![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.10.2022., subota
Odgađanje događanja
|
Odgađanje događanja Kako opisati onaj nemir koji počinje širiti krila na samom dnu želudca, pa poleti uvis, čitavog te obuzme i sve ostalo, baš sve, prestaje biti važno? Ako ga niste osjetili, ne mogu vam pomoći. I žalim vas! Jer zbog takvih osjećaja život je vrijedan, ti i takvi osjećaji začin su života i bez njih, život je sumoran, jednoličan, tih, miran, suviše miran. Možda mrtav … ako smijem to reći? Treće je jutro nakon trke, one trke, na kojoj je ona učestvovala, a od nje ni traga ni glasa. Postajem nemiran, osjećam da se nešto događa, događaji koji mi ne idu u prilog i postavljam samom sebi bezbroj pitanja. Naravno, odgovori ne dolaze, jer nema nje, nema njenih blagih bademastih očiju, nasmijanog lica i umirujućih riječi: žive samo u mojoj mašti, u mom sjećanju na njeno zalazećim suncem obasjano lice i tu ih prepravljam, sastavljam prave romantične (kojima se inače podsmjehujem) filmove, a koji završavaju … Tu prekidam, gadeći se samog sebe i stideći se skrivenih misli, ali misli se ne daju ukrotiti, zauzdati, postale su divlji konji koji nesputano galopom jure kroz divljinu, uvijek istu i uvijek novu, nepoznatu, a svima poznatu, zvanom Zaljubljenost. Šokiran, zastajem, uzimam bocu vina i nalijevam plemenitu tekućinu u trbušastu čašu, ali ne vidim plemeniti odsjaj vina, vidim blag bademasti osmijeh nje, one na koju bi trebao prestati misliti, jer njen nedolazak da mi javi svoj uspjeh, ili neuspjeh, sasvim je nevažno, na trci u kojoj je učestvovala, dovoljno govori: nisam ti došla reći kako je bilo … Prekidam misli, znam da je to kukavički, ali nemam snage i predajem se, više mi ništa nije važno i ispijam čašu plemenitog vina onako kako njegova plemenitost to ne zaslužuje, naglo i bez uživanja, tražeći od njega samo ublažavanje bola. „Prestani misliti“, kažem samom sebi. „Prestani sanjati“ Prilazim prozoru u nervoznom i besciljnom hodanju svojim malim prostorom u stanu i tri metra niže, ispred „moje“ zgrade, vidim nju i njenog psa: usprkos tome što nemam naočale na nosu, vidim kako se osmjehuje u znak pozdrava. - Kako je bilo? – pitam, misleći na trku i ljuteći se na samog sebe što nemam naočale i zbog toga joj ne mogu vidjeti najjasnije lice, a to želim, želim … - Nisam trčala – kaže ona, ali bez žalosti u glasu. - Što se dogodilo? – pitam. - Ona bol u peti – kaže ona i ja više naslućujem nego vidim njen osmjeh. – Ali gledala sam trku. - Ah! – kažem, a mislim kako trebam zgrabiti proklete naočale, nabiti ih na svoju glupu zaboravljivu njušku i tako si omogućiti uživati u njenom lijepom licu. - Nije važno – kaže ona i smije se zabacujući plavokosu glavu (na prvom katu stanujem) – bit će još trka. - Za vas – rečem napola tiho. - A vi? – pita ona, drži uzicu psa, glavu je zabacila, gleda pravo u mene, a ja se mrzim što nemam naočale na nosu i što joj zbog tog propusta ne vidim lice onako kako to lijepo lice zaslužuje. - Ja pišem – lanem i istog trena požalim, ali već je kasno, ona me gleda i smije se i čeka i ja znam da joj moram, ako je ne želim uvrijediti, pružiti objašnjenje, pa dodajem već naslućujući buduće neprilike: - Inspirirali ste me za jednu priču. Napisao sam je i sad … - Oh! – kaže ona, a osmjeh joj zablista licem. – Moram je pročitati. „Eto ti neprilike“, mislim ja u sebi, osmjehujući se prema njoj koja se nateže sa psom, a koji bi htio krenuti dalje, a ona … je li moguće da bi željela ostati još u mojoj blizini? - Vuče me – govori ona uz smijeh i pokazujući na psa. – Jedva čekam pročitati priču … Gledam je kako odlazi, pas je snažan, robustan, vuče je, ona se okreće i smiješi, smiješi i odlazi i ja sam sretan i žalostan, žalostan i sretan i uzbuđen nakon mnogo, mnogo vremena. „Kukavico! Majmune! Glupane!