MODESTI BLEJZ

Od kad sam otprilike sredinom 90ih prvi put vidjela ovu zadivljujuću umjetnost Cirque du Soleila koja mi je doslovno napojila dušu, nosim je u sebi kao jedan od onih veličanstvenih trenutaka kada zemlja dotakne nebo te tijelo i duh čovječji dosegnu neke više sfere. U ovom vremenu tjeskobe i ljudske nesigurnosti prečesto zaboravljamo one iskonske vrijednosti, te smo čak i ljubav iskomercijalizirali, ograničili datumom i obezvrijedili imenom, stoga vam uz ovo mistično gotovo mirakulozno utjelovljenje ljubavi želim da se i vi podsjetite što to ljubav jest.

idol -varka, pogrešno predočavanje kad se mišljenje ne odnosi kritički prema stvarnosti; slika ili kip koji prikazuju neko božanstvo pa i sami postaju objekt kulta; pren. stvar, ideja ili osoba kojem se ukazuje preveliko poštovanje.
idolatrija -štovanje i obožavanje kipova.

@ajde nabaci ti svojih pet mjesta.... da ne bude samo Zg u pitanju!!!! (seoska idila)

Eh, lako je vama reći Maksimir, a šta ću ja reći?! Pa moje malo misto je toliko malo da samo jednom destinacijom pokrivam cijeli grad, a kamoli da ih nabrojim pet No dobro, ajde nek´ vam bude:

-budući Dom Kulture (bivši Dom JNA a zatim Dom HV) na brdašcu iznad grada sa pripadajućim vidikovcem na Močvaru, crkvu i rivu, zapušteno a nekoć kultno mjesto kazališnih i kino-predstava, najosunčanije mjesto u gradu, niz čije padine i plavu ogradu u određeno doba godine padaju bogati slapovi prekrasnog ljubičastog cvijeća koje lipo miriše i još ljepše figura
-ŠC(športski centar) Močvara, par otvorenih terena sa tribinama i reflektorima u centru grada, friško obnovljeno i ofarbano mjesto nekadašnjih sletova i kojekakvih priredbi, a sada žarište gradske košarke, nogometa i boćanja. Nekoć doslovno bila močvara koja je nasipanjem postala sportski teren, otud ime
-Učilište iznad grada, nekoć najdraža ljetna destinacija zbog gradske knjižnice na drugom katu a još više zbog ljetnog kina i vrućih ćevapa Ace Trovača i nikome nije smetalo što cesta prolazi ispod samog kina niti što svaki kamion koji prođe osvijetli ekran niti što Acu Ćevapa zovu Trovačem, guštalo se, veselilo se, gužvalo se u redovima za karte i gledalo filmove uz buku i dim - živjelo se.
-riva isprid robne kuće, palmice, sunce, brodići, najlipša kamena šetnica koja je sad i dodatno uglancana, ma čisti gušti.
-brdo iznad grada, Izvidnica, najdraža polusatna penjačka destinacija svakog pločanskog diteta, polako okolo-naokolo makadamom kroz šumu ili popriko strmom izviđačkom stazicom, a na vrhu najveća nagrada – talijanski bunker i pogled koji puca na cijeli grad, luku pa sve do ušća Neretve i Pelješca

No to nije jedina stvar koja mi je dala za razmišljati ovih dana, evo neki dan je u povodu Tesline godišnjice smrti ponovo prikazan onaj blentavi film u kojemu se tu i tamo natuknulo ono razvikano Teslino čudaštvo, znate o čemu se radi, ono kako se užasavao bresaka, nije rukovao s ljudima, prao ruke po 20ak puta na dan, brisao ih svaki put sa novim ručnikom isl. – čovjek je bio u vječnom strahu od bakcila, maltene ko danas Michael Jackson (bolesnik i pervertit) ili nekoć Howard Hughes (kao i Tesla ekscentrik-genijalac, mada ne toliko konzistentan u čistunstvu jer je skončao na dijametralno suprotnom polu svoje mentalne bolesti - u odvratnoj prljavštini).
