Pregled posta

No to nije jedina stvar koja mi je dala za razmišljati ovih dana, evo neki dan je u povodu Tesline godišnjice smrti ponovo prikazan onaj blentavi film u kojemu se tu i tamo natuknulo ono razvikano Teslino čudaštvo, znate o čemu se radi, ono kako se užasavao bresaka, nije rukovao s ljudima, prao ruke po 20ak puta na dan, brisao ih svaki put sa novim ručnikom isl. – čovjek je bio u vječnom strahu od bakcila, maltene ko danas Michael Jackson (bolesnik i pervertit) ili nekoć Howard Hughes (kao i Tesla ekscentrik-genijalac, mada ne toliko konzistentan u čistunstvu jer je skončao na dijametralno suprotnom polu svoje mentalne bolesti - u odvratnoj prljavštini).
E pa ovaj argument da je T. prao ruke 20ak puta na dan nije mi baš sjeo kao najlogičniji dokaz njegova čudaštva. Naime, palo mi je na pamet da stvari treba staviti u svoj kontekst. Tesla je uvijek naglašavao da to čini iz higijenskih razloga, a stanje sa higijenom u to vrijeme kraja 19.og i početka 20og.st. - nije bilo najsjajnije, ako me razumite. Da prostite veći dio čovječanstva tada još nije poznavao niti vodovod niti kupatilo niti tekuću vodu u stanovima, a o WC-ima da ni ne govorim. Ako su sela i imala polje ili kakvu jamu pa se smrad gubio u širini dotle je grad imao samo tute a pokoja viša gospoda - i krčage sa cvjetastim uzorkom Od higijenskih sredstava ne znam što je i dali osim domaćeg sapuna još išta postojalo, a higijenske navike su bile sve samo ne – higijenske. Ne znam kad su ono doktori prije operacija počeli prati ruke i kada je ono dokazano postojanje bakterija, ali prije toga uopće ih prali nisu niti instrumente iskuhavali pa su bolesnici umirali ko muhe. Pa sad vi zamjerite jednom iznadprosječno inteligentnom čovjeku što se u neke stvari kuži više nego njegovi suvremenici. Čovjek je radio sa strojevima, rukovao se sa milijun poznatih i nepoznatih koji se prali nisu i čovjek je znao znanje - prao je ruke i šta sad. Uostalom kao da ih mi danas peremo manje (čast šporkim iznimkama),
ta dignem se umijem se operem ruke,
ako odem na wc tri puta dnevno svaki put operem ruke – to je već četiri,
prije svakog obroka operem ruke a to je opet u prosjeku tri puta mada ima i međuobroka u vidu kakvog voća il´ keksića, znači još ajmo reći četiri,
zakecam ruke masnom, slatkom ili ljepljivom hranom pa perem – još tri,
odem do dućana diram lovu na povratku perem ruke – još jedan,
prije kuhanja i pripreme namirnica – perem,
ako kupim novinu čitam, ruke crne od olova – perem,
bacam smeće – perem,
koristim kompić, nešto pišem, črčkam ili kopkam – perem,
falabogu nešto čistim po kući – opet perem,
i koliko je to već do sada – 17 pranja ruku a dan još traje?
Eto, čistom matematikom dokazujem da Tesla nije bio lud ili da sam i ja luda ko´ Tesla što ću shvatiti kao kompliment hvalalijepo
I još nešto. Danas sam skužila da su kobasice manje. Manje nego prije. A Gavrilović su. Što znači da nije dobro – dobro nije ljudi moji. A čak su i hrenovke kraće. I to one iz važa koje jedine priznajem kao što bi moja tetka rekla kao - krenovke. Jesu manje su - kažem vam, prije su dosezale do poklopčića, a sada su na dvi trećine važa. Ta me spoznaja u trenu vratila tamo negdje pred kraj 80ih i početak 90ih kad rat još nije počeo, ali se sve pred njega opako zakuhavalo i ka njemu nezaustavljivo klizilo.
Bila je u našoj široj familiji jedna polica za pehare na kojoj su se godinama skupljale te kičaste ali drage nagrade sa kojekakvih dalmatinskih fešta i seoskih derneka na kojima su priređivane trke konja i magaraca, a u to doba za razliku od sada seoskih familija koje su još držale konje, magarce i blago općenito - nije falilo (mada ni sada u pojedinim kako seoskim tako i gradskim familijama konja i magaraca ne fali) Prvi i najstariji pehari sjećam se bili su najveći i najljepši, pogotovo oni za konjske trke koji su za razliku od magarećih (koje su uvik više bili šprdnja nego trke) – visinom dosezali i do metra ipo, izrezbareni, s ukrasima i dodacima, poklopčićima, zvijezdama, ručicama, posrebreni ili sa pozlatom ovisno od osvojenog mjesta u trci. Magareći pehari su uvijek bili onako više simbolični, malešni, bez ukrasa, kao malo lipši rosfraj vrčići.
I tako godine su išle, 80te polako odmicale, pehari se uporno nizali i s odmicanjem tih godina kako se polica redovito ispunjavala, a pehar pored pehara pravili si društvo, mogla se primijetiti jedna zanimljiva stvar – pehari za konjske trke su malo po malo, iz godine u godinu, centimetar po centimetar bili sve niži i niži, sve manji i manji, sve neugledniji i neugledniji dok se konačno zadnji pehar a taj zadnji je pao u godinu pred rat – visinom nije u potpunosti izjednačio sa onim magarećim. Evidentna linija konstantnog pada na toj polici pehara za konjske i magareće trke mogla je malo promoćurnijima govoriti više nego bilo kakav gospodarski i astrološki grafikon, gotovo da bi se moglo reći da se i u prenesenom i doslovnom smislu - palo s konja na magarca.
Velim vam ja da zamjećujem naizgled nebitne stvari.