|
|
Dnevnik.hr
<
studeni, 2008
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Studeni 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ONAJ KOJI ZNA ISHOD STVARI PRIJE NEGO ŠTO ONE POČNU ILI JE NEOBIČNO MUDAR ILI GLUP KOJE GOD BILO ISTINA SIGURNO JE TO NESRETAN ČOVJEK KOJI JE ZABIO NOŽ U SRCE ČUĐENJA
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ja kao=VAMPIRICA
AMSTERDAM
Y has sailors who sing
The dreams which haunt them
With broad of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who sleep
Like streamers
Along the dull banks
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who die
Full of beer and with dramas
With the first gleams
But in the wearing of Amsterdam
Y has sailors who are born
In thick heat
Languors océanes
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who eat
On too white tablecloths
Streaming fish
They show you teeth
To crunch fortune
With décroisser the moon
To puff out stays
And that feels cod
Until in the heart of chips
That their large hands invite
To return moreover
Then rise while laughing
In a noise of storm
Close again their fly
And leave while rotant
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who dance
By rubbing the paunch
On the paunch of the women
And they turn and they dance
Like spit suns
In the torn sound
Of a rancid accordion
They twist the neck
For better intending itself to laugh
Until suddenly
The accordion expires
Then the serious gesture
Then the proud glance
They bring back their Batavian
Until in full light
In the wearing of Amsterdam
Y has sailors who drink
And which drinks and reboivent
And which still reboivent
They drink with health
Whores of Amsterdam
From Hamburg or besides
Finally they drink with the injuries
Who give them their pretty body
Who give them their virtue
For a gold coin
And when they drank well
Plant the nose with the sky
Mouchent themselves in stars
And they piss as I cry
On the inaccurate women
In the wearing of Amsterdam
In the wearing of Amsterdam.
(pokrenite pjesmicu pa krenite čitati)
Dugo sam bila mišljenja da nema ničeg ljepšeg od kišnog popodneva, koje provodiš uz šalicu čaja ili kave, na toplom radijatoru uz prozor. Sneno gledaš kišu i razmišljaš. O svemu. Dan ti postaji ljepši kad ti netko nenadano pokuca na vrata i za sobom donese miris kiše. Udobno se smjesti kraj tebe i zaista u tom trenutku nema ništa ljepše od kiše koja pada. I tog trenutka.
No današnji dan potpuno je drugačiji za mene. Da ne smatram nedoličnim upotrijebila bih onu riječ koju svi tako olako izgovaramo, baš poput ljubavi. Otiči ću ponovno, vratit ću se, no znam da će dani ovog puta prolaziti sporije nego ikad. Osječam to u kostima, treptaju srca koje kuca taman toliko da znam da sam još uvijek živa. U očima mi se ponovno skupljaju suze. Sljedim snove, tako reč, i zaista sam sigurna da će me ti isti jednog dana stajati mnogo. Tjekom cijelog maldog života učili su nas i još uvijek to rade, da je dobro sanjati, maštati i zamišljati, budučnost.. Dan će proči a da se neću ni snači i već će doči jutro, i... Gledat ću nebo i vidjet ću sunce, jer znam da će sjati. Vdjet ću njen osmjeh čvrsto ga zapečatiti u svoje srce. Čuvati ga. Ponjet ću mirise i dodire. Ponjet ću svu milinu blagosti i znat ću da ako budem imala višak sreće, koji mi je sad prijeko potreban, da ću izdržati zajedno s njom, ostati svoja, ne podleči svim mislima koje me toliko znaju povuć u svoj svijet nemoći. U svijet straha i neizvjesnosti.
Strah me pisti poruke, strah me odgovora, strah me riječi koje bi mi mogle pobječi, one koje uopće ne mislim. Koje kažem tek toliko. Strah me čuti tvoj glas od straha da se ne slomim, da ne čuješ da tvoja heroina ipak nije toliko hrabra i jaka. Strah me najviše kad se vračam kući. Strah me da te neće biti tu da me dočekaš, da će tvoj zagrljaj skrivati pravu istinu, da tvoj poljubac neće biti onako nježan i pravi, da će biti poklonjen nekom drugom a ja ću nastaviti vjerovati da smo uspjeli izdržati još jednu oluju...A znam, reči ću nešto, ili ti, nešto što uopće ne će zvučiti kako će si jedna od nas protumačiti. Bit će to napad, silovit i neočekivan. Maknut ćeš sve što bi te moglo podječati na mene i možda potražiti nekog drugog. Strah me toga, strah me da ovog puta zbog tako dugog odsustva ona rečenica koju toliko mrzim, daleko od očiju daleko od srca, ne postane istinom.