“ častim u mislim samog sebe. „Zašto je nisi pozvao na kavu? Zašto nisi …“ „Zašto nisi“ plutaju u mojoj duši mnoga pitanja dok je gledam kako se udaljava, ali i znam, tu je, u blizini, sa stanom i u mislima, sresti ćemo se, jer moramo se sresti. Ovo je samo trenutno odgađanje događanja. Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: prozor |
- 07:51 - Budi (0) - Iskren - #
21.10.2022., petak
Dočekati sutra
|
Dočekati sutra Ona sutra trči. Trči polumaraton, po vlastitom priznanju nije se dobro pripremila: neke sitne boljke omele su je u pripremama. Govorila mi je o njima žalosnim glasom, a krupne bademaste oči na srcolikom licu uokvirenom kosom boje žita, tu i tamo prošarana sijedim vlasima, odavale su neodlučnost: želi trčati, ali ju je i strah trčanja, jer dugo je to vrijeme i mnogi kilometri i hoće li … Čitao sam pitanja iz njenih toplih bademastih očiju koje su me gledale širom otvorene, nasmijane i zabrinute, sve u isti mah, dok smo povremeno bacali poglede prama našim psima koje smo izveli u šetnju i tako se sreli. I upoznali, isprva bojažljivo, ne odajući ništa o nama samima, razgovarajući samo o psima. Neutralnost. Tu smo se osjećali sigurni, na poznatom terenu, na kojemu smo koračali čvrstim koracima. Nekoliko dana kasnije ona je otpočela razgovore o trčanju, pa sam tako doznao da i ona trči, što me obradovalo koliko i to, što ona zna da i ja trčim, da sam imao i boljih trkačkih dana i to je postala neiscrpna tema koju smo oboje objeručke prihvatili, uživajući u poznanstvu, u razvijanju prijateljstva, u međusobnom razumijevanju. Doznao sam da mi je susjeda, stanuje u neposrednoj blizini i bilo mi je sasvim čudno da je prije nisam zapazio. A onda je to jednog kasnog ljetnog poslijepodneva puklo: sunce je zalazilo, sreli smo se pored pruge, na uobičajenoj „psećoj ruti“ i zastali, dok su se naši psi radosno pozdravljali njuškajući jedno drugo. Mi, ona i ja, stajali smo po strani, osmjehujući se i odjednom se njen bademasti pogled promijenio, izgledao je sasvim drugačije nego inače i ja sam osjetio silno jaku želju koja me tjerala da zakoraknem prema njoj, obgrlim joj krhka ramena, privučem k sebi i poljubim joj usne na kojima nije bilo karmina. Oborio sam pogled, nisam želio da ona (kako li joj je ime???) pročita moju misao, misao koja me zaprepastila, jer bio sam siguran, kako su ta „ljubavna sranja“ konačno pokopana sa mojim nagomilanim godinama, ali čini se da nije baš tako: gdje je granica koja nam više ne nameće želje? Naročito ne ljubavno-erotske želje? Ima li je uopće, postoji li i ako postoji, koliko još moram „gurati“ prema njoj, toj granici bez želja, svojevrsnoj nirvani? U tom je trenutku, dok je sunce zalazilo, vrućina pritiskala, a ona me gledala i smiješila se, vrijeme naprosto stalo, sve je oko mene prestalo postojati: uronio sam u njen bademasti pogled i osjetio, čak mogu reći i znao, da ona (kako li joj je ime?) osjeća točno isto što i ja osjećam i to je visjelo nad nama u vrućoj večeri povezujući nas na neki nedokučiv način. - Strah me je – rekla plahovito, tražeći od mene podršku koju izgovoriti nije željela. - Ne treba vas biti – rekao sam. – Imate dovoljno kilometara u nogama. Istrčati će te