E pa ovaj argument da je T. prao ruke 20ak puta na dan nije mi baš sjeo kao najlogičniji dokaz njegova čudaštva. Naime, palo mi je na pamet da stvari treba staviti u svoj kontekst. Tesla je uvijek naglašavao da to čini iz higijenskih razloga, a stanje sa higijenom u to vrijeme kraja 19.og i početka 20og.st. - nije bilo najsjajnije, ako me razumite. Da prostite veći dio čovječanstva tada još nije poznavao niti vodovod niti kupatilo niti tekuću vodu u stanovima, a o WC-ima da ni ne govorim. Ako su sela i imala polje ili kakvu jamu pa se smrad gubio u širini dotle je grad imao samo tute a pokoja viša gospoda - i krčage sa cvjetastim uzorkom Od higijenskih sredstava ne znam što je i dali osim domaćeg sapuna još išta postojalo, a higijenske navike su bile sve samo ne – higijenske. Ne znam kad su ono doktori prije operacija počeli prati ruke i kada je ono dokazano postojanje bakterija, ali prije toga uopće ih prali nisu niti instrumente iskuhavali pa su bolesnici umirali ko muhe. Pa sad vi zamjerite jednom iznadprosječno inteligentnom čovjeku što se u neke stvari kuži više nego njegovi suvremenici. Čovjek je radio sa strojevima, rukovao se sa milijun poznatih i nepoznatih koji se prali nisu i čovjek je znao znanje - prao je ruke i šta sad. Uostalom kao da ih mi danas peremo manje (čast šporkim iznimkama),
ta dignem se umijem se operem ruke,
ako odem na wc tri puta dnevno svaki put operem ruke – to je već četiri,
prije svakog obroka operem ruke a to je opet u prosjeku tri puta mada ima i međuobroka u vidu kakvog voća il´ keksića, znači još ajmo reći četiri,
zakecam ruke masnom, slatkom ili ljepljivom hranom pa perem – još tri,
odem do dućana diram lovu na povratku perem ruke – još jedan,
prije kuhanja i pripreme namirnica – perem,
ako kupim novinu čitam, ruke crne od olova – perem,
bacam smeće – perem,
koristim kompić, nešto pišem, črčkam ili kopkam – perem,
falabogu nešto čistim po kući – opet perem,
i koliko je to već do sada – 17 pranja ruku a dan još traje?
Eto, čistom matematikom dokazujem da Tesla nije bio lud ili da sam i ja luda ko´ Tesla što ću shvatiti kao kompliment hvalalijepo
I još nešto. Danas sam skužila da su kobasice manje. Manje nego prije. A Gavrilović su. Što znači da nije dobro – dobro nije ljudi moji. A čak su i hrenovke kraće. I to one iz važa koje jedine priznajem kao što bi moja tetka rekla kao - krenovke. Jesu manje su - kažem vam, prije su dosezale do poklopčića, a sada su na dvi trećine važa. Ta me spoznaja u trenu vratila tamo negdje pred kraj 80ih i početak 90ih kad rat još nije počeo, ali se sve pred njega opako zakuhavalo i ka njemu nezaustavljivo klizilo.
Bila je u našoj široj familiji jedna polica za pehare na kojoj su se godinama skupljale te kičaste ali drage nagrade sa kojekakvih dalmatinskih fešta i seoskih derneka na kojima su priređivane trke konja i magaraca, a u to doba za razliku od sada seoskih familija koje su još držale konje, magarce i blago općenito - nije falilo (mada ni sada u pojedinim kako seoskim tako i gradskim familijama konja i magaraca ne fali) Prvi i najstariji pehari sjećam se bili su najveći i najljepši, pogotovo oni za konjske trke koji su za razliku od magarećih (koje su uvik više bili šprdnja nego trke) – visinom dosezali i do metra ipo, izrezbareni, s ukrasima i dodacima, poklopčićima, zvijezdama, ručicama, posrebreni ili sa pozlatom ovisno od osvojenog mjesta u trci. Magareći pehari su uvijek bili onako više simbolični, malešni, bez ukrasa, kao malo lipši rosfraj vrčići.