Zbog gluposti..
A teško je spriječiti ljudsku glupost, ona je sastavni dio nas, nepredvidiva je poput kihanja. Osječaš da nadolazi ali je nemožeš spriječiti. I zaista ne shvačam. Zašto je to potrebno. I uvijek mi je žao, i uvijek ti je žao, ali ponavljamo iz situacije u situaciju.
Ne želim odustati kad znam da postoji to nešto, za što se vrijedi boriti i truditi.. Možda malo sebično. Ali zaista te volim, i niti jedna riječ ili učinjena stvar to nemože promijeniti..
Kiša.. Ponovno pada. Baš sad kad završavam ovu ispovjest, sad kad stavljam na papri svoju sudbinu sutrašnjeg dana. Okrećem se jer čujem korake. Okrečem se , mada znam da nema nikog. Okrečem se jer se nadam da bi to upravo mogla biti ti..
Siže sms: " Volim te!" Koraci su bili stvarni..
Idem slušati kišu, jer tamo ćeš me uvijek pronači..
U kiši ljubavi, u kiši.
Uvijek kad me zatrebaš..
Ne volim izmjenu dana i noći..
Nemogu se nači ni u čemu
osim u samom trenutku
sjedinjenja,
a to traje suviše kratko.
ne volim rosu...
ostavlja one hladne,
mokre i tamne
flekove na cipelama
koje sam upravo ulaštila
ali volim kišu...
ne volim bezdušje
iako većinu
vremena živim sa njime
i nije da
se osvrčem previše...
Strahovima pridajem veliku važnost
iako ih sama ne posjedujem
zato i jesam čovjek
kakvog se treba istinski bojati..
ne volim se skrivati iza nečijih leđa
iako mi ta metoda uvijek uspjeva
nesvjesno..
nikad ne bih prodala prijatelja
da spasim sebe
i nikad ne bih porekla
ono u što vjerujem
Ne volim gledati kako vrijeme prolazi
jer to su samo trenuci koji nikako
ne mogu da se vrate
a možda bi upravo to
spasilo cijelu situaciju
ali volim kišu
ne volim besciljno lutanje
iako znam da će me noge
odvesti upravo
tamo kud moram ići
(k njoj)
same od sebe
volim samoću ona mi daje
smirenost
ali ne volim usamljenost
ona mi daje
beskrajnu tugu
i hladan pogled..
volim svoju djevojku,
sada plamene kose,
koja voli mene
i kišu samnom
" Evo ružmarin, to je za spomen- molim vas ljubavi moja, spomenite me se..."
..... Naslonila je glavu na moje rame. Disala je tako duboko. Osječalo se kako joj je sve to preveliki napor. Kroz glavu su joj prolazile riječi pjesme " još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas" Možda su bile u pravu. Riječi i ona. Jos koja minuta i izludit ću u svom postojanju.. Samo korak dijeli me od istine. Da li ces se mozda razocarati sto si trosila uzalud vrijeme na mene? Podizem pogled ali nemam hrabrosti da te pogledam u oći. Plasim se. Plasim se tebe, sebe, svega sto bi se moglo desiti i svega sto se nece desiti ako ćuda ne postoje.
