|
smatraj to onim stanjem kad pokušavaš presnimiti već nasnimljenu kazetu. nikako da točno pogodiš gdje završava jedna, a gdje započinje druga stvar. shvatiš nakon prvog preslušavanja da se ona presnimljena muzika na nekim mjestima čuje. iritira te to. pokušavaš ponovno i stiskaš pauzu. čekaš tu jednu stvar uz koju život ne izgleda unatraške.
a onda opet shvatiš da po prvi put nakon dugo vremena pišeš duge rečenice. iritira te to. samo da ne dođu još i velika slova. ne znaš što bi s njima jer nikad nikom nisi bila dovoljno velika.
dok u pozadini svira soundtrack našeg života, je li ti jasno da smo oduvijek ovakvi?
već dugo se ne gledamo u oči,
ne dovoljno dugo da bismo se stvarno vidjeli.
jesi li primijetio kako djeca jedino dovoljno dugo gledaju u oči?!
postoji taj momenat od neki dan kad sam se predala jednogodišnjem djetetu jer me vidjelo...jer me doista vidjelo. u tom momentu svi su demoni posustali, fasade popadale i bila sam gola. gola do zadnjeg flastera koji me pridržava da se ne raspadnem. i znaš što? nasmiješio se, a ja sam ridala i gladila mu kosicu dok nije usnuo.
|