Marketing
HDZovac i okultist
rasplesani Djedica
I tako uđosmo vatreno u još jednu Novu, zadnjih godina najveća mi je fora pratiti lude ideje koje ljudima diljem svijeta u ovo novogodišnje doba padaju na pamet. Viva ludež!
Iako mi otrcani podvodni dočeci i kićenje borića 10 metara pod morem već izlaze na nos (dajte ljudi smislite nešto novo), moram priznati da mi ledena kupanja svjetskih golaća nisu dodijala (kao recimo bikini dočeci na užarenim pijescima australskih plaža, ali ne obraćajte pažnju, to iz mene progovara čista zavist). Kad ih vidim onako goluždrave, mlohaste i ljubičaste (kupače! kupače šporkaćuni jedni) 
od Moskve preko Osijeka, Splita, Norveške, Njemačke pa sve do Kanade, kako se praćakaju među santama leda ko mladunčad od tuljana – ne mogu a da se ne divim i ne ježim. Ljudi ne znam koji van je vrag, koja vas je nevolja u ledenu vodu natirala, kad vas gledam proživljavam šokove, ali vam skidam kapu.
No ipak bih voljela da se malo više počne upotrebljavati mašta, a ne samo kopirati tuđe već stoput probavljene ideje. Bilo bi lijepo osmisliti originalni hrvatski doček. Kakvo sanjkanje na drniškim pršutima - novogodišnji turnir 4 sušionice ili nešto tako, kićenje maslina umjesto jelki, osvijetljeni maslinici isl. Ono čekanje Nove u podne umjesto ponoći nije loše, kad bi se tome još dodalo kakvo novogodišnje masovno gađanje fritulama ili sarmama, kakva tradicionalna trka nojeva preobučenih u sobove ili da nam se kompletna Vlada ko od majke rođeni samo sa Kravatom Croatom oko vrata i skijama na nogama spusti niz Sljeme – ta gdje bi nam na CNNu bio kraj. Gledajte samo što se dogodilo kad je jednom čovjeku proradila mašta pa se dosjetio cipelu upotrijebiti za nešto drugo osim hodanja. Cipela se trenutno vratila na svjetsku i političku scenu na kojoj je nekoć igrala bitnu ulogu! Poslije Hruščova jadna je cipela zanemareno životarila na kojekakvim smrdljivim stopalima diljem svijeta, a sada već stižu vijesti iz Amerike da je neku autocestu zatrpalo i blokiralo tonama cipela, a pojma nemaju otkud su se tamo stvorile niti što je postolar htio reći. U svakom slučaju – bravo majstore! I u Sarajevu opet pokazuju da su u korak sa svijetom pa prvo zabranili Djedicu Mraza a onda priredili grupno cipelarenje uvećanih fotki lokalnih političara. To je prava stvar ljudi, okačite peraje i podvodne maske o klin - i cipele u ruke, to vam je sad in.
Ili recimo ono zaskakivanje beba, ajde objasnite vi sad meni zašto političari inzistiraju baš na Novu godinu toliko zaskakivati bebe? Razmile se po lokalnim rodilištima božemiprosti ko novogodišnje uši pa zaskakuju jadne bebe i mjere im minute od porođaja, ono kao - minutu poslije ponoći Osijek, minutu poslije ponoći Osijek, dvije minute Split, dvije minute Split, devet Šibenik, devet Šibenik - kao da slušamo riječne vodostaje. Neka beba i dalje, dođe čovjeku prigodno milo oko srca dok za Novu gleda te male friško zgužvane smotuljke, ali bojim se da su nas malo razmazili, sljedeće godine očekujem najmanje da Bandić sa kamerom u ruci prisustvuje samom porođaju i uživo za HRT reže prvu novogodišnju pupčanu vrpcu. Jadne matere i bebe po nečijem mišljenju očito nisu dovoljno patile u porođajnim mukama nego za kaznu još moraju gledati i nakečeno lice Jadranke Kosor.
Bilo bi poželjno, umjesto Jace i zatravljenih beba, smisliti nešto posve originalno što će s vremenom postati jedinstvena novogodišnja tradicija, recimo kao što su one tradicionalne masovne tučnjave u azijskim parlamentima (okinem svaki put kad vidim kakvog Koreanca kako mlati drugog aktovkom) ili kao što Izraelci tradicionalno taracaju bidnu i izmrcvarenu Gazu ili kao što Medvedev i Putin pred kamerama i očima nacije prcaju Ukrajinu. Pa kad njih dva u finim odjelcima sjednu za onaj stolić od mahagonija, jedan sučelice drugom, iza njih okićeni borić, a između njih na stoliću dvije šalice vrućeg ruskog čaja, pa krenu uljudno…
-Vladimire Vladimiroviču!
-Dmitri Dmitrijeviču?
-Vladimire Vladimiroviču, možeš li nam molim te ponuditi rješenje ukrajinskog problema?
