< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Od kad sam otprilike sredinom 90ih prvi put vidjela ovu zadivljujuću umjetnost Cirque du Soleila koja mi je doslovno napojila dušu, nosim je u sebi kao jedan od onih veličanstvenih trenutaka kada zemlja dotakne nebo te tijelo i duh čovječji dosegnu neke više sfere. U ovom vremenu tjeskobe i ljudske nesigurnosti prečesto zaboravljamo one iskonske vrijednosti, te smo čak i ljubav iskomercijalizirali, ograničili datumom i obezvrijedili imenom, stoga vam uz ovo mistično gotovo mirakulozno utjelovljenje ljubavi želim da se i vi podsjetite što to ljubav jest. Više od riječi....i više od toga.. ljubav jest. (preporučujem potpuno stišati zvuk videa i gledati uz glazbu sa bloga koja kreće automatski, mom ukusu Clannad i I will find you više paše, no izbor nek´bude osoban i vaš) |
neodgovorna nami-buša na djelu Bush je svemu kriv i to od samog početka. Naime - Bush je volio namigivati. Doduše znao se on u društvu kojekakvih pernatih urođenika iskreno američki razgaliti, pa bi opustivši kravatu, skinuvši sako, te stopivši se sa sredinom - čudnovato skakutao, jaukao, grlio domoroce i pravio kojekakve blesave grimase; no u takozvanoj casual atmosferi, kao što je recimo slučaj bio u nas, nad kakvom slasnom dalmatinskom rožatom i dobrim vincem, šeretski bi namigivao samo on zna kome, bjesomučno slao srdačne puse i pričao loše vicove, dakle slobodno možemo reći da je bio ajmo reći prava nekontrolirana – namiguša. A Putin je cijelo to vrijeme patio! Patio kažem vam! Naizgled hladan i nezainteresiran, ovaj KGBovac pokeraškog lica samo je u dubini svoje tople nutrine tražio ravnopravnog suparnika/partnera na međudržavnoj razini s kojim će podijeliti najintimnije toplo-političko-dijabolične planove. brokebackputin solira ruskom tundrom, šmrc Pa kad je Bush zavodnički namigivao, Puto samo naizgled nije ta jenkijevsko-teksaška-budimo-svi-prijatelji sranja fermao pet posto. Ama sve što bi njegov američki predsjednički kolega po svijetu činio -skakutanje, tancanje, cerekanje, namigivanje- sve, ama sve ga je naizgled ostavljalo hladnim (o koja žrtva za očuvanje predsjedničkog digniteta!) Netko bi rekao - zamisli koje hladno i proračunato srce taj tip ima, ne reagirati na šeretsko američko namigivanje – pa to je neosvojivo, neranjivo, srce tame čak Ta tko je mogao slutiti da se ispod te čelik-planine krije osjetljivo i tankoćutno srdašce No on se stoički držao dobre stare rusko-mačističke škole, pokeraškog lica i napumpanih mišica, čvrstog stiska i čelične šake, govorio tiho i nosio psa sa sobom, odnosno kao što je šarli/euklid pronicljivo primijetio: ´@u godinici dana se fotografira kao karate kid, spasi novinare od tigra, spasi tigra od ljudi, naslika velebne i vrlo umjetničke slike i sad, najzadnje, kaže Americi et orbi: velike nade završavaju veliki razočaranjima.