< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Pa... Zna se Svima njima treba most |
Nedavno sam ga spominjala u kontekstu najvećih skladatelja filmske glazbe ikada, a po priopćenju njegova sina jutros nas je napustio veliki veliki Maurice Jarre (tata Jean Michel Jarrea također velikog francuskog glazbenika). Genijalni maestro Maurice Jarre oplemenio je svojom nezaboravnom glazbom svijet filma i zasluženo osvojio čak tri Oscara - sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa ništa manje poznatim soundtrackom Lawrenca od Arabije, te scorom za Put u Indiju. Dovoljno je reći da je skladao glazbu za najpoznatije redatelje svog vremena i preko 150 filmova i serija, među ostalima i za Zeffirelijevu nenadmašenu biblijsku seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus! Na tomu barba Maurice hvala i vječna Vam slava. |
Ne znam šta mi je, sve mi je ravno, sve mi je lipo Jesu li konačno ćapili Mladića, Hadžića, nekog nevinog čovika ili Paju Patka, jel` Ivo dobija blindiranog i zlatom optočenog merdžu, ferrarija il´ tenkića, kaki li ili piški naš Puš Mićko, jel` prije bija most Pelješac ili of šor špekulanti, ma da mi i pečena tuka skupa sa kumpirima sad u balkon sleti - tako mi je ravno i boli me đon. Jer kad pogledaš, sve se ponavlja, uvik ista laprdanja, a meni je samo vaditi stare postove iz arhiva i ponavljati ka papiga. A ima na svitu puno lišpih stvari, onako - šta srce vesele. Evo naprimjer. Jučer gledam dokumentarčić o bikijadama po Hercegovini i Zagori, pa promatraš i gledaš, a sve te neko milinje u prsima vata, sve nešta toplo, ki oni janjčići šta se na ražnjevima simultano-čoporativno vrte na motorčiću od kakve stare Končarevke Vidiš recimo gazdu kako mazi i češka svoga rogonju od tonu-tonuipo i sve mu nježno tepa Miško moj, Garo moj, Zekonja moj, Perane moj (evo mi i sad, kad se toga sitin, suza na oko vrca), a ono bičina prava beštija! Stoji mrga ko Minotaur, a ne znaš ko je gadniji, on ili gazda. Pa ga gazda mazi i pazi, sve ga licka i draga, pažljivo češka oko povelikih bikovskih jajaca (kao razdragana i naroljana Simonica onog Bubija na Farmi), vjerojatno kako ni vlastitu ženu i dicu nikad u životu nije pomazija. A di ćeš recimo ti danas vidit Ivu da tako češka svoga blindiranog merdžu, ma nema tih para razumiš ti mene, nema! Džaba mu sva lova i moć kad nema svog Bub... bika. Pa onda krene ljuta borba bik na bika, volčina na volčinu, sraz divova, frcaju krpe trave i zemlje na sve strane, letu oklade, suze i smijeh, okolo masa svita, pravi narodski dernek, guslači, preprodavači, janjci se vrte, vinčina i pivčina se toče, oklade padaju, a onaj jedan ludonja (šta je jednom gostovao na Globalnom sijelu) nimalo nježno urla svom nježnom bičjem divu na uvce: "AJDE JABLANE, DREČI ´VAKO, ´VAKO DREČI - AUUUUUUUU, AUUUUUUU, AUUUUUUUU!!!" I sve tako zavijajući i lamatajući rukama trčkara oko začuđene beštije, kao zeko na Duracellu ili foka na heroinu, previja se, izvija se, od sebe čudesa radi, a svit i začuđeni bik ga gledaju. Neprocjenjivo. I onda gle, stvarno, kako se ovaj luđak luđački dreči tako se i bik sad s njim dreči - AUUUUUUUUU, AUUUUUUUUU, AUUUUUUUUUUUUUUUUUUU!!! Dal` to bikonja od muke il` od srama, ne znam. Tko ne vjeruje nek` se uvjeri vlastitim očima... Ne daj se Jablane!!! Oni oće da nam ukinu sport koridu! Mila majko! Ma kome suza na to ne bi kanula?! Kamenu, eto komu, kamenu, il´ čoeku brezsrca. Da se mene pita, dovukla bi ja i Oprah u Radošić, na jednu seosku olimpijadu, da žena vidi šta je to narodno veselje, šta je to spetakl, rekla bih ja njoj tada ovako "Oprah sestro, ostav´se tih vaših američkih doktorčića i psihologčića, ma kakvi nju ejđ, ma kakva potraga za srećom, ma kakve UN dijete - na! Spasi se! Kušaj zericu janjetine ispod peke, ovo ti je zdravlje, ovo ti je lik!