Negdje u kutku, još uvijek postoji ona naša ista goruća ljubav, uvjerljiva, uzbudljiva ranjiva, staložena, snažna, prkosna, odvažna. Nekad te zaista znam namjerno dirnuti u slabu točku, nekad znam namjerno biti sumnjičava bez očitog razloga. Moj cijeli život prožimaju sumnje, strahovi, nadanja i ponovni padovi nakon prividnog uspjeha. I da slažem se, nije u redu što možda taj dio sebe ne suzdržavam pred tobom, no kad te toliko puta prevare, kad ti nanesu toliko boli, kako da mirno koračaš? Ali vjerovala sam ti, naspram tomu, imala uvijek mirnu savjest kad bu legla, bez razmišljanja o tvojim riječima. Bile su svete za mene. Nepobitne. A onda.. laž.. Otkrila sam je sasvim slučajno. Znala si da je mrzim. Da bih rađe podnosila sve drugo breme osim toga. No nisam ti rekla zbogom. Sjela sam u svoj kutak. Sama, preplašena, izgubljena i čekala da se vrijeme vrati. Smiješno zar ne? Vjerovati u tako nešto. Ali svejedno, sklopila sam oći i ruke te molila. Svaka moja riječ na kraju krajeva postajala je jedna: ljubav! Nisi shvačala što je u tome tako bolno, nisi znala da si možda ti pretjerala, s tim podsvjesnim, vračanjem zdravo za gotovo.
Ustala sam, nisam više mogla biti u tvojoj neposrednoj blizini. Nisam htijela čuti tvoje disanje ni otkucaje srca. Bila sam ti okrenuta leđima a suze su samo tekle. Nisam ih mogla zaustaviti. Unutar sebe u isto vrijeme, vrištala sam od boli i polako klonula. No na mom licu nije se mogla primjetiti ta bol. Samo suze. (koje ne znače uvijek isto žaljenje) Pitala si me zašto te ignoriram, dobacila si mi još par stvari. Kad si konačno došla do mene nisi mogla vjerovati da je čovjek u stanju toliko plakati a biti savršeno miran. Htjela si me dotaknuti. Uzmaknula sam. Bojala sam se da me dotakneš, da će tvoj dodor postati otrov koji će se uvući u moje tijelo. Onaj topao, koji umiruje no ubija. Sjela si nasuprot mene i nisi osječala kako stvari unutar mene postaju sve bolnije. Guraju se, tuku, vrište, cvile, sažaljevaju. U očima ti se nije vidio ni trag žaljenja. Po tome sam znala da konačno dobivam što zaslužujem.
Mislila sam da je svijet odbijo biti mjestom koje se može nazivati pogodnim tlom za ljubav. Mislila sam to sve dok konačno nisam smogla hrabrosti i poljubila te po prvi put, pod zvijezdama, pred svjedokom mjesecom. Mogla sam gotovo čuti melodiju koja dopire iz daljina. Mogla sam gotovo osjetiti kako se božansko stapa s tvojim pogledom. Ništa tako opojno. Ništa tako sveto. Ništa kao ti. Tvoje tijelo pristajalo je mom.
Kad izgovaraš riječ ljubav, ili volim te, prodrhtim. Gotovo da mi srce stane od siline udarca. Kad čujem neko ime ili kad se žuriš da uradiš nešto što sam upravo ja naumila, najradje bih nestala. Ne znam više tko si. Sve više ličiš na one djevojke u časopisima, iznad čijih glava se nalazi suviše prost društveni komentar, da bih ga sad iznosila. Govoriš o stvarima o kojima sam mislila da nikad nečeš ni pomisliti. Kažeš da sma te zarobila, da bih te trebala pustiti da dišeš. Da živiš. Zar je briga za nekog toliko loša? Zar je strah za osobu koju volite neopravdan? Ne znam postojim li više za tebe. Toliko vezanih misli a tako mako vremena. Moja samosvjesna, tvrdoglava i neobična duša danas je razorena boli. Kako srcedrapajuće a ipak tako istinito.
Za kraj ću reči ovo:
Pripada ti čitav moj život
uspjela si ga dobit za sebe
samo jednim pogledom
jednim pokretom i nisam se bunila.
dopustila sam da me cijelu prožme
tvoj nesavladiv duh..
i sad kad se pitam što nam je sve ono trebalo
dok tražim odgovore na pitanja koja ne postoje
jer tvoja ih je milina dodira odagnala s moje strane..
znam i sigurna sam u jedno:
život te donio do mog praga..
pustila sam te unutra
dadoh ti ime i mjesto koje ćeš zauvijek moći
zvati domom što god se desilo..
VOLIM TE ČUJEŠ???!!!!
USPRKOS SVEMU!!!!!!!!!!!!!
VOLIM TE VIŠE OD SVEG NA SVIJETU!
" A ovo su maćuhice - to je za misli..."
