osvrt neovisan o ovom).
Neki najpoznatiji trenuci iz filmske povijesti to su postali zahvaljujući upravo snazi koju im je dala određena glazba po kojoj su danas prepoznatljivi i od koje su od tada nerazdvojni, pokušajte samo zamisliti ples Grka Zorbe bez Sirtakija,
ili Trećeg čovjeka bez citre Antona Karasa, ili pilotiranje u Top Gunu bez Danger Zona, ili furiozni galop kralja Artura u Excaliburu bez Orffove Carmine Burane, ili napad helikoptera u Apokalipsi danas bez Wagnerovih Valkyra, ili pobjedničko skakanje Rockya na vrhu filadelfijskih stepenica (gdje se danas nalazi kip Rockya) bez Bill Contieve napaljujuće Gonna fly now, ili Steve McQueenov let bez Michel Legrandove Windmills of your mind u Aferi Thomasa Crowna, ili Most na rijeci Kwai bez fućkanja melodije Malcolm Arnolda, ili podmornički Das Boot bez onog jezivog zvuka sonara, ili zastrašujuće Oslobađanje bez legendarnog duela bendža?
Pri tom su filmaši, kao što se vidi i iz navedenog, često u svojoj kreativnoj viziji znali posezati za glazbom ili glazbenicima iz aktualne glazbene industrije da im osmisle ili kompletan soundtrack, ili barem prepoznatljivu uvodnu ili završnu temu, kao što su to učinili npr. legendarna grupa Toto i Brian Eno na meni naprosto fascinirajućem soundtracku Dine-pješčanog planeta, zatim Peter Gabriel sa vjerojatno naj-albumom svog života - začuđujućim i mističnim Passion za kontroverzno Posljednje Kristovo iskušenje (soundtrack koji je po meni bio prekretnica u dotadašnjoj filmskoj glazbi), Queenovci u kičastom Flash Gordonu, cijela serija James Bondova sa brendom poznatih izvođača uvodnih 007 tema, Stanley Mayers sa dirljivom Cavatinom u Lovcu na jelene, Carly Simon i njen himnički New Jerusalem na kraju Zaposlene djevojke, Sting i Shape of my heart na kraju Leona, B.Bacharach i Raindrops keep falling u Butch Cassidyu & Sundance Kidu, Mark Knopfler sa predivnom temom Going home u filmu Local Hero, Springsteen sa Streets of Philadelphia, Stonesi sa svojim JumpingJackom ili završnicom Intervjua sa vampirom te mnogi, mnogi drugi...
No vrlo često redatelji posežu i za genijalnim djelima klasike. Sjetimo se samo pored već navedenih Valkyra i Carmine Burane - Handelove Sarabande u Barry Lindonu, Mahlerove 5.simfonije u Smrti u Veneciji koja doslovno igra treću ulogu u filmu, himničke Non nobis domine u Henriju V. Kennetha Branagha, V for Vendetta i dizanje parlamenta u zrak uz 1812-Čajkovskog ili nezaboravne Odiseje u svemiru 2001. s vjerojatno najjačom uvodnom špicom u povijesti filma - Tako je govorio Zaratustra, R.Straussa (strahopoštovanje, koje izaziva ova uvertira sa prizorom svemirskog izlaska sunca nad horizontom lebdećih planeta, upravo je nenadmašivo):
Kao mali zabavni dodatak - još jedna Odiseja 2001., ali ovaj put u piš-izvedbi jedne ne tako dobre glazbene škole, poslušajte kako su oni doživjeli Zaratustru ((piš-izvedba jer postoji realna opasnost da se slušajući upiškite - ja jesam, stoga slušate na vlastitu odgovornost i nemojte reći da vas nisam upozorila).
Ponekad redatelji plus skladatelji čak vole imitirati klasiku, odnosno specijalno komponiranu skladbu podvaliti u filmu kao kvazi-klasičani komad, kao što je recimo predivna Patrick Cassidyeva Vide Cor Meum u opernoj sceni Hannibala, ili dirljiva pogibija Eliasa u Platoonu uz Adagio for strings Samuela Barbera, ili završna tema Zbigniew Preisnera u europskoj trilogiji Kieślowskog Tri boje: Plavo.