I tako godine su išle, 80te polako odmicale, pehari se uporno nizali i s odmicanjem tih godina kako se polica redovito ispunjavala, a pehar pored pehara pravili si društvo, mogla se primijetiti jedna zanimljiva stvar – pehari za konjske trke su malo po malo, iz godine u godinu, centimetar po centimetar bili sve niži i niži, sve manji i manji, sve neugledniji i neugledniji dok se konačno zadnji pehar a taj zadnji je pao u godinu pred rat – visinom nije u potpunosti izjednačio sa onim magarećim. Evidentna linija konstantnog pada na toj polici pehara za konjske i magareće trke mogla je malo promoćurnijima govoriti više nego bilo kakav gospodarski i astrološki grafikon, gotovo da bi se moglo reći da se i u prenesenom i doslovnom smislu - palo s konja na magarca.
Velim vam ja da zamjećujem naizgled nebitne stvari.

Tesla 2.dio

Što –ispravi ga neznanac: Što bi bilo točnije. No pitanje Vam je suvišno, Vi vrlo dobro znate tko sam ili.. što sam, Tesla. Zar ne?
Neka daleka ili davna spoznaja zasjeni Teslino lice. Lagano se namršti i pusti da mu ruka s pecivom padne na posteljinu - Ne.. ne.. meni je obećano.. to je nekakav nesporazum.. meni je obećano i još nije vrijeme..
-Vrijeme je –neumoljivo će bijela ruka.
Teslu ispod rebara propara oštra bol, gotovo pa vikne - Ali nisam dovršio svoj rad! Nisam ih pripremio! Oni još nisu spremni!
-Oni nikada neće biti spremni. Rekao sam Vam da je prekasno. No i to već znate Tesla. Vrijeme je da..
Tesla uzrujano zbaci posteljinu i stane ustajati, nezgrapni pokreti odavali su da mu to pričinja strašnu bol - Ne! Ne! Ne!!! Svijet nije spreman! Još ih toliko toga moram naučiti! Toliko toga za napraviti! Meni je obećano! –zapara ga napad suhog kašlja, zatetura natrag i padne na rub kreveta.
Tesla! I ovaj primjer govori da je vrijeme da počnete misliti na sebe! –gotovo pedagoški podigne se, Tesli se sad već učini, neljudski proziran dlan. Sa vrha cigare otkine se komadić pepela i zaleprša na sag - Oni, oni, oni!!! Čovječanstvo, čovjek, budućnost! Zar i u ovakvom trenutku samo na njih mislite?! Zar samo o njima brinete?! Možda oni to nisu zaslužili? Možda ne žele čuti? Ili ne žele znati? Čemu ih to još možete naučiti, a da to isto neće odbaciti! To vam nikad nije palo na pamet, hm?
Cigara se priljubi ustima, put Tesle zaplovi novi plavičasti oblak - Nemojte mi reći da Vam to nikada nije palo na pamet? Hm?
Tesli ne promakne sarkazam u pitanju došljaka. Naslućivao je da upravo prisustvuje nekoj poduci.. ili proučavanju? Nekoj vrsti lukavog testiranja u kojem je on sam bio subjekt. Bila je ovo čudna igra u kojoj on mora izvojevati pobjedu, jednostavno mora. Zavrti mu se, ili mu se to od boli pričini kao da umjesto čovjeka u fotelji sjedi golema crna zvijer, golema mačkasta pojava uvijena u oblak plavičastog dima.
Zašto ste rekli da je prekasno? –umjesto odgovora upita Tesla - Ne može biti prekasno. Ne smije biti prekasno! Ja još mogu..
-Atom je cijepan. Više nema povratka. Znate to i sami –prekine ga glas.
-Da, ali..
