MODESTI BLEJZ

Zamislite film bez glazbene podloge, bez filmskog soundtracka koji prati ili ne prati radnju, koji poboljšava ili kvari umjetnički dojam. Pokušajte zamisliti kako je to bilo dok je film još bio nijem. Teško zamislivo zar ne?
Pa čak i kad znamo da je nijemi film, prije izuma zvučnog filma, tehnički uistinu bio potpuno nijem - u stvarnosti prilikom prikazivanja to i nije bio slučaj, jer je čak i tada najčešće postojala nekakva improvizirana zvučna pratnja u vidu kakvog verglista ili pijanista u kutu zadimljene dvorane (koji je prebirući vješto ili manje vješto po crno-bijelim tipkama pratio zaplet na ekranu i zvučnim naglašavanjem vodio gledatelje kroz prikazanu priču glazbeno je tumačeći).
Taj je pijanist u kutu zadimljene dvorane tamo bio stoga jer su čak i prvi majstori nijemog filma znali da je sama slika bez zvuka suha i da ljudi kao vrsta čudesno reagiraju na glazbu jer glazba izaziva emocije, čak i više nego slika, a jedno upotpunjeno drugim dobija nevjerojatnu moć sugestije. Drugim riječima – važnost glazbene podloge u filmu oduvijek je bila poznata stvar.
A onda je lica obojenog u crno 1927.g. zapjevao Al Jolson u Jazz Singeru i više ništa nije bilo kao prije. Iako Jazz singer nije prvi zvučni film (bilo je nekih pokušaja i prije njega), u povijesti kinematografije on se ipak vodi kao prelomnica u kojoj film dobija glas (op.a. a da ironija za prvi zvučni film bude veća - u ovom isječku sa YouTube-a zvuk je neko vrijeme bio skinut zbog kršenja autorskih prava).
U modernoj kinematografiji, razvojem tehnologije, pogotovo izumom cd-a, soundtrack je dosegao razinu vrhunske umjetnosti, a umijeće stvaranja filmske glazbe toliko je evoluiralo da nerijetko ta glazba kvalitetom nadjača sam film te postane istoznačna sa naslovom kojeg film nosi. Danas prodaja soundtracka ponekad nadšiša i albume popularnih glazbenika (s tim da mjuzikle ne uključujem u ovaj pregled jer svrha mjuzikla jest glazba, oni su od početka zamišljeni kao glazbeni filmovi koji imaju svoj jak žanr te zaslužuju poseban osvrt neovisan o ovom).

No, prije nego krenem u daljnu analizu, željela bih razjasniti jednu nejasnoću koja često izaziva zabunu. Naime, glazba iz filma i filmski soundtrack ili score nisu isto. Ti se pojmovi često brkaju. Izrazi Glazba iz filma/Music from i Filmska glazba/Soundtrack - ne nose isto značenje.

Najjednostavnije pojašnjeno – ako recimo filmski lik u sceni nekog filma sluša radio, a na radiu svira kakva poznata pjesma te on uz nju pleše, pjeva, sluša ju ili čak ni ne sluša, ali se ona u filmu čuje – ta pjesma ide na kompilaciju Glazba iz filma/Music from.

Definicija bi glasila otprilike ovako - već poznata općepopularna glazba koju je redatelj svojim izborom potrpao u film jer smatra da mu na neki način pridonosi radnji filma.

To je dakle glazba iz radnje filma. Najbolji primjer za to bi recimo bio Tarantinov Pulp Fiction koji je krcat hitovima50ih, 60ih i 70ih, ili također njegov predivan Kill Bill, ili recimo onaj trenutak u Wierovom Svjedoku kad Harrison Ford u štaglju pleše sa amišicom K.McGillis na pjesmu Wonderful World – e ta pjesma bi bila Glazba iz/Music from movie Svjedok.

No, pazite sad – skoro svaki film (pa tako i Svjedok) ima i glazbenu podlogu/ soundtrack (ali zato svaki film ne mora imati Glazbu iz/Music from). Jer filmska glazba, odnosno, soundtrack je samo ona glazba koja je ciljano komponirana od nekog skladatelja za određeni film.