´ da, teško je samovati uz nabijenu pušku Da, eto vidite kako je on uz nadljudske muke potiskivao, supresirao svoju duboku strast i goruću čežnju za namigušinim društvom trackajući platna i karatajući tigrove, sve do trenutka kad se nagomilane inhibicije nisu eruptirajući probile na površinu te se napokon u afektu strasti, raspamećen i ražešćen - razgolitio do pasa, nauljio svoje slavensko-bjelasaste-KGB bicepse zagrizao lovačku nožinu pa otišao po Sibiru pecati pastrve majčice Rusije te onako talasasto nabildan vaditi mlohavon Bushu mast, to jest odgovoriti na njegov zavodnički izazov No što se tada događa, o živote!!! Bush blento Junior, emocionalni retard, namiguša i totalno nesportski neinformiran tip kakav već jest - uopće nije skužio ovu razinu visokodržavne komunikacije i diplomacije, pa umjesto da razdrlji havajsku košuljetinu na kakvoj USS nuklearnoj podmornici u južnom Pacifiku, ispali svoj projektil i pokaže zapadnjačku umjetnost plastične kirurgije, on se hvata Guantanama i teksaškog barbikjua Tja, kad partneri nisu u ravnopravnim odnosima – stvari šepaju. Sve je u mišićima, znate. Koji je to udarac ruskom caru bio! U očaju zbog neuzvraćenih simpatija čak se okreće drugom zemljopisno i potencijalno fizički bližem partneru, od kojega ga neće odvajati ocean razlika, mlaka utjeha u prijateljskim odnosima ali Sarkozy iako naizgled europski susretljiv pa čak i u emocijama iskreno razgolićen, ubrzo se pokazuje kao labilan i u najmanju ruku neiskren partner, dvojbenih sklonosti. koje je bruni ubrzo razvrgla nedopuštenim diplomatskim sredstvima Tja, Francuz što drugo i očekivati. Ali falatibože leti vrijeme prođe rok i eto Obame skok po skok! Svanulo je i u Ojmerici crno sunce, sunce mu ljubim. Napokon Predsjednik koji se kuži u međunarodne odnose, napokon preplanula ebanovina okupana morem, solju i žarkim suncem divljeg zapada - napokon na zapadu nešto novo! Obama je za razliku od prethodnika odmah prokužio duboku i potisnutu Putinovu čežnju za.. khm.. intelektualno ravnopravnim društvom i njegov poziv na odmjeravanje čiji je.. jeli.. biceps veći – i odmah se čovik na plaži razgolitijo i pokaza´ mišice, bez sustezanja razotkrio svoje namjere i sklonosti, svoj plan i program! Vidiš - vidiš šta ti je intelektualac! no ipak stiže nova nada, što bi se tek zbilo da nisu bile boxerice? Boktemazo! Tako da uopće ne sumnjam u Obaminu sposobnost da se sa novim ruskim carem Putinom, kako na intelektualnoj tako i na političkoj razini – ravnopravno nosi. Pred nama je vrlo uzbudljivo vrijeme međudržavnih odmjeravanja Putinu – viđu-viđu dostojnog protivnika! Stoga budi odvažan i slobodno se predaj nadi jer odvažnost nade daje ti nadu da se nadaš! I kao što pjesmica pjevaše... ´Neka cijeli ovaj svijet još sjaaa u suncuuuu Neka naša zemlja svaaa postane sretnaaaaa... ´ neka cijeli ovaj svijet zoveee se bajkaaaaa zelena i mirisna, cvijetna sva i nevina, livada iz snaaaaa...´ |
Na početku mali apel. DAJTE MI ONOGA KO JE ONU Anju Šovagović-Despot UVJERIO DA ZNA PIVAT – DA MU SE KRVI NAPIJEM! To mi meketanje nanosi duševne boli, života mi. Ženo božja drži se glume. A sad, kad smo već u kazalištu, u sjeni ove rusko-ukrajinske predstave (igrokaza, zapišavanja teritorija ili kako vam više paše) odigrao se čini mi se jedan posebno groteskan međučin to jest farsa ove plinske tragikomedije, koju izgleda nitko nije imao ili hrabrosti ili želudca prokomentirati iako su je svi svjetski mediji uredno zabilježili. To valjda dođe kao oni tv-prilozi u dnevno-političkim magazinima kad piči samo slika a ispod slike piše - bez komentara, jer očito prikazana faličnost ponekad nadilazi svaku suvislost, pa ni oči ne vjeruju što uši čuju Pa je eto u ovom slučaju bez komentara prošlo to da je njemački Dresden, grad u kojem je bivši KGBovac, špijun, predsjednik a sada i ruski premijer