taj vražji polumaraton. - Znam, ali … - Bez ali! – prekinuo sam je. - Idite, trčite. I uživajte. Rezultat nije važan. Važno je samo učestvovati. - U pravu ste – rekla je, nasmiješila se i koraknula korak prema meni oprezno pružajući ruku i dodirujući mi nadlanicu mekim, suhim dodirom, kratkim, brzim, poput vjetra. - Nikad ne treba odustati – rekao sam čvrsto, trudeći da mi glas zvuči odlučno, dok mi je unutrašnjost drhtala zbog njenog kratkog i brzog dodira: prilično je mnogo vremena prošlo, a da me meka ženska ruka nije dotakla. - Kao što vi ne odustajete? – rekla je upitno sa osmjehom na licu, a oči, te prekrasne bademaste oči sijale su posebnim sjajem, - Ja sam gotov – rekao sam bez žaljenja. – Gotov sa trkama. Ali trčkarati ću još dugo, jako dugo. A pred vama je još mnogo trka i zato … - Da, znam – prekinula me, pružila ruku i ponovo, po drugi put u nekoliko minuta, položila dlan na moju nadlanicu i zagledala mi se u oči, pa tiho dodala: - Treba trčati i uživati. - Naročito uživati! – prpošno sam rekao, odjednom se ohrabrivši i više ne mareći mnogo za dojam kojeg moje riječi čine, položivši svoj dlan na njenu nadlanicu. – Trčati i uživati! - Uživati i trčati – rekla je ona (ma kako li joj je ime???). - I obavezno mi javite kako ste prošli na trci. - Doći ću do vas i sve vam ispričati. - Stanujem … - Znam gdje stanujete – prekinula me. – Viđam tenisice koje vam se zrače na prozoru. Po tome sam zaključila … Večer se spušta, sutra je trka, ona je tamo, ja ovdje i čekam. Vrijeme mili, sporo, teško, ali i pružajući zadovoljstvo slatkog očekivanja. Jer sutra i nije baš toliko daleko, zar ne? Ah, treba dočekati sutra! Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora |
- 17:27 - Budi (2) - Iskren - #
18.10.2022., utorak
Programer
|
Programer Sol trideset i tri godine star (ili mlad) muškarac priđe prozoru i nakratko se zagleda u rijeku koja u neposrednoj blizini mirno žuboreći teče. Iza njegovih leđa isto su tako mirno žuboreći mrmljala sedam kompjutera. Za razliku od šuma rijeke, kompjuterski šum nije čuo: toliko dugo ih je „slušao“, da ih je prestao opažati, baš kao što nije opažao ni šum vlastitog disanja. Gledao je u rijeku, nije joj znao ime, kad je kupovao ovaj skupocjeni ostakljeni stan iza čijih se unutrašnjih stakala prostirao pogled na divljinu, točnije ono što je preostalo od divljine, a iz vana su bili zamračeni, pogledu u unutrašnjost nedostupni, nije ga zanimalo ime rijeke, a ni bilo što drugog, osim onog što mu je proždiralo um, proždiralo snagu, iscrpljujući ga do krajnosti, ostavljajući ga sasvim i potpuno bez snage i bez daha, pa je znao probuditi se, točnije osvijestiti se na ledenom podu, grabeći zrak otvorenih usta, osjećajući, uvijek i stalno bolno osjećajući, i to je bilo pravo prokletstvo, kako je rješenje tu, ima ga, titra u njegovom umu, poigrava se njime, iskače na svjetlo pa ponovo u tamu, čini se blizak i udaljen, shvatljiv i neshvatljiv, suprotnost koju Sol mora razbiti, jer zna, osjeća da to može i što je najvažnije, da to mora. Ljudski se životni vijek produžio odavno u vječnost, ima tome već nekoliko stoljeća i svima je to već postalo sasvim obično i normalno, zaborav je prekrio one mnoge i mnoge generacije koje su umrle, pa čak i onu generaciju koja je pronašla Vječnost Života, u kojoj je stanovništvo Zemlje 34 uživalo. Smrt je postala zaboravljena nepoznanica, a Život običan i … Sol je oklijevao upotrijebiti riječ, ali riječ mu se poput giljotine iz mitologije njihala nad glavom, uvukla