´" Obratiti pažnju na onomatopeju i glasanje razdragane publike... a tek popratni tekst je urnebes... Legendarni Žujica - "Gračanica Visoko 1986. godine. Borbe legendarnog Žujice vl.Redže Demirovića iz mjesta Tulovići,općina Banovići. Legendarnog Žujicu su na borbu u Visko pratili navijači u 13-est autobusa i više stotina automo..." I tko je tu vol? Pa recimo ova produkcija Najbolje borbe bikova u 2005. A ako ste mislili da znate što znači dignuti prašinu pogledajte borbu Zeće vs.Šaronje. Za one koji o bikijadi u Radošiću žele znati više doktor zna više. Mućo poučan dokumentarac, šta da van kažen, i dirljiv, a možda san i ja postala preosjetljiva. Ta volovska jajca, te trotonske beštije i one Vajtine krave na Farmi, stvarno danas dođu ko´ mila naiva, vrtić, jasle i jaslice, mirnije, uljuđenije, i da prostite neopasnije, neg´ štatijaznam - središnji Dnevnik. |
Zamislite film bez glazbene podloge, bez filmskog soundtracka koji prati ili ne prati radnju, koji poboljšava ili kvari umjetnički dojam. Pokušajte zamisliti kako je to bilo dok je film još bio nijem. Teško zamislivo zar ne? Pa čak i kad znamo da je nijemi film, prije izuma zvučnog filma, tehnički uistinu bio potpuno nijem - u stvarnosti prilikom prikazivanja to i nije bio slučaj, jer je čak i tada najčešće postojala nekakva improvizirana zvučna pratnja u vidu kakvog verglista ili pijanista u kutu zadimljene dvorane (koji je prebirući vješto ili manje vješto po crno-bijelim tipkama pratio zaplet na ekranu i zvučnim naglašavanjem vodio gledatelje kroz prikazanu priču glazbeno je tumačeći). Taj je pijanist u kutu zadimljene dvorane tamo bio stoga jer su čak i prvi majstori nijemog filma znali da je sama slika bez zvuka suha i da ljudi kao vrsta čudesno reagiraju na glazbu jer glazba izaziva emocije, čak i više nego slika, a jedno upotpunjeno drugim dobija nevjerojatnu moć sugestije. Drugim riječima – važnost glazbene podloge u filmu oduvijek je bila poznata stvar. A onda je lica obojenog u crno 1927.g. zapjevao Al Jolson u Jazz Singeru i više ništa nije bilo kao prije. Iako Jazz singer nije prvi zvučni film (bilo je nekih pokušaja i prije njega), u povijesti kinematografije on se ipak vodi kao prelomnica u kojoj film dobija glas (op.a. a da ironija za prvi zvučni film bude veća - u ovom isječku sa YouTube-a zvuk je neko vrijeme bio skinut zbog kršenja autorskih prava). U modernoj kinematografiji, razvojem tehnologije, pogotovo izumom cd-a, soundtrack je dosegao razinu vrhunske umjetnosti, a umijeće stvaranja filmske glazbe toliko je evoluiralo da nerijetko ta glazba kvalitetom nadjača sam film te postane istoznačna sa naslovom kojeg film nosi. Danas prodaja soundtracka ponekad nadšiša i albume popularnih glazbenika (s tim da mjuzikle ne uključujem u ovaj pregled jer svrha mjuzikla jest glazba, oni su od početka zamišljeni kao glazbeni filmovi koji imaju svoj jak žanr te zaslužuju poseban osvrt neovisan o ovom). Neki najpoznatiji trenuci iz filmske povijesti to su postali zahvaljujući upravo snazi koju im je dala određena glazba po kojoj su danas prepoznatljivi i od koje su od tada nerazdvojni, pokušajte samo zamisliti ples Grka Zorbe bez Sirtakija, ili Trećeg čovjeka bez citre Antona Karasa, ili pilotiranje u Top Gunu bez Danger Zona, ili furiozni galop kralja Artura u Excaliburu bez Orffove Carmine Burane, ili napad helikoptera u Apokalipsi danas bez Wagnerovih Valkyra, ili pobjedničko skakanje