Putin pošteno odradio svoj špijunski radni staž – dodijelio tom istom Putinu koji ga je špijao posebnu nagradu za promicanje kulture Ts! I to uz veliku pompu, kulturalije i narodno veselje. Balerinice, baletani, vatromet i državna opera, znate već – sveopći EU dernek. Ovu posebnu nagradu *čičizbeo Putin je kupio/zaslužio vraćanjem tri otuđena vrijedna umjetnička djela u grad svoga špijanja. To je kao da Indijanci nagrade kaubojce jer su im donijeli civilizaciju, a nema veze što su ih do tada genocidirali, jer su im ovi sada vratili ukradenu lulu mira Bože koja travestija. Sa elementima ulizničke idolatrije čak. Iliti po definiciji Rječnika stranih riječi: idol -varka, pogrešno predočavanje kad se mišljenje ne odnosi kritički prema stvarnosti; slika ili kip koji prikazuju neko božanstvo pa i sami postaju objekt kulta; pren. stvar, ideja ili osoba kojem se ukazuje preveliko poštovanje. idolatrija -štovanje i obožavanje kipova. To je što se ruskog Romea 007 tiče, a Julija… plavokosa Julija sa mrtvom živinom oko glave - pljunuta naci-čuvarica konc-logora Samo joj još uniforma fali, lederhoze i mini brčić pod nosom. Pa kad je čovjek vidi, taj pomno dotjeran ukrajinski vulkan inhibicija, vječno stegnuta i ukopčana do grla, srnećeg pogleda i zalizane zurke, utjelovljenje potisnute arijevske seksualnosti – Heil Helga! Oko čega oni pregovaraju i šta ona njemu na takozvanim pregovorima iza zatvorenih vrata radi… … plinska kriza? Ma hajte, hajte, molim vas! To se tamo tucka pardon kucka *čin-čin i *čing-čing, otvara šampanj i mlati kavijar. Sva ta međudržavna koškanja njima su samo predigra to jest uvertira za nešto…khm, khm… veće. čipkica Stari Šeki je, iako Englez no ne uzmimo mu to za zlo, imao pravo - Cijeli svijet jest pozornica… *čičizbeo – u 16.st poklonik, pratilac i zaštitnik žene; plaćeni ljubavnik bogate aristokratkinje; kućni prijatelj *čin-čin! – u zdravlje! (talijanska uzrečicakod nazdravljanja i kucanja čašama) *čing-čing – u zdravlje! (kineska uzrečica kod nazdravljanja) @ajde nabaci ti svojih pet mjesta.... da ne bude samo Zg u pitanju!!!! (seoska idila) Eh, lako je vama reći Maksimir, a šta ću ja reći?! Pa moje malo misto je toliko malo da samo jednom destinacijom pokrivam cijeli grad, a kamoli da ih nabrojim pet No dobro, ajde nek´ vam bude: -budući Dom Kulture (bivši Dom JNA a zatim Dom HV) na brdašcu iznad grada sa pripadajućim vidikovcem na Močvaru, crkvu i rivu, zapušteno a nekoć kultno mjesto kazališnih i kino-predstava, najosunčanije mjesto u gradu, niz čije padine i plavu ogradu u određeno doba godine padaju bogati slapovi prekrasnog ljubičastog cvijeća koje lipo miriše i još ljepše figura -ŠC(športski centar) Močvara, par otvorenih terena sa tribinama i reflektorima u centru grada, friško obnovljeno i ofarbano mjesto nekadašnjih sletova i kojekakvih priredbi, a sada žarište gradske košarke, nogometa i boćanja. Nekoć doslovno bila močvara koja je nasipanjem postala sportski teren, otud ime -Učilište iznad grada, nekoć najdraža ljetna destinacija zbog gradske knjižnice na drugom katu a još više zbog ljetnog kina i vrućih ćevapa Ace Trovača i nikome nije smetalo što cesta prolazi ispod samog kina niti što svaki kamion koji prođe osvijetli ekran niti što Acu Ćevapa zovu Trovačem, guštalo se, veselilo se, gužvalo se u redovima za karte i gledalo filmove uz buku i dim - živjelo se. -riva isprid robne kuće, palmice, sunce, brodići, najlipša kamena šetnica koja je sad i dodatno uglancana, ma čisti gušti. -brdo iznad grada, Izvidnica, najdraža polusatna penjačka destinacija svakog pločanskog diteta, polako okolo-naokolo makadamom kroz šumu ili popriko strmom izviđačkom stazicom, a na vrhu najveća nagrada – talijanski bunker i pogled koji puca na cijeli grad, luku pa sve do ušća Neretve i Pelješca |