No, prije nego krenem u daljnu analizu, željela bih razjasniti jednu nejasnoću koja često izaziva zabunu. Naime, glazba iz filma i filmski soundtrack ili score nisu isto. Ti se pojmovi često brkaju. Izrazi Glazba iz filma/Music from i Filmska glazba/Soundtrack - ne nose isto značenje.
Najjednostavnije pojašnjeno – ako recimo filmski lik u sceni nekog filma sluša radio, a na radiu svira kakva poznata pjesma te on uz nju pleše, pjeva, sluša ju ili čak ni ne sluša, ali se ona u filmu čuje – ta pjesma ide na kompilaciju Glazba iz filma/Music from.
Definicija bi glasila otprilike ovako - već poznata općepopularna glazba koju je redatelj svojim izborom potrpao u film jer smatra da mu na neki način pridonosi radnji filma.
To je dakle glazba iz radnje filma. Najbolji primjer za to bi recimo bio Tarantinov Pulp Fiction koji je krcat hitovima50ih, 60ih i 70ih, ili također njegov predivan Kill Bill, ili recimo onaj trenutak u Wierovom Svjedoku kad Harrison Ford u štaglju pleše sa amišicom K.McGillis na pjesmu Wonderful World – e ta pjesma bi bila Glazba iz/Music from movie Svjedok.
No, pazite sad – skoro svaki film (pa tako i Svjedok) ima i glazbenu podlogu/ soundtrack (ali zato svaki film ne mora imati Glazbu iz/Music from). Jer filmska glazba, odnosno, soundtrack je samo ona glazba koja je ciljano komponirana od nekog skladatelja za određeni film.
Soundtrack je dakle jedinstvena glazbena podloga svakog pojedinačnog filma. To bi recimo bio Brad Fiedelov jeziv score za Terminatora, ili združeni rad nekoliko kompozitora u čudesnom Babelu, ili dirljivo djelo Ryuichia Sakamota u Merry Christmas, Mr.Lawrence, ili recimo Jerry Goldsmithov prepoznatljivi soundtrack Star Treka, ili opus Lalo Schifrina – U zmajevu gnijezdu, Mission impossible, Dirty Harry, 007. ili etc.
Najjednostavnije pojašnjeno – ako recimo filmski lik u sceni nekog filma sluša radio, a na radiu svira kakva poznata pjesma te on uz nju pleše, pjeva, sluša ju ili čak ni ne sluša, ali se ona u filmu čuje – ta pjesma ide na kompilaciju Glazba iz filma/Music from.
Definicija bi glasila otprilike ovako - već poznata općepopularna glazba koju je redatelj svojim izborom potrpao u film jer smatra da mu na neki način pridonosi radnji filma.
To je dakle glazba iz radnje filma. Najbolji primjer za to bi recimo bio Tarantinov Pulp Fiction koji je krcat hitovima50ih, 60ih i 70ih, ili također njegov predivan Kill Bill, ili recimo onaj trenutak u Wierovom Svjedoku kad Harrison Ford u štaglju pleše sa amišicom K.McGillis na pjesmu Wonderful World – e ta pjesma bi bila Glazba iz/Music from movie Svjedok.
No, pazite sad – skoro svaki film (pa tako i Svjedok) ima i glazbenu podlogu/ soundtrack (ali zato svaki film ne mora imati Glazbu iz/Music from). Jer filmska glazba, odnosno, soundtrack je samo ona glazba koja je ciljano komponirana od nekog skladatelja za određeni film.
Soundtrack je dakle jedinstvena glazbena podloga svakog pojedinačnog filma. To bi recimo bio Brad Fiedelov jeziv score za Terminatora, ili združeni rad nekoliko kompozitora u čudesnom Babelu, ili dirljivo djelo Ryuichia Sakamota u Merry Christmas, Mr.Lawrence, ili recimo Jerry Goldsmithov prepoznatljivi soundtrack Star Treka, ili opus Lalo Schifrina – U zmajevu gnijezdu, Mission impossible, Dirty Harry, 007. ili etc.
