mk-physio

Dugo me nije bilo, dosta posla, i jedno putovanje baš za novu temu. Obzirom na iskustvo sa europskih i svjetskih prvenstava iz različitih sportova, olimpijskih igara, a i da već 5 godina putujem sa karate reprezentacijom na sva veća natjecanja, iskoristiti ću ovogodišnje europsko prvenstvo na Tenerifama (Španjolska) u karateu gdje sam bio član stručnog stožera za novu nadam se zanimljivu temu.

Prije prelaska na glavni dio, htio bi samo čestitati svima, puno plasmana unutar 5 najboljih u europi, ali nažalost korak do medalje; muška ekipa u borbama i katama, Ana-Marija Čelan, Ivona Tubić, Marijan Logarušić, a posebno medaljašima; Jeleni Kovačević za zlato, Ivani Bebek i Danilu Domdjoniju na bronci u svojim pojedinačnim kategorijama, te ženskoj ekipi u borbama na srebru u ekipnom dijelu natjecanja.



Tema je fizioterapija na velikim natjecanjima, moj kratki osvrt na ono bitno. Mislim da je najlakše biti fizioterapeut reprezentacije zbog pretpostavke da natjecatelji dolaze zdravi na okupljanje (iznimka su cijelogodišnji angažmani, npr. skijaška reprezentacija). Nema vremena za duge rehabilitacije, rade se samo osvježenja, rekuperacije, brze sanacije manjih ozljeda i to je uglavnom to, za ostalo vremena nema. Ipak, odgovornost fizioterapeuta je velika, jer odluka o nastupu ili najkvalitetnija sanacija ozljede u kratkom vremenu zahtjeva veliko znanje, iskustvo i predanost.

Kao jednu od najbitnijih stvari naveo bi još poznavanje sporta, specifičnosti baš te sportske igre, a i pravila iste. Ne možete bandažirati skočni zglob u čizmu jednom karatisti, kako će se kretati, niti punu bandažu koljena staviti nogometašu, kako će trčati. Najbolja varijanta je da fizioterapeut ima direktnog iskustva u treniranju sporta kojeg prati kao fizioterapeut. Osim poznavanja same sportske igre, tu su i pravila, koja su jako bitna, jer i fizioterapeut može dobiti žuti ili crveni karton na utakmicama nekih sportova, biti udaljen sa klupe ili zbog njega može biti isključen igrač, a kod nekih sportova se i bandaže moraju prijavljivati glavnom sucu. U tenisu npr. imate malo vremena za dijagnostiku, a za samu terapiju vam glavni sudac štopa 3 minute, nakon toga ili igrač nastavlja ili niste uspijeli. U nekim sportovima ne smijete na teren, u nekim smijete samo na poziv suca. Bitno je znati sva pravila.

Ima tu još zanimljivih stvari, kao sastav medicinske torbe, doping, mala psihologija na relaciji natjecatelj fizioterapeut...al moramo nešto ostaviti i za kasnije. Nadam se da ste našli nešto zanimljivo, a i da do idućeg posta neće proći toliko vremena.

Kad vodim trening ili demonstriram ljudima neke vježbe u sklopu rehabilitacije, primjećujem da mnogi ne znaju pravilno disati, pa da malo i tu temu obradimo. Obično dajem nekoliko općih smjernica za disanje;

1) Udah na nos, izdah na usta, gdje bi izdah trebao biti duplo duži od udaha da izbacimo sav zrak, a i taj napor kod izdaha služi boljem otvaranju alveola (nije loše ubaciti i laganu usnu zapreku u tu svrhu, kao npr. izgovaranje slova S)

2) Udah ide kod otvaranja prsnog koša npr. širenje ruku ustranu i kod relaksacijskog dijela vježbe, a izdah kod zatvaranja prsnog koša ili kontrakcije odnosno napora u vježbi, no ovo oboje nekad zna biti istovremeno, pa treba vidjeti što vam više odgovara kod takve specifične vježbe

3) U trčanju pak, zbog natiska na slezenu, preporučujem disanje u neparnom ritmu npr. dva koraka udah, tri izdah ili 1:2

4) Za kraj, al ipak pod rednim brojem, ove gore navedene 3 smjernice su poželjne, no najbitnije je da dišete, nemojte nikako zadržavati dah niti u jednom trenutku, jer time si samo odmažete u treningu, a samim time i u rezultatu tog treninga

RICE je terapija koja se primjenjuje kod ozljeda mekih tkiva (mišići, tetive, ligamenti...) i jako je važno primjeniti je što ranije, jer u osnovi, koristimo je za kontrolu i smanjenje hematoma, a time znatno smanjujemo ukupno vrijeme oporavka i olakšavamo si normalan povratak aktivnostima. U praksi RICE koristimo od trenutka samog ozljeđivanja do 48-72h nakon, a neke sastavnice i duže. RICE je skraćenica za R-rest (odmor), I-ice (led), C-compression (kompresija/pritisak) i E-elevation (elevacija, podignuti položaj). Ovdje još možemo dodati P i S za PRICES, koji predstavljaju P-prevention (prevenciju, kroz vježbe, istezanja) i S-support (potporu, u smislu steznika/bandaža).