u potrazi Znate, ja vam posjedujem neobičnu sposobnost zamijećivanja naizgled potpuno nebitnih stvari koje nemaju veze s vezom ali meni isto zapnu za oko pa mi ne daju mira. Recimo gledam ja nekidan jednu od onih priglupih forenzičarskih serija u kojima svako malo do zuba naoružani FBIovci provaljuju nekome u stan spektakularnim probijanjem vrata - i u jednom trenutku skužim blajhanu i pomno našminkanu kokoš u pancirki, zaštitnoj maski i svoj onoj high-tech opremi koja bi je kao trebala zaštititi, kako sa pištoljčinom u desnoj ruci provaljuje u stan razbijajući vrata isto s desne strane - i hvala bogu čistim zakonom fizike, tj.akcije i reakcije, vrata koja je raspizdila nogom čine odbijanac od zida i raspižđuju je po onoj istoj ruci u kojoj drži pištolj. Čisto da se bilo koje dite koje veze nema sa specijalnom obukom, Mossadom ili krav-magom, ali redovito guta akcijske filmove Stevena Seagala pa zna kako se pravilno provaljuju vrata - lupi po čelu, jer mališan vrlo dobro zna da sve te visoko sofisticirane igračkice, teflon pancirke, bube u uhu, infra-termo-vizijske očale i štatijaznam što još sve, ne vrijede ni pišljivog boba - ako ih nosi debil. Svi bi ti holivudski likovi već u prvoj pravoj akciji upucali samo - sami sebe. I na kraju krajeva čemu to silno provaljivanje vrata? Zar lijepa riječ nije učinkovitija? Fino brate dođeš, pokucaš - dobar dan gospodine kriminalac, dobar dan, biste li molim vas bili tako ljubazni da nam otvorite vrata ipak je to kvalitetna slavonska hrastovina, puno drvo, pa bi bilo šteta, naravno, naravno, vrlo ste ljubazni gospodine kriminalac – i problem riješen. A ako je već stislo pa se čovjeka mora ali ono baš mora uhvatit na prepad - onda uopće ni ne kucaš, fino lagano za kvaku i tiho uđeš bez da tip zna da si ušao i zaskočiš ga tamo za tušom il´ na školjki dok rješava skandinavku (papina plaća tri okomito). Mislim, zar se specijalci ne znaju služit kvakom? Možda je manje spektakularno ali brate ima manje mrtvih. No to nije jedina stvar koja mi je dala za razmišljati ovih dana, evo neki dan je u povodu Tesline godišnjice smrti ponovo prikazan onaj blentavi film u kojemu se tu i tamo natuknulo ono razvikano Teslino čudaštvo, znate o čemu se radi, ono kako se užasavao bresaka, nije rukovao s ljudima, prao ruke po 20ak puta na dan, brisao ih svaki put sa novim ručnikom isl. – čovjek je bio u vječnom strahu od bakcila, maltene ko danas Michael Jackson (bolesnik i pervertit) ili nekoć Howard Hughes (kao i Tesla ekscentrik-genijalac, mada ne toliko konzistentan u čistunstvu jer je skončao na dijametralno suprotnom polu svoje mentalne bolesti - u odvratnoj prljavštini). E pa ovaj argument da je T. prao ruke 20ak puta na dan nije mi baš sjeo kao najlogičniji dokaz njegova čudaštva. Naime, palo mi je na pamet da stvari treba staviti u svoj kontekst. Tesla je uvijek naglašavao da to čini iz higijenskih razloga, a