(pokrenite pjesmicu pa krenite čitati)
Dugo sam bila mišljenja da nema ničeg ljepšeg od kišnog popodneva, koje provodiš uz šalicu čaja ili kave, na toplom radijatoru uz prozor. Sneno gledaš kišu i razmišljaš. O svemu. Dan ti postaji ljepši kad ti netko nenadano pokuca na vrata i za sobom donese miris kiše. Udobno se smjesti kraj tebe i zaista u tom trenutku nema ništa ljepše od kiše koja pada. I tog trenutka.
No današnji dan potpuno je drugačiji za mene. Da ne smatram nedoličnim upotrijebila bih onu riječ koju svi tako olako izgovaramo, baš poput ljubavi. Otiči ću ponovno, vratit ću se, no znam da će dani ovog puta prolaziti sporije nego ikad. Osječam to u kostima, treptaju srca koje kuca taman toliko da znam da sam još uvijek živa. U očima mi se ponovno skupljaju suze. Sljedim snove, tako reč, i zaista sam sigurna da će me ti isti jednog dana stajati mnogo. Tjekom cijelog maldog života učili su nas i još uvijek to rade, da je dobro sanjati, maštati i zamišljati, budučnost.. Dan će proči a da se neću ni snači i već će doči jutro, i... Gledat ću nebo i vidjet ću sunce, jer znam da će sjati. Vdjet ću njen osmjeh čvrsto ga zapečatiti u svoje srce. Čuvati ga. Ponjet ću mirise i dodire. Ponjet ću svu milinu blagosti i znat ću da ako budem imala višak sreće, koji mi je sad prijeko potreban, da ću izdržati zajedno s njom, ostati svoja, ne podleči svim mislima koje me toliko znaju povuć u svoj svijet nemoći. U svijet straha i neizvjesnosti.
Strah me pisti poruke, strah me odgovora, strah me riječi koje bi mi mogle pobječi, one koje uopće ne mislim. Koje kažem tek toliko. Strah me čuti tvoj glas od straha da se ne slomim, da ne čuješ da tvoja heroina ipak nije toliko hrabra i jaka. Strah me najviše kad se vračam kući. Strah me da te neće biti tu da me dočekaš, da će tvoj zagrljaj skrivati pravu istinu, da tvoj poljubac neće biti onako nježan i pravi, da će biti poklonjen nekom drugom a ja ću nastaviti vjerovati da smo uspjeli izdržati još jednu oluju...A znam, reči ću nešto, ili ti, nešto što uopće ne će zvučiti kako će si jedna od nas protumačiti. Bit će to napad, silovit i neočekivan. Maknut ćeš sve što bi te moglo podječati na mene i možda potražiti nekog drugog. Strah me toga, strah me da ovog puta zbog tako dugog odsustva ona rečenica koju toliko mrzim, daleko od očiju daleko od srca, ne postane istinom.
Zbog gluposti..
A teško je spriječiti ljudsku glupost, ona je sastavni dio nas, nepredvidiva je poput kihanja. Osječaš da nadolazi ali je nemožeš spriječiti. I zaista ne shvačam. Zašto je to potrebno. I uvijek mi je žao, i uvijek ti je žao, ali ponavljamo iz situacije u situaciju.
Ne želim odustati kad znam da postoji to nešto, za što se vrijedi boriti i truditi.. Možda malo sebično. Ali zaista te volim, i niti jedna riječ ili učinjena stvar to nemože promijeniti..
Kiša.. Ponovno pada. Baš sad kad završavam ovu ispovjest, sad kad stavljam na papri svoju sudbinu sutrašnjeg dana. Okrećem se jer čujem korake. Okrečem se , mada znam da nema nikog. Okrečem se jer se nadam da bi to upravo mogla biti ti..
Siže sms: " Volim te!" Koraci su bili stvarni..
Idem slušati kišu, jer tamo ćeš me uvijek pronači..
U kiši ljubavi, u kiši.
Uvijek kad me zatrebaš..
Post je objavljen 07.11.2008. u 14:53 sati.