Dočekati sutra
Ona sutra trči. Trči polumaraton, po vlastitom priznanju nije se dobro pripremila: neke sitne boljke omele su je u pripremama. Govorila mi je o njima žalosnim glasom, a krupne bademaste oči na srcolikom licu uokvirenom kosom boje žita, tu i tamo prošarana sijedim vlasima, odavale su neodlučnost: želi trčati, ali ju je i strah trčanja, jer dugo je to vrijeme i mnogi kilometri i hoće li …
Čitao sam pitanja iz njenih toplih bademastih očiju koje su me gledale širom otvorene, nasmijane i zabrinute, sve u isti mah, dok smo povremeno bacali poglede prama našim psima koje smo izveli u šetnju i tako se sreli. I upoznali, isprva bojažljivo, ne odajući ništa o nama samima, razgovarajući samo o psima. Neutralnost. Tu smo se osjećali sigurni, na poznatom terenu, na kojemu smo koračali čvrstim koracima.
Nekoliko dana kasnije ona je otpočela razgovore o trčanju, pa sam tako doznao da i ona trči, što me obradovalo koliko i to, što ona zna da i ja trčim, da sam imao i boljih trkačkih dana i to je postala neiscrpna tema koju smo oboje objeručke prihvatili, uživajući u poznanstvu, u razvijanju prijateljstva, u međusobnom razumijevanju. Doznao sam da mi je susjeda, stanuje u neposrednoj blizini i bilo mi je sasvim čudno da je prije nisam zapazio.
A onda je to jednog kasnog ljetnog poslijepodneva puklo: sunce je zalazilo, sreli smo se pored pruge, na uobičajenoj „psećoj ruti“ i zastali, dok su se naši psi radosno pozdravljali njuškajući jedno drugo. Mi, ona i ja, stajali smo po strani, osmjehujući se i odjednom se njen bademasti pogled promijenio, izgledao je sasvim drugačije nego inače i ja sam osjetio silno jaku želju koja me tjerala da zakoraknem prema njoj, obgrlim joj krhka ramena, privučem k sebi i poljubim joj usne na kojima nije bilo karmina.
Oborio sam pogled, nisam želio da ona (kako li joj je ime???) pročita moju misao, misao koja me zaprepastila, jer bio sam siguran, kako su ta „ljubavna sranja“ konačno pokopana sa mojim nagomilanim godinama, ali čini se da nije baš tako: gdje je granica koja nam više ne nameće želje? Naročito ne ljubavno-erotske želje? Ima li je uopće, postoji li i ako postoji, koliko još moram „gurati“ prema njoj, toj granici bez želja, svojevrsnoj nirvani?
U tom je trenutku, dok je sunce zalazilo, vrućina pritiskala, a ona me gledala i smiješila se, vrijeme naprosto stalo, sve je oko mene prestalo postojati: uronio sam u njen bademasti pogled i osjetio, čak mogu reći i znao, da ona (kako li joj je ime?) osjeća točno isto što i ja osjećam i to je visjelo nad nama u vrućoj večeri povezujući nas na neki nedokučiv način.
- Strah me je – rekla plahovito, tražeći od mene podršku koju izgovoriti nije željela.
- Ne treba vas biti – rekao sam. – Imate dovoljno kilometara u nogama. Istrčati će te taj vražji polumaraton.
- Znam, ali …
- Bez ali! – prekinuo sam je. - Idite, trčite. I uživajte. Rezultat nije važan. Važno je samo učestvovati.
- U pravu ste – rekla je, nasmiješila se i koraknula korak prema meni oprezno pružajući ruku i dodirujući mi nadlanicu mekim, suhim dodirom, kratkim, brzim, poput vjetra.
- Nikad ne treba odustati – rekao sam čvrsto, trudeći da mi glas zvuči odlučno, dok mi je unutrašnjost drhtala zbog njenog kratkog i brzog dodira: prilično je mnogo vremena prošlo, a da me meka ženska ruka nije dotakla.
- Kao što vi ne odustajete? – rekla je upitno sa osmjehom na licu, a oči, te prekrasne bademaste oči sijale su posebnim sjajem,
- Ja sam gotov – rekao sam bez žaljenja. – Gotov sa trkama. Ali trčkarati ću još dugo, jako dugo. A pred vama je još mnogo trka i zato …
- Da, znam – prekinula me, pružila ruku i ponovo, po drugi put u nekoliko minuta, položila dlan na moju nadlanicu i zagledala mi se u oči, pa tiho dodala: - Treba trčati i uživati.
- Naročito uživati! – prpošno sam rekao, odjednom se ohrabrivši i više ne mareći mnogo za dojam kojeg moje riječi čine, položivši svoj dlan na njenu nadlanicu. – Trčati i uživati!
- Uživati i trčati – rekla je ona (ma kako li joj je ime???).
- I obavezno mi javite kako ste prošli na trci.
- Doći ću do vas i sve vam ispričati.
- Stanujem …
- Znam gdje stanujete – prekinula me. – Viđam tenisice koje vam se zrače na prozoru. Po tome sam zaključila …
Večer se spušta, sutra je trka, ona je tamo, ja ovdje i čekam. Vrijeme mili, sporo, teško, ali i pružajući zadovoljstvo slatkog očekivanja. Jer sutra i nije baš toliko daleko, zar ne?
Ah, treba dočekati sutra!
Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 21.10.2022. u 17:27 sati.