Rockya na vrhu filadelfijskih stepenica (gdje se danas nalazi kip Rockya) bez Bill Contieve napaljujuće Gonna fly now, ili Steve McQueenov let bez Michel Legrandove Windmills of your mind u Aferi Thomasa Crowna, ili Most na rijeci Kwai bez fućkanja melodije Malcolm Arnolda, ili podmornički Das Boot bez onog jezivog zvuka sonara, ili zastrašujuće Oslobađanje bez legendarnog duela bendža? Pri tom su filmaši, kao što se vidi i iz navedenog, često u svojoj kreativnoj viziji znali posezati za glazbom ili glazbenicima iz aktualne glazbene industrije da im osmisle ili kompletan soundtrack, ili barem prepoznatljivu uvodnu ili završnu temu, kao što su to učinili npr. legendarna grupa Toto i Brian Eno na meni naprosto fascinirajućem soundtracku Dine-pješčanog planeta, zatim Peter Gabriel sa vjerojatno naj-albumom svog života - začuđujućim i mističnim Passion za kontroverzno Posljednje Kristovo iskušenje (soundtrack koji je po meni bio prekretnica u dotadašnjoj filmskoj glazbi), Queenovci u kičastom Flash Gordonu, cijela serija James Bondova sa brendom poznatih izvođača uvodnih 007 tema, Stanley Mayers sa dirljivom Cavatinom u Lovcu na jelene, Carly Simon i njen himnički New Jerusalem na kraju Zaposlene djevojke, Sting i Shape of my heart na kraju Leona, B.Bacharach i Raindrops keep falling u Butch Cassidyu & Sundance Kidu, Mark Knopfler sa predivnom temom Going home u filmu Local Hero, Springsteen sa Streets of Philadelphia, Stonesi sa svojim JumpingJackom ili završnicom Intervjua sa vampirom te mnogi, mnogi drugi... No vrlo često redatelji posežu i za genijalnim djelima klasike. Sjetimo se samo pored već navedenih Valkyra i Carmine Burane - Handelove Sarabande u Barry Lindonu, Mahlerove 5.simfonije u Smrti u Veneciji koja doslovno igra treću ulogu u filmu, himničke Non nobis domine u Henriju V. Kennetha Branagha, V for Vendetta i dizanje parlamenta u zrak uz 1812-Čajkovskog ili nezaboravne Odiseje u svemiru 2001. s vjerojatno najjačom uvodnom špicom u povijesti filma - Tako je govorio Zaratustra, R.Straussa (strahopoštovanje, koje izaziva ova uvertira sa prizorom svemirskog izlaska sunca nad horizontom lebdećih planeta, upravo je nenadmašivo): Kao mali zabavni dodatak - još jedna Odiseja 2001., ali ovaj put u piš-izvedbi jedne ne tako dobre glazbene škole, poslušajte kako su oni doživjeli Zaratustru ((piš-izvedba jer postoji realna opasnost da se slušajući upiškite - ja jesam, stoga slušate na vlastitu odgovornost i nemojte reći da vas nisam upozorila). Ponekad redatelji plus skladatelji čak vole imitirati klasiku, odnosno specijalno komponiranu skladbu podvaliti u filmu kao kvazi-klasičani komad, kao što je recimo predivna Patrick Cassidyeva Vide Cor Meum u opernoj sceni Hannibala, ili dirljiva pogibija Eliasa u Platoonu uz Adagio for strings Samuela Barbera, ili završna tema Zbigniew Preisnera u europskoj trilogiji Kieślowskog Tri boje: Plavo. No, prije nego krenem u daljnu analizu, željela bih razjasniti jednu nejasnoću koja često izaziva zabunu. Naime, glazba iz filma i filmski soundtrack ili score nisu isto. Ti se pojmovi često brkaju. Izrazi Glazba iz filma/Music from i Filmska glazba/Soundtrack - ne nose isto značenje. Najjednostavnije pojašnjeno – ako recimo filmski lik u sceni nekog filma sluša radio, a na radiu svira kakva poznata pjesma te on uz nju pleše, pjeva, sluša ju ili čak ni ne sluša, ali se ona u filmu čuje – ta pjesma ide na kompilaciju Glazba iz filma/Music from. Definicija bi glasila otprilike ovako - već poznata općepopularna glazba koju je redatelj svojim izborom potrpao u film jer smatra da mu na neki način pridonosi