29.09.2022., četvrtak

Koga (koju) sam volio?


Koga (koju) sam volio?

Nije istina da Vrijeme prolazi, ono neprekidno traje, a mi u tom trajanju preispitujemo svoje djelovanje ili nedjelovanje, ali uvijek trajanje. Pitam se, sad, sa odmakom vremena … pitanja naviru, ali sjećanje potiskuje pitanje i forsira osjećaje koji su isprepleteni konopcima tuge, jer sve je to prošlost, i konopcima sreće, jer sve je to proživljeno, doživljeno i nitko i ništa mi to ne može oduzeti.
Slika prva: moj je rođendan i mi (kako ovo „mi“ danas čudno i nestvarno zvuči) sjedimo i kineskom restoranu. Po njoj shvaćam da je već odavno navikla na kineske, a i ostale restorane, ja nisam, više sam posjećivao barove, lokale, šankove. Sjedi mirno i odjednom usred tog mira ustaje i odlazi u toalet iz kojeg se vraća sa stisnutom lijevom šakom koju mi preko stola pruža. Ne razmišljajući, sasvim instinktivno, pružam ruku i iz njene male i tople šake primam svilenkasti dar. Spuštam ruku na koljeno i krišom, da nitko od gostiju ništa ne primijeti, otvaram šaku i gledam u svileni smotuljak, shvaćam: otišla je u toalet, svukla gaćice sa svog tijela i utisnula mi ih u ruku. Prvi njen poklon!
Što sam mislio tog trena? Ne znam. Ali znam, da su vjetrovi osjećaja divljali u meni. Bio je to početak, koji označavao (ali onda to nisam znao) naš put strasti, nježnosti, ljubavi i …
E, sad dolazim na ono što me oduševljavalo kod nje: pisala je pjesme! I to kakve pjesme!
Kad sam prvi put pročitao njenu pjesmu, zaprepastio sam se zbog dojma kojeg je izazvala u meni. Takvu pjesmu može napisati samo najnježnija osoba na svijetu. Bio sam siguran u to i mislio sam … naravno, mislio sam pogrešno …zar sam mogao drugačije?
Slika druga: prolazimo preko Korza, kad se ona odjednom zaustavlja, ulazi u trgovinu, uskoro se vraća iz nje i ja znam, a da nisam, ništa ni vidio, ničemu prisustvovao, znam što je kupila i što mi, na rastanku pri kraju vikenda namjerava darovati,
- Za tvoju kolekciju – rekla je osmjehujući se, dok su joj vragovi očekivanog zadovoljstva plesali u plavom pogledu, a ja se osjećao sretnim i moćnim i, sram me to reći, voljenim.
Jesam li je volio? Tog trenutka, jesam! I još ponekad. Prečesto, kako sad vidim stvari … ako ih uopće i danas vidim onakve kakve su bile.
Kad je, još jednom, odlazila od mene vraćajući se u svoj grad, nakon što bi vikend provela sa mnom u mom gradu, po prvi sam se put zapitao: sa kime ja to vodim ljubav? Sa nježnom pjesnikinjom ili nezasitnom lavicom u krevetu? I koliko toga još ostaje nedorečeno? I treba li biti dorečeno? Ili ja moram na sve pljunuti i prepustiti se tjelesnom uživanju, pa dok traje, nek' traje, a poslije toga …

Danas gledam u kolekciju ženskih gaćica, pahuljastih, skupocjenih minimiziranih koliko je to moguće, svih boja i dezena i pitam se: baciti to sve u smeće, baš kao što je ona naše Zajedničko Vrijeme u kojemu se zaklinjala na našu ljubav bacila u smeće. Ili …
Plamen plavičasto gori: metaforički u mojim grudima, a i u stvarnosti: izgara nježna tkanina, baš kao što su izgarali i (barem moji) osjećaji. I pitam se: koga sam ja to volio?
Trebam li se pitati, ili je samo plamen važan?

Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: pitanja bez odgovora


- 19:45 - Budi (5) - Iskren - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2022 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12