Što kažeš?
Trebam li se kajati?
Prespavati?
Pisati?
Popuniti ovu rupu?
Odustati od tebe,sebe?
Jesam li ja ti?
A ti ja?
Nastojim li pomoću tebe opravdati sebe?
Svoje psihoze?
Trebam li prihvatiti činjenično stanje?
Koje je naše stanje?
Hoćeš li se vratiti?
Hoću li ja biti tada ista?
Jesam li ista kao ona od jučer?
Trebam li se smiješiti?
Vrištati?
Moliti?
Praviti se glupa?
Nisam li bila dovoljno glupa?
Čiji je korak bio krivi?
Moj?
Tvoj?
Jesmo li nevažni?
Možda sam samo ja tebi nevažna?
Zašto si ti meni bitan?
Kako mi nemaš što za reći?
Jesam li trebala onoliko reći?
Možda sam trebala šutjeti?
Gdje smo sad?
Bulaznim li bezveze?
Bolesno je kako se ponekad poigravam sama sa sobom.
Ovako dok sjedim na rubu a pljuvačka klizi prema dolje.
Odzvanja poput kapi kiše.
Trudim se poslati još jednu, ali ne ide.
Grlo je suho,pazusi mokri,a oči se vlaže.
Trebam te.
Trebam da si uz mene.
Ovdje, na rubu s osmijehom u mojoj kosi.