Priznajem, koliko volim film toliko volim i kvalitetnu filmsku glazbu, i otkad pamtim dobre filmove i dobre redatelje - otad pamtim i dobre soundtrackove i dobre skladatelje, a nerijetko su pratili jedni druge. U filmskom svijetu pojava takozvanih kućnih glumaca (npr. nekoć John Wayne - Fordu, danas Di Caprio - Scorseseu), pa tako i kućnih skladatelja, nije ništa neobično, naprosto bi majstor slike našao sebi ravnog u majstoru glazbe i od tada bi u svim projektima bili nerazdvojni – redatelj i skladatelj, rame uz rame, od filma do filma. Scott je imao svog Vangelisa, Leone - Morriconea, Kurosawa u Ranu svog Toru Takemitsua, Besson - Erica Serru, Spielberg - Williamsa. No kad majstorstvo nadmaši zanat - pravila više nema i glazba živi neovisno i nesputano, što se recimo najbolje može vidjeti u djelu Takemitsua, koji je po mnogima najveći filmski skladatelj 20.st., a ujedno i prvi Japanac koji je razbio granicu razdvajanja i počeo raditi na zapadu.
Što je dakle sa tim majstorima filmske glazbe, skladateljima koji su sve svoje umijeće, svoj glazbeni pečat i potpis ostavili nama u naslijeđe sve dok bude i filma skupa sa njegovom glazbom?
E pa ovdje ću nastojati govoriti o njima - majstorima soundtracka, a zapravo punokrvnim skladateljima, nerijetko u rangu onih dobrih starih klasičnih starina kao što su Mozart, Ludwig, Johann itd. (koji bi, da su živi, vjerojatno danas vrhunski skladali i za film).
Mogla bih vam nabrajati milijun imena iz stare garde koja vam ne bi značila puno, neminovno ću mnoge i nenamjerno preskočiti (ergo lista Top 100, a ako želite znati još i više), pogotovo one koji su na filmu stvarali dok se neki od nas još nisu ni rodili, ali kad bih počela nabrajati filmske naslove sve bi vam postalo jasno, poznate bi vam teme počele navirati iz podsvijesti, pa je red da navedem barem neke i još neke meni omiljene…
Michael Kamen – veličanstvena serija Združena braća/Band of brothers, Smrtonosno oružje, Robin Hood Princ lopova, Die Hard i mnogi mnogi drugi scorevi.
James Newton Howard sa temom po kojoj će ga vjerojatno pamtiti do kraja života - ER.
John Barry – Moja Afrika, Ples sa vukovima, Bond...
Robert Hermann i jezivi Psiho, iz kojeg svi pamtimo ili smo čuli za scenu pod tušem.
A tko, recite mi, ne pamti glavnu temu Max Steinera u Gone with the wind/Zameo ih vjetar? Uz prve taktove i kao da pred nama odmah vidimo Rhetta, Scarlett i njenu voljenu Taru.
Zatim Elmer Bernstein i tema Sedmorice Veličanstvenih (koju još bolje poznajemo po domaćim Smogovcima).
Pa veliki veliki Miklos Rozsa sa velikim soundtrackom Ben Hura (kojeg se uvijek može nanovo slušati i otkrivati) te nizom drugih povijesnih spektakala (Quo Vadis, El Cid). Koliko god Ben Hur bio velik toliko je velika i njegova glazba, bezbroj tema, bezbroj glazbenih prizora - jednostavno veličanstveno.
Slijedi Basil Poledouris – Conan Barbarin i mnogi drugi scorevi.
Zatim veliki, veliki Maurice Jarre, tata Jean Michel Jarrea, sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa soundtrackom Lawrenca od Arabije, pa Zeffirelijeve nenadmašene biblijske seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus!