-Naravno Dmitri Dmitrijeviču, ja bi njih raskupusao kao i Gruziju ali su preblizu Europi pa ćemo im zavrnut plin i ucjenjivat mater kad ih već Staljin nije dokrajčio gladomorom ´43e, harašo?
-Harašo!
Čisto da od ruskih čestitki čovjeka uhvati sraćka. Doduše i naši Stipe i Bozanić pred kamerama drže novogodišnje čestitke, ali gdje se to može usporediti sa ovim ruskim dvojcem, hej! Oni više naginju gandizmu (a Stipe i humorizmu), što u konačnici i sama preporučujem, jer ni u originalnosti ne treba pretjerivati.
Baš u Hrvatskoj imamo friški primjer kako neke stvari ne treba raditi. Pogledajte samo koje posljedice pretjerana revnost može izazvati. Ideš biti originalan i jedinstven, dočekati Novu ne uz prasence i sarmu, već uz buniku i travu, ne kao Hrvat nego kao Indijanac uz totem, wigwam i lulu mira i doslovno – izgoriš. Originalno, hrvatsko, morbidno, nešto posve suprotno novogodišnjem slavlju novog života, nešto ajmo reći kao novogodišnje slavlje smrti/ novogodišnji sprovod, hm da, ali bojim se da kao ideja neće, kako bih rekla - zaživjeti.
Ili recimo ono zaskakivanje beba, ajde objasnite vi sad meni zašto političari inzistiraju baš na Novu godinu toliko zaskakivati bebe? Razmile se po lokalnim rodilištima božemiprosti ko novogodišnje uši pa zaskakuju jadne bebe i mjere im minute od porođaja, ono kao - minutu poslije ponoći Osijek, minutu poslije ponoći Osijek, dvije minute Split, dvije minute Split, devet Šibenik, devet Šibenik - kao da slušamo riječne vodostaje. Neka beba i dalje, dođe čovjeku prigodno milo oko srca dok za Novu gleda te male friško zgužvane smotuljke, ali bojim se da su nas malo razmazili, sljedeće godine očekujem najmanje da Bandić sa kamerom u ruci prisustvuje samom porođaju i uživo za HRT reže prvu novogodišnju pupčanu vrpcu. Jadne matere i bebe po nečijem mišljenju očito nisu dovoljno patile u porođajnim mukama nego za kaznu još moraju gledati i nakečeno lice Jadranke Kosor.
Bilo bi poželjno, umjesto Jace i zatravljenih beba, smisliti nešto posve originalno što će s vremenom postati jedinstvena novogodišnja tradicija, recimo kao što su one tradicionalne masovne tučnjave u azijskim parlamentima (okinem svaki put kad vidim kakvog Koreanca kako mlati drugog aktovkom) ili kao što Izraelci tradicionalno taracaju bidnu i izmrcvarenu Gazu ili kao što Medvedev i Putin pred kamerama i očima nacije prcaju Ukrajinu. Pa kad njih dva u finim odjelcima sjednu za onaj stolić od mahagonija, jedan sučelice drugom, iza njih okićeni borić, a između njih na stoliću dvije šalice vrućeg ruskog čaja, pa krenu uljudno…
-Vladimire Vladimiroviču!
-Dmitri Dmitrijeviču?
-Vladimire Vladimiroviču, možeš li nam molim te ponuditi rješenje ukrajinskog problema?
-Naravno Dmitri Dmitrijeviču, ja bi njih raskupusao kao i Gruziju ali su preblizu Europi pa ćemo im zavrnut plin i ucjenjivat mater kad ih već Staljin nije dokrajčio gladomorom ´43e, harašo?
-Harašo!
Čisto da od ruskih čestitki čovjeka uhvati sraćka. Doduše i naši Stipe i Bozanić pred kamerama drže novogodišnje čestitke, ali gdje se to može usporediti sa ovim ruskim dvojcem, hej! Oni više naginju gandizmu (a Stipe i humorizmu), što u konačnici i sama preporučujem, jer ni u originalnosti ne treba pretjerivati.
Baš u Hrvatskoj imamo friški primjer kako neke stvari ne treba raditi. Pogledajte samo koje posljedice pretjerana revnost može izazvati. Ideš biti originalan i jedinstven, dočekati Novu ne uz prasence i sarmu, već uz buniku i travu, ne kao Hrvat nego kao Indijanac uz totem, wigwam i lulu mira i doslovno – izgoriš. Originalno, hrvatsko, morbidno, nešto posve suprotno novogodišnjem slavlju novog života, nešto ajmo reći kao novogodišnje slavlje smrti/ novogodišnji sprovod, hm da, ali bojim se da kao ideja neće, kako bih rekla - zaživjeti.
I tko kaže da u Hrvatskoj ima deficitarnih zanimanja, nema toga u nas, mi imamo svega. Imamo svih mogućih kombinacija - kriminalac i političar, profesor i kuvertist, Doktor i šamanist, HDZovac i okultist, samo biraj. Mi smo ipak zemlja znanja.
Post je objavljen 03.01.2009. u 22:15 sati.