radnji filma. To je dakle glazba iz radnje filma. Najbolji primjer za to bi recimo bio Tarantinov Pulp Fiction koji je krcat hitovima50ih, 60ih i 70ih, ili također njegov predivan Kill Bill, ili recimo onaj trenutak u Wierovom Svjedoku kad Harrison Ford u štaglju pleše sa amišicom K.McGillis na pjesmu Wonderful World – e ta pjesma bi bila Glazba iz/Music from movie Svjedok. No, pazite sad – skoro svaki film (pa tako i Svjedok) ima i glazbenu podlogu/ soundtrack (ali zato svaki film ne mora imati Glazbu iz/Music from). Jer filmska glazba, odnosno, soundtrack je samo ona glazba koja je ciljano komponirana od nekog skladatelja za određeni film. Soundtrack je dakle jedinstvena glazbena podloga svakog pojedinačnog filma. To bi recimo bio Brad Fiedelov jeziv score za Terminatora, ili združeni rad nekoliko kompozitora u čudesnom Babelu, ili dirljivo djelo Ryuichia Sakamota u Merry Christmas, Mr.Lawrence, ili recimo Jerry Goldsmithov prepoznatljivi soundtrack Star Treka, ili opus Lalo Schifrina – U zmajevu gnijezdu, Mission impossible, Dirty Harry, 007. ili etc. Priznajem, koliko volim film toliko volim i kvalitetnu filmsku glazbu, i otkad pamtim dobre filmove i dobre redatelje - otad pamtim i dobre soundtrackove i dobre skladatelje, a nerijetko su pratili jedni druge. U filmskom svijetu pojava takozvanih kućnih glumaca (npr. nekoć John Wayne - Fordu, danas Di Caprio - Scorseseu), pa tako i kućnih skladatelja, nije ništa neobično, naprosto bi majstor slike našao sebi ravnog u majstoru glazbe i od tada bi u svim projektima bili nerazdvojni – redatelj i skladatelj, rame uz rame, od filma do filma. Scott je imao svog Vangelisa, Leone - Morriconea, Kurosawa u Ranu svog Toru Takemitsua, Besson - Erica Serru, Spielberg - Williamsa. No kad majstorstvo nadmaši zanat - pravila više nema i glazba živi neovisno i nesputano, što se recimo najbolje može vidjeti u djelu Takemitsua, koji je po mnogima najveći filmski skladatelj 20.st., a ujedno i prvi Japanac koji je razbio granicu razdvajanja i počeo raditi na zapadu. Što je dakle sa tim majstorima filmske glazbe, skladateljima koji su sve svoje umijeće, svoj glazbeni pečat i potpis ostavili nama u naslijeđe sve dok bude i filma skupa sa njegovom glazbom? E pa ovdje ću nastojati govoriti o njima - majstorima soundtracka, a zapravo punokrvnim skladateljima, nerijetko u rangu onih dobrih starih klasičnih starina kao što su Mozart, Ludwig, Johann itd. (koji bi, da su živi, vjerojatno danas vrhunski skladali i za film). Mogla bih vam nabrajati milijun imena iz stare garde koja vam ne bi značila puno, neminovno ću mnoge i nenamjerno preskočiti (ergo lista Top 100, a ako želite znati još i više), pogotovo one koji su na filmu stvarali dok se neki od nas još nisu ni rodili, ali kad bih počela nabrajati filmske naslove sve bi vam postalo jasno, poznate bi vam teme počele navirati iz podsvijesti, pa je red da navedem barem neke i još neke meni omiljene… Michael Kamen – veličanstvena serija Združena braća/Band of brothers, Smrtonosno oružje, Robin Hood Princ lopova, Die Hard i mnogi mnogi drugi scorevi. James Newton Howard sa temom po kojoj će ga vjerojatno pamtiti do kraja života - ER. John Barry – Moja Afrika, Ples sa vukovima, Bond... Robert Hermann i jezivi Psiho, iz kojeg svi pamtimo ili smo čuli za scenu pod tušem. A tko, recite mi, ne pamti glavnu temu Max Steinera u Gone with the wind/Zameo ih vjetar? Uz prve taktove i kao da pred nama odmah vidimo Rhetta, Scarlett i njenu voljenu Taru. Zatim Elmer Bernstein i tema Sedmorice Veličanstvenih (koju još bolje poznajemo po domaćim Smogovcima). Pa veliki