Promatrač
Tko, ili što je to pokrenulo u meni, ne znam: je li pun mjesec koji je te vruće noći sijao sa tamnoplavog neba, ili možda jedva primjetni lahor, koji je mreškao mirnu ljetnu noć, ili možda izgubljeni krik nepoznate ptice u noći, ili … mnogo je tih „ili“, a možda (čini se da je i tih „možda“ jako mnogo) je sve to ujedinjeno u tom trenutku djelovalo i pokrenulo nešto u meni za što nisam ni slutio da počiva u mom umu, u mojoj nutrini i pokrenulo mene, moje porive, događaje. Neprestano se pitam: bi li se odigrani događaji ispred mojih očiju odigrali, da im ja nisam bio svjedokom, jesam li ih ja pokrenuo, i što se to „nešto“ u meni one noći pokrenulo? Uglavnom, sve je počelo …
… te vrlo vruće ljetne noći, kad sam odjednom pun bijesa ustao, okupan u znoju i potpuno gol došetao do prozora spavaće sobe i zabacio glavu prema gore, prema nebu, tražeći razlog svoje budnosti, nervoze, napetosti i još ponekog osjećaja kojeg nisam bio u stanju definirati. Pun mi se mjesc žutilom cerio sa tamnoplavog neba, a lagani lahor mekom je nadlanicom brisao graške znoja sa mog čela. Mir i tišina, čak ni saobraćaja nije bilo, nadvila se nad uspavanim gradom.
Stajao sam onako gol i oznojen uz sam rub prozora i gledao u noć, u Mjesec, u obližnji uspavani neboder: sva su svijetla pogašena bila. I onda je jedno svjetlo bljesnulo, razbijajući tamu noći i ja sam zadrhtao: osjetio sam nešto, nešto sasvim nepoznato do tog trenutka. Uzdrhtao sam i pogled prikovao sa tu malu svijetlu točku u noći, pitajući, što li se tamo, u osvijetljenim prostorijama događa u ovim sitnim noćnim satima?
Ne misleći baš ni na što, okrenuo sam se na peti, odšetao u dnevnu sobu, ne paleći svijetlost, vrlo se dobro snalazeći u mraku, pa iz ruksaka kojeg sam nosio prilikom lutanja šumom, što mi je bilo veliko zadovoljstvo, iščeprkao dalekozor i osjećajući nepoznato uzbuđenje koje me odjednom obuzelo, prestao sam se znojiti i svi mi se mišići napeli, brzo se vratio pored malo prije napuštenog prozora.
Ona je bila plavuša (prirodna ili ne, nisam mogao znati), vitka, visoka, a on visok, tamnokos i oštrih crta lica. Pograbili (nema druge riječi za to) su se poput životinja doslovno kidali, ne skidali, već upravo kidali odjeću jedno s drugog i grizući se, ne ljubeći se, već baš grizući se.
A ja sam u tom trenutku počeo gristi donju usnu, osjećajući kako mi se muškost napinje i raste i razapinje mi grudi zbog nepoznatog osjećaja koji je prijetio ubiti me: ostajao sam bez daha! Zaboravio sam disati!.
Kroz moćan dalekozor gledao sam ih kako uživaju jedno u drugom i zavidio im, odjednom osjetivši nemoć u bedrima, odbijajući povjerovati u to, pa sam na tren smaknuo dalekozor s očiju i spustio pogled niže, prema vlastitim preponama i začuđeno gledao u ono što je samo tren prije bilo tvrdo i moćno, kako sad mlohavo i mrtvo i smežurano odmara (ili umire) između mojih nogu.
Zar zbog toga ne mogu spavati? A misao mi poletjela u nedavnu prošlost, samo nekoliko dana unazad, kad sam posljednji put „pokušao“ sa jednom djevojkom, a u mojoj uzburkanoj nutrini još je odjekivao njen podrugljivi smijeh kojim me ispratila iz svog stana i iz svog života.