ODMOR-trenutni prestanak aktivnosti u kojoj je ozljeda nastala, te pošteda od svih bolnih, te potencijalno opasnih aktivnosti. Sportašima preporučam zamjensku aktivnost zavisno od lokacije ozljede da održavaju formu (plivanje, bicikl, statičke vježbe) ili elektrostimulacije (Compex).

LED-na ozljeđeni dio tijela, obavezno odmah nakon ozljeđivanja, a nakon toga po 5-10 minuta svakih 3-4 sata (5 puta dnevno). Ovdje je važno napomenuti da duže nije bolje, svrha leda je da smanji upalu, a ne da dobijete ozebline 3 stupnja (a bilo je i takvih pametnjakovića). Preporučam kriomasažu, odnosno masažu ledom iz plastične čaše sa zaleđenom žlicom da nam služi za dršku.

KOMPRESIJA-elastični zavoj, kojem je svrha da smanji dotok krvi u ozljeđeno područje, a ne da zaustavi cirkulaciju, pa sukladno tome lagano zategnuti, ako duže vrijeme trne dio tijela ispod zavoja, popustiti ga malo (ne odmah u početku jer je to faza prilagodbe).

ELEVACIJA-podignuti položaj ozljeđenog dijela tijela u odnosu na srce. Služi drenaži ozljeđenog dijela tijela djelovanjem gravitacije.

Za kraj napomena, ovo su opće odrednice RICE terapije, postoji puno finesa, nadomjestaka, varijanti, pa se svakako posavjetujte sa fizioterapeutom, a ako mislite da ste ozbiljnije ozljeđeni ili niste sigurni u veličinu i ozbiljnost vaše ozljede, obavezno se javite svom liječniku ili na hitnu (ovo za reklamu na televiziji treba jako brzo pročitati).

Tu i tamo mi se dogodi da mi dođu ljudi sa nekim problemom, a da pravi uzrok, pa ni simptom nikako ne mogu pronaći, nema ukočenosti na mišićima, nema fibroza, kralješci su u dobrom položaju, sve štima, a njih boli. Tada obično odradim klasičnu masažu u kombinaciji sa TENS-om, malo opće mobilizacije i ljudi se preporode. Po meni bi to bio placebo, ili ti, i čorava koka nekad pronađe zrno, ili netko samo traži malo pažnje, odnosno opravdanje da je napravio nešto korisno za sebe.

Baš svaki terapeut može odraditi takvog pacijenta, sa odličnim učinkom terapije, a da nije ustvari ništa konkretno napravio. Time objašnjavam i vjerujem da se i većina alternativnih terapeuta oslanja na isti učinak. Ne kažem da nema nešto u alternativi, no smatram da među alternativcima ima previše zgrtača novca na tuđoj nevolji. Ljudima samo treba srediti glavu, a alternativci su redom odlični manipulatori, više je takvih nego ovih stvarno učinkovitih. Da se razumijemo svaka čast Dumančiću, ali samo kad on sam radi, a ne netko po njegovoj metodi. Skrenuo sam malo sa teme, al znam čovjeka koji je počeo kao priučeni maser, pa postao kiropraktičar, a danas radi bioenergiju, savjetovanja...gdje je kraj ljudskoj gluposti?

Gdje nastaje problem placeba? Po meni kod toga kako onda, a i općenito odrediti učinkovitost (kvalitetu) pojedinog terapeuta. Smatram da je jedino bitno imati što više zadovoljnih klijenata na kraju dana. I da ste najbolji na svijetu, nekome nećete biti po volji, a možda ste mu samo naletili taj dan. No ja volim statistiku, a i ljude koji se vraćaju, pa dok god je takvih više od onih koje više nikad ne vidim, radit ću, vjerujem nakon svakog klijenta sve bolje i bolje.

Izboru mog zanimanja najviše su pridonijele 2 činjenice. Prvo što sam kao dijete bolovao od juvenilne osteohondroze (istrulio mi je lijevi kuk), što me prikovalo u kolica i na štake na neko vrijeme, ali i dovelo u prvi kontakt (istina poduži) sa fizioterapijom. Te druga, što sam oduvijek volio sport (i bio sportaš), pa sam od malena znao da život želim provesti u trenirci i tenisicama, ili klompama (koje obožavam) okružen ljudima u sportu.