Soundtrack je dakle jedinstvena glazbena podloga svakog pojedinačnog filma. To bi recimo bio Brad Fiedelov jeziv score za Terminatora, ili združeni rad nekoliko kompozitora u čudesnom Babelu, ili dirljivo djelo Ryuichia Sakamota u Merry Christmas, Mr.Lawrence, ili recimo Jerry Goldsmithov prepoznatljivi soundtrack Star Treka, ili opus Lalo Schifrina – U zmajevu gnijezdu, Mission impossible, Dirty Harry, 007. ili etc.

Mogla bih vam nabrajati milijun imena iz stare garde koja vam ne bi značila puno, neminovno ću mnoge i nenamjerno preskočiti (ergo lista Top 100, a ako želite znati još i više), pogotovo one koji su na filmu stvarali dok se neki od nas još nisu ni rodili, ali kad bih počela nabrajati filmske naslove sve bi vam postalo jasno, poznate bi vam teme počele navirati iz podsvijesti, pa je red da navedem barem neke i još neke meni omiljene…

Michael Kamen – veličanstvena serija Združena braća/Band of brothers, Smrtonosno oružje, Robin Hood Princ lopova, Die Hard i mnogi mnogi drugi scorevi.
James Newton Howard sa temom po kojoj će ga vjerojatno pamtiti do kraja života - ER.
John Barry – Moja Afrika, Ples sa vukovima, Bond...
Robert Hermann i jezivi Psiho, iz kojeg svi pamtimo ili smo čuli za scenu pod tušem.

A tko, recite mi, ne pamti glavnu temu Max Steinera u Gone with the wind/Zameo ih vjetar? Uz prve taktove i kao da pred nama odmah vidimo Rhetta, Scarlett i njenu voljenu Taru.
Zatim Elmer Bernstein i tema Sedmorice Veličanstvenih (koju još bolje poznajemo po domaćim Smogovcima).

Pa veliki veliki Miklos Rozsa sa velikim soundtrackom Ben Hura (kojeg se uvijek može nanovo slušati i otkrivati) te nizom drugih povijesnih spektakala (Quo Vadis, El Cid). Koliko god Ben Hur bio velik toliko je velika i njegova glazba, bezbroj tema, bezbroj glazbenih prizora - jednostavno veličanstveno.

Slijedi Basil Poledouris – Conan Barbarin i mnogi drugi scorevi.

Zatim veliki, veliki Maurice Jarre, tata Jean Michel Jarrea, sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa soundtrackom Lawrenca od Arabije, pa Zeffirelijeve nenadmašene biblijske seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus!

Henry Mancini – Doručak kod Tiffanya i zarazna tema Pink Panthera.

Nino Rota – Kum, i Amarcord, zar je potrebno išta više reći? Dođi milo da te Kum poljubi

Gabriel Yared i njegova predivno lirična glazba u Engleskom pacijentu, koja je po meni nadmašila film.

Začudni Danny Elfman sa mračno uvrnutim soundtrackovima za Planet Majmuna i starog Batmana

Prekrasno osvježavajuća i optimistična glazba Yan Tiersena u Amelie.
Tan Dun dobitnik Oscara za transcedentalnu glazbu Tigra i Zmaja (pogledati i poslušati zadnju scenu!), iako nije nezasluženo, mislim da je Oscara te godine ipak trebao dobiti H.Zimmer za glazbu iz... no o tom malo kasnije

Genijalni i nekonvencionalni skladatelj Michael Nyman kojeg je svijet otkrio gledajući Piano, ali kojem je prethodio ništa manje famozan soundtrack art-filma Prospero´s books, a slijedila ga proročanska Gattaca sa nezaboravnom scenom plivanja (op.a. od neki dan čovječanstvo i službeno genetski modificira vlastitu djecu).

Glazba Erica Serrae je kategorija za sebe, svi pamtimo Big Blue, čak više po glazbi nego po priči.

Trevor Jonesov score za Excalibura je čudesan, gotovo wagnerijanski, a u suradnji sa Randy Endelmanom stvara i nezaboravni, meni divan, soundtrack Posljednjeg Mohikanca.

James Horner stvara predivan lirični score za Braveheart, meni jedan od najdražih (škotske gajde nikada nisu plakale tako tužno i zvučale tako moćno).