se u njegove grudi, protegnula halapljive pipke u njegovu intimnu nutrinu i zavladala njime, urličući: „Dosada! Razbij dosadu“. Kako? Kako razbiti dosadu? Kompjuteri su mrmljali, Sol je tipkao jednadžbe, ubacivao programe, čineći i ono što mu se suludim činilo, a sve u potrazi za razbijanjem monotonije, dosade Života. Jer sve je, barem njemu, Solu, postalo obično, dosadno i više mu ništa nije pričinjavalo zadovoljstvo. Jer ako nešto neprekidno traje … pa da, to je to, sinulo mu je odjednom, mora se pretvoriti u svoju suprotnost! A suprotnost neprekidnog Života je … Nije htio, nije se usuđivao glasno reći, ali to je bilo To, osjećao je da je u pravu, ne, nije samo osjećao, odjednom je shvatio da je u pravu on, a ne ovi jadnici koji teže za Vječnim Životom: ništa nema svrhe traje li vječnost. I što je Vječnost? Koliko dugo traje Vječnost? Ima li Vječnost smisla? Grohotom se smijući Sol shvati da mu rješenje leži na dlanu, bolje reći na prstu jedne ruke: potrebno je da samo pritisne onu tipku, Crnu tipku, zabranjenu tipku (Zašto je zabranjena? Tko ju je zabranio dodirnuti? Kad ju je zabranio dodirnuti? Zašto ju je … ) i sve će se, cjelokupni glup Život, ako je to život, resetirati i Smrt će se vratiti i Život će postati slastan, jer bez smrti život je besmislen i … A onda odjednom shvati da je rješenje, koje je mukotrpno tražio i koje je konačno pronašao, sobom donijelo i dilemu: ima li on, Sol, pravo, to „božansko“ u nedostatku bolje riječi, pravo pokrenuti ono što nikad nitko do sad pokrenuo nije ... stisnuti tipku koja kraj besmrtnosti , ali i slast Života znači? - Ne znam – glasno reče Sol i pritisne tipku. Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buducnost |
- 15:49 - Budi (3) - Iskren - #
14.10.2022., petak
Promatrač
|
Promatrač Tko, ili što je to pokrenulo u meni, ne znam: je li pun mjesec koji je te vruće noći sijao sa tamnoplavog neba, ili možda jedva primjetni lahor, koji je mreškao mirnu ljetnu noć, ili možda izgubljeni krik nepoznate ptice u noći, ili … mnogo je tih „ili“, a možda (čini se da je i tih „možda“ jako mnogo) je sve to ujedinjeno u tom trenutku djelovalo i pokrenulo nešto u meni za što nisam ni slutio da počiva u mom umu, u mojoj nutrini i pokrenulo mene, moje porive, događaje. Neprestano se pitam: bi li se odigrani događaji ispred mojih očiju odigrali, da im ja nisam bio svjedokom, jesam li ih ja pokrenuo, i što se to „nešto“ u meni one noći pokrenulo? Uglavnom, sve je počelo … … te vrlo vruće ljetne noći, kad sam odjednom pun bijesa ustao, okupan u znoju i potpuno gol došetao do prozora spavaće sobe i zabacio glavu prema gore, prema nebu, tražeći razlog svoje budnosti, nervoze, napetosti i još ponekog osjećaja kojeg nisam bio u stanju definirati. Pun mi se mjesc žutilom cerio sa tamnoplavog neba, a lagani lahor mekom je nadlanicom brisao graške znoja sa mog čela. Mir i tišina, čak ni saobraćaja nije bilo, nadvila se nad uspavanim gradom. Stajao sam onako gol i oznojen uz sam rub prozora i gledao u noć, u Mjesec, u obližnji uspavani neboder: sva su svijetla pogašena bila. I onda je jedno svjetlo bljesnulo, razbijajući tamu noći i ja sam zadrhtao: osjetio sam nešto, nešto sasvim nepoznato do tog trenutka. Uzdrhtao sam i pogled prikovao sa tu malu svijetlu točku u noći, pitajući, što li se tamo, u osvijetljenim prostorijama događa u ovim sitnim noćnim satima? Ne misleći baš ni na što, okrenuo sam se na peti, odšetao u dnevnu sobu, ne paleći svijetlost, vrlo se dobro snalazeći u mraku, pa