Nisam mislio da sam materijal za studiji, pa sam već u srednju išao za fizioterapeuta, da bi imao kruh u rukama što prije. No kako mi je to dobro išlo, odlučio sam proširiti znanje i na visokoj.

Prvi stol za masažu kupio sam sa 15 godina i počeo raditi na prijateljima. Baš sam se neki dan sjetio svoje prve masaže, na debeloj strunjači sa satom i šalabahterom sastrane (hvala pokusnom kuniću Davoru Cipeku). Već kroz srednju školu skupio sam dosta iskustva, skripti, knjiga, vezanih za sport, a sve više su mi počeli dolaziti kolege karatisti, pa i ostali samoborski sportaši.

Na prijelazu iz srednje na visoku počeo sam raditi sa odbojkaškom reprezentacijom (ženskom naravno, samo tu i tamo sa muškom), krenuli su pozivi na teniske turnire, sve više sportaša i ljudi sa konkretnim problemima me počelo posjećivati, a prije kraja visoke me angažirao naš skijaški savez. Svjetski kupovi, Olimpijada, svjetska prvenstva, e to su bili dani. Otišao sam kad i Janica, ili iskreno, nije bilo adekvatnog posla za mene zbog financijskih rezova. No to mi je bila najveća odskočna daska, ne samo zbog Janice i Ivice ili novca, nego jer sam imao priliku raditi sa najboljima, od sportaša, preko trenera (Gips je legenda), do liječnika i fizioterapeuta, kako doma, tako i van Hrvatske, a i slali su me na sve edukacije koje sam želio (naravno, malo i preko reda).

Nakon te epizode neko vrijeme radio sam za francuze kao edukator za LPG Systems (njihov HUBER mi je i danas ljubav), pa nekakvo partnerstvo koje je neslavno završilo, al svaka škola je dobra, da bih 2009. godine otvorio vlastiti obrt za masaže, rekreaciju i edukaciju (ili ukratko za sve), te sam tu i dan danas.

U međuvremenu mi se broj klijenata povećao, i dalje idem preko Olimpijskog odbora na svjetska i europska prvenstva kad me zovu (najčešće sa karatistima), vodim funkcionalne programe za kralježnicu, preventivne i pripremne programe nekim sportašima, te neke zahtjevnije rehabilitacije. Nadam se da nisam pretjerao, no ima toga još. I za kraj bi još samo htio istaknuti suradnju sa dr. Bojanićem (Šalata) i dr. Egićem (Daruvarske toplice), koji su mi najveći uzori i poticaj da nastavim sa radom i razvojem i dalje.

Definitivno jedno od top 5 pitanja mojih klijenata; koji anatomski jastuk. Nažalost, takav ne postoji, jedino anatomsko kod anatomskih jastuka je njihov naziv, obično samo zbog oblika.

Koliko god novaca potrošili na jastuk, a nisu jeftini, moja i vaša glava nisu iste veličine, težine ni oblika, pa sve anatomsko pada u vodu. Osim toga, svatko spava u drugom položaju, a i koliko puta svatko od nas promijeni položaj za vrijeme spavanja, otprilike 20 puta. Ima tu još parametara, npr. dužina vrata, visina, a od istog proizvođača jastuci su iste veličine za sve, nema logike.

Što onda napraviti, moj prijedlog je da krenete sa tanjim i mekanijim jastucima, pa prema tvrđima. Istina, nije baš isplativo kupovati i bacati jastuke, ali uvijek možete posuditi od rodbine ili prijatelja jastuk na noć/dvije. Sasvim dovoljno za test. Osobno imam tanji jastuk od memory pjene, odgovara mi i mislim da ima logike u toj memory pjeni, a jastuk je normalnog oblika.

Osim traženja jastuka, pokušajte sa redovitim vježbama za vratnu kralježnicu, obaveznim laganim jutarnjim istezanjem i postoji opravdana vjerojatnost da će i vaš postojeći jastuk vrlo brzo opet postati vrlo dobar izbor.

Izgleda da bi svi voljeli biti sportaši ili im sam taj prizvuk sporta zvuči odlično, pa se često nađem u situaciji da mi se na sportsku masažu naručuju ljudi koji ili jednom tjedno igraju rekreativno nogomet ili tenis ili su trenirali nešto tamo negdje u srednjoj školi ili smatraju da je sportska masaža kvalitetnija, pa da dam nekoliko smjernica vezano za sportsku masažu.

