Marketing
...
" Evo ružmarin, to je za spomen- molim vas ljubavi moja, spomenite me se..."
..... Naslonila je glavu na moje rame. Disala je tako duboko. Osječalo se kako joj je sve to preveliki napor. Kroz glavu su joj prolazile riječi pjesme " još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas" Možda su bile u pravu. Riječi i ona. Jos koja minuta i izludit ću u svom postojanju.. Samo korak dijeli me od istine. Da li ces se mozda razocarati sto si trosila uzalud vrijeme na mene? Podizem pogled ali nemam hrabrosti da te pogledam u oći. Plasim se. Plasim se tebe, sebe, svega sto bi se moglo desiti i svega sto se nece desiti ako ćuda ne postoje.
Negdje u kutku, još uvijek postoji ona naša ista goruća ljubav, uvjerljiva, uzbudljiva ranjiva, staložena, snažna, prkosna, odvažna. Nekad te zaista znam namjerno dirnuti u slabu točku, nekad znam namjerno biti sumnjičava bez očitog razloga. Moj cijeli život prožimaju sumnje, strahovi, nadanja i ponovni padovi nakon prividnog uspjeha. I da slažem se, nije u redu što možda taj dio sebe ne suzdržavam pred tobom, no kad te toliko puta prevare, kad ti nanesu toliko boli, kako da mirno koračaš? Ali vjerovala sam ti, naspram tomu, imala uvijek mirnu savjest kad bu legla, bez razmišljanja o tvojim riječima. Bile su svete za mene. Nepobitne. A onda.. laž.. Otkrila sam je sasvim slučajno. Znala si da je mrzim. Da bih rađe podnosila sve drugo breme osim toga. No nisam ti rekla zbogom. Sjela sam u svoj kutak. Sama, preplašena, izgubljena i čekala da se vrijeme vrati. Smiješno zar ne? Vjerovati u tako nešto. Ali svejedno, sklopila sam oći i ruke te molila. Svaka moja riječ na kraju krajeva postajala je jedna: ljubav! Nisi shvačala što je u tome tako bolno, nisi znala da si možda ti pretjerala, s tim podsvjesnim, vračanjem zdravo za gotovo.
Ustala sam, nisam više mogla biti u tvojoj neposrednoj blizini. Nisam htijela čuti tvoje disanje ni otkucaje srca. Bila sam ti okrenuta leđima a suze su samo tekle. Nisam ih mogla zaustaviti. Unutar sebe u isto vrijeme, vrištala sam od boli i polako klonula. No na mom licu nije se mogla primjetiti ta bol. Samo suze. (koje ne znače uvijek isto žaljenje) Pitala si me zašto te ignoriram, dobacila si mi još par stvari. Kad si konačno došla do mene nisi mogla vjerovati da je čovjek u stanju toliko plakati a biti savršeno miran. Htjela si me dotaknuti. Uzmaknula sam. Bojala sam se da me dotakneš, da će tvoj dodor postati otrov koji će se uvući u moje tijelo. Onaj topao, koji umiruje no ubija. Sjela si nasuprot mene i nisi osječala kako stvari unutar mene postaju sve bolnije. Guraju se, tuku, vrište, cvile, sažaljevaju. U očima ti se nije vidio ni trag žaljenja. Po tome sam znala da konačno dobivam što zaslužujem.
Mislila sam da je svijet odbijo biti mjestom koje se može nazivati pogodnim tlom za ljubav. Mislila sam to sve dok konačno nisam smogla hrabrosti i poljubila te po prvi put, pod zvijezdama, pred svjedokom mjesecom. Mogla sam gotovo čuti melodiju koja dopire iz daljina. Mogla sam gotovo osjetiti kako se božansko stapa s tvojim pogledom. Ništa tako opojno. Ništa tako sveto. Ništa kao ti. Tvoje tijelo pristajalo je mom.
Kad izgovaraš riječ ljubav, ili volim te, prodrhtim. Gotovo da mi srce stane od siline udarca. Kad čujem neko ime ili kad se žuriš da uradiš nešto što sam upravo ja naumila, najradje bih nestala. Ne znam više tko si. Sve više ličiš na one djevojke u časopisima, iznad čijih glava se nalazi suviše prost društveni komentar, da bih ga sad iznosila. Govoriš o stvarima o kojima sam mislila da nikad nečeš ni pomisliti. Kažeš da sma te zarobila, da bih te trebala pustiti da dišeš. Da živiš. Zar je briga za nekog toliko loša? Zar je strah za osobu koju volite neopravdan? Ne znam postojim li više za tebe. Toliko vezanih misli a tako mako vremena. Moja samosvjesna, tvrdoglava i neobična duša danas je razorena boli. Kako srcedrapajuće a ipak tako istinito.
Za kraj ću reči ovo:
Pripada ti čitav moj život
uspjela si ga dobit za sebe
samo jednim pogledom
jednim pokretom i nisam se bunila.
dopustila sam da me cijelu prožme
tvoj nesavladiv duh..
i sad kad se pitam što nam je sve ono trebalo
dok tražim odgovore na pitanja koja ne postoje
jer tvoja ih je milina dodira odagnala s moje strane..
znam i sigurna sam u jedno:
život te donio do mog praga..
pustila sam te unutra
dadoh ti ime i mjesto koje ćeš zauvijek moći
zvati domom što god se desilo..
VOLIM TE ČUJEŠ???!!!!
USPRKOS SVEMU!!!!!!!!!!!!!
VOLIM TE VIŠE OD SVEG NA SVIJETU!
" A ovo su maćuhice - to je za misli..."
Post je objavljen 03.11.2008. u 13:23 sati.