iz ruksaka kojeg sam nosio prilikom lutanja šumom, što mi je bilo veliko zadovoljstvo, iščeprkao dalekozor i osjećajući nepoznato uzbuđenje koje me odjednom obuzelo, prestao sam se znojiti i svi mi se mišići napeli, brzo se vratio pored malo prije napuštenog prozora. Ona je bila plavuša (prirodna ili ne, nisam mogao znati), vitka, visoka, a on visok, tamnokos i oštrih crta lica. Pograbili (nema druge riječi za to) su se poput životinja doslovno kidali, ne skidali, već upravo kidali odjeću jedno s drugog i grizući se, ne ljubeći se, već baš grizući se. A ja sam u tom trenutku počeo gristi donju usnu, osjećajući kako mi se muškost napinje i raste i razapinje mi grudi zbog nepoznatog osjećaja koji je prijetio ubiti me: ostajao sam bez daha! Zaboravio sam disati!. Kroz moćan dalekozor gledao sam ih kako uživaju jedno u drugom i zavidio im, odjednom osjetivši nemoć u bedrima, odbijajući povjerovati u to, pa sam na tren smaknuo dalekozor s očiju i spustio pogled niže, prema vlastitim preponama i začuđeno gledao u ono što je samo tren prije bilo tvrdo i moćno, kako sad mlohavo i mrtvo i smežurano odmara (ili umire) između mojih nogu. Zar zbog toga ne mogu spavati? A misao mi poletjela u nedavnu prošlost, samo nekoliko dana unazad, kad sam posljednji put „pokušao“ sa jednom djevojkom, a u mojoj uzburkanoj nutrini još je odjekivao njen podrugljivi smijeh kojim me ispratila iz svog stana i iz svog života. - Mlitavac mlitavi – rekla je gurajući me iz stana, a svaka njena riječ i naročito ton kojim je riječ bila izgovorena, rezala bi moju već otprije ranjenu dušu, jer nije ovo bio prvi i jedini pokušaj. - Nikad više! – rekao sam glasno i stideći se samog sebe, svoje slabosti, svoje NEmuškosti, svojih poraza sa djevojkama, odlučivši više si nikad ne dozvoliti takvu slabost i prići nekoj djevojci u nadi … jer nade nema, nikad je nije ni bilo, lagao sam samog sebe, nadao se uzalud i sad to znam i prihvaćam i mirim se time, tako jest i tako mora biti. Prihvaćam Život onakvog kakav jest. Mirim se sa sudbinom. Gledao sam strastveni par već trideset i osmu večer za redom, uvijek je isto bilo: oni bi se pograbili „obavili svoje“, a ja bi ih gledao mirno i bez uzbuđenja, ništa se u mojoj nutrini ne bi pomjerilo, a najmanje … Trideset i devetu večer, a ljeto je već uzmicalo pred nastupajućom jeseni, zauzeo sam svoje mjesto pored prozora, obučen u kratke hlače i majicu bez rukava, nije više bilo vruće, soba je bila u tami, nisam želio skretati pažnju na svoje prisutnost, kad je oko ponoći svijetlost na „onim prozorima“ probila mrak. Ne žureći, već naviknut na njihovu rutinu i očekujući je, podigao sam dalekozor do očiju, mirno bez uzbuđenja, očekujući uobičajeni igrokaz kojemu sam već prisustvovao i kojeg znam napamet. Ona je, obučena u dugu crnu haljinu zakoraknula brzim korakom ispred muškarca obučenog u tamnoplavo odijelo, naglo se okrenula, zamahnula rukom prema muškarčevom licu, ali ju je on preduhitrio: blokirao je udarac žene i vidio sam pobjednički cerek na njegovom licu. Ali žena nije odustajala: ponovo je zamahnula, on je odbio prvi njen zamah, ali drugi nije uspio. Tresnula ga je punim dlanom posred lica i kroz moćni dalekozor lijepo i sasvim jasno vidio sam zapanjeni izraz lica muškarca. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. A onda mu se izraz lica odjednom, u hipu promijenio, bjesnilo je isijavalo sa njega, ramena mu se napela, licem mu prošao grč i nešto je rekao (ili viknuo) partnerici, a ona ustuknula, uzalud ustuknula, jer on je zakoračio prema njoj, zgrabio je za desno rame, privukao k sebi i desnim je dlanom nemilosrdno tresnuo posred lica. Uzbudio sam se! Odložio sam dalekozor i u nevjerici spustio, oborio pogled (baš kao i onu večer odavno prije, kako mi se činilo) i uvjerio se u istinitost osjećaja: muškost se probudila i nije ponovo klonula. Brzo sam zgrabio dalekozor i nastavio gledati voljeni prizor: nisam se (u tom trenutku) pitao zašto mi je to voljeni trenutak, nisam se pitao ništa i ništa nije ni bilo važno, osim događanja u mojim preponama. Sve sam više uživao, uzbuđenje je sve više raslo i raslo … … i kad je muškarac zgrabio kuhinjski nož vrlo dugog sječiva, zadrhtao sam i u jednom momentu se zapitao: bi li trebao (morao) nazvati policiju, silno uzbuđenje je zakočilo svaku moju moguću drugu reakciju; gledao sam požudno kako joj on zabija nož u grudi, kroz moćan dalekozor gledao sam kako joj se krv slijeva niz grudi, osjećajući do ovog čarobnog trenutka sasvim nepoznato uživanje prosipanje sjemenja iz mog i dalje nabreklog uda, već onda znajući da neću nikog zvati i da je ovo moj Život: promatranje i čekanje u nadi … Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav bez kalkulacija |
- 14:36 - Budi (2) - Iskren - #
08.10.2022., subota
Ka
|
Ka Za Albu Pripadam Vječnosti. Vječnost pripada meni. Mi smo jedno, Vječnost i ja. Ja i Vječnost. Isprepleteni tugom i žalošću nemjerljivo dugo hodamo kroz Vječnost zajedno. Izdižem se iznad Tijela i gledam ga kako je slab i jadan i krhak, leži i ne diše, treperi zrak oko njega ne dodirujući ga, jer već sad pripada onom Drugom Vremenu. Napustio me, moj Ka! Ostavio me samog i jadnog i bez osjećaja. Praznina u meni i oko mene. Gledam Ga kao se uzdiže iznad mog prošlog Tijela, lebdi sa lakoćom, milujući me posljednjim dahom. Ne osjećam žal, ne osjećam potrebu ni za kakvim osjećanjima. Stupio sam gore, stepenicu više, i još se uspinjem, dok Tijelo ispod mene izgleda sve manje i manje, a osjet njuha, mirisa, izoštrava se nekoliko stotina puta i njušim miris smrti, slatko-gorka je, neobična, udišem je rado, znam da joj pripadam, da sam joj oduvijek pripadao i samo sam u svojoj glupoj sebičnosti odgađao neminovno, odgađao susret sa njom, sa Smrti, svojom Osloboditeljicom. Jer vraća me tamo gdje sam bio prije svog rođenja. U Tišinu. U Mir. U Vrijeme Bez Želja. Plutam. Stapam se sa Vječnošću kojoj pripadam, kojoj sam oduvijek pripadao, a kojoj sam u svojoj gluposti odbijao pripadati. Nisam shvaćao, sad znam: Život i Smrt jedno je te isto. Nema razlike. Razlike nema, niti ju je ikad bilo … osim u ljudskim gladnim težnjama kojima se žele približiti meni, Ka, moćnom Stvoritelju, Velikom Univerzumu, Bogu, i kako li me još u svom neznanju ne nazivaju, uvijek iznova pogrešno, jer Moje je ime Neizgovorljivo i Vječno Prisutno. Sad je Mir. I Tišina. Vječna Tišina. I tako je dobro. Tako je oduvijek i zauvijek za sve i svih. Ne plačite, ne žalite, volite, samo volite, sve oko sebe i ne zaboravite same sebe, naročito vi koji ostajete, koji mi se ne pridružujete, ne još, ne danas, ali hoćete sutra ili koji dan kasnije, jer svi ćemo se uz Ka naći u Tihoj Vječnosti. Bez tuge. Bez radosti. Jednostavno iz Biti prijeći ćemo u Nebiti i to je dobro. Odlazim. Napuštam vas. Na svojim me mirisno-lepršavim krilima Ka prenosi u Nepoznato kojemu pripadam od svog rođenja. Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: šal |
- 11:27 - Budi (0) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||