Sportska masaža je namjenjena sportašima, osobama pod većim naporima, sa povećanim tonusom. I iako hvatovima ista kao i klasična, strogo je specifična u intenzitetu, brzini i pritisku, pa bi normalnom čovjeku (sa normalnim tonusom) napravila više štete nego koristi (kao uostalom i sve preagresivne masaže, al o tome u nekom drugom post-u). Sportska masaža spada u medicinske masaže, mora biti strogo individualizirana svakom pojedincu, prema sportu, tonusu, te fazi priprema i natjecanja u kojem se trenutno nalazi. Može se raditi prije/nakon treninga/natjecanja ili na tjednoj bazi nevezano za aktivnost, te ne mora imati specifično trajanje, jer se može raditi samo pojedini mišić, skupina mišića ili pojedini segment.
Važno je da osoba koja radi ovu masažu zna osnove sporta kojim se klijent bavi, kao i rasporeda natjecanja ili treninga, da bi što bolje prilagodio sam tretman. Primjer; ne smijemo smanjiti tonus sportašu u potpunosti prije natjecanja. Ja u pravilu nakon zadnjeg treninga radim samo laganu drenažu, uz malo pojačavanje pritiska samo da prokrvim mišiće (osvježavanje za lagane noge).

Nadam se da sam ukratko objasnio koliko je specifična ova vrsta masaže, o koliko parametara ovisi njen "izgled", te koliko znanje mora imati osoba koja ju izvodi, pa stoga, prije svoje iduće sportske masaže, razmislite treba li vam uopće (u pravilu su i dosta skuplje od klasičnih), te koliko osoba koja ju izvodi uopće zna o istoj.

Tema za 3 dana pisanja, al ukratko. Stanje sa maserima je blago rečeno kaotično, i to iz 2 razloga. Prvi je jer mnogi fizioterapeuti ne žele masirati, to je kao degradacija struke, pa scenu preuzimaju svi po malo, a to je drugi problem, mjesec, dva školovanja, par tisuća kuna, jeftini stol, i evo nam novog vrhunskog masera (najčešće u fušu). Burza je puna plakata za edukaciju masera, netko tuče lijepe novce na tome, a još je tu i upis zvanja u radnu knjižicu.

Ne želim uzdizati fizioterapeute u nebesa, al jedno je sigurno, kroz školovanje dobiju puno iskustva i prakse, a to je bitno. Kad netko prođe tečaj, pa mi dođe sa pitanjem što sad, odgovor je uvijek isti: sad uzmi ljude koji te i onako moraju voljeti do kraja života, i udri, al traži iskrenu povratnu informaciju, jer drugačije nećeš naučiti nikad. I fizioterapeuti koji su prošli samo fax (visoku), i nisu neki maseri, jedan semestar za sve, naspram 4 godine, svake godine jedna/dvije tehnike masaže u srednjoj, sa praktičnim vježbama svaki tjedan u maloj grupi, nemjerljivo.

Po meni 3 su bitne stvari za masažu; znanje, iskustvo i puno volje. Moraš znati svoju materiju, moraš se moći prilagoditi stanju koje imaš ispod svojih prstiju, te na kraju volja, jer bila to tebi prva ili deseta masaža u danu, klijentu je možda jedina u mjesecu i platio je za to da budeš na visini zadatka, a ne da drljaš bezveze.

Meni je masaža sastavni dio posla, i dok ću moći, radit ću. Ne smeta mi kad mi kažu maser, al dobijem osip kad mi kažu masažer, pa za sve neuke, masažer je ono u što staviš 2 male baterije i onda to nešto ide viju-viju-viju i to bi kao trebala biti masaža.

Istina je da kod mnogih problematika sa mišićima i kod opuštanju nema do ruku, al ne dajte se svakom u ruke.

Zašto ću pisati ovaj blog:

-jer naše zdravstvo ne drži rezultat, pa su terapije zastarjele, prekratke, iste godinama, nema individualnog pristupa, a često nažalost i ostaju nedovršene

-jer ljudi koji završe smjer fizioterapije nemaju pojma o poslu koji bi trebali raditi ostatak života

-jer iako nisam pobornik internetskih znanja ovdje ću imati priliku reći svoje mišljenje proizašlo iz iskustva i nadam se da ću nekome time uspjeti pomoći (vjerujem u samoterapiju, uz prave upute, svatko si i sam može puno pomoći, fizioterapeut je ionako netko tko uglavnom vodi, pacijenti/klijenti su ti koji terapiju u većini slučajeva moraju odraditi, a nema goreg nego samo čekati da nešto prođe samo od sebe)


Ovo će čitati ljudi koji žele, mogu se složiti sa tim, mogu se protiviti, ali smatram da je razmjena iskustva odlična stvar, pa dragi kolege, pacijenti, klijenti, ozljeđeni, polomljeni ili možda samo želite nešto naučiti, pratite me.