stanje sa higijenom u to vrijeme kraja 19.og i početka 20og.st. - nije bilo najsjajnije, ako me razumite. Da prostite veći dio čovječanstva tada još nije poznavao niti vodovod niti kupatilo niti tekuću vodu u stanovima, a o WC-ima da ni ne govorim. Ako su sela i imala polje ili kakvu jamu pa se smrad gubio u širini dotle je grad imao samo tute a pokoja viša gospoda - i krčage sa cvjetastim uzorkom Od higijenskih sredstava ne znam što je i dali osim domaćeg sapuna još išta postojalo, a higijenske navike su bile sve samo ne – higijenske. Ne znam kad su ono doktori prije operacija počeli prati ruke i kada je ono dokazano postojanje bakterija, ali prije toga uopće ih prali nisu niti instrumente iskuhavali pa su bolesnici umirali ko muhe. Pa sad vi zamjerite jednom iznadprosječno inteligentnom čovjeku što se u neke stvari kuži više nego njegovi suvremenici. Čovjek je radio sa strojevima, rukovao se sa milijun poznatih i nepoznatih koji se prali nisu i čovjek je znao znanje - prao je ruke i šta sad. Uostalom kao da ih mi danas peremo manje (čast šporkim iznimkama), ta dignem se umijem se operem ruke, ako odem na wc tri puta dnevno svaki put operem ruke – to je već četiri, prije svakog obroka operem ruke a to je opet u prosjeku tri puta mada ima i međuobroka u vidu kakvog voća il´ keksića, znači još ajmo reći četiri, zakecam ruke masnom, slatkom ili ljepljivom hranom pa perem – još tri, odem do dućana diram lovu na povratku perem ruke – još jedan, prije kuhanja i pripreme namirnica – perem, ako kupim novinu čitam, ruke crne od olova – perem, bacam smeće – perem, koristim kompić, nešto pišem, črčkam ili kopkam – perem, falabogu nešto čistim po kući – opet perem, i koliko je to već do sada – 17 pranja ruku a dan još traje? Eto, čistom matematikom dokazujem da Tesla nije bio lud ili da sam i ja luda ko´ Tesla što ću shvatiti kao kompliment hvalalijepo I još nešto. Danas sam skužila da su kobasice manje. Manje nego prije. A Gavrilović su. Što znači da nije dobro – dobro nije ljudi moji. A čak su i hrenovke kraće. I to one iz važa koje jedine priznajem kao što bi moja tetka rekla kao - krenovke. Jesu manje su - kažem vam, prije su dosezale do poklopčića, a sada su na dvi trećine važa. Ta me spoznaja u trenu vratila tamo negdje pred kraj 80ih i početak 90ih kad rat još nije počeo, ali se sve pred njega opako zakuhavalo i ka njemu nezaustavljivo klizilo. Bila je u našoj široj familiji jedna polica za pehare na kojoj su se godinama skupljale te kičaste ali drage nagrade sa kojekakvih dalmatinskih fešta i seoskih derneka na kojima su priređivane trke konja i magaraca, a u to doba za razliku od sada seoskih familija koje su još držale konje, magarce i blago općenito - nije falilo (mada ni sada u pojedinim kako seoskim tako i gradskim familijama konja i magaraca ne fali) Prvi i najstariji pehari sjećam se bili su najveći i najljepši, pogotovo oni za konjske trke koji su za razliku od magarećih (koje su uvik više bili šprdnja nego trke) – visinom dosezali i do metra ipo, izrezbareni, s ukrasima i dodacima, poklopčićima, zvijezdama, ručicama, posrebreni ili sa pozlatom ovisno od osvojenog mjesta u trci. Magareći pehari su uvijek bili onako više simbolični, malešni, bez ukrasa, kao malo lipši rosfraj vrčići. I tako godine su išle, 80te polako odmicale, pehari se uporno nizali i s odmicanjem