veliki Miklos Rozsa sa velikim soundtrackom Ben Hura (kojeg se uvijek može nanovo slušati i otkrivati) te nizom drugih povijesnih spektakala (Quo Vadis, El Cid). Koliko god Ben Hur bio velik toliko je velika i njegova glazba, bezbroj tema, bezbroj glazbenih prizora - jednostavno veličanstveno. Slijedi Basil Poledouris – Conan Barbarin i mnogi drugi scorevi. Zatim veliki, veliki Maurice Jarre, tata Jean Michel Jarrea, sa svojim najpoznatijim soundtrackom za Doktora Živaga, pa soundtrackom Lawrenca od Arabije, pa Zeffirelijeve nenadmašene biblijske seriju o Isusu - Isus iz Nazareta sa Robertom Powellom u glavnoj ulozi. Veličanstven opus! Henry Mancini – Doručak kod Tiffanya i zarazna tema Pink Panthera. Nino Rota – Kum, i Amarcord, zar je potrebno išta više reći? Dođi milo da te Kum poljubi Gabriel Yared i njegova predivno lirična glazba u Engleskom pacijentu, koja je po meni nadmašila film. Začudni Danny Elfman sa mračno uvrnutim soundtrackovima za Planet Majmuna i starog Batmana Prekrasno osvježavajuća i optimistična glazba Yan Tiersena u Amelie. Tan Dun dobitnik Oscara za transcedentalnu glazbu Tigra i Zmaja (pogledati i poslušati zadnju scenu!), iako nije nezasluženo, mislim da je Oscara te godine ipak trebao dobiti H.Zimmer za glazbu iz... no o tom malo kasnije Genijalni i nekonvencionalni skladatelj Michael Nyman kojeg je svijet otkrio gledajući Piano, ali kojem je prethodio ništa manje famozan soundtrack art-filma Prospero´s books, a slijedila ga proročanska Gattaca sa nezaboravnom scenom plivanja (op.a. od neki dan čovječanstvo i službeno genetski modificira vlastitu djecu). Glazba Erica Serrae je kategorija za sebe, svi pamtimo Big Blue, čak više po glazbi nego po priči. Trevor Jonesov score za Excalibura je čudesan, gotovo wagnerijanski, a u suradnji sa Randy Endelmanom stvara i nezaboravni, meni divan, soundtrack Posljednjeg Mohikanca. James Horner stvara predivan lirični score za Braveheart, meni jedan od najdražih (škotske gajde nikada nisu plakale tako tužno i zvučale tako moćno). 5. Neponovljivi Vangelis – toliko različit, toliko jedinstven, jedan od mojih miljenika. Sve ću reći kad spomenem Blade Runnera, pa The Bounty, Chariots of fire, Years of living dangerously, 1492-Conquest of paradise... To su sve odreda glazbeni vrhunci filmske povijesti među kojima ne bih znala izabrati najbolji - svi su mi najbolji! 4. Da Howard Shore nije ništa drugo skladao osim glazbe za LOTR vječnost bi mu bila zajamčena, pa još u izvedbi Enye The Evenstar iz sage Lord of the Rings, zatim napad Rohirrima u Helms Deepu i još puno takvih momenata... 3. Sveprisutni John Williams, po mnogima najveći živući skladatelj filmske glazbe sa najviše prepoznatljivih filmskih tema, Bliski susreti treće vrste, Star Wars, Indiana Jones, Ralje, Carstvo sunca, Superman, ET, ta što sve taj čovjek nije skladao pobogu (ovdje ga poslušajmo u simpa a capella izvedbi jednog malca)... 2. A sad o onom izgubljenom Oscaru. I danas se sjećam trenutka kad sam u mraku kino dvorane čekala prvu projekciju Gladijatora, i kad su sa uvodnom špicom krenuli prvi taktovi neke neobične memljive melodije, nekog neobičnog instrumenta (armenski duduk), od koje sam se naježila od glave do pete. Već u prvim sekundama filma kroz glavu mi je prošla samo jedna slutnja - da će to što slijedi biti genijalno! I naravno da je u glazbenom smislu bilo - veliki Hans Zimmer i ne zna drugačije. Iako mi je danas jasno da je u Gladijatoru dosta toga pokupio od Petera Gabriela i njegova Posljednjeg Kristovog iskušenja, Zimmer je svoj posao odradio vrhunski, i od Gladijatora naovamo postao, čini mi