- Mlitavac mlitavi – rekla je gurajući me iz stana, a svaka njena riječ i naročito ton kojim je riječ bila izgovorena, rezala bi moju već otprije ranjenu dušu, jer nije ovo bio prvi i jedini pokušaj.
- Nikad više! – rekao sam glasno i stideći se samog sebe, svoje slabosti, svoje NEmuškosti, svojih poraza sa djevojkama, odlučivši više si nikad ne dozvoliti takvu slabost i prići nekoj djevojci u nadi … jer nade nema, nikad je nije ni bilo, lagao sam samog sebe, nadao se uzalud i sad to znam i prihvaćam i mirim se time, tako jest i tako mora biti. Prihvaćam Život onakvog kakav jest. Mirim se sa sudbinom.
Gledao sam strastveni par već trideset i osmu večer za redom, uvijek je isto bilo: oni bi se pograbili „obavili svoje“, a ja bi ih gledao mirno i bez uzbuđenja, ništa se u mojoj nutrini ne bi pomjerilo, a najmanje …
Trideset i devetu večer, a ljeto je već uzmicalo pred nastupajućom jeseni, zauzeo sam svoje mjesto pored prozora, obučen u kratke hlače i majicu bez rukava, nije više bilo vruće, soba je bila u tami, nisam želio skretati pažnju na svoje prisutnost, kad je oko ponoći svijetlost na „onim prozorima“ probila mrak. Ne žureći, već naviknut na njihovu rutinu i očekujući je, podigao sam dalekozor do očiju, mirno bez uzbuđenja, očekujući uobičajeni igrokaz kojemu sam već prisustvovao i kojeg znam napamet.
Ona je, obučena u dugu crnu haljinu zakoraknula brzim korakom ispred muškarca obučenog u tamnoplavo odijelo, naglo se okrenula, zamahnula rukom prema muškarčevom licu, ali ju je on preduhitrio: blokirao je udarac žene i vidio sam pobjednički cerek na njegovom licu. Ali žena nije odustajala: ponovo je zamahnula, on je odbio prvi njen zamah, ali drugi nije uspio. Tresnula ga je punim dlanom posred lica i kroz moćni dalekozor lijepo i sasvim jasno vidio sam zapanjeni izraz lica muškarca. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. A onda mu se izraz lica odjednom, u hipu promijenio, bjesnilo je isijavalo sa njega, ramena mu se napela, licem mu prošao grč i nešto je rekao (ili viknuo) partnerici, a ona ustuknula, uzalud ustuknula, jer on je zakoračio prema njoj, zgrabio je za desno rame, privukao k sebi i desnim je dlanom nemilosrdno tresnuo posred lica.
Uzbudio sam se! Odložio sam dalekozor i u nevjerici spustio, oborio pogled (baš kao i onu večer odavno prije, kako mi se činilo) i uvjerio se u istinitost osjećaja: muškost se probudila i nije ponovo klonula.
Brzo sam zgrabio dalekozor i nastavio gledati voljeni prizor: nisam se (u tom trenutku) pitao zašto mi je to voljeni trenutak, nisam se pitao ništa i ništa nije ni bilo važno, osim događanja u mojim preponama. Sve sam više uživao, uzbuđenje je sve više raslo i raslo …
… i kad je muškarac zgrabio kuhinjski nož vrlo dugog sječiva, zadrhtao sam i u jednom momentu se zapitao: bi li trebao (morao) nazvati policiju, silno uzbuđenje je zakočilo svaku moju moguću drugu reakciju; gledao sam požudno kako joj on zabija nož u grudi, kroz moćan dalekozor gledao sam kako joj se krv slijeva niz grudi, osjećajući do ovog čarobnog trenutka sasvim nepoznato uživanje prosipanje sjemenja iz mog i dalje nabreklog uda, već onda znajući da neću nikog zvati i da je ovo moj Život: promatranje i čekanje u nadi …
Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 14.10.2022. u 14:36 sati.