Marketing
Indijanci
Moja očaranost američkim Indijancima (native american indians) valjda vuče korijene još iz djetinjstva kad smo se pod kuhinjskim prozorima umornih radnika i živčanih prvoboraca čoporativno igrali ´kauboja i indijanaca´ i svojim urlicima kidali njihove živce u vrijeme kad je po kućnom redu u ulici trebao vladati popodnevni mir i odmor. Naši okršaji po ulazima, vrtovima, kaubojske zasjede iza grmova i vješanje po drveću posebno bi eskalirali poslije kakvog dobrog vesterna/kaubojca na tv-u, a pogonsko gorivo bili su i romani Karla Maya i pustolovine besmrtnog Winnetoua i Old Shutterhanda koji je jednom šakom ravnio protivnike sa zemljom. Obično bi tada nastradale sve tanje grane jadnih stabala u okolici - za potrebe savijanja indijanskih lukova i strijela, a i matere bi svjedočile misterioznom nestanku konopa za sušenje robe. Pojedini sretnici imali su entuzijastičnije očeve koji bi im od kvalitetnijeg šćapa ogulili i izblanjali pravi luk ili bi im čak od papirnatih vreća za cimenat (kojeg su dovlačili iz tvornice za drugi kat na kući) u dvorištu razapeli wigwam, a onaj najsretniji Jedan imao bi ćaću koji je bauštelao u Dojćlandu pa bi svom potomku za Novu godinu donio pravi predmet zavisti nas ostalih Tužnih Sova - pravu plastičnu winchesterku sa pravim srebrnim zakovicama od lima! Dečki su svi bili ili Vinetu ili Manitu, u ono doba razlike još nismo bili svjesni, a mi curke sve smo bile ratničke skvo lijepih imena, pletući si pletenice i špijajući dečke, jer ideja da samo dečki mogu naokolo jurcati sa lukovima nikako nije mogla biti dopustiva, pa makar i protiv njihove volje.
Iako su u onim starim vesternima Indijanci redom bili zločesti likovi, ubojice, divljaci i otimači koje su uvijek portretirali loše prefarbani bijelci sa katastrofalno ružnim perikama (pa su većinom izgledali kao ružni bijelci 
sa još ružnijim kokošjim gnijezdima na glavi) mi smo hraneći se stripovima i fikcijskim romanima podgrijavali maštu i apsolutnu privrženost crvenoj rasi, jer nisu kaubojci bili ti -unatoč konjima, puškama i šeširima- koji su se mogli nečujno šuljati na sve četiri, čitati nevidljive tragove i pušiti lulu mira. S vremenom kako je raslo naše znanje i otvarale se spoznaje o tužnoj sudbini američkih crvenokožaca - naša je odanost postala samo još veća. Nikad do kraja života neću zaboraviti jedan sat sa zamjenskom profesoricom zemljopisa koja nas je poučavala o današnjim pravima i životu američkih indijanaca u rezervatima, taj jedan jedini sat cijeli je razred unisono upijao svaku njenu riječ kao sveto pismo, jer smo po prvi put osjetili žar i oduševljenje novim saznanjima koja su nam otvorila nove horizonte i koja nam redovni profesor u sve četiri godine ni u primislima nije priuštio, jer naprosto dosadan i uniformiran kakav je bio - nije znao niti mogao. Profesorice - hvala! 
Više nisam dijete, ali dar spoznaje koji ste nam tog sata predali vječno pamtim.
Također, pojava krasnih dječjih serija koje su govorile o indijanskoj filozofiji suživota sa prirodom, kao što je npr. bila serija Grizzly Adams, pokazala je da se i u dotadašnjem surovom prikazu američkih domorodaca na malim i velikim ekranima ipak nešto mijenja, sjećam se da smo svi pomalo bili zaljubljeni u Grizzlyevog plemenitog indijanskog prijatelja Nakomu.