se - najangažiraniji filmski skladatelj (ovdje u suradnji sa Lisom Gerrard poentira kraj filma). Zimmer niže predivne soundtrackove jedan za drugim, a jedan od meni najdražih je i onaj za Posljednjeg Samuraja - nježno, snažno, dirljivo, predivno. Ali ovdje ću vam dati nešto treće, kombinaciju prethodnih tema koje je u svom prepoznatljivom zimmerovskom rukopisu primijenio u MI2 - Hans Zimmer, Lisa Gerrard i Injection: 1. I zadnji, no po meni najveći - maestro Ennio Morricone, jer što taj čovjek nije skladao i koju emociju nije pokrenuo, koji kutak ljudske duše on nije dotakao?! Proslavila ga je serija špageti vesterna i najpoznatiji među njima Dobar, loš, zao, zatim Bilo jednom na zapadu, pa prešavši u Ameriku Bilo jednom u Americi, pa Profesionalac, pa Žrtve rata, pa Misija, pa... u beskonačnost... u vječnost... ...i tako glazbom dotičemo nebo. |
Kad je onomad na HRTu pičio serijal opičenog Michael Palina dok je ovaj lunjao po ogromnoj Rusiji, putujući vamo od Moskve pa sve tamo do krajnjeg ruskog istoka i općenito tog dijela te enormne zemljetine gdje ljudi sve manje sliče na Ruse a sve više na Kineze, no i dalje pošteno znaju potegnut votku pa ih valjda i po tome Putin računa ka Ruse - za oko i uho zapela mi je jedna simpatična zgoda iz serijala kad je Michael uletio u poznati Mornarički zbor ruske armije (a Rusi jako drže do tradicije svojih vojnih zborova, to je u njih moćna stvar ka´ i u nas recimo Lado) sa namjerom da ko´fol i on zapjeva sa njima a da zapravo dobroćudno kako samo on to zna - šprda sebe i sve oko sebe. Pa je tako čak i obukao onu neku bijelu mornarsku uniformicu, nakeljio onu tipičnu rusku kapu šiltericu ko´mlajahni krelac (koja je u Rusa ogromna kao nadstrešnica na bus-stanici - a zašto? warum?! ZAŠTOOO!?! to me kao što vidite oduvijek mučilo) stao sred zbora međ´one goluždrave mornare-pjevače i stao se njihati skupa sa zborom u taktu neke moćne pjesmice koja mi od tada nije dala mira jer joj nisam znala naći traga... sve do danas! Zahvaljujući još jednom svesadržajnom YouTube-u (ko ga izmisli e svaka mu dala) nađoh i prepoznah napokon pjesmicu Poljuška Polje - ovdje u moćnoj interpretaciji Zbora ruske crvene armije - Aleksandrov, raspalite zvučnike i uživajte! I kad sam već krenula od Palina, nastavljam u maniri njegovog Letećeg cirkusa Monty Pythona A sada nešto potpuno drugačije! Mislite da zapad i istok ne mogu skupa? Varate se! Samo treba ubaciti par genijalaca kao što su recimo finski bend Leningrad Cowboys i kao rezultat imamo ovo... (kad sam ovo prvi put vidila - od smijeha sam pala sa stolice, stoga pripremite se ljudi, ne zezam - ekipa je naprosto genijalna) Ka-ljin Kaka-ljin Kaka-ljin Ka-ma-lja.... A od srca preporučujem i sljedeće klasike ove naprosto genijalne suradnje istoka i zapada SWEET HOME ALABAMA, neponovljiva Tom Jonesova DELILAH i urnebesna GIMME ALL YOUR LOVIN´ Ma gledajte tu uniformiranu čeličnu otromboljenu Putinovu armiju, ma gledajte ih samo kako tancaju Antologijski! |
The Impossible - Intellectual Knight Ako se i vi volite igrati superheroja, sklepajte si imiđ kao i ja - na ovim stranicama. Foru sam pokupila kod rant koja se također prva poigrala, totalno simpa zar ne? The Impossible - Intellectual Knight Kao ime Knight a prezime Intellectual - neloše, totalno neloše Sažeta definicija čudesnog opusa Modesti Blejz. Ako vas ne uspijem zaustaviti u činjenju zla svojim intelektualnim argumentima i strogim pogledom kroz svoj čudesan monokl - onda će moćno oružje u čvrstoj desnici dovršiti posao. Moj herojski moto - Govori tiho i nosi oružje sa sobom Već vidim slijedi chain reaction... |