-Nema ali! Od mogućnosti koje su mu pružene, čovjek je izabrao najgoru, izabrao je ići protiv prirode samog svemira. Zlo je već učinjeno, kocka je bačena, ne? –ruka teatralno zamahne po zraku kao da se klanja nekoj nevidljivoj publici.
-Baš zato! Baš zato moram dovesti svoj rad do kraja! Oni u svom neznanju ni ne naslućuju koji su zločin nad prirodom počinili, oni ni ne naslućuju granice užasa koji bi se mogao dogoditi! –zažareno stane objašnjavati Tesla.
Koji ´će´ se dogoditi –opet upadne glas- Koji se dogodio, uostalom. Vi Tesla ni ne naslućujete što se ima dogoditi, odnosno što se u tom ´ima dogoditi´ već dogodilo. Vrijeme je znate, kao što bi Vaš kolega rekao.. relativno.
Tesline su oči odavale strašna kovitlanja misli, borio se sa navalom užasnih vizija, jezivih slika, predosjećaja, slutnji, tjeskobe. Vatra, more vatre, svijet koji je gorio. Na kraju uspije procijediti - Vjerujte mi, ja to itekako mogu naslutiti.
Figura ga prvo promotri, pa izusti - Da. Vjerujem da Vi to možete -poravna hlače na koljenu i nadoda - Onda nemamo više što razgovarati, sve Vam je jasno, kraj je tu..
-Ne! To ne prihvaćam! Sve se može ispraviti i ja to mogu! Meni je dana zadaća! Ja mogu čovječanstvu donijeti..
-Svjetlo? –prekine ga smijeh- Ha-ha! Jeste to htjeli reći Tesla? To je preobvezujući citat da bi ga tako olako izrekli. Preuzimate previše na svoja leđa prijatelju.. –zastane, pa lukavo nadoda- ..ili samo gubite objektivnost? Što je Tesla? Mirišem li to strah? Za njih ili.. sebe?
Negdje daleko dolje čuo se prigušeni zvuk newyorškog prometa.
-Obećanja ne dajem olako. Niti ikad jesam niti ikada bih. Znam što mogu i znam što mi je dano. A znam da ovo mogu –tiho, ali sigurno starac odgovori.
-Ha-ha-ha Tesla –naruga se figura- Vaša ustrajnost je upravo dirljiva. Vi nikad ne gubite nadu!
-Ja nikad ne gubim vjeru –vrati Tesla- u svoje poslanje.
-Svoje poslanje ili Pošiljatelja? –zaječi glas.
Tesla ne odgovori. Obuzme ga slabost. Nekako se osjećao starim, starijim nego prije. Žudio je za odmorom, a opet, sebi ga nikad nije mogao priuštiti, bilo je previše toga za učiniti, previše posla.. a još toliko toga ima. Odmor će čekati.
Kao dijete.. –započne polako - Možda sam imao četiri godine, ne sjećam se točno oprostite mi, no.. obično sam se prije spavanja igrao sa svojim mačkom znate. A bio je to krasan veliki crni mačak, pametno i mudro biće. Volio se dragati, maziti, sve samo da se uvuče sa mnom u postelju gdje je toplije, lukavac jedan. I tako se jedne noći desilo da sam ga u mraku išao pogladiti kao i mnogo puta do tada, no.. ovaj put se desilo nešto čudesno! Naime, dok sam rukom prolazio kroz Mačkovo krzno - u mraku su zaiskrile varnice! Vidite, bio je to moj prvi susret sa elektricitetom. Bilo je to nešto što me tada, priznajem, uplašilo i iznenadilo, ali i.. Bilo je to nešto što tada kao dijete nisam shvaćao, a opet - od tada nisam prestao tražiti da shvatim! Razumijete? Od tada nisam prestao tražiti!