Henry Mancini – Doručak kod Tiffanya i zarazna tema Pink Panthera.
Nino Rota – Kum, i Amarcord, zar je potrebno išta više reći? Dođi milo da te Kum poljubi
Gabriel Yared i njegova predivno lirična glazba u Engleskom pacijentu, koja je po meni nadmašila film.
Začudni Danny Elfman sa mračno uvrnutim soundtrackovima za Planet Majmuna i starog Batmana
Prekrasno osvježavajuća i optimistična glazba Yan Tiersena u Amelie.
Tan Dun dobitnik Oscara za transcedentalnu glazbu Tigra i Zmaja (pogledati i poslušati zadnju scenu!), iako nije nezasluženo, mislim da je Oscara te godine ipak trebao dobiti H.Zimmer za glazbu iz... no o tom malo kasnije
Genijalni i nekonvencionalni skladatelj Michael Nyman kojeg je svijet otkrio gledajući Piano, ali kojem je prethodio ništa manje famozan soundtrack art-filma Prospero´s books, a slijedila ga proročanska Gattaca sa nezaboravnom scenom plivanja (op.a. od neki dan čovječanstvo i službeno genetski modificira vlastitu djecu).
Glazba Erica Serrae je kategorija za sebe, svi pamtimo Big Blue, čak više po glazbi nego po priči.
Trevor Jonesov score za Excalibura je čudesan, gotovo wagnerijanski, a u suradnji sa Randy Endelmanom stvara i nezaboravni, meni divan, soundtrack Posljednjeg Mohikanca.
James Horner stvara predivan lirični score za Braveheart, meni jedan od najdražih (škotske gajde nikada nisu plakale tako tužno i zvučale tako moćno).
Michael Kamen – veličanstvena serija Združena braća/Band of brothers, Smrtonosno oružje, Robin Hood Princ lopova, Die Hard i mnogi mnogi drugi scorevi.
James Newton Howard sa temom po kojoj će ga vjerojatno pamtiti do kraja života - ER.
John Barry – Moja Afrika, Ples sa vukovima, Bond...
Robert Hermann i jezivi Psiho, iz kojeg svi pamtimo ili smo čuli za scenu pod tušem.
A tko, recite mi, ne pamti glavnu temu Max Steinera u Gone with the wind/Zameo ih vjetar? Uz prve taktove i kao da pred nama odmah vidimo Rhetta, Scarlett i njenu voljenu Taru.
Zatim Elmer Bernstein i tema Sedmorice Veličanstvenih (koju još bolje poznajemo po domaćim Smogovcima).
Pa veliki veliki Miklos Rozsa sa velikim soundtrackom Ben Hura (kojeg se uvijek može nanovo slušati i otkrivati) te nizom drugih povijesnih spektakala (Quo Vadis, El Cid). Koliko god Ben Hur bio velik toliko je velika i njegova glazba, bezbroj tema, bezbroj glazbenih prizora - jednostavno veličanstveno.
Slijedi Basil Poledouris – Conan Barbarin i mnogi drugi scorevi.
Zatim veliki, veliki Maurice Jarre, tata Jean Michel Jarrea, sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa soundtrackom Lawrenca od Arabije, pa Zeffirelijeve nenadmašene biblijske seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus!
Henry Mancini – Doručak kod Tiffanya i zarazna tema Pink Panthera.
Nino Rota – Kum, i Amarcord, zar je potrebno išta više reći? Dođi milo da te Kum poljubi
Gabriel Yared i njegova predivno lirična glazba u Engleskom pacijentu, koja je po meni nadmašila film.
Začudni Danny Elfman sa mračno uvrnutim soundtrackovima za Planet Majmuna i starog Batmana
Prekrasno osvježavajuća i optimistična glazba Yan Tiersena u Amelie.