Naravno, do prave revolucije u prikazu Indijanaca došlo je tek 90te sa Oskarom nagrađenim ´Plesom sa vukovima´ K.Costnera. Poslije njega ništa više nije bilo isto, ´Ples´ je pokupio nagrade i simpatije te ušao u povijest filma, a američki su se starosjedioci na velika vrata vratili na hollywoodsku listu profitabilnih, poželjnih i korektnih tema. Bilo je i vrijeme rekli bi neki. Odjednom su sa svih strana počeli izvirati divni, zgodni indijanski muškarci dugih kosa i razdrljenih glatkih prsa 
(orositi oči na slici iznad, a i ispod, mila majko) 
koji su u mnogobrojnim filmovima i tv serijama nastalih u 90ima na valu ´Plesa sa vukovima´ imali priliku portretirati nešto drugačiju američku i vlastitu indijansku povijest (ako niste znali, američki Indijanci koji žive u rezervatima smatraju SAD susjednom državom) od one dotadašnje službene u kojoj je John Wayne sa tucetom ucmekanih crvenokožnih divljaka na duši - uvijek spokojno jahao u zalazak sunca.
Mnoge od njih smo i mi imali priliku gledati, recimo lik prekrasnog Uncasa u prekrasnom ´Posljednjem Mohikancu´, pa likovi u danas naivnoj ali tada dragoj seriji ´DrQiunn-Žena vrač´, zatim serija o Geronimu, pa Spielbergov serijal ´Into the west/Na Zapad´ o osvajanju Divljeg zapada sa nizom krasnih indijanskih glumaca, ´Windtalkers/Glasnici vjetra´ o ulozi Indijanaca u 2.svjetskom ratu, film ´The Missing´ i još mnogi tv filmovi i serije za koje do nedavno nisam ni znala sve dok zahvaljujući svemoćnom i svesadržajnom YouTube-u nisam na njih nabasala. Recimo film Stolen Women Captured Hearts (kojeg na YT možete u potpunosti pogledati, podijeljen je na 17 dijelova a nije dug) ili Cheyenne Warriror kojeg bih voljela jednom vidjeti ili Unbowed, Lakota Woman: Siege at Wounded Knee, Tecumseh:The Last Warrior, Bury My Heart at Wounded Knee, te mnogi drugi koje otkrivam a naša ih televizija nikad nije otkupila i prikazala.
Naravno znam da je i ova nova, romantizirana, idili naginjuća predodžba o životu Indijanaca - daleko od stvarne slike njihova života. Ta gotovo naivna zadivljenost Indijancima i njihovim načinom života dođe gotovo kao neki europski fetiš, frojdovština koja govori o dubokoj želji zapadnog čovjeka za bijegom u neki idiličniji, neviniji svijet stopljen sa prirodom i njenim pravilima, iako je taj Neviniji svijet zapravo nepovratno nestao upravo sa pojavom bijelaca u potrazi za Novim svijetom – ironično, zar ne (slobodno si ubacite onaj poznati govor indijanskog poglavice kako se novac ne može jesti). Stvarnost je dakako bila kudikamo okrutnija i teža, preživljavanje je bilo lutrija, a uvjeti su bili grozomorni.
Pitanje je hoće li itko ikada imati snage, volje, interesa i novaca da snimi indijansku ´Schindlerovu listu´? Dok je ´Ples sa vukovima´ samo naciknuo problematiku genocida nad američkim Indijancima, onaj pravi film se tek čeka.. ja ga čekam.
ps. žen(s)ke ovo je za vas, pasite oči jer meni iscuriše
Eto toliko za sada, drugi put o samurajima 
´Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.
Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.
Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.
Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.
Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas.
Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...
Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…
Gdje su divljine?
Nestale su.
Gdje je orao?
Nema ga više.
Kraj je života i početak borbe za opstanak.´
Post je objavljen 16.02.2009. u 02:00 sati.