Iz nečega nepoznatog, što me eventualno moglo uplašiti, zbuniti, sputati, ja sam izabrao krenuti dalje.. izabrao sam otkriti! To nepoznato, ma koliko strašno se činilo tada, omogućilo mi je nove spoznaje. To nepoznato postalo mi je polazište. To nepoznato postalo mi je izazov! Ja ga se nisam bojao. Ja sam odabrao da ga se ne bojim. I ja ga se još uvijek ne bojim. –završi Tesla otvoreno izazivajući reakciju neznanca.
Ha-ha-ha! –iz kuta odjekne ovaj put, srdačan smijeh- Tesla, Vi ste uistinu jedinstveni!
-Ja sam samo shvatio da i nepoznato i odgovori, i počelo i kraj, i život i Smrt - dolaze iz jednog izvora. Iz Jedinog Izvora! I da ga se stoga nemam razloga bojati –nadoda Tesla ohrabreno- A Vaša reakcija potvrđuje da sam u pravu.
-Ha! Uistinu Vas nisam smio podcjenjivati –odobravajući pljesnu bijele ruke.
-Onda shvaćate zašto je bitno ljudima uvijek pružiti i drugu šansu? -netrepnuvši uzvrati Tesla.
-O Tesla! Kad bi svi bili kao i Vi! Čvrsti i nepokolebljivi. No dobro.. možete biti mirni. Vaša vjera očito dokazuje da ta šansa još uvijek postoji -figura se ustane- Ma što ja tvrdio –šaljivo nadoda.
Zatim odloži cigaru, priđe najbližem prozoru i naglo trzne teškom zavjesom. Svjetlo bljesne. Obasja figuru, fotelju, odbije se od ogledala i poljubi Teslino goruće čelo.
Neznanac se okrene. Predivno, simpatično, nasmiješeno muško lice gledalo je u Teslu. Njemu se učini da takvo lice ostaje vječno mlado, lebdeći na granici svježine momaštva i nagovještaja zrelosti, izrazito privlačno za svakog tko ga promatra. Takozvani neznanac mu priđe i pruži ruku, srdačno govoreći - Tesla, vidim vrijeme je da se oprostim od Vas. Moja zadaća je završena.
Zar me nećete povesti? Niste zbog toga došli? –začuđeno upita Tesla.
-O da, naravno da idete Tesla. Ali ne sa mnom, na moju žalost. Vi ćete sa kolegom –meko potvrdi i pokaže kroz prozor. Na izbočini s vanjske strane stakla budno ih je promatrala snježno bijela golubica.
I ne zaboravite ponijeti to –kimne prema rupčiću sa pripremljenim mrvicama- Dobro će vam doći.
Tesla nespretno, ali i razdragano skupi šaku oko rupčića. Srce mu je bilo spokojno, sva bol je minula.
A sad zbogom gospodine Tesla –mladić uz naklon takne šešir- Bila mi je čast upoznati Vas.
Tesla prihvati pruženu ruku- Čast je bila meni. Z´bogom.

No ipak bih voljela da se malo više počne upotrebljavati mašta, a ne samo kopirati tuđe već stoput probavljene ideje. Bilo bi lijepo osmisliti originalni hrvatski doček. Kakvo sanjkanje na drniškim pršutima - novogodišnji turnir 4 sušionice ili nešto tako, kićenje maslina umjesto jelki, osvijetljeni maslinici isl. Ono čekanje Nove u podne umjesto ponoći nije loše, kad bi se tome još dodalo kakvo novogodišnje masovno gađanje fritulama ili sarmama, kakva tradicionalna trka nojeva preobučenih u sobove ili da nam se kompletna Vlada ko od majke rođeni samo sa Kravatom Croatom oko vrata i skijama na nogama spusti niz Sljeme – ta gdje bi nam na CNNu bio kraj. Gledajte samo što se dogodilo kad je jednom čovjeku proradila mašta pa se dosjetio cipelu upotrijebiti za nešto drugo osim hodanja. Cipela se trenutno vratila na svjetsku i političku scenu na kojoj je nekoć igrala bitnu ulogu! Poslije Hruščova jadna je cipela zanemareno životarila na kojekakvim smrdljivim stopalima diljem svijeta, a sada već stižu vijesti iz Amerike da je neku autocestu zatrpalo i blokiralo tonama cipela, a pojma nemaju otkud su se tamo stvorile niti što je postolar htio reći. U svakom slučaju – bravo majstore! I u Sarajevu opet pokazuju da su u korak sa svijetom pa prvo zabranili Djedicu Mraza a onda priredili grupno cipelarenje uvećanih fotki lokalnih političara. To je prava stvar ljudi, okačite peraje i podvodne maske o klin - i cipele u ruke, to vam je sad in.