Tan Dun dobitnik Oscara za transcedentalnu glazbu Tigra i Zmaja (pogledati i poslušati zadnju scenu!), iako nije nezasluženo, mislim da je Oscara te godine ipak trebao dobiti H.Zimmer za glazbu iz... no o tom malo kasnije
Genijalni i nekonvencionalni skladatelj Michael Nyman kojeg je svijet otkrio gledajući Piano, ali kojem je prethodio ništa manje famozan soundtrack art-filma Prospero´s books, a slijedila ga proročanska Gattaca sa nezaboravnom scenom plivanja (op.a. od neki dan čovječanstvo i službeno genetski modificira vlastitu djecu).
Glazba Erica Serrae je kategorija za sebe, svi pamtimo Big Blue, čak više po glazbi nego po priči.
Trevor Jonesov score za Excalibura je čudesan, gotovo wagnerijanski, a u suradnji sa Randy Endelmanom stvara i nezaboravni, meni divan, soundtrack Posljednjeg Mohikanca.
James Horner stvara predivan lirični score za Braveheart, meni jedan od najdražih (škotske gajde nikada nisu plakale tako tužno i zvučale tako moćno).
5. Neponovljivi Vangelis – toliko različit, toliko jedinstven, jedan od mojih miljenika. Sve ću reći kad spomenem Blade Runnera, pa The Bounty, Chariots of fire, Years of living dangerously, 1492-Conquest of paradise...
To su sve odreda glazbeni vrhunci filmske povijesti među kojima ne bih znala izabrati najbolji - svi su mi najbolji!
4. Da Howard Shore nije ništa drugo skladao osim glazbe za LOTR vječnost bi mu bila zajamčena, pa još u izvedbi Enye The Evenstar iz sage Lord of the Rings, zatim napad Rohirrima u Helms Deepu i još puno takvih momenata...
3. Sveprisutni John Williams, po mnogima najveći živući skladatelj filmske glazbe sa najviše prepoznatljivih filmskih tema, Bliski susreti treće vrste, Star Wars, Indiana Jones, Ralje, Carstvo sunca, Superman, ET, ta što sve taj čovjek nije skladao pobogu (ovdje ga poslušajmo u simpa a capella izvedbi jednog malca)...
2. A sad o onom izgubljenom Oscaru. I danas se sjećam trenutka kad sam u mraku kino dvorane čekala prvu projekciju Gladijatora, i kad su sa uvodnom špicom krenuli prvi taktovi neke neobične memljive melodije, nekog neobičnog instrumenta (armenski duduk), od koje sam se naježila od glave do pete. Već u prvim sekundama filma kroz glavu mi je prošla samo jedna slutnja - da će to što slijedi biti genijalno! I naravno da je u glazbenom smislu bilo - veliki Hans Zimmer i ne zna drugačije. Iako mi je danas jasno da je u Gladijatoru dosta toga pokupio od Petera Gabriela i njegova Posljednjeg Kristovog iskušenja, Zimmer je svoj posao odradio vrhunski, i od Gladijatora naovamo postao, čini mi se - najangažiraniji filmski skladatelj (ovdje u suradnji sa Lisom Gerrard poentira kraj filma). Zimmer niže predivne soundtrackove jedan za drugim, a jedan od meni najdražih je i onaj za Posljednjeg Samuraja - nježno, snažno, dirljivo, predivno. Ali ovdje ću vam dati nešto treće, kombinaciju prethodnih tema koje je u svom prepoznatljivom zimmerovskom rukopisu primijenio u MI2 - Hans Zimmer, Lisa Gerrard i Injection:
1. I zadnji, no po meni najveći - maestro Ennio Morricone, jer što taj čovjek nije skladao i koju emociju nije pokrenuo, koji kutak ljudske duše on nije dotakao?!
Proslavila ga je serija špageti vesterna i najpoznatiji među njima Dobar, loš, zao, zatim Bilo jednom na zapadu, pa prešavši u Ameriku Bilo jednom u Americi, pa Profesionalac, pa Žrtve rata, pa Misija, pa... u beskonačnost... u vječnost...
...i tako glazbom dotičemo nebo.
Post je objavljen 16.03.2009. u 12:00 sati.