tih godina kako se polica redovito ispunjavala, a pehar pored pehara pravili si društvo, mogla se primijetiti jedna zanimljiva stvar – pehari za konjske trke su malo po malo, iz godine u godinu, centimetar po centimetar bili sve niži i niži, sve manji i manji, sve neugledniji i neugledniji dok se konačno zadnji pehar a taj zadnji je pao u godinu pred rat – visinom nije u potpunosti izjednačio sa onim magarećim. Evidentna linija konstantnog pada na toj polici pehara za konjske i magareće trke mogla je malo promoćurnijima govoriti više nego bilo kakav gospodarski i astrološki grafikon, gotovo da bi se moglo reći da se i u prenesenom i doslovnom smislu - palo s konja na magarca. Velim vam ja da zamjećujem naizgled nebitne stvari. Zato drage žene a i muževi, ako i vi primijetite da se vaše kobase smanjuju, znajte da je vrag odnio šalu |
rasplesani Djedica I tako uđosmo vatreno u još jednu Novu, zadnjih godina najveća mi je fora pratiti lude ideje koje ljudima diljem svijeta u ovo novogodišnje doba padaju na pamet. Viva ludež! Iako mi otrcani podvodni dočeci i kićenje borića 10 metara pod morem već izlaze na nos (dajte ljudi smislite nešto novo), moram priznati da mi ledena kupanja svjetskih golaća nisu dodijala (kao recimo bikini dočeci na užarenim pijescima australskih plaža, ali ne obraćajte pažnju, to iz mene progovara čista zavist). Kad ih vidim onako goluždrave, mlohaste i ljubičaste (kupače! kupače šporkaćuni jedni) od Moskve preko Osijeka, Splita, Norveške, Njemačke pa sve do Kanade, kako se praćakaju među santama leda ko mladunčad od tuljana – ne mogu a da se ne divim i ne ježim. Ljudi ne znam koji van je vrag, koja vas je nevolja u ledenu vodu natirala, kad vas gledam proživljavam šokove, ali vam skidam kapu. No ipak bih voljela da se malo više počne upotrebljavati mašta, a ne samo kopirati tuđe već stoput probavljene ideje. Bilo bi lijepo osmisliti originalni hrvatski doček. Kakvo sanjkanje na drniškim pršutima - novogodišnji turnir 4 sušionice ili nešto tako, kićenje maslina umjesto jelki, osvijetljeni maslinici isl. Ono čekanje Nove u podne umjesto ponoći nije loše, kad bi se tome još dodalo kakvo novogodišnje masovno gađanje fritulama ili sarmama, kakva tradicionalna trka nojeva preobučenih u sobove ili da nam se kompletna Vlada ko od majke rođeni samo sa Kravatom Croatom oko vrata i skijama na nogama spusti niz Sljeme – ta gdje bi nam na CNNu bio kraj. Gledajte samo što se dogodilo kad je jednom čovjeku proradila mašta pa se dosjetio cipelu upotrijebiti za nešto drugo osim hodanja. Cipela se trenutno vratila na svjetsku i političku scenu na kojoj je nekoć igrala bitnu ulogu! Poslije Hruščova jadna je cipela zanemareno životarila na kojekakvim smrdljivim stopalima diljem svijeta, a sada već stižu vijesti iz Amerike da je neku autocestu zatrpalo i blokiralo tonama cipela, a pojma nemaju otkud su se tamo stvorile niti što je postolar htio reći. U svakom slučaju – bravo majstore! I u Sarajevu opet pokazuju da su u korak sa svijetom pa prvo zabranili Djedicu Mraza a onda priredili grupno cipelarenje uvećanih fotki lokalnih političara. To je prava stvar ljudi, okačite peraje i podvodne maske o klin - i cipele u ruke, to vam je sad in. Ili recimo ono zaskakivanje beba, ajde objasnite vi sad meni zašto političari inzistiraju baš na Novu godinu toliko zaskakivati