Ili recimo ono zaskakivanje beba, ajde objasnite vi sad meni zašto političari inzistiraju baš na Novu godinu toliko zaskakivati bebe? Razmile se po lokalnim rodilištima božemiprosti ko novogodišnje uši pa zaskakuju jadne bebe i mjere im minute od porođaja, ono kao - minutu poslije ponoći Osijek, minutu poslije ponoći Osijek, dvije minute Split, dvije minute Split, devet Šibenik, devet Šibenik - kao da slušamo riječne vodostaje. Neka beba i dalje, dođe čovjeku prigodno milo oko srca dok za Novu gleda te male friško zgužvane smotuljke, ali bojim se da su nas malo razmazili, sljedeće godine očekujem najmanje da Bandić sa kamerom u ruci prisustvuje samom porođaju i uživo za HRT reže prvu novogodišnju pupčanu vrpcu. Jadne matere i bebe po nečijem mišljenju očito nisu dovoljno patile u porođajnim mukama nego za kaznu još moraju gledati i nakečeno lice Jadranke Kosor.
Bilo bi poželjno, umjesto Jace i zatravljenih beba, smisliti nešto posve originalno što će s vremenom postati jedinstvena novogodišnja tradicija, recimo kao što su one tradicionalne masovne tučnjave u azijskim parlamentima (okinem svaki put kad vidim kakvog Koreanca kako mlati drugog aktovkom) ili kao što Izraelci tradicionalno taracaju bidnu i izmrcvarenu Gazu ili kao što Medvedev i Putin pred kamerama i očima nacije prcaju Ukrajinu. Pa kad njih dva u finim odjelcima sjednu za onaj stolić od mahagonija, jedan sučelice drugom, iza njih okićeni borić, a između njih na stoliću dvije šalice vrućeg ruskog čaja, pa krenu uljudno…
-Vladimire Vladimiroviču!
-Dmitri Dmitrijeviču?
-Vladimire Vladimiroviču, možeš li nam molim te ponuditi rješenje ukrajinskog problema?
-Naravno Dmitri Dmitrijeviču, ja bi njih raskupusao kao i Gruziju ali su preblizu Europi pa ćemo im zavrnut plin i ucjenjivat mater kad ih već Staljin nije dokrajčio gladomorom ´43e, harašo?
-Harašo!
Čisto da od ruskih čestitki čovjeka uhvati sraćka. Doduše i naši Stipe i Bozanić pred kamerama drže novogodišnje čestitke, ali gdje se to može usporediti sa ovim ruskim dvojcem, hej! Oni više naginju gandizmu (a Stipe i humorizmu), što u konačnici i sama preporučujem, jer ni u originalnosti ne treba pretjerivati.
Baš u Hrvatskoj imamo friški primjer kako neke stvari ne treba raditi. Pogledajte samo koje posljedice pretjerana revnost može izazvati. Ideš biti originalan i jedinstven, dočekati Novu ne uz prasence i sarmu, već uz buniku i travu, ne kao Hrvat nego kao Indijanac uz totem, wigwam i lulu mira i doslovno – izgoriš. Originalno, hrvatsko, morbidno, nešto posve suprotno novogodišnjem slavlju novog života, nešto ajmo reći kao novogodišnje slavlje smrti/ novogodišnji sprovod, hm da, ali bojim se da kao ideja neće, kako bih rekla - zaživjeti.