bebe? Razmile se po lokalnim rodilištima božemiprosti ko novogodišnje uši pa zaskakuju jadne bebe i mjere im minute od porođaja, ono kao - minutu poslije ponoći Osijek, minutu poslije ponoći Osijek, dvije minute Split, dvije minute Split, devet Šibenik, devet Šibenik - kao da slušamo riječne vodostaje. Neka beba i dalje, dođe čovjeku prigodno milo oko srca dok za Novu gleda te male friško zgužvane smotuljke, ali bojim se da su nas malo razmazili, sljedeće godine očekujem najmanje da Bandić sa kamerom u ruci prisustvuje samom porođaju i uživo za HRT reže prvu novogodišnju pupčanu vrpcu. Jadne matere i bebe po nečijem mišljenju očito nisu dovoljno patile u porođajnim mukama nego za kaznu još moraju gledati i nakečeno lice Jadranke Kosor. Bilo bi poželjno, umjesto Jace i zatravljenih beba, smisliti nešto posve originalno što će s vremenom postati jedinstvena novogodišnja tradicija, recimo kao što su one tradicionalne masovne tučnjave u azijskim parlamentima (okinem svaki put kad vidim kakvog Koreanca kako mlati drugog aktovkom) ili kao što Izraelci tradicionalno taracaju bidnu i izmrcvarenu Gazu ili kao što Medvedev i Putin pred kamerama i očima nacije prcaju Ukrajinu. Pa kad njih dva u finim odjelcima sjednu za onaj stolić od mahagonija, jedan sučelice drugom, iza njih okićeni borić, a između njih na stoliću dvije šalice vrućeg ruskog čaja, pa krenu uljudno… -Vladimire Vladimiroviču! -Dmitri Dmitrijeviču? -Vladimire Vladimiroviču, možeš li nam molim te ponuditi rješenje ukrajinskog problema? -Naravno Dmitri Dmitrijeviču, ja bi njih raskupusao kao i Gruziju ali su preblizu Europi pa ćemo im zavrnut plin i ucjenjivat mater kad ih već Staljin nije dokrajčio gladomorom ´43e, harašo? -Harašo! Čisto da od ruskih čestitki čovjeka uhvati sraćka. Doduše i naši Stipe i Bozanić pred kamerama drže novogodišnje čestitke, ali gdje se to može usporediti sa ovim ruskim dvojcem, hej! Oni više naginju gandizmu (a Stipe i humorizmu), što u konačnici i sama preporučujem, jer ni u originalnosti ne treba pretjerivati. Baš u Hrvatskoj imamo friški primjer kako neke stvari ne treba raditi. Pogledajte samo koje posljedice pretjerana revnost može izazvati. Ideš biti originalan i jedinstven, dočekati Novu ne uz prasence i sarmu, već uz buniku i travu, ne kao Hrvat nego kao Indijanac uz totem, wigwam i lulu mira i doslovno – izgoriš. Originalno, hrvatsko, morbidno, nešto posve suprotno novogodišnjem slavlju novog života, nešto ajmo reći kao novogodišnje slavlje smrti/ novogodišnji sprovod, hm da, ali bojim se da kao ideja neće, kako bih rekla - zaživjeti. I tko kaže da u Hrvatskoj ima deficitarnih zanimanja, nema toga u nas, mi imamo svega. Imamo svih mogućih kombinacija - kriminalac i političar, profesor i kuvertist, Doktor i šamanist, HDZovac i okultist, samo biraj. Mi smo ipak zemlja znanja. |
SRETNO VAM NOVO LJETO PRIJATELJI DRAGI! BESPLA / FOR FREE (Canon 5D mark II movie) from Marko Butrakovic on Vimeo. Naletih na ovaj simpa filmić, vidim kruži netom, pa da ga prigodno podijelim sa vama uz zagrljaje i par riječi. Zadnjih godina su jako popularne kratke-sms-čestitke u stihovima, među kojima ruku na srce ima i teškog kiča no i pravih umjetničkih minijatura, a kako osobno nisam preveliki stihoklepac dopustite da vam svima čestitam na svoj nezgrapan način, jednostavno i iskreno - SRETNA VAM NOVA GODINA! |